Kako pet ostarjelih prostitutki očitava lekciju o moralu i društvu

Predstava ‘Najstariji zanat’ premijerno će se izvesti u Kontesi, a glumice koje igraju ostarjele prostitutke samo za Nacional pozirale su u svojim neobičnim kostimima

Pet ostarjelih prostitutki koje se nakon desetljeća bavljenja poslom prisjećaju klijenata i društva u kojem su radile, svaka priča svoju tužnu, tešku životnu priču, svaka od njih svjesna je dvoličnosti društva, licemjerstva koje se teško može izbrisati. Predstava “Najstariji zanat” autorice Paule Vogel koja je za svoj tekst “Kako sam naučila voziti” dobila Pulitzerovu nagradu, postavit će u klubu Kontesa 19. siječnja iduće godine redateljica Nina Kleflin. Glumice koje će igrati u drami adaptiranoj na hrvatski jezik – Mila Elegović, Mirela Brekalo Popović, Nada Abrus, Jasna Bilušić te Nera Stipičević i Marija Jerneić u alternaciji – samo za Nacional pozirale su u svojim neobičnim kostimima.

Redateljica Nina Kleflin o ovoj predstavi kaže: “Paula Vogel je nagrađena Pulitzerom za svoj slavni tekst ‘Kako sam naučila voziti, u kojem je oslovila seksualno zlostavljanje mladih djevojaka i to unutar obitelji, što je tada podiglo mnogo prašine i upozorilo na taj problem. Ova autorica, veliki autoritet u američkom suvremenom dramskom pismu, često bira društveno angažirane teme koje se tiču žena i njihova položaja u društvu. To je slučaj i s ovim tekstom koji govori o ostarjelim prostitutkama koje su još djelatne, koje su usprkos visokim godinama vjerne svom zanatu i svojim klijentima. To ih pokazuje kao relikte jednog prošlog vremena, jednog doba u kojem je grijeh boravio u nekim sasvim drugim sferama nego danas. Njihova pozicija dama s ruba društva imala je svoje norme, kodekse i pravila, danas se ono što je nekad bilo sablažnjivo čini ružičastim, nevinim, arhaičnim. Izopačenost društva otišla je miljama daleko od ovih prijateljica noći koje su u našoj predstavi kao neki blijedi dobri duhovi, sami, nesvjesni svijeta i svoje pozicije.”

Uz to, kaže redateljica, ova predstava govori o prostituciji kao o zanatu koji se može zabraniti, ali se ne može iskorijeniti, koja na teatarski uljepšan način govori o ljudskoj potrebi za dodirom, bliskošću i intimom koja će uvijek prevladati i najbizarnije odnose: “Naše prostitutke su poduzeće koje se bori sa zamkama kapitalističke ekonomije, to fabulu predstave čini i aktualnom i smiješnom. I nadasve tužnom, naravno. Tekst je adaptiran onoliko koliko je to zahtijevalo prevođenje u naš kontekst, no predstava ne govori posebice o Hrvatskoj, niti je politički teatar. Ona univerzalno progovara o temama koje su jednako bolne svugdje u svijetu: govori o teškom položaju žena koje se bore za svoju ekonomsku sigurnost i društveni položaj bez pomoći muške zaštite. Predstava govori o dvostrukom moralu društva, o licemjerju i fasadama iz kojih se svi skrivamo. Ali i o dubokoj osamljenosti, samoći, starosti, egzistencijalnom strahu. Ovih pet prostitutki pet je žalosnih, ostarjelih anđela za koje je uredni i uređeni svijet već odavno mrtav.”

