Ivan Meštrović, najveći hrvatski kipar koji je živio od 1883. do 1962., stvorio je bogatu mrežu kontakata sa svojim suvremenicima, što je dokumentirao u svojoj knjizi „Uspomene na političke ljude i događaje“. Unutar te mreže može se posebno izdvojiti susrete s češkim umjetnicima i političarima, a upravo na odnose Ivana Meštrovića s pojedincima koji su formirali politička i umjetnička kretanja na području današnje Češke Republike, ali i šire srednje Europe, u prvoj polovici 20. stoljeća, stavlja se fokus izložbom “Ivan Meštrović (1883.-1962.): Kipar i građanin svijeta’’. Ti Česi čiji se odnos s Meštrovićevom na ovaj način istražuje su obitelj Masaryk, kipar Bohumil Kafka i slikarica Růžena Zátkova. Autorice i kustosice izložbe su Sandra Baborovská i Barbara Vujanović, a partneri Galerija grada Praga i Muzeji Ivana Meštrovića. Izložba je otvorena do 26. veljače 2023.

Kako je objasnila kustosica izložbe Barbara Vujanović, povjesničarka umjetnosti i doktorica znanosti zaposlena kao muzejska savjetnica u Atelieru Meštrović u Zagrebu, s obzirom na umreženost pojedinaca i činjenicu Meštrovićeve iznimne mobilnosti, izložba je koncipirana poput karte Europe i Sjedinjenih Američkih Država. Nakon uvodne, opsežne lente vremena posjetitelj prolazi kroz velike i manje izložbene dvorane posvećene gradovima, izložbama i ljudima koji su obilježili kiparev životni i stvaralački put te nekim od njegovih najvažnijih ostvarenja i spomeničkih projekata.

„Značaj ove izložbe je u sabiranju na jednom mjestu djela Ivana Meštrovića iz Zagreba, Splita, Beograda i Praga. Tako se dobiva potpuniji uvid u spomenute teme kojima se bavi izložbeni projekt, kao i u razvoj Meštrovićeva kiparskoga leksika, od početka 20. stoljeća do perioda netom nakon Drugog svjetskog rata. Kao bitan komparativan materijal ističem pridružene skulpture Bohumila Kafke, Jana Šturse, Josefa Mařatke, Ladislava Jana Kofráneka, Jaroslava Horejca, Františeka Bíleka, Otakara Nejedlýa, Antona Hanaka te Augustea Rodina. Djela su prispjela iz pariškog Musée Rodin, Nacionalne galerije u Pragu, Galerije grada Praga i drugih čeških institucija, Narodnog muzeja Srbije iz Beograda te iz Atelijera Meštrović, Gliptoteke HAZU, Kabineta grafike HAZU iz Zagreba, Galerije Meštrović iz Splita, a posuđena su i od obitelji Meštrović. Riječ je o najvećem predstavljanju Ivana Meštrovića u samostalnoj Hrvatskoj. Ovoj su izložbi prethodile izlože u Krakowu, Ljubljani, Parizu i Stockholmu, ako se prisjećamo projekata koje su Muzeji Ivana Meštrovića organizirali tijekom zadnjih deset godina. Zadnje veće međunarodne manifestacije priređene su 1987. u Berlinu, Zürichu i Beču, te 1989. u Moskvi, Lenjingradu i Kijevu. Meštrović se zadnji put cjelovitije predstavio u Pragu 1970., no ta se izložba se nije doticala češkog konteksta. Interes izvan Hrvatske postoji, ponajprije u stručnim krugovima. Ovakav izložbeni, ali i popratni izdavački pothvat, pridonose široj popularizaciji i boljoj razmjeni novih saznanja među istraživačima“, rekla je Barbara Vujanović.

