KAKO DO RADNIH MJESTA: Vlada nema rješenja za nezaposlenost

Objavljeno u Nacionalu br. 856, 2012-04-10

Broj nezaposlenih u Hrvatskoj stalno raste, a Vlada, unatoč dobrim namjerama s pokretanjem investicija i kratkoročnim subvencijama, i dalje nema plan kako da se uhvati u koštac s nezaposlenošću

Dok vlade u skandinavskim zemljama u svojim predizbornim programima navode ciljani postotak zaposlenog stanovništva, nova hrvatska vlada izgleda posve nepripremljena za borbu s nezaposlenošću. Iako se svaki dan gubi stotinu radnih mjesta, iz raznih ministarstava samo stižu najave da će njihovi pojedinačni programi donijeti stotine ili tisuće radnih mjesta, ali nema nikakva koordiniranog i jedinstvenog programa za rješavanje toga gorućeg problema. Prema posljednjim podacima, za veljaču, u Hrvatskoj je bilo 343.000 nezaposlenih, a stopa registrirane nezaposlenosti je 20,1 posto, što je rekord iz ožujka 2003. Nezaposlenost i nemogućnost pronalaženja posla istinska je rak-rana svakog društva jer osim što uništava financije svake države, građane dovodi u beznadan položaj, razara obitelji, povećava nasilje ili kriminal.

Radimir Čačić, prvi potpredsjednik Vlade, prošlog tjedna ipak je hladno najavio da će krajem svibnja u Hrvatskoj biti 350.000 nezaposlenih, ali da će potom sve krenuti nabolje. Prva pomoć opet se ponajprije očekuje od turističke sezone, iako je i sam Čačić često kritizirao HDZ da mu rješavanje nezaposlenosti ovisi o meteorološkim prilikama. Velika su i očekivanja od investicijskog ciklusa od preko 15 milijardi kuna na energetskim i infrastrukturnim projektima, te oko 6 milijardi na izgradnji škola javno-privatnim partnerstvom. Dodatno će se pomoći s 376 milijuna kuna za poticanje poduzetništva, a i smanjeni doprinosi na zdravstvo trebali bi povećati zaposlenost, kao i javni radovi i poticaji za zapošljavanje mladih i dugoročno nezaposlenih. Te osnovne smjernice dale su ministrima poligon za samohvalu, pa je Ivan Vrdoljak koji vodi graditeljstvo rekao da je obnova fasada “potencijal za 235.000 izravnih i neizravnih radnih mjesta”.

Ministar poduzetništva Gordan Maras uvjeren je da će do 2014. otvoriti 50.000 radnih mjesta, 7000 novih poduzeća, 13.000 obrta. Ministar rada Mirando Mrsić nastavio je raditi po nerealiziranom programu HDZ-ove Vlade za 2011. i 2012. godinu. Pri donošenju tog plana zapošljavanja lani u veljači tadašnja premijerka najavila je 150.000 novih radnih mjesta. Utrošeno je 290 milijuna kuna na razne programe, a godinu dana kasnije na burzi je 15.000 nezaposlenih više. Hrvatska gubi sve više mjesta u proizvodnji, najbolji su primjeri ovogodišnji problemi i stečajevi Diokija, Jadrankamena, Dalmacijavina, Kraljevice, Bilokalnika, Konstruktora, požeške Sloge, dok je zaposlenost, prema posljednjim podacima Državnog zavoda za statistiku, porasla samo u “administrativnim službama”. Visokih četiri posto.

