Kako je Ivo Andrić opisivao svoje djetinjstvo u Višegradu

Godine 1894. u Višegrad, varošicu koja se razvila pored mosta, i s lijeve i s desne obale zelene rijeke Drine, Katarina Andrić donijela je na rukama sina Ivana, rođenog u Travniku 9. listopada 1892. godine, nakon što joj je muž Antun Andrić preminuo od tuberkuloze. Došla je na vrata očeve sestre Ane i njenog muža Ivana Matkovšika, austrijskog žandara, narednika. Njihova kuća nalazila se na lijevoj obali Drine, ispod rimokatoličkog groblja. Na drugoj, desnoj, strani nalazila se glavna čaršija, pravoslavna crkva, osnovna škola, groblje na Bikavcu, a muslimansko groblje bilo je odvajkada na putu prema Užicu… Na desnoj obali, odmah pored ćuprije na Drini, nalazila se i najčuvenija kafana – hotel koji je držala Lotika…

Ivo Andrić je bio slabunjav dječak – sjećao se krajem života da je početkom proljeća najviše osjećao znake slabosti i stalne pospanosti – znao je spavati deset, jedanaest sati, a muke su nastajale kada ga je trebao netko probuditi… “Najprije kucaju, zatim upadaju u sobu i svlače sa mene ćebe, ali ja samo pokrivam lice rukama i spavam dalje. Prskaju me vodom, a ja primam tu vlagu kao proljećnu kišicu koja uspavljuje…”, opisivao je.

U Višegradu Andrić će pohađati osnovnu školu. Majka Katarina – Kata povremeno dolazi, praznicima, i obilazi sina. U jednom zapisu Andrić veli: “Moglo mi je biti sedam godina. Odmah poslije večere hvatao me san, od jela, od dnevne igre i umora. Ali čim bi pomenuli postelju i spavanje, ja bih dizao glavu i širio oči, i branio se uporno i od same pomisli na lijeganje. Umor me je fizički bolio. Strah me mučio. Strah od onoga što stariji govore, a što ja ne razumijem i iza čega naslućujem nepoznate teškoće i neriješiva pitanja. Strah od sjenke koju petroleumska lampa ostavlja na plafonu, strah od silnog mraka i nemoćne svjetlosti… Da me ne bi savladao san za stolom, ustajao sam i odlazio na doksat (zatvoreni balkon)…”

Komentiraj