‘Predstava govori o dvostrukom moralu, licemjerju i fasadama iza kojih se skrivamo. Ali i o osamljenosti, samoći, starosti i egzistencijalnom strahu’, kaže redateljica Nina Kleflin

Glumica Mila Elegović kaže da je ovo jedan vrlo netipičan tekst jer je autorica okupila četiri žene na rubu realnosti i istine. Postavljen je tako, objašnjava, da publika ne zna jesu li one žive ili mrtve, a najstarija profesija na svijetu je zapravo paravan za priču o ljudskoj tuzi, patnji, malim iskricama humora i životne radosti. Mila Elegović kaže:

“Kad igram Veru imam osjećaj kao da kroz mene progovara cijela ljudska patnja, ljudski strah, ljudska muka, beznadnost, bespomoćnost, malenost, silna nevidljivost koju mnogi ljudi imaju. Predstava je teška, a svaka od nas ima svoje opterećene i teške životne puteve. Publika danas ne voli gledati ništa naporno i teško, jer ljudi ne žele istinu, ne žele je živjeti, odbijaju se suočiti sa sobom u bilo kojem segmentu. No mi smo kroz iznimnu likovnost, u kostimima i maski, uspjeli od predstave napraviti nešto što će se moći podnijeti. Seks kao sila koja je stvaralačka tu je stavljen u komičan segment. Mi o seksu progovaramo duhovito, a to nije često. Seks ili se konzumira, ili je pornografski ili se idealizira. Vrlo je rijetko stavljen u kontekst da se s njim sprda.”

Radi se o snovitom momentu u kojem čovjek život spozna sa strane da umočite prst u patnju svijeta i da ne zaboravite da ona postoji. Ove su prostitutke nevidljive, ali svi postajemo takvi, nevidljivi za društvo:

“Mnogi ljudi sad u vrijeme Adventa šeću i dive se šarenim svjetiljkama i ukrasima. Ali Advent je vrijeme refleksije i samorefleksije, ali kako to ljudi ne mogu podnijeti te im lampice daju nadu. To je pogrešna nada jer ne postoji poruka o Isusovu rođenju, već je to apaurin da ne vidim sebe. Veselit ću se, ali skrivat ću se. Drago mi je da radim posao u kojem mogu tu istinu barem donekle držati živom. Jako puno ljudi osjeća se nevidljivo i zato su tako važne i snažne te društvene mreže, na njima čovjek postane vidljiv, nekome važan. Svi mi imamo svoju nevidljivost i osrednjost, ali je zanimljivo čuti žene koje govore o seksu, a da ga praktično nikad ne spomenu. Prodavanje tijela tužno je, a one su u emotivnom dijelu svjesne istine o tome čime su se bavile, ali ‘na van’ nisu i pokušavaju svojoj profesiji dati čast i dignitet, sebi opravdati svoj posao.”

U fokusu predstave “Najstariji zanat” je dvoličnost društva, a žene koje pričaju svoje priče su poput kurtizana starog kova, pojašnjava Mila Elegović, kao da su došle iz drugog vremena. Iako redateljica kaže da se kroz ove prostitutke govori i o položaju društvu, o čemu je Paula Vogel kao feministkinja puno pisala, Mila Elegović ne misli tako:

“Ja loš ili nepravedan položaj žene na svojoj koži nikad nisam osjetila. Mislim da to nema veze s društvom koliko ima s obitelji. Onako kako su vam postavljeni odnosi u obitelji, ta nasljedna linija odvest će vas onamo kamo želite doći. To stavljanje u društveni kontekst, sa ženskim pokretima, ja sam daleko od toga. Mi smo fizički slabiji spol, nasilje prema ženama postojalo i postoji, nažalost, od kad je svijeta i vijeka i ono se mora prijaviti i sankcionirati. Ali sve ide od obitelji. Zašto neka žena 20 godina ne želi reći da je zlostavljana? Zato što joj je netko nekad ucijepio u mozak da ona nije dovoljno dobra, a to nije učinilo društvo nego obitelj. Sva društvena iscjeljenja mogu krenuti samo od mene ili vas, a ne izvana. A da bismo to mogli moramo pogledati istinu o sebi koja nije lijepa. Sve je na pojedincu.”

