Kako je ruski poduzetnik postao najveći kolekcionar hrvatske naive

Kad je Vladimir Temkin prije dva desetljeća u Rusiji kod prijatelja vidio monografiju Ivana Generalića, slavnog slikara hrvatske naive, počeo se interesirati za tu umjetnost. Danas u svojoj kolekciji ima velik broj slika naive a Temkinu se može zahvaliti i to što je ‘Jama’ Mije Kovačića vraćena kući nakon što je ukradena prije 25 godina

Dok se Ministarstvo kulture krajnje neodgovorno ponaša prema Hrvatskom muzeju naivne umjetnosti kojem je namijenilo novu zgradu koja će navodno biti gotova 2023., a do tada će taj važni hrvatski muzej biti zatvoren i nestati s tržišta, u Rusiji postoji jedan atipični kolekcionar koji skuplja slike isključivo vezane uz hrvatsku naivu. On je itekako svjestan u kojoj je mjeri naiva važan dio hrvatske i svjetske kulturne baštine.

VLADIMIR TEMKIN ŽIVI U NEREHTI, gradu na rijeci Volgi od 20.000 stanovnika koji se nalazi 350 kilometara sjeverno od Moskve. Danas posjeduje stotinjak djela hrvatskih naivnih umjetnika, među kojima ima puno klasika prve i druge generacije Hlebinske škole pa su mu tako omiljeni „naivci“ Ivan Generalić, Mijo Kovačić i Ivan Večenaj, autori koji spadaju u vrh hrvatske naive, grane moderne umjetnosti čija se popularnost uvelike prelila izvan granica Hrvatske i tadašnje Jugoslavije. Poduzetnik i kolekcionar Vladimir Temkin prvu izložbu hrvatske naive organizirao je u Rusiji 2010., kada je imao tridesetak slika, a do danas je organizirao 10 velikih izložbenih projekata tog tipa koje su ostvarile ogroman uspjeh kod publike od Moskve, preko Ekaterinburga do Jaroslavlja. U Hrvatsku dolazi barem dvaput godišnje, nije mu problem ni prevaliti taj put autom, a zadnji put je došao u siječnju ove godine samo zato da bi posjetio izložbu o grupi „Zemlja“ koja je do početka ožujka bila postavljena u Galeriji Klovićevi Dvori. Sada zbog situacije s koronavirusom još ne zna hoće li doći na proljeće u Hrvatsku kako je planirao.

Umjetnost ga je zanimala od školskih dana, u SSSR-u se amaterski bavio slikarstvom te je radio poslove vezane uz umjetnost i kulturu. Samouk je i volio se izražavati slikarstvom, ali kada je došlo do društvenih promjena i raspada SSSR-a, trebali su mu čvrsti prihodi da može uzdržavati obitelj i počeo se baviti poduzetništvom.

PITAMO GA ODAKLE FASCINACIJA hrvatskom naivom i kako je do toga došlo:

„Možemo reći da to jest i nije bilo slučajno s obzirom na moj interes za umjetnost. Prije 20 godina u Rusiji sam kod prijatelja vidio monografiju Ivana Generalića, vjerojatno najpoznatijeg slikara hrvatske naive i ono što sam vidio na mene je ostavilo jak dojam. Prvi put sam Hrvatsku turistički posjetio 2008. Otišao sam u Hrvatski muzej naivne umjetnosti i pomno razgledao njihov postav. Tada još nisam znao ništa o fenomenu hrvatske naive i tehnici slikanja na staklu. To mi se učinilo vrlo zanimljivim. Godinu dana kasnije bio sam na moru u Hrvatskoj i u jednoj galeriji kupio prvu sliku uopće, rad Marije Peti-Božić. Odlučio sam 2010. doći opet u Hrvatsku i potražiti slikare. Od velikana su bili živi Ivan Večenaj i Martin Mehkek, baš kao i Mijo Kovačić koji je i danas živ i ima 85 godina. Za mene je to i dalje bio izlet u nepoznato jer u Rusiji se surfajući po internetu nije moglo pronaći puno informacija o hrvatskoj naivi. Polako sam skupljao slike i dosta sam čitao o hrvatskoj naivi. Imam doma veliku biblioteku, čitao sam i vašeg velikog povjesničara umjetnosti Grgu Gamulina i sve do čega sam mogao doći. Mislim da sve veće monografije sada imam i sada kupujem neke stare kataloge.“

