Kako će MOL zarađivati od prerade koksa u novom postrojenju Ine u Rijeci koje vrijedi 4 milijarde eura

 

Rješenje o prihvatljivosti projekta izgradnje koking-postrojenja za okoliš doneseno je još 2013., a MOL je iskoristio taj projekt kako bi od hrvatske vlade ishodio odobrenja za realizaciju nekih svojih planova, posebno onoga o zatvaranju rafinerije u Sisku

Naftna kompanija Ina, koja ulazi u projekt izgradnje postrojenja za obradu teških ostataka nafte, tzv. koking postrojenja – a to je projekt koji se čeka već punih 11 godina – dodatan će prihod ostvarivati prodajom naftnog koksa, nusprodukta procesa prerade teških ostataka. Postrojenje za prihvat, skladištenje i utovar koksa u brodove sastavni je dio koking postrojenja koje bi trebalo biti dovršeno i pušteno u pogon do 2023. godine, a detaljno je opisano u dokumentu pod nazivom „Elaborat zaštite okoliša – Rekonstrukcija INA – Rafinerije nafte Rijeka – izgradnja koking kompleksa: segment luke, skladišta i transportnog sustava za koks“, koji je Ministarstvo gospodarstva i održivog razvoja objavilo na svojim stranicama krajem srpnja ove godine. Ugovor o izgradnji koking postrojenja između Ine i talijanskog izvođača radova, tvrtke KT – Kinetic Technology, na samom kraju prošle godine, točnije 20.prosinca, potpisali su predsjednik Uprave Ine Sándor Fasimon i ondašnji član Uprave iz hrvatske kvote Ivan Krešić te Pierroberto Folgiero sa strane izvođača, a potpisivanju je prisustvovao i ministar zaštite okoliša i energetike Tomislav Ćorić. Rješenje o prihvatljivosti projekta izgradnje koking postrojenja za okoliš kao temeljnog dokumenta za kasnije ishođenje lokacijske i građevinske dozvole doneseno je još u prosincu 2013. godine, iz čega je logično zaključiti da je odugovlačenje s donošenjem odluke o investiciji vrijednoj nešto manje od četiri milijarde kuna imalo jasnu političku pozadinu i da je, kao što je Nacional pisao u više navrata, MOL iskoristio taj projekt kako bi od hrvatske Vlade ishodio odobrenja za realizaciju nekih svojih planova, prije svega onaj o zatvaranju rafinerije u Sisku. Osim toga, ulazak u investiciju ove vrste i potpisivanje ugovora s talijanskim izvođačem jasan je signal MOL-a hrvatskoj Vladi da Mađari neće lako odustati od Ine i da će Vladinu najavu o navodnoj namjeri otkupa Ininih dionica biti vrlo teško ili čak posve nemoguće realizirati.

Koking postrojenje od iznimne je važnosti za svaku rafineriju jer preradom teških ostataka nafte u tzv. „bijele“ proizvode – dizel, benzin… – čija je vrijednost višestruko veća od teškog ostatka, podiže stupanj iskoristivosti, a time i isplativost kompletnog rafinerijskog postrojenja. Bez koking postrojenja više od 20 posto ukupne količine prerađene nafte završavalo bi kao teški ostatak, koji je praktički bezvrijedan na tržištu. U Ini podsjećaju da će postrojenje za obradu teških ostataka u Rafineriji nafte Rijeka povećati prinos profitabilnih proizvoda, odnosno motornih goriva, te da će nusprodukt toga postrojenja manjim dijelom biti upravo petrol koks. „Prinos naftnog koksa ovisi o radu rafinerije i kvaliteti prerađene sirovine i iznosit će do 170 kt godišnje, odnosno oko 170 000 tona na godinu. Kapacitet skladištenja je projektiran na način da osigura kontinuirani rad rafinerije te nije povećan. Interes za ovim proizvodom postoji uglavnom u cementnoj industriji na domaćem i regionalnom tržištu koja svoje potrebe trenutno zadovoljava uvozom“, stoji u odgovoru Sektora korporativnih komunikacija Ine na Nacionalovo pitanje kome će se i u kojim količinama prodavati naftni koks preostao u procesu prerade teških ostataka nafte u riječkoj rafineriji. Budući da se u Elaboratu ne spominje postrojenje za kalciniranje zelenog koksa, za pretpostaviti je da će Ina kupcima isporučivati sirov, odnosno zeleni koks, koji na tržištu ima najmanju vrijednost.