DA JE PROBLEM nezaposlenosti predubok i preozbiljan da bi ga mogao riješiti jedan novi građevinski ciklus, pokazuje i nekoliko podataka. Kad bi se sve 343.000 nezaposlenih preko noći zaposlile, još bismo imali prosjek od oko 50 posto zaposlenosti radno sposobnog stanovništva, dok je prosjek razvijenih članica EU i uz krizu oko 60 posto. Loša su vijest i procjene stručnjaka da zbog loših kvalifikacija i srednje životne dobi barem 200.000 danas nezaposlenih nikad neće naći posao. Već sad u mirovinskom sustavu svake godine nedostaje oko 16 milijardi kuna za mirovine, a imamo iznimno nepovoljan omjer zaposlenih i onih koji iz njihovih doprinosa primaju mirovinu – na 1,19 uplatitelja doprinosa dolazi jedan umirovljenik. I struktura onih 1,129 milijuna sretnika koji rade izrazito je nepovoljna. Samo 313.000 radi u proizvodnji, građevinarstvu i poljoprivredi – onome što stvara novu vrijednost samostalnim djelatnostima. Grubo rečeno, ostalih 800 tisuća daje neku vrstu usluga. A i dalje obrazujemo najviše ekonomista, pravnika, politologa i ostalih društvenih djelatnosti. Unatoč dobrim namjerama s pokretanjem investicija i kratkoročnim subvencijama, Vlada nema nikakav dugoročni i koordinirani plan za rješavanje ovih problema, jedinstveni je zaključak svih Nacionalovih sugovornika. I uz želju da Vlada uspije, kritika dosadašnjeg (ne)činjenja stigla je čak i od SDP-ovca Davorka Vidovića, ministra rada u trećesiječanjskoj vladi Ivice Račana, čije iskustvo u tom resoru premijeru Milanoviću ipak nije trebalo. “Mit je da će samo investiranje i rast BDP-a dovesti do povećanja zaposlenosti”, kaže Vidović. Navodi i konkretne primjere iz Siska: u sisačku željezaru investirano je 200 milijuna dolara, a broj zaposlenih bi se, i da je opstala, smanjio – ne povećao. Zaposlenost nije rasla ni u Ininoj rafineriji nakon investicije od 100 milijuna dolara, ni u Janafu koji je investirao 250 milijuna kuna. Vidović navodi samo neke od mjera koje bi trebalo početi provoditi. Primjerice, treba poticati stvaranja klastera u kojima bi velike kompanije na sebe vezale mala obiteljska gospodarstva i obrte. Smatra da se i lokalna zajednica mora uključiti u bitku za zaposlenost, što pretpostavlja formiranje državnih mobilnih timova koje bi kao središnji punkt koordinirao Zavod za zapošljavanje. Timovi bi obilazili manje sredine da utvrde koji resursi postoje u lokalnim upravama i kako ih razvijati. Svakako bi, kaže, nužno bilo objediniti sve postojeće velike poticaje koje predviđaju zakoni o potpomognutim područjima, subvencije za zapošljavanje invalida, branitelja i niz drugih. Kroz sustav obrazovanja usporedo bi se i na lokalnoj razini obrazovala radna snaga potrebna u toj regiji. “Ali netko treba sastaviti plan i mora postojati politička odluka Vlade da je zapošljavanje prioritet države. Ne može svako ministarstvo raditi za sebe. Ništa se neće dogoditi automatski, a postojeće akcijske mjere nisu dovoljne bez takvog koordiniranog sustava”, zaključuje Vidović. KAD JE 2000. koalicijska vlada, također predvođena SDP-om, došla na vlast, imali su sličnu situaciju s nezaposlenošću, nelikvidnošću i tvrtkama koje su masovno odlazile u stečaj. Prosvjedi zbog rezanja prava i propadanja tvrtki bili su gotovo svakodnevni. I na kraju mandata nezaposlenost je bila velika, ali je investicijama i programima za nezaposlenost stvoren donekle zdrav temelj za daljnji razvoj. Zbog povoljne situacije u svijetu i jeftinih kredita slijedile su godine rasta, sve do krize 2008. Ali profesor ekonomije i kratkotrajni SDP-ov član Ljubo Jurčić kaže da se tadašnji recepti ne mogu primjenjivati. “Model koji je vrijedio od 2001. do 2008. apsolutno je iscrpljen. I ne samo to, nego je stvorio teret građanima za idućih 20 godina. Vlada ne pokazuje da to razumije i ide s investicijama koje ne povećavaju proizvodne kapacitete i samo kratkoročno stvaraju radna mjesta”, kaže Jurčić. On opisuje na čemu je temeljen naš dosadašnji rast nakon 2003.

