JUKIĆ: ‘Plan obnove zagrebačke gradske jezgre ne može se riješiti bojenjem fasada i preko noći’

Tihomir Jukić jedan je od najvećih autoriteta arhitekture i urbanizma, i to posebno zagrebačke gradske jezgre. Jedan je od nekolicine stručnjaka koji su prošloga tjedna premijeru i gradonačelniku Bandiću uputili apel da se prilikom obnove zgrada u centru kontaktiraju stručnjaci

Potresi koji su pretprošle nedjelje zadesili Zagreb i okolicu najveću štetu napravili su u staroj jezgri grada, a objekti izgrađeni u 19. stoljeću nisu mogli izdržati jačinu od 5,5 Richtera, pa snimke pokazuju da se tlo grada pomaknulo dva i pol centimetra, a šteta na starim zgradama u Donjem gradu neprocjenjiva je. Jedan od najvećih autoriteta arhitekture i urbanizma, i to posebno gradske jezgre, profesor je na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu Tihomir Jukić.

Tihomir Jukić rođen je 1954. u Osijeku. Na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu diplomirao je 1978., a poslijediplomski studij Urbanizam i prostorno planiranje završio je 1982. Na Institutu I.T.C. u Enschedeu u Nizozemskoj pohađao je 1984.-85. poslijediplomski studij Urban survey. Magistarski rad obranio je u Nizozemskoj 1985. Zaposlen je na Arhitektonskom fakultetu u Zagrebu od 1979. u Zavodu za urbanizam i kao honorarni asistent, a od 1986. kao asistent na Katedri za urbanizam.

Jukić i cijela arhitektonska, urbanistička i konzervatorska struka već godinama upozoravaju na činjenicu da Grad Zagreb loše skrbi o zgradama u staroj gradskoj jezgri. Da se izbjegne loša obnova potresom oštećenih objekata Društvo arhitekata Zagreba, Arhitektonski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Hrvatska komora arhitekata, Udruženje hrvatskih arhitekata, Udruženje hrvatskih urbanista i Društvo povjesničara umjetnosti Hrvatske premijeru Andreju Plenkoviću i gradonačelniku Zagreba Milanu Bandiću poslali su pismo. Time žele uspostavu Koordinacijskog tijela koje bi trebalo u nastaloj situaciji definirati sve strateške postupke, zakonodavne okvire kako bi se ova kriza izgrađenog prostora Zagreba prevladala na kvalitetan način.

NACIONAL: Potresi koji su prije tjedan dana zadesili Zagreb napravili su veliku štetu na velikom broju objekata, a posebno je stradao centar grada odnosno četvrt Donji grad, stara gradska jezgra. Struka je podijeljena oko toga treba li se dio zgrada rušiti, što vi mislite? U kakvom su stanju neke zgrade, kakva je trenutačna situacija nekoliko dana nakon potresa?

Ne bi se trebalo ishitreno prići zaključivanju. Slično je kao i s koronavirusom, trebalo bi ovaj put prepustiti stručnjacima educiranima za sanaciju povijesnih jezgri i zgrada posebne kulturne vrijednosti da temeljem stručnih stavova interdisciplinarnih timova donose odluke o tome.

NACIONAL: Još uvijek se ne zna konačna šteta prouzrokovana potresom, ali se iz snimki, primjerice, vidi da se grad pomaknuo 2,5 centimetara, što to znači za objekte koje su na takvom području?

Jasniji uvid ćemo imati nakon što se obavi ovaj prvi informativni statički pregled i nakon detaljnog snimanja karaktera oštećenja pojedinih zgrada.

NACIONAL: Donji grad osim stambenih zgrada koje su u lošem stanju uključuje i zgrade u kojima su gospodarske, kulturne, političke institucije koje su također jako stradale. Hoće li se, prema vašemu mišljenju, najprije njih sanirati?