 

 

Ulazak u investiciju i potpisivanje ugovora s talijanskim izvođačem radova jasan je signal MOL-a hrvatskoj Vladi da Mađari neće odustati od Ine i da Vladina najava o navodnom otkupu dionica pada u v

 

 

Koks je nusproizvod procesa prerade nafte, odnosno produkt koji preostane u postrojenju za preradu teških ostataka nafte. Razbijanjem složenih molekula ugljikovodika na jednostavnije ugljične spojeve unutar postrojenja za hidrokrekiranje, odnosno preradu teških ostataka nafte, iz teških i manje vrijednih proizvoda koji preostanu nakon osnovne prerade sirove nafte u derivate (benzin, dizel, kerozin,…) termičkom razgradnjom ostataka na vrlo visokim temperaturama i uz visoke tlakove izdvaja se sumpor te se dobivaju naftni proizvodi koji na tržištu imaju veću vrijednost.

Nusproizvod tog procesa je sirovi, odnosno „zeleni“ naftni koks koji se zbog malenog udjela pepela i visoke toplinske vrijednosti, ali i visokog postotka sumpora koji može iznositi i do osam posto, uglavnom koristi kao gorivo u metalurškoj industriji (čeličane) ili cementnoj industriji. Cijena zelenog naftnog koksa na svjetskom tržištu varira ovisno o čistoći i kalorijskoj vrijednosti, no uglavnom se kreće ispod 100 američkih dolara po toni. Zagrijavanjem zelenoga koksa na temperaturama od 900 do 1300 stupnjeva Celzijevih dobiva se kalcinirani koks, kvalitetniji i vrjedniji koks više kalorijske vrijednosti i s nižim postotkom sumpora koji služi za proizvodnju elektroda koje se koriste u proizvodnji čelika i aluminija. Cijena kalciniranog koksa dostiže iznose od 300 do 450 američkih dolara za tonu. Prema Elaboratu zaštite okoliša iz srpnja 2020. godine, Inin koking kompleks u riječkoj rafineriji trebao bi na dan proizvoditi oko 715 tona sirovog zelenog koksa.

Prema riječima naftnog i petrokemijskog konzultanta Ive Peroša, zarada od prodaje petrol koksa može biti vrlo dobar biznis i svakako može doprinijeti tome da se podigne profitabilnost same rafinerije te da se ulaganje u koking postrojenje što prije isplati. No ne treba smetnuti s uma da je koks tek nusproizvod te da njegova proizvodnja nije primarna u koking postrojenju, nego je to prije svega prerada teških ostataka nafte i pretvaranje „crnih“, bezvrijednih ostataka u procesu prerade sirove nafte u visokovrijedne „bijele“ proizvode.

Drugi pak stručnjak s iskustvom u trgovini koksom kazao nam je da koks kao nusproizvod prerade domaće nafte proizvodila i Rafinerija nafte Sisak, koja je koking postrojenje starijega tipa imala još sedamdesetih godina prošlog stoljeća. U tom se postrojenju proizvodilo između 10 i 20 tisuća tona vrlo kvalitetnog kalciniranog naftnog koksa na godinu, jer je sisačka rafinerija od sredine sedamdesetih godina pa sve donedavno posjedovala kalcinator, odnosno peć za kalciniranje koksa.

