Johnsonov Brexit bez dogovora širom otvara vrata Škotskoj na njezinu putu do nezavisnosti

U travnju 2019. škotska premijerka Nicola Sturgeon najavila je da bi novi referendum o škotskoj nezavisnosti mogao biti održan prije svibnja 2021. No ona nema mogućnost samostalnog odlučivanja o raspisivanju referenduma i za to bi trebala dobiti pristanak vlade Ujedinjenog Kraljevstva

Svjetski najpoznatiji heroj borbe za škotsku nezavisnost zasigurno je William Wallace, zahvaljujući filmu ‘’Braveheart’’ (Hrabro srce), u kojem je legendarnog škotskog borca u Prvom škotskom ratu za nezavisnost protiv Edwarda I. Dugonogog utjelovio Mel Gibson. Unatoč brojnim povijesnim netočnostima, film je postao svjetski hit. Manje je pozornosti privukao film ‘’Stone of Destiny’’ (Kamen sudbine) koji pripovijeda o pothvatu četvero studenata Sveučilišta u Glasgowu koji su na božićnu noć 1950. godine provalili u Westminstersku opatiju u Londonu i ukrali jedan od simbola Škotske, krunidbeni kamen znan pod imenom Kamen iz Sconea ili Kamen sudbine. Na njemu su se stoljećima krunili škotski kraljevi sve dok ga 1296. nije otuđio engleski kralj Eduard I. Dugonogi i odnio u Englesku. Kamen je potom smješten u Westminstersku opatiju i ugrađen ispod krunidbene stolice, čime se na simbolički način željela pokazati podčinjenost Škotske engleskoj kruni.

Engleska je policija kamen pronašla četiri mjeseca nakon krađe, u Opatiji Arbroath gdje su ga mladi nacionalisti ostavili. Njihova je misija bila nanovo pobuditi škotski ponos i osjećaj pripadanja škotskoj naciji, u čemu su i uspjeli te im je sam kamen bio manje važan. Kamen iz Sconea vraćen je u Englesku, gdje je i ostao do 1996., kada je odlučeno da će se vratiti Škotskoj. Sada se nalazi u dvorcu u centru Edinburgha, nekadašnjoj rezidenciji škotskih kraljeva, sa škotskom kraljevskom krunom. Kamen iz Sconea čuva se danas pod debelim zaštitnim staklom, izložen pod svjetlima reflektora te ga je zabranjeno fotografirati. Dvojica stražara koji se nalaze u prostoriji rado prepričavaju povijesnu epizodu krađe kamena iz Londona znatiželjnim turistima, ukazujući na naprslinu koja se proteže cijelom dužinom krunidbenog kamena. Tek je ona materijalni podsjetnik na tu noć 1950. kada je mladim Škotima kamen ispao iz ruku prilikom krađe i puknuo na dva dijela.

Danas se borba za nezavisnosti Škotske odigrava manje na simboličnom, a više na političkom planu. Godine 2014. prvi put održan je referendum o nezavisnosti Škotske, na kojemu je 55% Škota glasalo protiv, a 45% za nezavisnost. Među političarima, predstavnici Konzervativne i Laburističke stranke su većinom bili protiv nezavisnosti, dok je Škotska nacionalna stranka podržala glasove za nezavisnost. Kampanja koja je prethodila referendumu bila je znakovita prvenstveno po tome što je potaknula građane na veću političku angažiranost, smatra Gerry Hassan, škotski pisac i politički analitičar iz Glasgowa. “Svi su pričali o politici tih dana. Ljudi koje sam sretao na autobusnoj stanici pričali bi samo o politici. Kada politika uđe u svakodnevni razgovor, to je sjajno iskustvo”, smatra Hassan. “Kada je glas za nezavisnost počeo rasti u anketama prije referenduma, britanski se politički establišment tresao od straha. Obični ljudi, oni koji su htjeli glasati za referendum i oni protiv njega, osjetili su što znači imati moć. I svidjelo im se. Mislim da taj osjećaj nije potpuno nestao”, dodaje on.

‘Kada govorimo protiv Engleske, govorimo protiv Westminstera, protiv vladajuće strukture, a ne građana Engleske’, Nacionalovoj je novinarki rekao James Scott, osnivač pokreta Škotski otpor

