Monografija ‘Park Maksimir: Zeleni dragulj Zagreba’, autora Antonija Jurčeva, donosi pregršt manje poznatih informacija i slika iz povijesti najpopularnijeg zagrebačkog parka

Nedavno je u Zagrebu predstavljena bogato opremljena monografija Park Maksimir: Zeleni dragulj Zagreba, autora Antonija Jurčeva. Monografija donosi pregršt slika, ilustracija te mnoštvo manje poznatih informacija o najpopularnijem zagrebačkom parku, osnovanom još 1794. godine. Više o knjizi i značaju koji Maksimir ima za zagrebačku povijest Zagreb News je razgovarao s Antoniom Jurčevom.

“Knjigu sam nazvao Zeleni dragulj Zagreba zato što Zagrepčani možda nisu uvijek svjesni koliko nam Maksimirski park znači. Naime, danas u Zagrebu postoje brojna mjesta za sport i rekreaciju, tu su Bundek, Jarun kao i mnogi drugi parkovi i zelene površine. Zagrepčani danas imaju i javni prijevoz, mogu otići na izlete po Hrvatskoj i posjetiti daleke zemlje. Kad govorimo u kontekstu 19. stoljeća kada je mobilnost većine ljudi bila vrlo skromna, a turizam praktički nije postojao, park Maksimir je imao osobit značaj za Grad Zagreb. I danas je taj park popularno izletište u Zagrebu, ali ne u mjeri koliko je bio popularan u 19. stoljeću i prvoj polovici 20. stoljeća. Ova knjiga je moj pokušaj da valoriziramo važnost Maksimira za sam grad Zagreb i Zagrepčane”, rekao je Jurčev.

Inače, Jurčev je ravnatelj Osnovne škole A. G. Matoš koja se nalazi u Maksimirskim naseljima u Zagrebu, autor je monografija “Osnovna škola Antuna Gustava Matoša 1933. – 2013.” i “Od željezničke kolonije do Ravnica”. Pored toga, odrastao je i živi na željezničkoj koloniji preko puta Maksimirskog parka.

Za Maksimirski park kaže kako se radi o povijesno najstarijoj zagrebačkoj cjelini nakon Gornjeg grada jer se u njemu nalaze neke od najstarijih građevina u Zagrebu. Spomenuo je Maksimirsku kuriju za koju se ne zna pouzdano datum gradnje, ali je sigurno izgrađena prije 1790. godine i još uvijek se može vidjeti.

Maksimir je osnovao biskup Maksimilijan Vrhovec. Jurčev tvrdi kako ga je zamislio izgraditi u stilu parkova koji su tada osnivani u Europi. “Htio je da bude u stilu francuskih parkova sa strogim geometrijskim oblicima, ali to je bilo doba Francuske revolucije, prosvjetiteljskih ideja pa ga je bečki dvor optužio da potiče slične ideje, stoga je od toga odustao. Park je otvorio na crkvenom posjedu i namijenio ga svim staležima. Prije uređenja Maksimir je bila zapuštena hrastova šuma koja se koristila za sječu i lov”, ispričao je Jurčev.

Kaže kako je 1794., kad je otvoren, Maksimir bio prilično veleban park. Naime, tih godina Zagreb je imao oko 4000 stanovnika. Najveći grad u Hrvatskoj tada je bio Bakar s 8000, Zagreb je bio manji od brojnih hrvatskih gradova poput Pule, Koprivnice, Varaždina, Rijeke…”Park je bio važan za Zagreb jer do tada nije postojao niti jedan drugi unutar zidina Gradeca i Kaptola. Maksimir je bio iskorak i nagovještaj da će se Zagreb širiti i da će se taj park jednog dana integrirati u grad”, istaknuo je Jurčev.

U monografiji navodi kako su svi važni gosti koji su dolazili u Zagreb neizostavno posjećivali i Maksimir, a među njima su i austrougarski carevi 1818. i 1852. godine. No vrhunac popularnosti Maksimira događa se 1843. njegovim drugim otvaranjem koje je organizirao nadbiskup Juraj Haulik. ”On je park doveo na puno višu razinu. Zaposlio je puno vrtlara, a za glavnog je angažirao vrtlara iz Austrije. To je bio vrhunac ljepote Maksimira i tih se godina jako puno ulagalo i puno ljudi ga je održavalo. Govori se o više od 120 vrsta biljaka, drveća i nasadima iz cijelog svijeta”, rekao je Jurčev i dodao kako su Maksimir za vrijeme austrougarske vladavine proglašavali jednim od najljepših parkova u carevini.

Osvrnuo se na tzv. maksimirski majur koji je danas za koji kaže da je do danas jedna dobro čuvana tajna Zagreba. Naime, majur je nastao kao samoodrživo gospodarstvo. “Vrhovac i Haulik su htjeli napraviti jedno ogledno imanje koje bi pokazalo kako se može dobro upravljati poljoprivrednim gospodarstvom. Međutim kako je Maksimir bio velik, zahtijevao je puno ljudi za njegovo održavanje tako da je majur služio za financiranje i održavanje samog parka. Na majuru su se uzgajale brojne domaće životinje, proizvodilo se mlijeko i mliječni proizvodi, uzgajali su dudove svilce i proizvodili svilu, imali su pčelinjake i med… Kažu da je park služio za šetnju, a gospodarstvo (majur) da ljudi dođu nešto pojesti, okrijepiti se i odmoriti”, ispričao je Jurčev.

Spomenuo je kako je u Maksimiru bila izgrađena i jedna od prvih hidroelektrana u Zagrebu. Napajala se vodom iz Četvrtog jezera i proizvodila dovoljno struje za majur. No majur je izgubio svoju funkciju 20-ih godina prošlog stoljeća jer je Kaptolu bilo teško održavati čitav park i tada su cjelokupni park preuzeli jednim dijelom Šumarski i Agronomski fakultet, a drugim grad Zagreb.

“Većina zgrada s majura i danas postoji. No, jedan od nepovoljnih faktora je što je dio Maksimira i majura za vrijeme Drugog svjetskog rata bio prenamijenjen u vojne svrhe. Najprije ih je vojska NDH preuzela, a i kasnije je taj kompleks koristila i JNA, tek su ga 1960-ih napustili i vratili fakultetima. Zanimljivo je i da su za Drugog svjetskog rata u Skupštini grada raspravljali hoće li posjeći maksimirsku šumu jer je nedostajalo drva za ogrjev. Maksimirom su u to vrijeme vozili i tenkovi i napravili priličnu štetu na parku, izgrađene su i protuzrakoplovne bitnice koje su trebale braniti vojni aerodrom na Borongaju”, rekao je Jurčev.

Maksimir je imao i bitnu ulogu u razvoju sporta u Zagrebu i Hrvatskoj. On je prema riječima Jurčeva, kolijevka zagrebačkog sporta. “Tu su se dogodili mnogi prvi sportski događaji. Odigrana je prva vaterpolo utakmica, održana su brojna plivačka natjecanja, skokovi u vodu. Tu je bilo i prvo klizalište 1852., prvi golf-teren u jugoistočnoj Europi 1933. i mnogo drugog”, ispričao je Jurčev.

Park Maksimir je i dom Zoološkog vrta u Zagrebu. Otvoren je 1925. kao mali zvjerinjak, ali je zbog velike popularnosti brzo rastao i razvijao se. “Na njegovu lokaciju u Maksimirskom parku u početku je bilo nekih prigovora, no danas se potpuno saživio na tom prostoru, čak je i dao poseban šarm parku”, zaključio je Jurčev.