 

 

KAD JE PRVI PUT došao kod Mije Kovačića u Gornju Šumu prije deset godina, nije imao hrabrosti pokucati mu na vrata pa je otišao nakon što je proveo 10 minuta ispred kuće

 

 

KAKO KAŽE, KADA JE PRVI PUT DOŠAO u Gornju Šumu kod Mije Kovačića, nije imao hrabrosti da velikom slikaru pokuca na vrata:

„Bio sam neko kraće vrijeme pred vratima i onda sam otišao. Tada sam još, prije 10 godina, dosta loše govorio hrvatski, a on je za mene bio veliki slikar i osjećao sam golemo strahopoštovanje prema njemu. Kasnije sam se ohrabrio, ali naš prvi kontakt bio je dosta težak, Mijo Kovačić ne voli puno govoriti. Kada me pozvao u svoj atelje ugledao sam kip njega, naime, netko ga je napravio i poklonio mu. Osjećao sam se malo čudno u toj atmosferi. Sljedeći put kada sam ga vidio u društvu Večenaja rekao je da slobodno dođem kod njega kad god želim. Tako je počelo naše druženje. Svaki put kada dođem u Hrvatsku odem kod njega i njegove obitelji, popričamo, popijem vino, ispričam im kako je bilo u Rusiji s mojim izložbama o hrvatskoj naivi i darujem im neki katalog. Kupio sam dvije njegove slike. Ne samo da se može reći da smo prijatelji, nego mi je Mijo Kovačić poput oca. I moj je otac, naime, bio rođen 1935. On je sjajna osoba, ne voli puno pričati o slikarstvu pa pričamo o svakodnevnim stvarima. Dosta je skroman, njegov nastup ne odaje da je jedini živući klasik hrvatske naive, ali zna da vrijedi. S obzirom na to da živi na selu, ostao je u nekom smislu obični čovjek sa sela, iako su njegove slike sve samo ne obične, pune su fantastičnog. No definitivno se po osobnosti razlikuje od akademskog slikara ili od nekoga tko živi u gradu.“

Vrijednost svoje kolekcije procijenio je na 100.000 eura. Kaže da radi samo s državnim institucijama, posebice s dva muzeja naive koja postoje u Rusiji, iako nema ništa protiv privatnih galerija. Naravno, ne prodaje svoje slike, ali ih rado posuđuje pa ga često kontaktiraju stručnjaci. U stručnim ga krugovima svi znaju i jedini je kolekcionar isključivo hrvatske naive u Rusiji, ako ne i puno šire. I u Hrvatskoj ga znaju, kaže, u stručnim krugovima, a poznaje osobno i puno slikara iz Podravine.

Za rusku naivu kaže da se ne može, kada je riječ o kvaliteti i virtuoznosti u tehnici, usporediti s hrvatskom. Po njegovu je mišljenju naivna umjetnost u Rusiji uglavnom amaterska i time se bave stariji ljudi u mirovini, iako navodi Pavela Leonova i Elenu Volkovu kao primjere dobrih slikara ruske naive.

SVAKI DAN UŽIVA, OPISUJE, U NAIVI. Slike se nalaze u njegovu uredu, depoima i na zidu u kući.