Kao i kod svih drugih sličnih situacija elementarne nepogode, potrebno je imati dogovoren jasan protokol postupanja i prioriteta. S obzirom na važnost tih institucija, potrebno je voditi posebnu brigu o oštećenjima na njima. U ovom trenutku je najhitnije minimalno ukloniti oštećenja i spasiti njihov izloženi i pohranjeni fond od nacionalnog značaja, a tek nakon toga krenuti u druge akcije. S obzirom na to da će te građevine najvjerojatnije imati obnovu iz potpuno drugih izvora, poput posebnih europskih fondova, i o tome će ovisiti brzina njihove obnove.

‘S obzirom na opseg katastrofe nakon potresa i nacionalni značaj Donjega grada, Grad Zagreb ne može se sam nositi s obnovom niti se očekuje da sve može riješiti. Svi se moraju koordinirano uključiti’

NACIONAL: Kad smo kod sanacije, gradonačelnik Milan Bandić rekao je da će Grad u sanaciji štete sudjelovati tako da će oni objekti čija je procijenjena šteta veća od 60 posto moći računati na svega pet posto novca za obnovu, što to znači? Vlasnici zasigurno nemaju tolik novac, što će to značiti za vizure grada, hoće li takav potez Grada ‘’natjerati’’ mnoge na rušenje objekata?

Nadam se da do toga neće doći i da će se naći financijski modeli obnove oštećenih zgrada i zadržavanja postojećeg stanovništva, već djelomično raseljenog zbog nekontrolirane apartmanizacije Donjeg grada.

NACIONAL: Na koji način bi se Grad mogao kvalitetnije uključiti u sanaciju objekata, a da to nije samo na ovoj simboličnoj razini?

S obzirom na opseg katastrofe i nacionalni značaj Donjega grada, Grad se ne može nositi s time sam, niti se očekuje da sve može riješiti. Tu je potrebna koordinacija države, Grada te stručnih institucija i udruga. U ovom slučaju se radi i o velikim oštećenjima u rubnim dijelovima grada i županije. Smatram da se svi moraju uključiti u koordinirani proces akcija. U početku to će biti civilna zaštita, statički pregledi, osiguravanje smještaja za građane, a kasnije tek slijedi organizirani pristup obnovi, kada će struka imati veliku ulogu

NACIONAL: Vi ste kao struka prošli tjedan poslali pismo premijeru Andreju Plenkoviću i gradonačelniku Milanu Bandiću, zašto? Na što upozoravate?

Društvo arhitekata Zagreba, Arhitektonski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Hrvatska komora arhitekata, Udruženje hrvatskih arhitekata, Udruženje hrvatskih urbanista i Društvo povjesničara umjetnosti Hrvatske, kao ustanove i udruge s područja arhitekture, urbanizma i povijesti umjetnosti, stavljaju se na raspolaganje građanima Zagreba i upravnim tijelima Grada i Republike Hrvatske, u cilju što kvalitetnijeg prevladavanja situacije prouzročene katastrofalnim potresom u Zagrebu. Zajednički smo poslali Vladi i Gradu Zagrebu inicijativu za uspostavu Koordinacijskog tijela koje bi trebalo u nastaloj situaciji definirati sve strateške postupke, zakonodavne okvire kako bi se ova kriza izgrađenog prostora Zagreba prevladala na kvalitetan način. Koordinacija bi obuhvaćala dvije razine: prvu – strateško planiranje i upravljanje krizom i drugu – operativne radne stručne skupine, uz kvalitetno svakodnevno informiranje javnosti o učinjenom.

NACIONAL: Kakve će biti vaše akcije, što možete kao struka napraviti u ovoj situaciji?