Dodao je i da mu se čini posve realno da Ina u koking postrojenju u Rijeci nije predvidjela dodatni proces kalciniranja zelenog koksa jer postrojenje za kalciniranje, kaže, troši jako velike količine energije s obzirom na to da se proces kalciniranja vrši na temperaturama od 1300 stupnjeva te da zbog toga nije posve isplativ ni profitabilan. S druge pak strane, sirovi, odnosno zeleni koks ima daleko manju vrijednost na tržištu, ali i dosta visoke količine sumpora koje opet ovise o tome kakva se nafta prerađuje u rafineriji.

Drugim riječima, ako Ina u riječkoj rafineriji bude prerađivala rusku REB naftu (Russian Export Blend) koja u sebi sadrži i nekoliko postotaka sumpora, i koks će imati veće količine sumpora. Koks proizveden preradom ostataka kvalitetne domaće nafte u kreking postrojenju sadržavao bi daleko manje količine sumpora, a to drugim riječima znači i kvalitetnije gorivo za cementare ili čeličane, koje manje zagađuje okoliš.

Rješenjem od 4. prosinca 2013. godine, koje je izdalo tadašnje Ministarstvo zaštite okoliša i prirode i koje je osobno potpisao ministar Mihael Zmajlović, konstatira se da je izgradnja postrojenja za proizvodnju i preradu nafte – koking kompleks u Rafineriji nafte Rijeka – zajedno s privezištem i transportnom lukom na lokaciji Urinj 2 prihvatljiva za okoliš.

No u rješenju se precizno navode i mjere zaštite okoliša prilikom izgradnje koking kompleksa i njegovog kasnijeg korištenja te provedbe programa praćenja stanja okoliša koje je investitor obvezan provoditi nakon puštanja postrojenja u pogon. Ina je obvezna rezultate praćenja stanja okoliša redovno slati Agenciji za zaštitu okoliša u zadanim vremenskim intervalima. U istom rješenju se navodi i da ono prestaje važiti ako Ina „u roku od dvije godine od dana konačnosti rješenja ne podnese zahtjev za izdavanje lokacijske dozvole sukladno posebnom zakonu“ te da se rješenje na zahtjev investitora „može jednom produžiti na još dvije godine uz uvjet da se nisu promijenili uvjeti utvrđeni ovim rješenjem“. 12. listopada 2015. isto je Ministarstvo donijelo rješenje o produljenju roka važenja rješenja o prihvatljivosti zahvata za okoliš do 14. prosinca 2017. godine.

 

 

Prema elaboratu zaštite okoliša iz srpnja 2020. godine, Inin koking kompleks u riječkoj rafineriji trebao bi na dan proizvoditi oko 715 tona sirovog zelenog koksa, a cijena tone je od 350 do 400 američkih dolara

 

 

No u prosincu 2016. Ina ponovno šalje zahtjev za izmjene i dopune lokacijske dozvole jer su na projektu izgradnje koking kompleksa, luke, skladišta i transportnog sustava za koks načinjene naknadne izmjene. Te su se izmjene odnosile na pristupne prometnice, lokaciju trafostanice, izmjenu dubine luke i dimenzija platoa i dužine pristana, gabarita zgrade za djelatnike i transportnog sustava, te posebno na izmjenu tipa budućeg skladišta naftnog koksa. Ministarstvo im 30. ožujka 2017. odgovara kako predviđene izmjene projekta neće bitno utjecati na okoliš te da rješenje iz prosinca 2013. godine s navedenim uvjetima ostaje na snazi kao valjano. Ina potom sredinom 2018. godine ponovno traži suglasnost Ministarstva zaštite okoliša i energetike jer su na projektu naknadno izvršene još neke preinake i promjene.

U rujnu 2018. godine Ministarstvo zaštite okoliša i energetike izdalo je rješenje o prihvaćanju Druge izmjene i dopune lokacijske dozvole za rekonstrukciju Rafinerije nafte Rijeka, koje je potpisao tadašnji zamjenik ministra Ćorića Igor Kreitmeyer. Izmjene su se odnosile na izgradnju novih spremnika za skladištenje izopentana (komponenta koja se koristi za namješavanje motornih benzina), postavljanje novih cjevovoda i dijela nove opreme te na usklađenje građevinskih površina s novoprojektiranim stanjem, a u dokumentu se navodi kako Uprava za zaštitu prirode nije imala posebne primjedbe ni dodatne uvjete zaštite prirode u odnosu na rješenje iz 2013. te je to rješenje važeće i danas.