S Hassanom sam se susrela u njegovu stanu u južnom dijelu Glasgowa, u kojemu živi s partnericom i njihove dvije mačke, Salt (Sol) i Pepper (Papar). Stan mu je prepun knjiga, broji ih preko 3000, a najveći broj je onih posvećenih škotskoj i britanskoj politici. Politika, identitet Škotske i Ujedinjenog Kraljevstva, nacionalizam i borba za nezavisnost teme su o kojima Gerry Hassan može pričati u nedogled. Hassan je hodajuća enciklopedija kada je riječ o pitanjima vezanima uz škotsku nezavisnost i državnost. Zemlja je svoju nezavisnost izgubila 1707. godine potpisivanjem Zakona o ujedinjenju (Acts of Union) s Engleskom. Tim su sporazumom škotski i engleski parlament raspušteni i stvoren je novi parlament Velike Britanije u londonskom Westminsteru te nova država, Ujedinjeno Kraljevstvo Velike Britanije. Nezavisnosti se Škotska odrekla zbog novca, ili bolje rečeno, njegova nedostatka. Gospodarstvo zemlje je u to doba bilo nagrizeno ratovima koji su se vodili između Engleske i Nizozemske, glavnim trgovinskim partnerima Škotske te pogođeno godinama i godinama loše žetve. U zadnjem pokušaju da se izbjegne bankrot, napravljen je plan za izgradnju kolonije u Panami, čime bi se osigurala veza između Atlantika i Pacifika i ujedno kontrola nad unosnim trgovinskim pravcem iz Istočne Azije. Projekt je bio poznat pod imenom Darien i financiran javnim novcem. No ekspedicija koja je uslijedila doživjela je debakl i koloniju imena Kaledonija uskoro su poharale bolesti i uništile unutarnje borbe. Pothvat je stanovnike Škotske koštao 232.000 funti investicija. Ujedinjenjem Engleske i Škotske, škotskoj političkoj klasi i trgovcima se također otvorila mogućnost da profitiraju od rasta bogatstva koje se slijevalo u riznice Ujedinjenog Kraljevstva. Škotima koji su uložili novce u Darien, ova unija omogućila je da dobiju svoj novac u skladu sa Zakonom o ujedinjenju iz 1707. koji im je u potpunosti kompenzirao gubitke.

No danas mnogi Škoti misle da su već dobrano otplatili svoje dugove iz prošlosti i da je došlo vrijeme za nezavisnost zemlje, ili barem za veći stupanj autonomije Škotske. To je razmišljanje mnogo starije od referenduma 2014. Prvi veći korak k samostalnosti Škotske postignut je 1999., kada je formiran škotski parlament kojemu su povjerene mnoge ovlasti. No Ujedinjeno Kraljevstvo i dalje odlučuje o pitanjima koja se tiču vanjske politike, obrambene politike te porezne i socijalne politike. Formiranje nacionalnog parlamenta i decentralizacija trebali su pomoći tome da se Škotska zadrži u Uniji. “Ono što se tada moglo i trebalo dogoditi je federalizam. Za neke od nas koji ne pripadamo tradiciji škotskog nacionalizma, to je moglo biti dovoljno. Time smo mogli biti zadovoljni”, smatra Gerry Hassan.

Hassan je danas pobornik škotske nezavisnosti. Smatra da je prvi referendum o nezavisnosti već dobrano potresao britanski “establišment”, barem na kratko, natjerao ih da Škotsku ne uzimaju zdravo za gotovo. “No kada je prošla priča s referendumom, vratili su se svome uobičajenom poslu. Uspjeli smo ih prestraviti, no nakon toga su se vratili u normalu”, smatra on.

No borba za nezavisnost i dalje traje. Dana 4. svibnja ove godine u Glasgowu je održan dosad najveći marš za nezavisnost u organizaciji All under one banner (Svi pod istom zastavom), grupe koja se bavi popularizacijom nezavisnosti i trudi se pridobiti što više poklonika među građanima. Povorka u svibnju okupila je 90.000 ljudi (po policijskim procjenama ta je brojka nešto skromnija, oko 35.000 ljudi). Takav odaziv i ne čudi, s obzirom na to da se radi o gradu koji je jedan od glavnih centara borbe za škotsku nezavisnost. Glasgow je 2014. većinski glasao za nezavisnost (53% za, 47% protiv), a u svibnju je u povorci šetalo staro i mlado, djeca i obitelji. Na fotografijama s povorke u oko upada ogromni kip jednoroga pobojan u plavo-bijelo (boje Škotske), čiji se metalni rog uzdiže visoko iznad okupljenog mnoštva. Jednorog je djelo kipara Jamesa MacEachrana i drvodjelje Adama Fauldsa. James MacEachran je rođen u Engleskoj, u škotsko-engleskoj obitelji te mu je ideja za jednoroga pala na pamet tik prije marša za nezavisnost 2016. “Čitali smo o povorci koja se trebala održati za vikend i James je pričao o ulozi jednoroga u povijesti Škotske”, prisjeća se Adam Faulds. Jednorog je dosad sudjelovao u ukupno pet povorki, a ostalo vrijeme smješten je u radioni u kojoj je Faulds zaposlen. Visok je 4,8 metara, ima metalnu armaturu, obložen je starim vrećicama iz Ikee i prikačen na bicikl s četiri sjedeća mjesta.

Jednorozi u heraldici predstavljaju Škotsku, pa se jedan nalazi i na kraljevskom grbu Ujedinjenog Kraljevstva. U keltskoj mitologiji ova životinja predstavlja snagu i viteštvo, čistoću i nevinost. Dvojac je smatrao da se radi o savršenom simbolu koji će potaknuti ljude na to da progovore i razmisle o pitanju škotske nezavisnosti, no “na zabavan način”.