Veliki broj arhitekata i inženjera različitih struka bit će uključen u narednim fazama te je potrebno koordinirano i pravovaljano unaprijed organizirati zaduženja, financijski okvir i sve ostalo što je potrebno kako bi se smanjila mogućnost širenja virusa, a onda i novih ljudskih žrtava. Kao što sam rekao, prva razina upravljanja obnovom i saniranjem je politička, ali zato druga stručna može i mora organizirano jako puno učiniti. Radi se o interdisciplinarnim timovima stručnjaka. Obnovi Donjeg grada, s obzirom na povijesne vrijednosti i njegov identitet, treba se prići izrazito obzirno i sve struke moraju biti uključene za dio posla kojim se bave. Moramo nastojati da se hitnim intervencijama i sagledavanjem samo konstruktivnih problema ne učine velike pogreške za budućnost. Prepustimo to stručnjacima koji su educirani za to. Zadatak arhitekata i konzervatora je da uz kvalitetnu procjenu povijesne vrijednosti zgrade osmisle modele obnove i izrade potrebnu projektantsku dokumentaciju za to, a tu će naći mjesto i adekvatno saniranje konstrukcije zgrade.

Moramo koristiti i inozemna iskustva koja su dokazala da treba razraditi određene modele obnove da ne bismo uništiti strukturu povijesne građevine. Moramo izbjeći tzv. betonizaciju Donjega grada i koristiti sofisticirana rješenja za sanaciju povijesnih građevina. Upravo obnova Dubrovnika nakon potresa provedena prema preporukama talijanskih stručnjaka dokazala je da je to bio pogrešan pristup. Prema savjetima naših kolega arhitekata, eksperata za povijesnu baštinu, treba prići reverzibilnim metodama i koristiti spregove konstrukcije, štapna sidra, čelične zatege pa i nove materijale kao što su karbonska vlakna. Obnovom povijesnih građevina mogu se baviti samo oni stručnjaci koji to znaju i imaju licencu za to jer može biti učinjena, dugoročno gledano, velika nepopravljiva šteta po Donji grad. Potrebno je krenuti od načela autentičnosti i sačuvati izvorne materijale i detalje.

NACIONAL: Vi ste prije svega urbanist, što bi se nakon ovakvih šteta nastalih nakon prirodne nepogode moralo dogoditi s Donjim gradom? Jeste li razmišljali o tome što bi, u slučaju da će se velik ili manji dio objekata morati rušiti, na tome mjestu moglo nastati? To bi zasigurno naštetilo vizuri grada, često se posebno u turističke svrhe govori da je Zagreb grad secesijske arhitekture koja se mora očuvati jer je ona dio njegova šarma. Koliko se ta arhitektura danas može održati, kad se Grad već desetljećima ne brine o tim objektima?

Postoje dvije opasnosti: jedna je da pojedini developeri nastoje rušiti oštećene zgrade i iseliti stanovnike kako bi došli do dobre lokacije u gradu, a druga je neprimjereno saniranje samo konstrukcije ne sagledavajući ukupnu obnovu pojedinih zgrada i vrijednost Donjeg grada kao cjeline. Upravo to pojedinačno sagledavanje samo nekih problema može dovesti do izrazito loših rješenja. Moramo shvatiti da smo u sličnoj situaciji kao nakon potresa 1880. kada smo obnovom i izgradnjom dobili novo srednjoeuropsko središte Zagreba, tako i sada sustavnom obnovom moramo dobiti gradsko središte 21. stoljeća kojim ćemo se opet ponositi. A to je jedino moguće ako se krene od tradicije, sustavne obnove i tzv. cjelovite urbane rekonstrukcije. Mnogi europski gradovi su do sada u posljednja četiri desetljeća obnovili svoja gradska središta, a Zagreb nažalost ne. Jedan od razloga je privatno vlasništvo i relativno staro stanovništvo, no to nije jedini izgovor za zapuštenost Donjeg grada. Apartmanizacija, iseljavanje stanovništva, neadekvatna planska dokumentacija, zapuštenost i nezainteresiranost Grada za njegovo rješavanje dovelo je do situacije u kojoj smo danas. Potrebno je prići organizirano i sustavno. Urbana rekonstrukcija podrazumijeva sve – od zgrade do cjeline, prometa, sadržaja, uređenja blokova i dvorišta, demografske obnove. Godinama upozoravamo da nije do sada napravljen kvalitetan plan obnove i urbane rekonstrukcije Donjeg grada. Konačno treba shvatiti da se to ne rješava bojanjem uličnih fasada, niti preko noći. Tako će nas ova nesretna situacija potaknuti da krenemo s promišljanjem koncepta rekonstrukcije cijelog prostora i sveobuhvatnom sustavnom obnovom. Donji grad to zaslužuje i svi se njime ponosimo.