Prema prethodno odobrenoj dokumentaciji iz prosinca 2013., Ina je predvidjela gradnju luke, skladišta i transportnog sustava za koks na području Riječkog zaljeva sjeverozapadno od postojećeg naftnog terminala Urinj. Planom je bila predviđena izgradnja skladišta za koks u obliku zgrade koja je trebala biti izgrađena u samoj luci i koja je od koking postrojenja trebala biti udaljena oko 600 metara.

Skladište je s koking postrojenjem trebalo biti povezano transportnim sustavom za prihvat, skladištenje i otpremu koksa, te s privezištem za brodove koje će otpremati prerađeni koks, a za čiju je gradnju predviđeno nasipavanje 15.000 kvadratnih metara površine uz obalu. To je privezište, prema ranijim planovima, trebalo prihvaćati brodove za prijevoz rasutih tereta nosivosti do 40.000 tona. Zgrada skladišta za koks, prema prvobitnom planu, trebala je biti kapaciteta 40.000 kubnih metara materijala, površine 10.000 metara kvadratnih i visine 32 metra, te se planirala graditi na platou u sklopu privezišta Urinj 2.

No naknadnim izmjenama i optimizacijom projektnog rješenja željelo se postići smanjenje obujma zahvata u moru te skladištenje koksa izvan luke. Stoga je novim planom predviđena gradnja zatvorenog specijalnog silosa na kopnu, koji je kapacitetom čak nešto manji od ranije predviđenog. Novim bi planom kompletan transportni sustav koji bi koks iz koking postrojenja trebao voditi do prijemnog bunkera, drobilice koksa te potom do skladišta bio zatvoren, čime bi se spriječilo rasipanje koksa i osigurala maksimalna zaštita od emisija u okoliš i zagađenja prašinom jer će kompletno postrojenje biti opremljeno nekolicinom sustava za otprašivanje, koji će prikupljati prašinu na kritičnim mjestima.

Potpuno zatvoreni silos za skladištenje koksa kapaciteta 27.750 kubnih metara materijala, s unutrašnjim promjerom od 35 metara i visine 42,1 metar trebao bi, prema navodima iz Elaborata, utjecaj prihvata i pretovara koksa na okoliš smanjiti na najmanju moguću mjeru. Silos je desetak metara viši od ranije predviđene zgrade, no površinom će biti oko 10 puta manji te će i površina nasipanog priveza biti daleko manja. Uz to, prema novom, odnosno izmijenjenom planu, pristanište će prihvaćati brodove značajno manje nosivosti – od 5000 do 25.000 tona umjesto ranije planiranih 40.000 tona. S obzirom na sve naknadne izmjene prvotnog projekta, tvrtka Ivicom Consulting iz Zagreba, koja je izradila „Elaborat zaštite okoliša – Rekonstrukcija INA – Rafinerije nafte Rijeka – izgradnja koking kompleksa: segment luke, skladišta i transportnog sustava za koks“ konstatirala je da je novi projekt zbog smanjenog obima građevinskih radova u luci Urinj 2 prihvatljiviji za okoliš od prethodnog.

Koking postrojenje trebalo bi biti pušteno u rad 2023. godine, nakon čega će Ina vlastitom proizvodnjom u riječkoj rafineriji pokriti sve potrebe domaćeg tržišta i eliminirati uvoz gotovih derivata. „Ulaganjem u projekt postrojenja za obradu teških ostataka, rekonstrukcijom postojećih postrojenja, novom lukom sa zatvorenim skladištem za naftni koks te većom ukupnom složenosti, Rafinerija nafte Rijeka postat će moderna europska rafinerija. Unaprijedit će se struktura proizvoda iz Rijeke, povećati profitabilnost i unaprijediti konkurentnost Ine u području zaštite okoliša znatnim smanjenjem emisije CO2 i ostalih štetnih plinova.