„Ne prođe ni jedan dan a da ne uživam u tome i ne pročitam nešto o tome, to je bolja polovica mog života. U 30 godina rada izgorio sam na poslu, nije mi ostalo snage pa je naiva nešto što je isključivo ‘za moju dušu’. I danas radim kao poduzetnik pet dana u tjednu, ali imam i druge koji su zaposleni kod mene pa mogu bez problema otići u Hrvatsku na mjesec i pol dana. Teško mi je biti stalno kod kuće, naviknut sam putovati u Hrvatsku u proljeće i na jesen. Naiva mi je dala dodatni smisao u životu, iako volim i knjige i glazbu, pa i onu hrvatsku. Zahvaljujući naivi naučio sam hrvatski jezik i upoznao se s novom kulturom, razvio brojna poznanstva i prijateljstva. Jako volim Hrvatsku i osjećam se kao da je to moja druga, izabrana domovina. U kući nemam televiziju, ali svako jutro supruga i ja slušamo hrvatski radio dok doručkujemo, cijeli dan se vrti Radio Sljeme, zanimaju nas sve novosti iz zemlje. I moja je supruga naučila hrvatski. Imam i svoj blog na ruskom koji se zove ‘Čudo hrvatske naive’, tamo ima informacija o izložbama i događanjima, podataka o slikarima i drugih zanimljivosti. Dosta ljudi to pročita, uglavnom Rusa, ali i Ukrajinaca i Amerikanaca.“

KAKVE JOŠ USPOMENE IMA na boravke u Hrvatskoj?

„Pa, evo, u siječnju me oduševila izložba o grupi ‘Zemlja’, svaka čast organizatorima, izbor slika bio je odličan. Teško mi je pronaći slike Krste Hegedušića, osnivača ‘Zemlje’, imam samo njegov dosta dobar crtež iz 1937. na kojem su motivi Hlebina. Večenaj je bio dobra osoba s kojom sam vodio zanimljive razgovore. Vidio sam ga možda pet puta. Bio je elokventan i lucidan do zadnjega dana. Ispirao sam zlato na Dravi s Draženom Tetecom, mladim slikarom četvrte generacije Hlebinske škole koji mi je jedini zanimljiv iz te generacije. Inače, u mojoj su kolekciji samo djela autora Hlebinske škole pa nema Rabuzina i Skurjenija. Često se govori da je došlo do hiperprodukcije u naivi i komercijalizacije te umjetnosti, ali recite mi u kojoj grani slikarstva to nije bio slučaj? Naiva nije iznimka, to se uvijek dogodi. Na slike mladog Dražena Teteca dobivam dobre reakcije i svaka njegova slika ima svoju priču. Mene zanima kada izložim slike na izložbi prikazati u kojem smjeru je otišla Hlebinska škola. Svi su počeli pod velikim utjecajem Generalića i drugih, a kasnije su našli svoj izraz. To je jedna klasična škola koja je danas postala nešto novo.“

Ima troje djece i petero unuka, ali njegove potomke, kaže, ne zanima naiva. Svoju kolekciju, kada njega više neće biti, ne bi prodao, nego bi ta djela dao ruskim muzejima. Već je dao neke slike muzejima u Rusiji, a zaslužan je i za to što se ukradena slika Mije Kovačića „Jama“ nakon 25 godina vratila u Hrvatsku, u hlebinsku Galeriju naivne umjetnosti.

„Stalno gledam ima li na Njuškalu kakvih dobrih slika naivnih umjetnika i jednom sam ugledao sliku Mije Kovačića ‘Jama’. Znao sam priču o toj slici, da je ukradena i da je to remek-djelo koje je kritika visoko cijenila. Naslikana je 1974., a bila je procijenjena na 50.000 eura. Dosta dugo su je tražili nakon što je 1994. ukradena. Kada sam vidio taj oglas bio sam u Hrvatskoj, bio je petak kasno navečer. Rano ujutro nazvao sam Galeriju naivne umjetnosti u Hlebinama, zagrebačku Galeriju Mijo Kovačić i Zakladu Mijo Kovačić. Otišao sam osobno u galeriju u Hlebinama, svi su bili jako uzbuđeni oko toga. Sam sam procijenio da je šansa 95% da slika nije krivotvorina. U nedjelju sam putovao u Rusiju, tri dana putovao sam autom i nisam znao ništa o tome. Kada sam došao doma i otvorio društvene mreže dobio sam oduševljene poruke da to je ta slika. Mijo Kovačić je potvrdio. Policija je otišla kod čovjeka koji je stavio oglas na Njuškalo pa su ga pustili jer su ustanovili da nije znao da je bila ukradena. Ne mislim da je pronalazak slike moja velika zasluga, samo treba biti pažljiv, a nekada čovjek mora imati i sreće.“