NACIONAL: Dimnjaci se spominju kao velik problem u zgradama Donjega grada, zašto se oni nisu rušili prije? Tko je odgovoran za ovakvu lošu politiku prema objektima posebno u zaštićenoj spomeničkoj zoni?

Jednom riječju – nezainteresiranost, nekvalitetno upravljanje i održavanje građevnog fonda.

NACIONAL: Kakav je odnos arhitektonske i urbanističke struke po pitanju spomeničke baštine? Mora li se ona nužno konzervirati, obnoviti?

Svi stručno utemeljeni modeli i pristupi su otvoreni, naravno što je moguće treba vratiti u prvobitno stanje, ali to ne znači da se ne mogu primjenjivati novi standardi i nova tehnička rješenja gdje god je to nužno. No to mora procijeniti struka, a ne developeri. Kako sam više godina u Hrvatskoj komori arhitekata bio predsjednik područnog odbora Zagreb, znam da u Zagrebu ima oko 1500 arhitekata koji imaju ovlaštenja za projektiranje i nekoliko stotina njih imaju posebne licence za projektiranje na povijesnim zgradama. Nije problem u stručnjacima, samo ih treba sada, u drugom krugu nakon statičke analize, angažirati. Vidjeli smo kako izgledaju kuće u trusnoj zoni oko Markuševca koje su radili priučeni graditelji. Imamo sreću do još veći broj kuća u sjevernoj zoni grada nije razrušen s obzirom na veliki broj prigradnji, dogradnji i nestručne intervencije koje su naknadno legalizirane. Upravo proces legalizacije nekvalitetne gradnje je još više doprinio nesigurnosti od potresa i većim štetama.

‘Obnovom povijesnih građevina mogu se baviti samo oni stručnjaci koji to znaju i za to imaju licencu jer, dugoročno gledano, može biti učinjena nepopravljiva šteta. Treba krenuti od načela autentičnosti’

NACIONAL: Zgrade HAZU, Rektorata odnosno Pravnog fakulteta, MUO, Hrvatskog glazbenog zavoda, Sabora i mnoge druge dosta su oštećene, što biste kao urbanist predložili da se napravi s njima? Ostale bi na istoj lokaciji, ali preuređene ili bi se srušile i selile na drugu lokaciju? Koliko arhitektura i urbanizam ‘’brinu’’ o povijesti, o tome što su te zgrade ili objekti predstavljali u nekom trenutku prošlosti?

Upravo cjelovito sagledavanje obnove i urbane rekonstrukcije moramo započeti od značaja prostora i od značaja pojedinačnih građevina i povijesnih cjelina. Sigurno će nabrojane zgrade imati drugačiji tretman u pristupu. Pa i sve zgrade Donjeg grada imaju određenu spomeničku vrijednost i adekvatno tome će se pristupati metodološki u postupku obnove. Uvijek je preporuka zadržati sadržaje prilikom obnove gdje god je to moguće jer i sadržaji i ljudi su ti koji čine grad. No svjesni smo da to ponekad nije moguće, ali treba nastojati zadržati sadržaje i unijeti nove.

NACIONAL: Vi ste autor projekta stambenog naselja Vrbani III., građenog od 2003. do 2012., kojeg smatraju jednim od najljepših u Zagrebu. Kako ste zadovoljni danas, nakon deset godina, time kako je to naselje zaživjelo?