 

 

‘Koking postrojenje trebalo bi biti pušteno u rad 2023. godine, nakon čega će Ina vlastitom proizvodnjom u riječkoj rafineriji pokriti sve potrebe domaćeg tržišta i eliminirati uvoz gotovih derivata’, tvrde u Ini

 

 

Ukupna ulaganja vrijedna su oko četiri milijarde kuna, što predstavlja najveći pojedinačni investicijski projekt u povijesti kompanije u Hrvatskoj“, tvrde u Ini i dodaju kako odluka o izgradnji postrojenja za obradu teških ostataka označava važan korak u provedbi programa INA R&M Novi smjer 2023., čiji je cilj transformacija Inina rafinerijskog sustava. „Program uključuje koncentraciju djelatnosti prerade sirove nafte u Republici Hrvatskoj u Rafineriji nafte Rijeka i, u sklopu toga, konverziju Rafinerije nafte Sisak u industrijski centar koji će obuhvaćati proizvodnju bitumena, logističko središte te, potencijalno, proizvodnju maziva i rafineriju bio-komponenti.

Uz provođenje svih aktivnosti obuhvaćenih programom INA R&M Novi smjer 2023., nakon 2023. godine Ina očekuje prosječan godišnji rast EBITDA od preko milijardu kuna“, stoji na kraju odgovora iz Sektora korporativnih komunikacija Ine. Preostaje nam dakle pratiti hoće li Ina doista realizirati projekt onako kako je zacrtala. A bit će još zanimljivije pratiti i nadati se da konačno dovršenje projekta više neće služiti kao oružje za postizanje nekih drugih političkih ciljeva, nego da će ostati ono što i treba biti – ulaganje u veću ekonomsku isplativost riječke rafinerije.


Kontroverzni poduzetnik htio spasiti Rafineriju Sisak

Visokovrijedni kalcinirani koks koji je proizvodila Rafinerija nafte Sisak Ina je svojedobno prodavala slovenskoj tvrtki Salbatring, na čijem je čelu kontroverzni poduzetnik albanskog porijekla Hetem Ramadani. Izvor koji dobro poznaje poslovanje rafinerije u Sisku Nacionalu je neslužbeno potvrdio da je peć za kalciniranje koksa u sisačkoj rafineriji prije nešto više od tri godine pokvarena i nikada nije popravljena. Isti izvor tvrdi da je Hetem Ramadani kao kupac nudio Ini da će osobno podmiriti trošak popravka peći te da je voljan taj iznos kasnije prebiti preuzimanjem određenih količina koksa, no da Uprava Ine taj prijedlog nikada nije ozbiljnije razmatrala, vrlo vjerojatno zbog toga što je plan o prestanku prerade nafte u sisačkoj rafineriji već bio dovršen.

Ramadanijev Salbatring je, kako su pisali gotovo svi domaći mediji, još 2012. godine bio meta USKOK-ovih istraga kao tvrtka koja je početkom 2006. godine s Inom potpisala vrlo unosan ugovor o posredovanju u nabavi eurodizela koji je Ina do tada kupovala izravno od velikih tvrtki Litasco, Glencore i Vitol. Salbatring je potpisom ugovora postao Inin izvoznik ukapljenog naftnog plina u Srbiju, BiH i Albaniju. Zbog tog je sumnjivog ugovora Ina u posljednjem kvartalu 2008., a potom i tijekom 2009. godine, u segmentu trgovine naftom i plinom zabilježila gubitak od oko 1,5 milijardi kuna, a Ramadanijeva je tvrtka, s druge strane, u istoj godini zabilježila rast prihoda od nevjerojatnih 937 posto. Nacional je također još 2017. godine objavio dokument švicarskog državnog tužiteljstva koji je otkrio da je mađarski MOL, osim preko nekadašnjeg vlasnika DIOKI-ja Roberta Ježića, tajne isplate Sanaderu vršio upravo preko Hetema Ramadanija.

Komentiraj