Kako je pred 37 godina uoči utakmice Hajduk-Tottenham stradao pijetao

U Splitu je 11. travnja 1984. godine odigrana jedna od najslavnijih, ali i najkontroverznijih utakmica u povijesti Hajduka, ali i hrvatskog nogometa.

Nakon što je Hajduk u četvrtfinalu čudesnim i toliko puta opjevanim majstorstvom Bake Sliškovića u produžecima izbacio prašku Spartu, u polufinalu Kupa UEFA je Splićane čekao jaki Tottenham. Hajduk je pobijedio 2:1, ali kao i toliko puta do tada, na kraju se ispostavilo da je u uzvratu za samo jedan gol ostao kratak. Toliko blizu, a opet dovoljno daleko.

Ipak, taj je susret osim činjenice da je to bila posljednja utakmica u kojoj je neki hrvatski klub igrao polufinale nekog europskog kupa ostala upamćena po šokantnom događaju koji se dogodio uoči početka same utakmice. Dok su se igrači pripremali u svlačionici, navijač Hajduka Ante Baraba je preskočio ogradu, uletio u teren i na centru Poljuda slomio vrat pijetlu, inače simbolu londonskog kluba (zapravo, pravi simbol Spursa je tetrijeb).
”Žao mi, zaista sam pogriješio. Za sve je kriva nemjerljiva ljubav za Bile. Sjećam se da su me jednom u Beogradu iz centra grada Cigani vozili na Topčider kako bih kao jedini Hajdukovac gledao kako moji dobivaju Partizan 2:1, tri dana nisam išao u školu kad smo od PSV-a izgubili 0:3. A kad su dolazili Englezi, toliko prepotentni da glume kako su u svemu veći od Boga, ukrao sam materi pivca, napio ga u Bobisa i slomio mu šiju. Direktor stadiona Geza Šenauer brzo je na centar poslao redare. Ipak, prekasno, jer netko je sve to vidio, snimio i fotografiju poslao u Ženevu. Delegat nije imao pojma, pija je za šankom. Tako je to kad nekoga previše voliš, smanta te pamet”, godinama kasnije je pričao Baraba.

Uefa je zaključila kako je posrijedi neprijateljski čin prema suparniku i kaznila je Hajduk s tri tisuće švicarskih franaka i igranjem prve domaće euroutakmice na terenu 300 kilometara udaljenom od Poljuda. Sljedeće sezone Hajduk je tako u prvom kolu Kupa pobjednika kupova moskovski Dinamo dočekao u Osijeku i izgubio 2:5.

Komentiraj