Država je imala novca i mogla se jeftinije zaduživati, ulagalo se u ceste i time osiguravali poslovi za građevinske kompanije. Država je uz to umjetno održavala i brojne tvrtke na životu jer ih nije blokirala zbog doprinosa pa se time i održavala zaposlenost. Građani nisu bili zaduženi pa su tuđim novcem pumpali potrošnju – od kupnje dionica do stanova. Postojao je osjećaj bogatstva novca za takve projekte, niti su nam potrebni, a građani se zbog neizvjesne financijske situacije više ne žele zaduživati. Zato je sad pitanje života ili smrti i doslovnog opstanka Hrvatske ulaganje u proizvodnju finalnih proizvoda. Onih koje možemo izvoziti, od poljoprivrede do kemijskih i elektroproizvoda”, kaže Jurčić i dodaje: “Svaka takva industrija može se pokrenuti za šest mjeseci, ali Vlada ne pokazuje da to zna.” Ipak, unatoč tim Jurčićevim izjavama, jedna potencijalno svijetla točka pojavila se prošlog tjedna. U koordinaciji HNB-a, banaka i Vlade osigurano je 8 milijardi kuna “svježeg” novca spuštanjem obvezne pričuve bankama. Kamate bi trebale biti fiksne, između 4 i 5 posto, što je gotovo upola manje od prosječnih koje banke odobravaju poduzetnicima. Povećanje količine novca jedna je od osnovnih mjera kad se posredno želi smanjiti nezaposlenost poticanjem gospodarstva jeftinim kreditima. Postoje samo dva problema. Ako se mjera dobro ne izbalansira, vodi u inflaciju – povećanje cijena. Druga je prijetnja iskustvo kad se tako i za vrijeme Kosoričine vlade pokušalo potaknuti gospodarstvo. I završilo je neuspjehom i špekulacijama. Banke uglavnom nisu dale novac poduzetnicima, nego su kupovale državne obveznice, eure ili ga zadržavale. Nezaposlenost nije smanjena. Na kraju, da sačuva tečaj, HNB je povukao novac natrag. I sad banke tvrde da nemaju dovoljno projekata za ulaganje pa je pitanje kako će mjera završiti.

“U TIH 8 MILIJARDI velik je potencijal, ali i banke bi trebale senzibilizirati svoj odnos s klijentima i prihvatiti veću podjelu rizika, osobito s malim i srednjim tvrtkama”, komentira Bernard Jakelić, zamjenik glavnog direktora Hrvatske udruge poslodavaca. Poslodavci su crna ovca svake krize jer otpuštaju radnike, a u Hrvatskoj su uglavnom dodatno stigmatizirani ili zbog grijeha iz privatizacije ili se percipiraju kao oni kojima su radnici na zadnjem mjestu, a u prvom ih redu zanima profit. I Jakelić ističe da Vlada treba donijeti koordiniranu politiku zapošljavanja, ali upravo tu antipoduzetničku klimu koja je stvorena vidi kao jednu od važnih kočnica za investicije i razvoj gospodarstva. Poduzetnici pozdravljaju Vladinu najavu investicija ili vaučere za sezonsko zapošljavanje koji bi omogućili staž sezoncima, ali ističu i niz drugih problema koje treba riješiti. Poticanje proizvodnje za njih je na prvom mjestu. “Nemamo strategiju proizvodnje, a ako se neke i parcijalno donose, rade se za jedan mandat”, kaže Jakelić. Poslodavci ističu nekoliko razloga zbog kojih smo nekonkurentni. Primjerice, cijena struje i plina koja je socijalna, subvencionirana, za građane – viša je za industriju, koju guši. Ne obrazuju se radnici koji su potrebni gospodarstvu. Iznimno smo nekonkurentni i u politici plaća, ne zato što su primanja radnika velika, nego što država uzima previše. U višim razredima plaća, inih od 9500 kn, poslodavac mora platiti nešto više od 20.000 kn za svog radnika sa svim davanjima. Po redovitim studijama međunarodne konzultantsko revizorske kuće KPMG, Hrvatska je druga na svijetu u opterećenju rada. Prvo mjesto drži Slovenija.