 

 

PRVU IZLOŽBU HRVATSKE NAIVE Temkin je organizirao u Rusiji 2010., kada je imao tridesetak slika, a do danas je organizirao deset velikih izložbenih projekata u toj zemlji

 

 

Kako kaže, stalno traži nove slike, najviše ga zanimaju slika njegovih najdražih slikara Ivana Generalića, Mije Kovačića i Ivana Večenaja, a ne bi imao ništa protiv ni da u kolekciji ima pokoji rad Krste Hegedušića, osnivača likovne grupe „Zemlja“ i akademskog slikara koji je samouke seljake i potaknuo na traženje svog autohtonog slikarskog izraza koji je kasnije proslavio Hrvatsku u svijetu.

U ČEMU SVE PRONALAZI NAIVU, što ga sve asocira na njegov omiljeni slikarski pravac?

„Svugdje vidim naivu, i u prirodi i u svakodnevnom životu. U naivi ima fantastike, komičnog, teškog i ozbiljnog. Puno toga se može vidjeti u prirodi što direktno asocira na neke slike naivnih umjetnika. Kada sam prije desetak godina prvi put došao u Hrvatsku bilo je proljeće, procvalo je prvo cvijeće i imao sam osjećaj da gledam sliku Ivana Lackovića. Rekao sam supruzi: ‘Pogledaj, isti Lacković, ništa tu nije izmišljeno.’ Jedne jeseni u Hrvatskoj gledao sam zalazak sunca, sunce je osvijetlilo šumu i postala je crvena. Ovaj put je supruga meni rekla: ‘Gledaj, to je ista crvena šuma koju je naslikao Generalić na slici koju imaš.’ Puno toga takvoga vidim oko sebe. Uvijek govorim posjetiteljima na izložbama da naivni umjetnici nikad ne izmišljaju, oni možda samo malo dodaju neke detalje. Ali u osnovi to je stvarni život i svijet oko nas. Uz to, te slike izgledaju posebno na staklu, na platnu su boje ‘prigušenije’, a na staklu ‘ožive’ nekim novim životom. Posjetiteljima na izložbama volim reći da sam sve što sam vidio na tim slikama vidio i u Hrvatskoj. I vinograde i jelene u šumi i zeca i fazana i lisice i srne i kestene i cvijeće i livadu i polja. Svako godišnje doba me asocira na naivu, iako ja najviše volim jesen, a supruga proljeće.“

KONSTATIRAO JE DA GA ŠOKIRA ODLUKA Ministarstva kulture da zatvori Hrvatski muzej naivne umjetnosti te da manji dio slika iz tog muzeja bude trajna izložba u Galeriji Klovićevi dvori dok se ne obnovi zgrada u Demetrovoj 18, gdje bi se HMNU trebao preseliti 2023. Prema njegovom mišljenju ta je odluka čudna i neobjašnjiva jer muzej ne čine samo slike nego i osoblje koje tamo radi i doprinosi kulturi s različitim projektima, knjigama i monografijama. Volio bi, zaključio je Vladimir Temkin, pročitati u hrvatskim medijima razgovor s ministricom kulture, a da može sam bi ju pitao voli li hrvatsku naivu, i ako da zašto to radi.

Komentiraj