Rimski car Klaudije je gotovo cijelo djetinjstvo patio od raznih bolesti tako da je duševno i tjelesno toliko oslabio da ga ni u zrelijim godinama nisu smatrali sposobnim ni za kakvo državno ili privatno zvanje. Dugo je vremena, pa i kad je postao punoljetan, bio pod tuđim nadzorom i pod vodstvom odgajitelja koji je nekoć bio konjušnik i kojeg su mu namjerno dali kako bi ga pod svakojakim izlikama što okrutnije mučio.

Uza sve te probleme, Klaudije se od rane mladosti zanimao za književnost, pa i sam pisao, ali mu ni to nije pomoglo da stekne neki ugled niti da u javnosti pobudi veću nadu u svoju budućnost. Imao je problema i sa svojom obitelji, i njegova majka Antonija govorila je da je on nakaza od čovjeka koju priroda nije dovršila, nego samo započela. Primjer koliko ga nije voljela je i to kada je nekoga htjela ukoriti zbog tupoglavosti, govorila bi: “Taj je luđi od mog sina Klaudija!” Njegova baka Augusta prezirala ga je i s njim je pričala veoma rijetko, samo kada ga je trebalo ukoriti ili opomenuti. Jednom prilikom, kada je njegova sestra Livila čula da će on jednom biti vladar, proklela je javno i glasno sudbinu rimskoga naroda.

Slučajnost ga je dovela do toga da bude proglašen za cara od strane pretorijanske garde nakon atentata na Kaligulu, jer je u tom povijesnom trenutku bio jedini član kraljevske obitelji. Uprkos nedostatku iskustva, Klaudije se pokazao kao sposoban i efikasan administrator. Bio je ambiciozni graditelj i izgradio je nove puteve, vodovod i kanale širom carstva. Umro je 13. listopada 54. godine u 60. godini svog života, a u 14. godini svoje vladavine. Sahranjen je s punim carskim sjajem i uvršten među bogove.