Bračni par Bill i Iva Rudolph, Amerikanac i Hrvatica, doselili su se iz Seattlea na otok Vir prije devet mjeseci. I njih dvoje iako bez djece tako pomažu otočku demografsku obnovu i doseljavanje u zadarskom arhipelagu. Vir je danas otok koji još nije uspjela devastirati epidemija koronavirusa, ali je i potencijalno sklonište za bijeg od virusa. Time se hvali otočka administracija i Antonio Vučetić, donačelnik te općine zadarske županije. Otok Vir i danas bilježi porast stanovništva. Prema popisu stanovništva iz 2001. godine Vir je imao 1608 stanovnika, a danas ima više od 4000 žitelja. Još donedavno, 2011. za zadnjega službenog popisa u Hrvatskoj, imao je tek nešto malo više od 3000 stanovnika. „Dok se u Hrvatskoj priča o novom iseljavanju mi na Viru imamo obrnutu, ali vjerodostojnu priču o doseljavanju“, govorio je Antonio Vučetić dok smo prolazili kroz jednu od rijetkih neasfaltiranih ulica na otoku obrubljenu novim kućama. Mogli bismo ih nazvati i manjim vilama.

Osvrćući se na makadam, cestu kojom smo prošli automobilom, Vučetić je dodao: „Čekamo da prođu još kanalizacijska i vodovodna cijev, a onda će doći i asfalt. Ne brinite. Besmisleno je asfaltirati cestu, a potom opet kopati da bi se ugradila ostala potrebna komunalna infrastruktura“. To je bio jedan od novijih stambenih blokova nastalih u posljednje vrijeme na otoku mostom spojenim s kopnom. Most je privilegija za otoke na Jadranu. Mostovima su osim Vira još povezani i otoci Krk, Pag, Murter i Čiovo, pa ih to u dostupnosti cestom pretvara i u neku vrstu poluotoka. Nije potrebno u redovima čekati na dolazak trajekta da bi se stiglo na otok.

Bill i Iva Rudolph došli su na Vir da bi na njemu živjeli. Bill se trudi naučiti i hrvatski koji još ne govori. Objasnio je da iz Amerike nisu pobjegli samo od epidemije koronavirusa koja hara tom zemljom. Jedan od razloga bio je i Donald Trump. Na primjedbu Nacionalovih novinara kako iako je izgubio predsjedničke izbore, Trump i dalje to ne priznaje, Bill je kratko uz široki osmijeh uzvratio: „Nazovite ga pa ga pitajte je li izgubio“. Bill i Iva upoznali su se u Münchenu prije 15 godina, a godinu dana kasnije su se vjenčali. Sve do proljeća ove godine živjeli su u Seattleu. Živeći u Americi, obećanoj zemlji poznatoj i po „američkom snu“, nisu uspjeli dosanjati taj san. Svoj san došli su doživjeti ovdje u Hrvatskoj, na otoku Viru.

Bill je izložio i svoju kratku profesionalnu i životnu biografiju: „Kao mladić skupljao sam otpad, bio sam smetlar. Potom sam najprije studirao biologiju, da bih u konačnici otišao na studij farmacije. S 27 godina sam diplomirao, a onda sam 20 godina radio u farmaceutskoj industriji. Međutim, odlučio sam promijeniti način života. Došao sam ovdje s Ivom na Vir u potrazi za mirnijim životom“. Bill i Iva danas žive na Viru kao rentijeri koji iznajmljuju njegovu kuću u Bremertonu, gradiću od 45.000 stanovnika u blizini Seattlea, mjestu porijekla Billa Rudolpha. „Vir je krasan. Šetamo plažom, a zadnji smo se put i okupali početkom prosinca. Nije to bio problem osim što je bilo malo hladno, ali priroda je prekrasna“, objašnjavaju svoj bijeg iz Amerike Bill i Iva Randolph.

