NEVEN HITREC: ‘Kako sam tri godine iza kamere otkrivao tajne školovanja’

Dokumentarni film ‘Povuci-potegni’ Nevena Hitreca prikazat će se na ovogodišnjem ZagrebDoxu. Film prati mlađu kći supružnika koji joj pokušavaju pomoći u školi tako da s njom uče i pišu zadaće, ali ona slabo surađuje i lako joj druge stvari odvlače pažnju od knjige

U regionalnoj konkurenciji ovogodišnjeg Zagreb Doxa, koji se održava od 4. do 11. listopada, bit će prikazan jedan film s kojim se brojni roditelji mogu lako poistovjetiti, a bit će zanimljiv i školskim nastavnicima i profesorima. Riječ je o filmu Nevena Hitreca “Povuci-potegni”, u kojem se radnja vrti oko mlađe kćeri supružnika koji joj pokušavaju pomoći u školi tako da s njom uče i pišu zadaće, ali ona slabo surađuje i lako joj druge stvari odvlače pažnju od knjige. Suradnici na filmu su producent Jure Bušić, direktor fotografije Boris Poljak, montažer Slaven Zečević i tonski snimatelji Vedran Mažuranić i Viktor Grabar. Neven Hitrec je istaknuo da je osnovna koncepcija bila da se problemi koji postoje u obrazovnom sustavu prikažu na tragikomičan način u filmu koji nije preozbiljan, intiman je i ima određenu empatiju. Kako kaže, okidač za ovaj film bio je subjektivan s obzirom na to da je otac dvojice sinova, od 17 i 14 godina, te se i sam sa svojom djecom našao u situaciji u kakvoj su se našli Dubravko i Branka, supružnici iz filma. Na internetskoj audiciji osam mjeseci tražio je obitelj koja bi pristala da ih kamera prati u stopu u njihovoj svakodnevici godinu dana. Na pitanje kako se odlučio baš za tu obitelj i po čemu je ona paradigmatska kada je riječ o ovoj temi, odgovorio je sljedeće:

“Presudno je bilo to da su i Branka i Dubravko predstavnici liberalnog svjetonazora i srednje klase, osviješteni su na sve načine, od ekološke do rodne perspektive. Također je bilo važno to što imaju inteligentnu i svojeglavu curicu Nevu koja ne percipira školsko gradivo kao nešto što joj treba. Zanimljiva mi je bila i Lada, starija kći, ona je odlikašica koja ima više aktivnosti izvan škole, puno uči i nema slobodnog vremena. Prvi put kad sam bio kod njih shvatio sam da bi i dijete i roditelji mogli biti dobri filmski likovi i brzo se opustiti, i zbog toga smo ih izabrali. Nakon tjedan dana imali smo već kameru na stolu, a Neva je na pol metra od kamere pisala zadaće. Film je najbliži po redateljskom konceptu mom filmu ‘Ovrha’ koji sam režirao prije pet godina. Tada sam pratio obitelj pod ovrhom također godinu dana. To je doduše bila egzistencijalna drama, ovo je malo u lakšem tonu pa je više relaksirajuće za gledatelje.”

 

‘Djeca u školi ne bi trebala biti samo brojevi, odrasli bi se prema njima trebali postavljati kao prema nekome čije je afinitete potrebno razvijati’, kaže autor Neven Hitrec

 

Neven Hitrec rođen je u Zagrebu 1967., gdje je i diplomirao filmsku i televizijsku režiju na Akademiji dramske umjetnosti. Autor je nagrađivanih kratkometražnih dokumentarnih filmova kao što su “Dvorana” i “730 dana poslije”. Njegov prvi dugometražni film je “Bogorodica” iz 1999., a uslijedio je film “Snivaj, zlato moje” 2005. Oba su filma temeljena na scenariju njegova oca Hrvoja Hitreca. Trenutno snima dugometražni dokumentarni, poetsko-esejistički film o planini Velebit, a sljedeće godine bi trebao snimati dugometražni igrani film po romanu Sanje Polak “Dnevnik Pauline P”, za koji je dobio od HAVC-a 4 i pol milijuna kuna. Nacional je nedavno o tome pisao jer mnogi smatraju spornim to što je Hitrec, koji je član Audiovizualnog vijeća HAVC-a, dobio novac za vlastiti film od HAVC-a, ali Neven Hitrec ovom prigodom kao ni onda to nije želio komentirati.

Vraćajući se na temu filma “Povuci-potegni”, Neven Hitrec rekao je da je jedan od najvećih strahova roditelja je taj da će krivo odgojiti djecu:

“Tema filma je univerzalna tema tog roditeljskog straha i želje da im dijete odraste u što boljim uvjetima, ali kada se to prelije u preveliku brigu, to nije dobro. Sustav bi trebalo bolje funkcionirati da roditelji ne bi bili u grču, da ih se ne proziva ako dijete nema 5.0. Roditelji koji žele sve najbolje djeci u budućnosti uvijek se nađu u čudnoj situaciji da razjašnjavaju gradivo nakon posla. Ja sam s devet godina sam pisao zadaće, nisam imao ni instrukcije. Danas se roditelji moraju itekako angažirati da bi djeca prošla osnovnu školu. Pitanje jest je li svrha osnovne škole učiti pjesmice napamet i štrebati gradivo ili pokušati zaključivati svojom glavom, znati ustati u razredu i reći svoje mišljenje, otići u šumu i znati koji je list od kojeg drveta. Previše je teorije, a premalo prakse u školama. Bilo bi idealno da dijete ima volju i želju samo prolaziti kroz školovanje, a ne da roditelji služe kao štaka i da preuzimaju na sebe teret njihova obrazovanja.”

