KAKO JE BILO 2008.: DEVALVACIJA PRIJETI: Bankari se spremaju za pad kune, stanovništvu prijeti katastrofa

Objavljeno u Nacionalu br. 690, 2009-02-03

Hrvatske banke spremaju se za pad vrijednosti kune koji bi mogao biti toliki da jedan euro iznosi 8,5 kuna. Guverner HNB-a brani sadašnji tečaj jer bi devalvacija bila katastrofalna i za državu i za građane

Prošlog tjedna su u domaćim medijima objavljene neslužbene informacije kako pojedine hrvatske banke već sada sa svojim centralama u inozemstvu sklapaju aranžmane o otkupu velikih količina eura u Hrvatskoj. Te informacije, ako su točne, dokazuju kako se hrvatske banke već pripremaju za pad vrijednosti tečaja kune koji bi se mogao dogoditi uskoro. Takva deprecijacija kune mogla bi imati katastrofalne posljedice po standard hrvatskih građana, ali i općenito makroekonomnsko stanje u državi.

Doživi li tečaj kune tek blagi pad, na razinu od 8 kuna za 1 euro, hrvatski građani će u prosjeku na godišnjoj razini zarađivati jednu plaću manje, a otplaćivati jednu ratu kredita više. Cijena svih uvoznih proizvoda, ali i domaćih u koje se ugrađuju komponente iz uvoza, osjetno bi porasla. Također, država bi samo za otplatu glavnice vanjskog duga morala izdvojiti dodatnih 765 milijuna kuna. Ipak, iako su ovi podaci zabrinjavajući, stručnjaci s kojima se Nacional konzultirao prilikom izrade ovoga proračuna smatraju kako je jednom kad pad tečaja počne, vrlo teško predvidjeti kad će taj pad prestati. Upravo radi toga, mnogi smatraju kako je realna mogućnost da tečaj kune dosegne razinu od 8,5 kuna za euro. U tom slučaju, loši efekti po ekonomsko stanje u Hrvatskoj bili bi još izraženiji. Prosječna plaća radnika bi na godišnjoj razini bila manja za 1100 eura, dok bi se prosječna mirovina smanjila za 456 eura. S druge strane, svi oni koji otplaćuju kredite morali bi otplatiti gotovo dvije rate više nego danas, a otplata glavnice državnog duga u 2009. godini bi porasla za 1,37 milijardi kuna.
Zbog toga ne čudi kako je guverner Hrvatske narodne banke Željko Rohatinski oštro reagirao na navodne pokušaje banaka da kupovanjem velike količine eura oslabe tečaj kune. Rohatinski je najavio kako će oštro kazniti sve banke koje u sljedećem periodu budu provodile takve spekulativne poteze, ali je vrlo upitno koliko će dugo HNB moći održavati takvu disciplinu na bankarskom tržištu.

Naime, ako banke uistinu predviđaju kako će u sljedećem periodu tečaj kune pasti, onda je vrlo teško od njih očekivati da ne kupuju eure, jer bi takav način poslovanja ustvari značio da svjesno idu u potencijalni gubitak. Usprkos suradnji koju imaju s HNB-om i specifičnoj ekonomskoj situaciji u kojoj se Hrvatska trenutačno nalazi, profitabilnost je temeljni kriterij poslovnih banaka, te je zato vrlo teško očekivati od njih da zanemare makroekonomske pokazatelje iz kojih je vidljivo kako će u idućem periodu tečaj kune biti pod velikim pritiskom.