Mila Elegović smatra da obitelj još uvijek nije izgubila svoju funkciju, iako je jako napadnuta jer civilizacija radi protiv nje. Nukleus počinje iz obitelji i glumica smatra da je ta zajednica određena duhovnim zakonima puno prije nas. Pojedinac se, smatra, mora znati oduprijeti tom napadu i čuvati vrijednosti koje smatra važnima:

“Prostitutke u ovoj predstavi zapravo poručuju da mora postojati sućut. Kada igram predstavu, osjetim empatiju i sućut ne samo prema mom liku, nego prema svima njima. U životu svakog muškarca i žene dođe trenutak kad shvatite da vaš život nije ono što želite. Tad imate mogućnost odabira – hoćete li biti dobri, učiniti nešto drugačije, bolje ili nećete. Morate prema sebi osjetiti tu sućut.”

Glumica Mirela Brekalo Popović igra madam Maju. Kaže da je tekst iako napisan 80-ih, iznimno aktualan i može se prebaciti u bilo koje vrijeme zato što govori o životu, moralu, društvu:

“Potresna je ovo priča koja govori o životu, tako da vas od svega što govore prostitutke malo ubode u prsima. To je zato što se govori o zajedništvu, odlaženju, smrti, načinu života do tada, sudbinama koje su došle do nekog kraja. Predstava govori i o položaju žene u društvu koji nikad neće biti dovoljno dobar. Moja madam ima autoritet, moralnu vertikalu bez obzira na to što je prostitutka, ali teško je govoriti o položaju žene jer maksimum koji žena može jest to da si posloži život onako kako ona želi. Ali ne govori predstava samo o tome, govori i o strahu od osamljenosti, napuštenosti, mladima koji nemaju osjećaj za život, ali nije kritika već naznake takvih stvari.”

Nera Stipičević igra Rajnu, po njezinu mišljenju okosnicu priče, ne zato što je u predstavi karakterno najdominantnija ili najvažnija, već upravo suprotno. Samo njezino ime, kaže glumica, govori o njezinu karakteru, a ona je do samog kraja gotovo neprimjetna u komadu:

“Ona je prostitutka koja vrijedno radi svoj posao, zarađuje, tiho promatra situacije oko sebe i ne miješa se, gleda svoja posla. Ako je stavimo u neki drugi kontekst, Rajna bi bila primjer malog čovjeka koji se daje u potpunosti društvu bez ikakvog prigovora, a onda ga to isto nezahvalno društvo zgazi. Nebitno je radi li se tu o prostituciji ili bilo kojem drugom zanimanju kao profesiji, uvijek se završi s istom porukom da ako ne slušaš sebe, neće po tebe ni dobro završiti. Nakon što je kroz predstavu jasno kako Rajna voli svoj posao i kako to klijenti nagrađuju, Rajnin zadnji monolog govori o generalnom beznađu koji nas je pretvorio u hladne strojeve kojima do ničeg nije stalo.”

Prijevod Ivana Mokrovića, nastavlja glumica, radnju je stavio u današnje vrijeme, a među klijentima nema eksplicitno navedenih političara, iako Paula Vogel spominje primjerice Ronalda Reagana. Kao oduvijek, smatra Nera Stipičević, svaka medalja ima dvije strane:

“Oduvijek su visokopozicionirani moćnici provodili svoje vrijeme s damama koje su im davale ono što nisu mogli dobiti u svojim kućama, svojim brakovima. Javnost vidi samo jednu stranu medalje, onu koju nam javne osobe svjesno serviraju. Svatko ima različite potrebe. Ne vidim nikakvu razliku između hrvatskog društva i ostatka svijeta. Mislim da se samo radi o većoj ili manjoj bari.”