A visoko oporezivanje potrebno je da se nahrani državni aparat koji je odreda i uvijek ocijenjen preskupim i presporim Iako Vlada kaže da je smanjivanjem doprinosa za zdravstvo za 2 posto rasteretila gospodarstvo za 2,5 milijarde kuna, redovito zaboravi istaknuti da je time rasteretila i sebe jer 260.000 ljudi radi u državnoj upravi i tvrtkama. Vječna patnja poslodavaca je i Zakon o radu, za koji Jakelić kaže da se mora “fleksibilizirati” kako bi se moglo i lakše zapošljavati. “Ako neka tvrtka iz autoindustrije hoće doći u Hrvatsku, izgraditi tvornicu i zaposliti tisuću ljudi, u krizi bi trebala većinu otpustiti. Ali to je dugotrajan i skup proces, a kad bi ta tvrtka ponovo htjela zaposliti ljude jer se tržište oporavilo, ona to ne može jer ima zabranu zapošljavanja zbog otpuštanja”, navodi Jakelić primjer. Poslodavac ne može lako otpustiti ni radnika kojim je nezadovoljan, a i kad se da otkaz, radnik može na otkaznom roku kroz bolovanje mjesecima, pa i godinama odgađati odlazak i biti teret tvrtki. Drugi radnik se u međuvremenu ne može zaposliti.

NARAVNO, SINDIKATI to vide sasvim drukčije. Kad je tako teško otpuštati, kako se na burzi našlo 120.000 novih ljudi? Krešimir Sever, čelnik Nezavisnih hrvatskih sindikata, upozorava da rast između 2004. i 2008. nije bio rezultat nikakve Vladine politike, nego općih pozitivnih trendova. Kad je došla kriza, ponovo smo se vratili na početak 2000-ih, s brojnim nelikvidnim tvrtkama. “Nepripremljenost menadžmenta za krizne situacije u kojima više nema sigurnog kupca pokazala je njihovu nesposobnost za pronalazak novih rješenja i za pravu tržišnu utakmicu. Njihov glavni odgovor je otpuštanje i zatvaranje radnih mjesta”, ističe Sever i upozorava da su sve ideje i aktivnosti poslodavaca usmjerene na dodatno obespravljivanje radnika. I on je razočaran jer, unatoč predizbornim najavama, Vlada još nema promišljenu strategiju borbe protiv nezaposlenosti, a njeni planovi se temelje na državnim ulaganjima. U ostalom su nastavili po lošem modelu Jadranke Kosor, poput dizanja poreza i štednje. Striktno pridržavanje smjernica MMF-a i Svjetske banke već se pokazalo lošim i generirat će novu krizu.