Kustosica izložbe Barbara Vujanović, povjesničarka umjetnosti zaposlena kao muzejska savjetnica u Atelijeru Meštrović u Zagrebu. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

Barbara Vujanović je prije devet godina počela istraživati Meštrovićeve kontakte s čeških političarima i umjetnicima te njegovu prisutnost na praškoj likovnoj sceni. Godine 2018. Muzeji Ivana Meštrovića objavili su knjigu „Ivan Meštrović i Česi: primjeri hrvatsko-češke kulturne i političke uzajamnosti“ u kojoj su sabrani rezultati tih istraživanja, kao i tekstovi Dalibora Prančevića, Marijana Lipovca i Jiříja Kuděle. Paralelno je radila na pripremi izložbe i traženju potencijalnog partnera, jer je doista bilo važno temu na taj način prezentirati češkoj javnosti. Pozvala je na suradnju kolegicu Sandru Baborovsku iz Galerije grada Praga koju je veoma zaintrigirala tema Ivana Meštrovića. Na projektu su Muzeji Ivana Meštrovića, ravnateljica Sandra Grčić Budimir te Ivana Biuk, Tanja Budimir Bekan, Darko Trempetić i drugi, uz kolege iz Galerije grada Praga, radili četiri godine. Realizaciju je prolongirala epidemija, potom potresi. No na kraju je realizirana velika izložba i obimna popratna knjiga u kojoj su tekstovi hrvatskih „meštrovićijanaca“, Irene Kraševac i Dalibora Prančevića, potom Marijana Lipovca, Ondřeja Vojtěchovskog, slavnog češkog povjesničara umjetnosti i sveučilišnog profesora Petra Wittlicha, Aude Chevalier, Hane Larvove, Alene Pomajzlove te kustosica i koatutorica izložbe, Sandre Baborovske i nje.

Kako kaže, temelj izložbe su djela Ivana Meštrovića u češkim zbirkama. U fundusu Nacionalne galerije u Pragu nalazi se osamnaest skulptura i crteža, dok se u Galeriji Alšova jihočeská galerie v Hluboké nad Vltavou nalazi paradigmatski portret Růžene Zátkove iz 1912., koji se ističe kao jedno od ponajboljih kiparevih ostvarenja:

„Izložen je mramorni reljef iz 1918., Magdalena pod križem, koji je nekoć bio u vlasništvu Tomáša G. Masaryka, a danas ga posjeduje Nacionalna galerija. Nakon dugo vremena na jednom mjestu su izložene obje varijante portreta čehoslovačkog predsjednika koje je Meštrović oblikovao 1923. Dvjema sadrenim varijantama, punoj plastici i reljefu, iz fundusa su Atelijera Meštrović, pridružen je brončani odljev pune plastike, koji je inače izložen u predsjedničkoj rezidenciji na Hradčanyma. Izložen je i sadreni odljev Zdenca života koji se predstavlja u dvostrukom kontekstu – srodnosti s Rodinom i činjenice da je u broncu lijevan u slavnoj ljevaonici B. T. Srpek u blizini Praga, u Brandýsu nad Labem, danas dio Staré Boleslavi. U toj, jednoj od tada najkvalitetnijih europskih, pa i svjetskih ljevaonica, lijevano je više Meštrovićevih brončanih skulptura, poput Adama iz 1907., koja se čuva u praškoj Nacionalnoj galeriji, i koji je također izložen. Izdvojila bih još i monumentalno, brončano poprsja Mojsija iz 1927. kojeg je kralj Aleksandar I. Karađorđević 1930. poklonio Masaryku za njegov osamdeseti rođendan. Moram spomenuti fotografije češkoga i europskoga velikana Josefa Sudeka koje je načinio na Meštrovićevoj izložbi u Pragu 1933. Ta vrsna ostvarenja pružaju dodatnu interpretaciju skulptura, njihova simboličkog značenja i metierske ekspresivnosti.“

Izložba radova Ivana Meštrovića u Pragu može se pogledati do 26. veljače 2023.. FOTO: TOMAS SOUCEK

Barbara Vujanović odgovorila je na pitanje što je Prag značio u životu i radu Ivana Meštrovića.