Mišljenja je da je čovjek ostao isti i da se jedino tehnologija promijenila pa se čovjek danas ne snalazi u eri tehnološkog zamaha.

“Bez ograničenja ne bi se smjeli upotrebljavati mobitele, tablete i videoigrice, to je uzelo maha toliko da ćemo uskoro biti društvo invalida. Moja je generacija više pokušavala dohvatiti dubinu znanja, danas se ide prema širini i plitkoći. Kriza autoriteta također je karakteristična za današnje vrijeme pa je tako ugrožen i roditeljski i nastavnički autoritet. Primjerice, učitelj više ne smije ni povisiti glas, a da ga se ne optuži da je agresivan. S druge strane, treba iskoristiti prednosti tehnologije u nastavi. Multimedija bi mogla poslužiti da se osvježi nastava, ali za to treba educirati nastavnike, a to nije moguće preko noći. Djeca u školi ne bi trebala biti samo brojevi, odrasli bi se prema njima trebali postavljati kao prema individualnim bićima čije je afinitete potrebno dijagnosticirati i razvijati. Treba se spektar pristupa svakom djetetu proširiti i treba se malo eksperimentirati. Nadalje, nije samo ozbiljna građa ta koja čini znanje nego i poezija, humor, vic. Ni akademici ne čitaju samo Bibliju i filozofske spise, ponekad im dobro dođe i neki humorističan ili satiričan roman, spektar ljudskog duha je puno širi nego se čini iz onoga što je pokriveno obrazovanjem”, istaknuo je Hitrec.

Kakva je perspektiva danas trinaestogodišnje djevojčice koja je za vrijeme snimanja filma imala 10 godina?

Neva je odgovorila da joj se više dopada “prava” škola, nego on-line nastava i da joj za vrijeme kolektivne karantene nije nedostajala škola, ali su joj nedostajali njezin razred i nastavnica. Kada je riječ o predmetima u školi, ne smatra ih sve potrebnima. Sviđaju joj se profesori koji ne žure s gradivom, pristojni su, pozdravljaju učenike kada ih sretnu te oni koji svaki sat ne prozivaju sve učenike da usmeno odgovaraju.

 

‘Od djece se i dalje očekuje da reproduciraju činjenice, a ne potiče ih se na istraživanje ili na rješavanje problema, nude im se gotova rješenja’, kaže Branka Jagatić

 

Branka, majka Neve i Lade, odgovorila je na pitanje što se promijenilo, a što je ostalo isto u njihovoj obitelji nakon snimanja ovog filma.

“Dosta se toga promijenilo, iako ne nužno na bolje. Prošlo je dosta vremena od snimanja filma, dijete je poraslo, ona je sad tinejdžerica koja više ne traži pomoć u učenju. U međuvremenu je iskusila školu na daljinu u vrijeme lockdowna, jedva je dočekala povratak u školu ‘uživo’. I to je uglavnom sve što se promijenilo. Ostalo se, na žalost, nije promijenilo. Obrazovni sustav je ostao nepromijenjen, osim u kozmetičkom smislu jer su djeca dobila tablete i novi e-dnevnik. Ali način na koji djeca uče u školi i brzina kojom se od njih očekuje da svladavaju gradivo je ista kao što je to bilo 70-ih i 80-ih prošlog stoljeća, kada sam ja bila školarka. Od djece se i dalje očekuje da reproduciraju činjenice, a ne potiče ih se na istraživanje ili na rješavanje problema, nude im se gotova rješenja. Kad djetetu pričam kako su fizika i kemija uzbudljive znanosti, ona misli da se šalim. To je zato što o kemiji i fizici zna koliko ima u udžbeniku, a kemija i fizika su ponajmanje to.’’

Ne vidi neke velike razlike u odnosu na njezino djetinjstvo i smatra da u tome i jest najveći problem:

“Sustav se načelno gotovo uopće nije promijenio, ako izuzmemo udžbenike i sadržaj u njima. Metodologija je uglavnom ostala ista, jedina je razlika u tome što se uvode nove tehnologije, ali suštinski se nije puno promijenilo. Djeca usvajaju nova znanja, ali način na koji to rade u školama nije se promijenio. Uvođenjem tableta u škole djeca neće steći nove vještine, neće zato biti kreativniji, odlučniji, niti će lakše riješiti neku problemsku situaciju. To je samo novi medij koji može pomoći u učenju, ali neće nužno pomoći da djeca steknu kompetencije za 21. stoljeće. Svako dijete koje ima teškoće u učenju i teškoće u prilagodbi na postojeći školski sustav neće biti u dobitku, a takve djece je puno.”

Komentiraj