Na Vir je doselila i Mađarica Ildiko Homonnai s osmogodišnjim sinom. Već godinu dana nije odlazila u njenu državu Mađarsku zbog epidemije. Zašto je doselila na Vir? Ovdje je imala kuću, a željela je da joj i sin nauči hrvatski jezik. Valjda da bi se i on mogao baviti njenim poslom, turizmom i iznajmljivanjem apartmana. „Sin mi ima osam godina i našla sam mjesto gdje može učiti hrvatski. Imali smo ovdje kuću. Na Vir smo došli kad sam se rastala i ovdje živimo već četiri godine. Dvije godine sin je išao u vrtić, a sada ide u drugi razred osnovne škole. Preselila sam se zbog djeteta i njegova školovanja. Moj posao je turizam. Imam tri apartmana i primarno se bavim tim poslom. Cijelu godinu živimo ovdje, a zbog epidemije već godinu dana nismo išli u Mađarsku. Inače, odlazimo dva do tri puta godišnje u Mađarsku, ali nakratko. Ovdje nam najviše dolaze turisti iz Mađarske, katkad i iz Njemačke“, opisala je razloge svog prebivanja na Viru Ildiko Homonnai. Hrvatski uči pomažući sinu u učenju koji pohađa osnovnu školu na Viru.

Sa suprugom i troje djece koji također na Viru pohađaju osnovnu školu živi i Samir Husić Župančić iz Čapljine, koji se oženio sa Zagrepčankom. Iz Zagreba su preselili na Vir prije 13 godina. Kada su se vjenčavali, Samir je svom prezimenu dodao i suprugino. „Sinulo mi je uzeti i njeno prezime usred vjenčanja. Zbog toga sam kasnije bio sumnjiv policiji u Petrinjskoj u Zagrebu. Rekli su mi da samo kriminalci imaju dva prezimena“, našalio se Samir i nastavio: „Došli smo na Vir jer poslom više nismo bili vezani za mjesto. Najprije je to bilo za probu, na godinu-dvije, ali evo ostali smo 13 godina. Što se tiče epidemije, relativno dobro prolazimo na otoku. Još nitko s otoka nije završio u bolnici, a za epidemiju koronavirusa možda ne bih ni čuo da nema internetskih portala. Da nema interneta, ovdje bismo samo šetali i uživali. Ne bismo ni znali da se pojavio taj virus. Supruga je diplomirani inženjer grafičke tehnologije, ja sam strojobravar, ali sam uz nju dosta toga naučio pa zajedno radimo za razne izdavače u Zagrebu, gdje nam je prijavljena firma. Dobili smo i troje djece, blizance i curicu, a ovdje na Viru idu u školu i vrtić“, opisao je razloge svog prebivanja na tom zadarskom otoku na kojem je suprugin otac sagradio kuću u kojoj danas žive.

Prije šest godina, 2014. na Vir je sa suprugom doselio i Martin Jedlička, Čeh iz Karlovy Vary, poznatih toplica u Češkoj. Prije toga su dva puta ljetovali na Viru, a kada se otvorila mogućnost strancima iz Europske unije za kupnju nekretnina u Hrvatskoj, kupili su kuću na Viru. Tada više nije trebalo državljanima iz Europske unije otvarati firme u Hrvatskoj da bi stekli pravo za kupnju kuća i stanova. „Godinu dana ranije kao stranac ne bih mogao kupiti kuću u privatnom vlasništvu“, prisjetio se Jedlička. U Češkoj je radio kao inženjer kibernetike na automatizaciji turbina i kotlova, a potom je tamo otvorio i malu firmu za softvere u kojoj i danas ima jednog zaposlenika. Budući da i na Viru iznajmljuje tri apartmana na katu kuće u kojoj živi, plaća poreze u objema državama. Supruga mu je ekonomistica i radi u tvrtki njegova prijatelja iz Češke koji također posluje u IT sektoru.

Iako su mu na Viru troškovi života skuplji nego u Češkoj, objasnio je i zašto mu je ovdje bolje: „Četrnaest godina morao sam raditi svaki dan. Nisam imao odmore ni vikendima. Onda sam doživio i prometnu nesreću. Pao sam s motora. Od tada sam počeo drugačije razmišljati o životu. Prestalo mi je biti važno imati pet kuća i gomilati bogatstvo. Postalo mi je važnije kvalitetno živjeti, a to mogu ovdje na Viru. Imam manje stresa i uživam u životu, a to se može na Viru. Danas u Češkoj supruga i ja ne provodimo više od mjesec dana godišnje. Putujemo po Hrvatskoj. Ove godine bili smo u Dubrovniku i Splitu. Bili smo i u Sisku, gdje sam bio kum na vjenčanju prijatelju Hrvatu. U Sisku je bilo veselo“.