Takvih pokazatelja ima dosta. Naime, dugogodišnja HNB-ova politika stabilnog tečaja kune ove će godine biti suočena s velikim izazovima. Budući da stabilan tečaj kune prema euru u ovome trenutku prvenstveno ovisi o kontinuiranom priljevu eura u Hrvatsku, sljedećih nekoliko mjeseci mogli bi se pokazati ključnima.
Iako još uvijek ne predviđa značajniji pad tečaja kune, analitičar Raffeisen banke Zdeslav Šantić smatra kako će borba za stabilnost tečaja biti temelj monetarne politike u sljedećem razdoblju: “Prioritet kreatora monetarne politike, ali i fiskalne, za 2009. godinu treba biti očuvanje stabilnosti domaće valute. U slučaju značajnije deprecijacije domaće valute posljedice na gospodarstvo te standard građana bile bi izuzetno nepovoljne i dalekosežne, a za potpuni oporavak bi trebalo pričekati dugo godina. Tijekom ove godine sljedeći čimbenici imat će najznačajniji utjecaj na kretanje domaće valute. Prvo, može se očekivati značajno manji priljev inozemnih izravnih ulaganja nego što je to bio slučaj tijekom 2007. i 2008. godine. Također, izgledno je i smanjenje izvoza usluga odnosno prihoda od turističke djelatnosti iz inozemstva. Značajan čimbenik na jačanje domaće valute tijekom 2008., pogotovo u prvoj polovic i godine, bilo je snažno zaduživanje korporativnog sektora u inozemstvu, što je povećalo ponudu stranih valuta na domaćem tržištu. Međutim, tijekom iduće godine prostor za daljnjim zaduživanjem poduzeća, a i države, biti će znatno smanjen. Također, većina inozemnih obveza koje dospijevaju morat će se refinancirati na domaćem tržištu što će povećati potražnju za stranim valutama.”

U takvim okolnostima HNB i guverner Rohatinski suočeni su s dva izazova. Prvi je kako obraniti tečaj, a drugi kako osigurati dovoljnu likvidnost banaka kako bi one mogle kreditirati poduzeća i državu. Problem je u tome što povećanje količine kuna na tržištu, ruši tečaj te valute, dok povlačenje kuna s tržišta, brani tečaj ali smanjuje likvidnost. Smanjenu likvidnost i nedostatak kapitala na tržištu banke obično kompenziraju povećanjem kamatnih stopa.
Guverner Rohatinski tako se nalazi u nezgodnoj poziciji, a posao mu znatno otežava i država koja troši golemi dio dostupnog kapitala na tržištu kako bi zadovoljila svoje potrebe. U takvoj situaciji vrlo malo novca je dostupno gospodarstvu. Posljednji potez Rohatinskog dogodio se prošlog tjedna kad je HNB na tržište otpustio 7,6 milijardi kuna i na taj način poboljšao likvidnost poslovnih banaka. Ipak, mnogi smatraju kako HNB ne može dugoročno voditi ovakvu dvojnu politiku.

Vladimir Gligorov, analitičar Bečkog instituta za međunarodne ekonomske studije, kaže da se mora odbrati kakvu će vrstu monetarne i fiskalne politike voditi: “Hrvatska ima dvije mogućnosti. Jedna je da nastavi s deflatornom politikom očuvanja tečaja. Za ostvarenje takve politike vjerojatno će biti potrebno zatražiti pomoć MMF-a. Loša strana te politike je da će vjerojatno izazvati probleme u gospodarstvu, velik broj bankrota poduzeća, a samim time i gubitak radnih mjesta. Druga mogućnost je da Hrvatska izvrši korekciju tečaja. U tom slučaju pao bi životni standard stanovništva, rasle bi rate kredita, ali bi dobar dio radnih mjesta bio sačuvan. Hrvatska sada mora izračunati koja joj je od ove dvije opcije jeftinija. U teoriji se smatra kako je to ova druga opcija, no to opće pravilo možda se ne primjenjuje na Hrvatsku. Naravno, bez obzira na to koji model Hrvatska odabere, preduvjet njegova uspjeha bit će rebalans državnog proračuna, značajno smanjenje potrošnje javnog sektora te korjenita promjena makroekonomske politike.”
Takav izračun isplativosti, kakv spominje Gligorov, vjerojatno su dosad i izradili stručnjaci u HNB-u, ali on nikad nije predstavljen javnost, tako da je vrlo teško zaključiti koja je opcija Hrvatskoj isplativija. Ipak, može se pretpostaviti koji su razlozi zabrinutosti guvernera Rohatinskog glede mogućeg pada vrijednosti kune.