Kao autor prvonagrađenog urbanističkog projekta imao sam priliku raditi samo na konceptu, ali ne i na realizaciji naselja. Smatram da se mogla postići još veća kvaliteta naselja prvenstveno što se tiče javnog prostora i pojedinih arhitektonskih rješenja. To je bila 2005. u vrijeme neprimjerene gradnje na Trešnjevci s uskim uličicama i pristupima, a mi smo se borili za to, iako je bilo otpora, da barem dobijemo normalne ulice s drvoredima i parkiralištima. U realizaciji je izostala ideja parkovno uređenih središta blokova koji bi pješački povezivali cijeli prostor u vidu zelenih traka prema Jarunu. U situaciji kako je naselje nastajalo otkupima stotina privatnih parcela i nesustavnom realizacijom, mislim da smo učinili u tom trenutku najviše što je bilo moguće. Da se to naselje radi danas, mislim da bismo mogli postići još viši standard i kvalitetu života u naselju.

NACIONAL: Kad biste pobijedili na natječaju za uređenje naselja Donji grad, što biste i na koji način to napravili?

Dugo godina se u svom stručnom i znanstvenom radu bavim rekonstrukcijama gradskih središta i proučavam europske gradove, poglavito one u našem srednjoeuropskom okruženju. Prvo od čega bih krenuo su osnovna načela a to su – ne zaboraviti da i građani Donjeg grada čine Donji grad te da interesi zajedničkog i javnog moraju biti iznad privatnih. Oko urbane rekonstrukcije Donjeg grada imam izrazito jasne stavove. Obnova mora biti pripremljena i planirana tj. sustavna, a ne ad hoc od slučaja do slučaja. Moramo imati konsenzus oko koncepta obnove i adekvatnu i jasna metodologija rada. Moramo voditi računa o etapnosti pojedinih zahvata i imati razrađenu politiku financiranja, tj. ekonomski model. Potrebno je prethodno provesti mapiranje identiteta i voditi računa o brendiranju grada – centar mode, obrti… Potrebno je definirati programe pojedinih blokova jer su potpuno različiti, a isto tako potrebno ih je uređivati kao dio cjeline Donjeg grada.

Posebno bi trebalo u cijeli proces uključiti i građane jer njihova participacija ne znači samo kritiku, već je to korektor prema iznalaženju najkvalitetnijeg rješenja.

Ovo je sve što se tiče planiranja, a posebnu pažnju treba obratiti drugom segmentu, a to je upravljanje gradom te koristiti mjere poticaja i subvencija kako bismo usmjerili neke procese koje nije moguće provesti planiranjem. Moramo imati kvalitetne investitore, ali isto tako ne bi trebalo dopustiti da investitori diktiraju sadržaje i kapacitete tamo gdje njima najviše odgovara, zanemarujući interes zajednice krijući se iza paravana pozivnih natječaja. Najlošije je ono što se danas odvija – ne smije se rješavati sve parcijalno i odvojeno, blokovi, fasade, garaže, promet.

‘Apartmanizacija, iseljavanje stanovništva, neadekvatna planska dokumentacija, zapuštenost i nezainteresiranost Grada za rješavanje problema, doveli su do situacije u kojoj smo danas’

NACIONAL: Koja je razlika između starijih naselja u Zagrebu ili nekim drugim hrvatskim gradovima, onima nastalim stambenim planovima tijekom Jugoslavije, i onima nastalima u Hrvatskoj? Poznato je da se kvartovi građeni 1960-ih i 1970-ih i danas smatraju najhumanijima i urbanistički osmišljenima. Sigurno nije isto bilo graditi u socijalizmu i u demokratskom društvu, ali to ne znači da se moralo dogoditi ono što se dogodilo u nekim zagrebačkim naseljima koja su izgrađena na brzinu, bez plana, bez zelenih površina i infrastrukture, a o kvaliteti stambenih objekata ne treba ni govoriti. Tko je za to kriv?