„Hrvatska je odlična zemlja. Svake je godine sve bolje. Došli smo ovdje na odmor i otok nam se jako svidio. Svake se godine nešto napravi na otoku u komunalnoj infrastrukturi. Prvi moj dojam o načelniku Kristijanu Kapoviću nije bio dobar, ali vremenom sam shvatio da on za otok radi puno i kvalitetno. Nije isključeno da u Hrvatsku, na Vir dosele i moji sinovi. Često dolaze na Vir, a hoće li i oni doseliti vidjet ćemo. Trenutno mi jedan sin radi u policiji i pohađa policijsku akademiju, a drugi studira ekonomiju. Ovdje je život mirniji, a i hrana je bolja nego u Češkoj. U Češkoj je industrijska hrana, a ovdje su domaći proizvodi i mediteranska kuhinja“, rekao je za Nacional Martin Jedlička.

Obilazeći otok Vir posjetili smo i Solyoma Bekesija, Mađara i Teu Hajdić, djevojku iz Zagreba. Vegetarijanci su, ali Bekesi hvali hrvatsku kuhinju. Objašnjava i razloge svog boravka ovdje u Hrvatskoj. „Na Viru sam našao sve što volim i što mi se sviđa. Prvo, našao sam obitelj. Tu su i Hrvati, hrvatske navike, hrvatski osmijeh. Možda će mi Tea postati i supruga, iako se to može shvatiti i kao šala mala. Ovdje vodimo posao vezan za zdravlje i ljepotu, a internetom komuniciramo s cijelim svijetom. U Mađarskoj se bavim građevinom, a na Vir sam došao u kolovozu. Ona govori dobro engleski pa ne moram učiti hrvatski. Lijepo se smije i odlično kuha. Drugi razlog zašto sam ovdje je more, a Hrvati mogu biti sretni što imaju ukusnu hranu. Tea je Zagrepčanka koja je 30 godina dolazila na Vir na odmor u kuću koju je sagradio njen djed 1984., a od ove godine i živi na Viru.’’

Opisala je vjerojatno i glavni motiv zašto se i Mađar Bekesi doselio na Vir. „Ljetos smo se upoznali u Šibeniku, a onda me on autom odbacio doma, ovdje na Vir. Poslije nije otišao. Ostao je ovdje, a sada i posao radimo on-line“, opisala je Tea svoj slučajan, ali i sudbonosan susret s mađarskim turistom u Šibeniku. Na koronavirus osvrnuo se Bekesi, a u njihov zajednički dom na njihovo inzistiranje morali smo ući bez maski. Uvjereni su da na Viru nema epidemije. Na primjedbu da je u Hrvatskoj kao i u svijetu industrija i ekonomija zbog tog virusa u padu, Bekesi nas je čudu pogledao i rekao: „Pa Hrvatska nema industrije. Ima samo turizam, a on je sigurno u padu“. I nastavio: „Svi smo mentalno oboljeli od tog virusa. Ljudi žive u strahu. Imamo super tehnologiju, a obolijevamo od virusa. Kod nas u kući nema poljubaca pa nam zato ne trebaju maske“.

U njenu domu na otoku Viru posjetili smo i Eriku Veselič iz Ptuja u Sloveniji. Zatekli smo je u društvu njenog prijatelja Wernera Köctiera, Nijemca iz Münchena. I on također ima kuću na Viru. U razgovoru za Nacional rekli su da im kompletna rodbina iz Njemačke i Slovenije dolazi na odmor na taj zadarski otok. Smješteni su kod njih, a njih dvoje ne bave se turizmom. Kažu da imaju pristojne mirovine pa im to nije potrebno.