Naime, iako bi u teoriji devalvacija tečaja trebala imati pozitivne efekte na hrvatski izvoz, jer bi hrvatski proizvodi cijenom postali konkurentniji, u praksi je takav efekt teško sa sigurnošću predvidjeti. Hrvatska već godinama ima vrlo nepovoljnu vanjskotrgovinsku bilancu, samo 2008. deficit je iznosio 81,22 milijarde kuna. Još veći problem je činjenica da hrvatski izvozni proizvodi u sebi sadrže veliku količinu uvoznih komponenti, kao što su energija i ostala intermedijarna dobra. Ako se zna da bi se pri padu tečaja kune na razinu od 8 kuna za euro, cijena takvog tzv. nužnog uvoza povećala za 5 milijardi kuna godišnje, vrlo je upitno koliko bi uopće pozitivnih efekata u porastu izvoza bilo. Zbog toga je potpuno jasno zašto guverner Rohatinski zazire od moguće devalvacije kune, naročito s obzirom na to da s druge strane postoji snažna mogućnost da pad tečaja kune izazove jak inflacijski ciklus.

Ako se pretpostavi kako bi uvoz roba i usluga u Hrvatsku tijekom 2009. godine mogao biti na razini prethodne godine, dakle oko 20 milijardi eura, pad tečaja kune izazvao bi goleme probleme u poslovanju za sve hrvatske tvrtke čije se poslovanje temelji na uvozu. Uz tečaj od 8 kuna za euro, cijena uvoza bi se povećala za 12,2 milijardi kuna, a uz tečaj od od 8,5 kuna za euro za 22,2 milijarde kuna. Taj minus trgovci bi vjerojatno dijelom pokušali kompenzirati kroz smanjenje marži, ali može se pretpostaviti kako bi ipak većinu tih troškova u konačnici snosili građani, kroz porast cijena konačnih proizvoda na tržištu.
S obzirom na to da bi pad vrijednosti kune istodobno izazvao i pad kupovne moći građana, može se pretpostaviti kako bi konačni rezultat bi značajan pad potrošnje, koji bi pak naštetio i državi, jer je najvažnija stavka u proračunskim prihodima upravo porez na dodanu vrijednost, koji se temelji na potrošnji. Država bi tako prihodila manje, a zbog devalvacije kune, za otplatu vanjskog duga morala bi plaćati više. Takav deficit u situaciji gdje na tržištu nema kapitala za zaduživanje, u konačnici bi vjerojatno izazvao veliku stopu inflacije. Može se pretpostaviti kako je upravo ovaj scenarij glavni razlog zašto se u HNB-u oštro protive bilo kakvoj mogućnosti devalvacije kune.

Uspjeh HNB-a u namjeri da sačuva stabilni tečaj kune uvelike ovisi i o rezultatima turističke sezone u Hrvatskoj. Naime, turizam je u proteklom desetljeću bio jedna od glavnih poluga očuvanja stabilne kune, jer se kroz prihode od turizma u Hrvatsku slijevlo mnogo eura. Ti prihodi prošle su godine iznosili 7,3 milijarde eura, tako da bi pad prihoda od samo 10 posto izazvao manjak od 700 milijuna eura. Iako je Ekonomski institut u svojoj godišnjoj analizi predvidio kako Hrvatska neće doživjeti veliki pad prihoda od turizma, prvenstveno zbog toga što je geografski blizu svojim najznačajnijim tržištima, hrvatski turistički radnici strahuju kako će pada prihoda ipak biti.