“Taj loš put može se svesti na to da se štedi na socijalnim davanjima, plaćama, rasprodaji svega što se ima i rezanju potrošnje. Druge zemlje, poput Njemačke i Japana, poticale su potrošnju, što se pokazalo uspješnim. Gospodarstvo se ne može pokrenuti ako nema zdrav, svjež i neskup novac”, poručuje Sever. Također upozorava da će državne investicije kroz javno-privatna partnerstva i najavljena ulaganja samo kratkotrajno potaknuti gospodarski rast, ali će zbog zaduženja za njihovo financiranje završiti opet preko leđa građana i gospodarstva. Sindikati će se, naravno, nastaviti boriti da se što više postojećih prava radnika zadrži u zakonskoj regulativi. Suprotstavljenost poslodavaca i sindikata, uz već navedenu skupoću plaća, generira daljnje probleme poput zapošljavanja na određeno, rada na crno, isplate dijela plaća u gotovini i bez poreza i doprinosa. Depresivan je službeni podatak da 60 posto zaposlenih prima manju plaću od državnog prosjeka od oko 5500 kn, dok čak 90.000 radnika mjesečno zarađuje manje od 2500 kn. A to opet smanjuje prihode proračuna i diže poreze. I to je razlog zašto Vlada mora aktivnije i sveobuhvatno, a ne parcijalno sagledati problem i naći najpoštenija rješenja koja će potaknuti zapošljavanje. A da ne spominjemo da tako željeni model “fleksigurnosti”, koji podrazumijeva lakše otpuštanje, podrazumijeva i sustav velikih socijalnih davanja za nezaposlene. U tome treba sudjelovati i sadašnje Ministarstvo socijalne skrbi koje vodi potpredsjednica Milanka Opačić. Ali da država pomoć usmjeri potrebitima, potreban je jasan sustav troškova i kriterija. A mi tek sad najavljujemo prvi korak – objedinjavanje svih pomoći na jednom mjestu. Također, obrazovna struktura i školovanje budućih radnika krucijalni su za zapošljavanje.

Ministar obrazovanja Željko Jovanović više vremena troši na prepirke s čelnikom nogometnog saveza Vlatkom Markovićem i izvršnim dopredsjednikom Dinama Zdravkom Mamićem nego što se bavi obrazovanjem i znanošću. Iako nam je kao maloj zemlji to gotovo jedina mogućnost i komparativna prednost. A na burzi je čak 44 posto mladih, u dobi od 15 do 34 godine, onih koji su u najproduktivnijim godinama i koji bi trebali najviše pridonijeti razvoju zemlje.

UKRATKO, VRTIMO SE u krug i ne rješavamo stvarne probleme, među kojima je nezaposlenost na prvom mjestu. Nevjerojatno je zato zvučalo i kad su u veljači, uz svu domaću nezaposlenost, izdane radne dozvole za 4000 stranaca. I to uglavnom za poslove u brodogradilištima i graditeljstvu! Sve je to rezultat dugogodišnjih pogrešnih politika. Nadan Vidošević, predsjednik Hrvatske gospodarske komore, zato ističe da je važno usporedo s državnim investicijama, koje samo kratkoročno mogu riješiti problem nezaposlenosti, omogućiti i domaćem i stranom kapitalu da otvara radna mjesta zasnovana na izvozu. Zbog nepovoljne strukture nezaposlenih, omjera onih koji rade i primaju mirovinu, tako ponovno dolazimo do toga da bismo i uz prekonoćno zapošljavanje svih s burze, što je nemoguće, opet bili u nedovoljno dobrom omjeru. Imali bismo tek oko 1,7 milijuna zaposlenih koji hrane ostalih 2,8 milijuna – što je ekonomski teško održivo. Radnu snagu morat ćemo i uvoziti. “Za odnos radno aktivnog stanovništva i umirovljenika od prije 25 godina treba kudikamo više ljudi, vjerojatno između milijun i pol do dva milijuna. Naravno da to nije moguće mehanički riješiti, poglavito ne u kratkom vremenu, ali moramo što prije definirati imigracijsku politiku”, kaže Vidošević.

Kad je prije nekoliko godina upozorio da bi to stanovništvo trebalo biti iz nama kulturološki sličnih zemalja, bio je dočekan na nož, iako će uvoz radne snage biti nužnost. I taj primjer dokazuje samo da većina i građana i stručnjaka problem nezaposlenosti gleda iz samo jednog kuta, često onoga koji njih osobno pogađa ili je njihovo područje interesa. I nova vlada, kao i prethodne, nastavila je tim parcijalnim, nekoordiniranim putem. Premda je znatno povećala novac za borbu protiv nezaposlenosti. Samo direktno, za programe pomoći u pronalaženju posla, država ove godine daje 350 milijuna kuna. A još će potrošiti oko 2 milijarde kuna na naknade nezaposlenima.

Komentiraj

Source:Sandra Bartolović, Ivan Pandžić