„Meštrović je tamo povremeno navraćao od prvoga do četvrtoga desetljeća prošloga stoljeća. Nikada se nije duže zadržavao, no zanimljivo je napomenuti da je zamalo bio praški student. Naime, 1904. razmišljao je o preseljenju u Prag gdje bi nastavio studij kiparstva. Raspitivao se o tamošnjim prilikama kod slikara Vlahe Bukovca, profesora na praškoj Akademiji likovnih umjetnosti, te njegova studenta Mirka Račkog. Naposljetku je apsolvirao kiparstvo na bečkoj Akademiji, na kojoj je te 1904. upisao i studij arhitekture. Prag je posjetio početkom 1908., prije nego što se na dvije godine nastanio u Parizu, i tom je prigodom posjetio Bukovca, a iza njihovih druženja ostala su dva međusobna portreta, slika i skulptura, koje su prikazane i na ovoj izložbi. Uz Prag su Meštrovića vezivale i obiteljske spone – dvije sestre njegove prve supruge Ruže Klein bile su udane za Čehe. Suprug Regine Klein bio je Viktor Kopecký. Obitelj Kopecký je većinu života provela u Pragu i Meštrović je primjerice boravak 1923. tijekom kojega je portretirao obitelj Masaryk, iskoristio druženje sa svojom miljenicom, nećakinjom Mariom, s kojom je obilazio praške izložbe. Portret djevojčice, koja je kasnije ostvarila karijeru operne pjevačice, izložen je sada u Pragu. Riječ je o slabije poznatom, no vrhunskom primjeru Meštrovićeve portretne plastike.“

Rodin i Meštrović predstavljeni su, rekla je Barbara Vujanović, na praškoj likovnoj sceni zahvaljujući iznimno agilnom umjetničkom udruženju Mánes, zahvaljujući kojem se početkom 20. stoljeća češka metropola profilirala u iznimno značajan kulturni centar ovoga dijela Europe, posebno u smislu njegovanja i promocije tendencija impresionizma, simbolizma, secesije i ekspresionizma.

„U prvom desetljeću 20. stoljeća Rodin je čak šest puta izlagao u Pragu. Od prijelomnog je značaja njegova velika retrospektiva, koju je udruženje priredilo 1902. kao kiparevu najveću dotadašnju međunarodnu izložbu. Osim toga, uz parišku izložbu postavljenu u paviljonu Alma 1900., bila je to jedina retrospektiva održana za Rodinova života. Zahvaljujući tom predstavljanju, djela francuskog kipara otkupljena su brojne srednjoeuropske muzeje. Uz iznimno povoljnu kritičarsku recepciju dodatno je osnažen utjecaj Augustea Rodina na mlade umjetnike u ovom dijelu Europe, pa i šire. Meštrović ga upoznaje upravo zahvaljujući tom događaju, jer se po povratku iz Praga i Moravske Rodin zadržao u Beču, gdje se tijekom posjeta Akademiji likovnih umjetnosti slučajno sreo s mladim hrvatskim kiparom. Tadašnji student izlaže u Pragu već iduće, 1903. s hrvatskim umjetnicama i umjetnicima, pa onda ponovno s češkim kolegama 1909. Godine 1933. svoj 50. rođendan obilježava velikom izložbom pod Masarykovim pokroviteljstvom. Susreti s državnikom, koji su otpočeli tijekom Prvog svjetskog rata, bili su mu iznimno bitni, pa se može reći da su ga uz umjetnost s Pragom povezivali i interes za politiku.“

‘Meštrović je sa slikaricom i kiparicom Rùženom Zátkovom i s političarom Tomášom Masarykom razvio dubok odnos, a družio se i s Bukovcem i Augusteom Rodinom’, kaže BarbaraVujanović

Kako kaže naša sugovornica, izravni kontakti Meštrovića s češkim umjetnicima bili su rijetki, ali veoma znakoviti:

„Prijateljstvo s Bohumilom Kafkom osnažilo je njegovu povezanost s udruženjem Mánes. Hrvatski je umjetnik zamolio Kafku da ga predloži za člana jer je češko društvo smatrao idealnom platformom zajedničkoga predstavljanja slavenskih umjetnika na međunarodnoj sceni. Kao počasni član žirija za spomenik Janu Žižki zauzimao se za umjetničku slobodu i monumentalnost projekta koji je ostvario Bohumil Kafka, i koji je jedan od najvećih u ovome dijelu Europe. Tako da možemo ustvrditi kako jedan od najpoznatijih praških spomenika svoj izgled duguje baš Ivanu Meštroviću. Izložba pokazuje likovnu srodnost s češkim suvremenicima. Primjerice s Horejcem je dijelio sklonost prema monumentalizmu i arhaizmu, sa Štursom bliskost s klasičnom tradicijom, s Bílekom inklinaciju prema sakralnim temama. Onodobni češki kritičari, koji su pratili Meštrovićev rad još od njegovih prvih međunarodnih uspjeha postignutima na izložbama poput one u Rimu 1911. pa sve do praške izložbe 1933., naglašavaju njegov južnoslavenski talent, odnosno specifičnost koja ga ističe kao najistaknutijeg predstavnika jugoslavenskog kiparstva.’’