‘Mora postojati svijest o široj slici i cjelini te tko smo mi kao individue u njoj. Ako toga nema, svi smo mi nesvjesne prostitutke’, kaže glumica Nera Stipičević

Nera Stipičević dala je i odgovor na pitanje zašto pričati o prostituciji. Kaže da jako poštuje svoju slobodu i shodno tome misli da svatko za sebe donosi najbolje odluke koje može u datim okolnostima:

“Kada bi se država brinula uistinu o ljudima jer je i stvorena da im služi, a ne da ih zarobljuje u okvire koji nastaju u svrhu interesa određenih pojedinaca, ne bi bilo potrebe za prostitucijom. Nemamo svi istu startnu poziciju. Polazeći od sebe, ja sumnjam da postoji veliki broj žena koje se raduju toj svojoj profesiji, ali isto tako sam svašta vidjela u životu pa ostavljam i tu opciju kao mogućnost – da je to uistinu nečiji izbor, da je lakše biti prostitutka nego raditi u kafiću, primjerice. I dalje mi je u to teško povjerovati, ali prihvaćam kao mogućnost. Da država funkcionira kako treba, da je u njoj humanost i pravo čovjeka na slobodu izbora na prvom mjestu, svatko bi imao mogućnost poštenim radom imati posao i ostvariti neke svoje snove. Glavni problem je taj što nam sistem ubija snove, a mi smo taj isti sistem. Nemamo hrabrost živjeti svoju istinu i izboriti se za bolje sutra pa prebacujemo odgovornost na druge jer nam je to lakše. Nitko nas ne može iskoristiti, ni muškarce ni žene, ako mi to sami ne dopustimo. Sve kreće od nas samih. Naš život odvija se u prostoru između crta koje smo mi nacrtali tako da, što prije povučemo crtu, naše će zadovoljstvo biti veće. Naravno, prije toga mora postojati svijest o široj slici i cjelini te tko smo mi kao individue u njoj. Ako toga nema, svi smo mi nesvjesne prostitutke čija je borba za opstanak samo posljedica rođenjem amputirane ljubavi prema samom sebi.”

Nera Stipičević dotaknula se i teme položaja žene u društvu. Svaka žena koja djeluje iz straha da će ostati sama, da neće biti prihvaćena te da je nevrijedna tuđe pažnje i ljubavi prema njezinu je mišljenju bolniji dio istine koje je svjedok. Smatra da žene moraju početi povlačiti već navedene crte koje se ne smiju prelaziti. Međutim, isto tako zna da je to nemoguće dok se ne promijeni cjelokupna svijest društva:

“Zato pojedine osviještene žene koje imaju snagu trebaju biti što glasnije u javnosti, a današnje vrijeme to omogućava više manje svakoj ženi jer je internet preuzeo vodstvo u svijetu medija. Nama nedostaje uzornog vodstva u društvu. Da se pojavi netko tko isijava istinom, ne bi bilo pitanja kojim putem. Ljudi trebaju vodstvo, nisu svi rođeni da budu vođe, ali zato oni koji jesu moraju nesebično preuzeti odgovornost zbog više svrhe i izložiti se. Nema nam druge ako se to ne dogodi. Osnovni problem društva je nesvjesnost, strah i manjak vjere u smisao. Pojedinci mijenjaju društvo. Zadovoljan pojedinac uvjet je za zdravo društvo. Promijenilo se vrijeme i ne možemo stalno biti u prošlosti. Trebamo kao ljudi naučiti slušati svoje emocije i iako nam se ne sviđaju početi ih prihvaćati. Tamo negdje iza straha od vulkana koji se nalaze u nama naša je sreća, mir i zadovoljstvo.”

Glumica Marija Jerneić s Nerom Stipičević u alternaciji također igra Rajnu i smatra da ova predstava upozorava na slabosti društva iz ženske perspektive, a zanimljivo je da u njoj postoji crtica i iz zagrebačke povijesti. U Kožarskoj ulici 20-ih i 30-godina postojali su obrti i žene su imale legalne obrtnice i bavile su se prostitucijom. Taj dio zagrebačke povijesti danas je dio turističkih tura, a u predstavi “Najstariji zanat” publika će o tome dijelu povijesti nešto više naučiti.

 

Komentiraj