Jedan od glavnih razloga njihova pesimizma upravo je i jak tečaj kune, zbog čega Hrvatska postaje cjenovno nekonkurentna turističkim destinacijama na Sredozemlju, poput Turske. Taj efekt pogotovo je izražen ako se uzme u obzir činjenica da je mađarska forinta devalvirala više od 30 posto. Budući da je kuna otprilike na istoj razini kao i lani, rezultat pada vrijednosti forinte je da je Hrvatska danas Mađarima 30 posto skuplja nego prošlog ljeta. U takvim okolnostima teško da će broj turističkih dolazaka iz te države biti isti kao lani. Zbog toga je moguće da HNB održavajući jak tečaj kune indirektno izazove efekt suprotan željenome, odnosno pad turističkih prihoda, a samim time i pad tečaja kune.
Uz turizam, drugi važan preduvjet za uspjeh HNB-ove politke stabilnog tečaja kune bit će uspješnost hrvatskih tvrtki da svoje dugove reprogramiraju putem kreditnog zaduživanja u inozemstvu. Naime, poduzeća tijekom 2009. moraju vratiti oko 5,8 milijardi eura. Što veći dio tog iznosa tvrtke uspiju osigurati u inozemstvu, manja će biti potražnja za kreditima na domaćem tržištu.

Na taj način HNB bi manje morao brinuti o održavanju likvidnosti u bankarskom sektoru, a više bi se mogao posvetiti intervencijama koje trebaju održati stabilan tečaj kune. Zbog toga mnogi drže kako je upravo dostupnost inozemnog kapitala hrvatskim poduzećima ključ uspješnog preživljavanja recesije, te kako bi upravo to trebao biti jedan od prioriteta hrvatske vlade. Ipak u situaciji kad Vlada ima ozbiljnih problema s pronalaskom kreditora za svoje potrebe, teško je očekivati da može osigurati inozemni kapital za gospodarstvo.

CIJELA ISTOČNA EUROPA ZAHVAĆENA JE NELIKVIDNOŠĆU

Ako je istinita procjena Thomasa Mirowa, čelnika Europske banke za obnovu i razvoj, kako je stabilnost bankarskog sustava ključ ekonomskog oporavka država istočne Europe, može se pretpostaviti kako će Hrvatska u budućnosti uvelike ovisiti o stanju velikih stranih banaka koje posluju na hrvatskom tržištu. U tom kontekstu vrlo je važna inicijativa koju su povele austrijske banke na čelu s Raiffeisen bankom, te zatražile od Europske unije da osigura financijsku pomoć za podružnice velikih europskih banaka u istočnoj Europi. Činjenica da takvu akciju predvode austrijske banke ne čudi, s obzirom na to da su one najviše pogođene negativnim financijskim kretanjima u regiji, a mnogi danas strahuju kako bi gubici na tim tržištima mogli ugroziti i makroekonomsku stabilnost same Austrije.
Naime, tijekom posljednjih 15 godina značajan dio visokog austrijskog gospodarskog rasta zasnivao se na uspješnom poslovanju njihovih kompanija na tržištima istočne Europe. Ta ekspanzija bila je naročito snažna u bankarskom sektoru. Austrijske banke u tim su državama plasirale oko 234 milijarde eura, što iznosi više od 68 posto BDP-a te države. Samo u Hrvatskoj austrijske banke su na tržište otpustile oko 21 milijardu eura.
Čelnici tih banaka danas s pravom strahuju kako bi recesija mogla ugroziti povrat velike količine tog kapitala. Takav scenarij bio bi katastrofalan za Austriju, ali i za Italiju, Francusku i Belgiju, čije banke također posluju u istočnoj Europi. Zbog toga nije čudno da tamošnji bankari od Europske unije traže da pomogne ugroženim državama, jer osiguravajući stabilnost njihova gospodarstva posredno osiguravaju i siguran povrat svojih ulaganja. Ipak, unatoč podršci austrijskog kancelara Wernera Faymanna i njemačke kancelarke Angele Merkel, Europska komisija zasad je odbila zahtjeve banaka, ustvrdivši kako one same moraju snositi rizike poslovanja u istočnoj Europi. Austrijski analitičari sada strahuju kako će potencijalne gubitke njihovih banaka u konačnici snositi država, te da će to rezultirati nacionalizacijom banaka. Bez obzira dođe li do njihove nacionalizacije, postoji mogućnost da banke, zbog krize, prestanu ostvarenu dobit reinvestirati u državama gdje su je ostvarile. Takva politika bila bi značajan udarac za Hrvatsku, jer bi dodatno smanjila količinu dostupnog kapitala na tržištu.

Komentiraj

Source:Marko Biočina