Govoreći o kiparevu odnosu sa slikaricom i kiparicom Růženom Zátkovom i s političarem Tomášom G. Masarykom, Barbara Vujanović je rekla da je Meštrović Zátkovu upoznao 1912. u Rimu i razvio s njom dubok odnos utemeljen na fizičkoj, duševnoj i kreativno-umjetničkoj fascinaciji. Tijekom burnih godina Prvoga svjetskog rata njih dvoje družili su se s Rodinom i Masarykom. Kada je njegova supruga Ruža uvidjela opčinjenost češkom umjetnicom, ističe Barbara Vujanović, ponukala ga je da se zbliži s drugim ženama, posebice s prijateljicom Marijom Banac, rođenom Račić. Meštrović je odnos s te tri žene opisao u autobiografskom romanu ‘’Vatra i opekline’’.

„Fascinacija Růženom koju je doživio kao ‘mješavinu nimfe, bakantice i božice’ pretočila se u Meštrovićevo stvaralaštvo – najprije u njezin portret, potom u simboličke interpretacije njezine osobnosti i fizičke pojavnosti – od skulpture Vestalka do mauzoleja obitelji Račić. Cijela je građevina prožeta referencama na platonsku ljubav Růžene i Ivana te na njegov odnos s Marijom Banac, koja je u njoj pokopana uz članove obitelji. Růženini portreti prepoznaju se u licima kerubina u kasetama svoda i u liku anđela oranta na vrhu kupole. Što se Masaryka tiče, on i Meštrović su se međusobno poštovali, a njihov je odnos u tekstovima čeških novinara napisanima povodom portretiranja 1923. okarakteriziran kao prijateljski. Raspravljali su o političkoj situaciji u svojim domovinama, koje su se nalazile prvo u okviru Austro-Ugarske Monarhije, a potom Čehoslovačke i Kraljevine Jugoslavije, odnosno Kraljevine SHS. Meštrović je u susretima nakon osnivanja nove države izražavao nezadovoljstvo s političkom situacijom, pogotovo nakon uspostave Šestosiječanjske diktature. Riječ je o svojevrsnoj diplomaciji iz sjene, koju je nastavio i u susretima s predsjednikovom djecom, Alice i Janom. Političar spominje kipara u memoarima ‘Světová revoluce za války a ve válce 1914 – 1918.’ Meštrović u svojim memoarima se uglavnom osvrće na razgovore o politici, no uspio je Masaryka, kojega je kao i Rodina familijarno nazivao Stari, navesti da mu iskaže svoj stav o češkim i ruskim likovnim umjetnicima i književnicima.“

Osim Praga, za Meštrovićevo stvaralaštvo i umjetnost, objašnjava Barbara Vujanović, bili su važni Beč u kojem se Meštrović školovao s češkim kolegama, Rim u kojem se družio s Masarykom i Zátkovom, potom Split koji je na izložbi predstavljen spomenicima Grguru Ninskom i Marku Maruliću, Zagreb, Beograd, Pariz, London, New York, Chicago i drugi.

Kako je zaključila naša sugovornica, svojim specifičnim eklekticizmom u kiparstvu i arhitekturi, Meštrović je amalgamirao kompleksnu baštinu i povijest zapadne, istočne i srednje Europe i Mediterana. Pri tome je pronašao univerzalan figurativan jezik koji je podjednako bio uvjerljiv građanima europskih gradova za koje je stvarao spomenike, ali i onima u Chicagu. Rasprava o aktualnoj uvjerljivosti Indijanaca i drugih ostvarenja trajni je izazov tumačima njegova opusa kao i svim drugim sugovornicima koji su zainteresirani za Meštrovićevu umjetnost.