Postoji nekoliko osnovnih razlika. Prije smo imali nacionalizirano zemljište na kojem se moglo realizirati sve što je bilo planirano, a danas se zbog privatnog vlasništva i dugih sudskih sporova jako teško može realizirati i ono što je planirano, a zajedničko, kao što su parkovi, škole, vrtići. Pogrešno tumačenje demokracije dovelo je do toga da je privatno u našem društvu postalo važnije od zajedničkog i društvenog. Tome je pridonijela i naša ekonomska tranzicija i društveno raslojavanje.

Druga je razlika ta što smo prije 1990. imali jasnu stambenu politiku na razini države i razini grada, a zadnjih 30 godina problem stanovanja je uz manje pokušaje ipak prepušten tržištu i developerima. Danas nemamo ni državnu stambenu politiku niti stambenu politiku na razini grada.

Treća razlika je ta što su svi parametri kvalitete stanovanja u naselju GUP-om bili propisani, a koji su većinom izmjenama i dopunama GUP-a postupno nestajali, a kvaliteta stanovanja se smanjivala.

Četvrta i posljednja razlika je ta što se prije 1990. grad uglavnom širi na slobodna područja pa je bilo moguće organizirati nova naselja po društvenom principu „stambene zajednice“ koja je osiguravala kvalitetu života i socijalizaciju stanovništva – park, škola, vrtić, podcentar, sportski tereni, kultura – danas ipak imamo proces tzv. „sažimanja grada“ tj. točkaste gradnje unutar djelomično već izgrađenog tkiva koristeći postojeću infrastrukturu i zajedničke sadržaje, a što je premalo, te je teško zadovoljiti kvalitetu života kakva je bila u novim naseljima organizirana na razini stambene zajednice. Tome još pridonosi cjelodnevno radno vrijeme, društveno raslojavanje, nekomunikativnost i nezainteresiranost za zajedničko. Ovo su naravno glavni razlozi zašto je danas teško postići kvalitetu stanovanja kakvu smo imali u prošlom sustavu.

NACIONAL: Kad ste spomenuli GUP, sigurno će nakon ovih velikih izazova oko koronavirusa i potresa na ‘’dnevni red’’ ponovno doći i taj GUP, koja su vaša razmišljanja o tome?

Kada se steknu uvjeti i odrade kvalitetne pripreme onda tek možemo govoriti o novom GUP-u jer u suprotnom dobit ćemo isti dokument s novim nazivom. Za sve to je potrebno nekoliko godina. Treba konačno shvatiti da se i po sadašnjem GUP-u Zagreba može realizirati sve što je potrebno u ovom trenutku građanima Zagreba. To se nove prometnice, mostovi, škole, vrtići, bolja prometna organizacija, gradska željeznica, rekonstrukcija prostora Zagrebačkog velesajma i Gredelja, sve ono što je bitno za bolju kvalitetu života građana.

I u dosadašnjem postupku usvajanja izmjena i dopuna davali smo konstruktivne prijedloge koji nažalost nisu bili uvažavani tako da se na kraju GUP pretvorio u politički slučaj, a ne više u osnovni dokument koji promišlja grad i njegovu budućnost. Nažalost, svi su bili eksperti za prostor, a najmanje se slušao glas stručnjaka za prostor.

I u ovom slučaju mi arhitekti, urbanisti i pejsažni arhitekti, sa svim pratećim strukama i stručnim udrugama i institucijama, stojimo na raspolaganju Gradu i nudimo svoju stručnu pomoć. Kao profesor na Arhitektonskom fakultetu mogu dodati da smo odgojili generacije mladih stručnjaka s posebnim senzibilitetom za grad i povijesno nasljeđe, imamo tko će nas naslijediti i nastaviti naš dosadašnji rad i društveni angažman, samo im treba dati priliku.

Komentiraj