„Mi smo ovdje došli uživati, a ne raditi. Imamo pristojne mirovine i zato nemamo potrebe iznajmljivati apartmane. Uživamo, kupamo se jer smo došli na more. Odlazimo u Sloveniju i Njemačku, ali najveći dio vremena provodimo na Viru. Njemu je svejedno i ne brine puno jer ne govori hrvatski pa ja sve rješavam što mu je potrebno jer govorim njemački“, objašnjava Erika. Oboje će ove godine ostati na Viru za Božić i Novu godinu. Kažu da je sigurnije zbog epidemije koronavirusa i ima manje ljudi nego u gradu. „Na Viru sam od 2002. Suprug i ja sagradili smo ovu kuću. Muž je umro, a ja sam ostala na Viru“, rekla je Erika Veselič dodajući da je u blizini otoka Vira i gradić Nin koji je sličan njenom Ptuju u Sloveniji. I Ptuj kao i Nin ima dio povijesti vezan za antičko doba. Werner Köctier je zaključio da mu je na otoku Viru bolje nego u Münchenu, iako priznaje da su troškovi života u Hrvatskoj veći nego u Njemačkoj.

Na Vir su se iz zagrebačkog Markuševca preselili i Branko i Željka Šantek. „Živimo na Viru, ali sam u prosincu i siječnju redovito bio u Zagrebu radi skijanja na Sljemenu. Ove godine neće biti ništa od toga. U Markuševcu, gdje je ove godine potres ostavio ozbiljne posljedice, žive nam djeca, a jednom zetu ostavio sam da vodi moju automehaničarsku radionicu“, rekao je Željko Šantek, automehaničar i čovjek iz višeg, bogatijeg sloja tijekom socijalizma. Zahvaljujući obrtu kojim se bavio cijeli život, 1988. sagradio je kuću na Viru, a kad je otišao u mirovinu od Prigorca je postao Viranin. Branko danas kaže: „Ovdje na Viru nama je uživancija“.

Iako je Branko danas u mirovini, nemaju financijskih problema. Zašto? Objasnila je Željka Šantek: „Nismo došli na Vir da bismo iznajmljivali apartmane, nego da imamo gdje ljetovati s djecom. Kada smo došli nije bilo ničega, a ponajmanje stranaca. Sve se u međuvremenu promijenilo. Otok je danas ljeti krcat stranim turistima, a mi smo počeli iznajmljivati apartmane pa tako nemamo problema s plaćanjem režija. To nam je dodatak na mirovinu i od toga možemo lijepo živjeti“, opisala je smisao današnjeg življenja na Viru obitelj Šantek.

Prije nego što smo napustili Vir, otok u zadarskom arhipelagu koji je dugo u javnoj percepciji bio sinonim bespravne gradnje u Hrvatskoj, a ove 2020. prometnuo se u najuspješniju turističku destinaciju, razgovarali smo i s Kristijanom Kapovićem, dugogodišnjim načelnikom općine Vir. Kapović ni danas ne može zaboraviti Jerku Rošinu, splitskom arhitektu i osvjedočenom prijatelju Ive Sanadera, jednu izjavu početkom dvijetisućitih. U prvoj godini Kapovićeva načelničkog mandata 2004., Rošin kao predsjednik vladina savjeta za prostorno uređenje kada je došao na Vir, rekao je da na taj otok nakrcan bespravnom gradnjom treba „baciti bombu i sravnati ga sa zemljom’’, da bi se potom mogao kvalitetno urbanistički urediti.

Kapović od onda pa do danas neprestano ponavlja da je četiri petine površine otoka u mediteranskom zelenilu, odnosno na neizgrađenom zemljištu. Doduše, činjenica je da je jedna petina izgrađenog dijela otoka nakrcana kućama, a i dalje se uporno gradi na tom prostoru. Zato je možda, kako je u razgovoru za Nacional otkrio Kapović, po ispitivanju najvećih nekretninskih portala otok Vir najtraženije tržište za obiteljske kuće, apartmane i građevinsko zemljišta za strance, a poslije Zagreba i za domaće kupce. Tako se među vlasnicima kuća za odmor, ali i turističkih apartmana nalaze državljani Slovenije, Njemačke, Mađarske, Slovačke, Češke, Austrije, Bosne i Hercegovine, Švedske, Švicarske i Poljske.