‘Ako Škotska dobije nezavisnost, Engleska će si misliti – ako su Škoti mogli napraviti ovo što jesu i time poboljšali kvalitetu života, zašto mi i dalje toleriramo ovakve političare?’ kaže kipar James MacEachran

Ali, za njih dvojicu, priča o škotskoj nezavisnosti je i ozbiljna stvar. “Ja sam iz Engleske, tamo sam odrastao i tamo mi živi obitelj. Želim da ljudi imaju svijetlu budućnost. Ali Ujedinjeno Kraljevstvo je na prekretnici, politički sustav, kakav postoji danas, iznevjerio je ljude”, smatra MacEachran. Vjeruje da bi škotska nezavisnost mogla, na duge staze, imati dobar utjecaj i na Englesku jer je ideja škotske nezavisnosti koju danas promoviraju političke stranke, u postizanju veće razine demokracije i jednakosti u društvu. Kaže: “Ako Škotska dobije nezavisnost, Engleska će si misliti – ako su Škoti mogli napraviti ovo što jesu i time poboljšali kvalitetu života, zašto mi i dalje toleriramo ovakve političare?”.

Faulds napominje i da glas za škotsku nezavisnost nikad nije bio, niti neće biti glas protiv Engleske. “To je glas protiv Westminstera, protiv londonske elite”, objašnjava on. Obojica su ne samo za škotsku nezavisnost, nego i protiv Brexita i podržavatelji Škotske nacionalne stranke, za koju smatraju da je mnogo napravila u smjeru postizanja nezavisnosti. Obojica se poistovjećuju s nekima od težnji škotskih nacionalista, no objašnjavaju mi kako u Škotskoj nacionalizam ima drugačije značenje nego u većini ostalih zemalja u svijetu. Škotski nacionalizam je građanski nacionalizam i po njemu je netko Škot zato što se osjeća dijelom te nacije, članom tog društva, a ne zbog svoje krvne ili etničke pripadnosti. Takav je tip nacionalizma dio ljevičarske tradicije u zemlji i savršeno je utjelovljen u programu Škotskoj nacionalne stranke.

Škotska nacionalna stranka osnovana je 1934. i po političkim idejama bliska je novoj Laburističkoj stranci. Popularnost joj je rasla kako su ideje torijevaca i Laburističke stranke postajale zastarjele, a kulminirala je referendumom o nezavisnosti 2014. Škotska nacionalna stranka privukla je i mnogo mladih glasača poput Adama i Jamesa. Mladi su i bili oni koji su većim dijelom glasali za nezavisnost na referendumu (72 % glasača mlađih od 24 je glasalo za nezavisnost, u usporedbi sa samo 26% glasača od preko 65 godina).

No ima i onih koji smatraju da je Škotska nacionalna stranka već postala dio političke elite i zalažu se za tip nezavisnosti koji bi pratio i izlazak zemlje iz Europske unije. To je primjerice mišljenje Jamesa Scotta, osnivača pokreta Škotski otpor (Scottish Resistance), grupe koja danas broji nekoliko stotina fanova na Facebooku i nekoliko desetaka aktivista. S nekima se od njih Scott nalazi svakog tjedna u kafiću u centru Glasgowa, gdje razgovaraju o slavnoj povijesti Škotske, aktivističkim akcijama koje planiraju poduzeti i političkoj situaciji u zemlji.

Među svoje heroje Scott ubraja Williama Wallacea i kralja Roberta de Brucea (koji je podupirao Wallaceovu bunu protiv Engleza), slavne junake škotske povijesti čije su pustolovine danas prepričavaju uglavnom kao kombinacija istinitih događaja i mitova. Scott mi objašnjava da se o njima, kao ni o drugim škotskim junacima, ne uči u školama:

“Niti jedna imperijalna sila ne želi ljudima prikazati sve strane povijesti. No ja želim govoriti o tome. Želim da uništimo i zadnje ostatke britanskog carstva, da ostanu bez ijedne kolonije. Škotska je njihova posljednja kolonija, a održala se tako dugo samo zato što smo tako blizu Engleske.”

Diskurs Škotskog otpora zvuči radikalnije od onoga Škotske nacionalne stranke. No James mi kaže da se i njihova uvjerenja temelje na principu škotskog građanskog nacionalizma te da ne isključuju one koji se u Škotskoj nisu rodili. “Kada govorimo protiv Engleske, govorimo protiv Westminstera, protiv vladajuće strukture, a ne građana Engleske”, dodaje.

Scott se, poput mnogih zagovornika škotske nezavisnosti, nada da bi nezavisna Škotska mogla poslužiti kao svijetli primjer drugim zemljama, zemlja koja je uspjela ostvariti sistem utemeljen na društvenoj jednakosti i pravednosti, bez da zaglibi u isključivi nacionalizam. Common Weal, nevladina organizacija sa sjedištem u Glasgowu, bavi se upravo istraživačkim radom koji se tiče praktičnih aspekata škotske nezavisnosti i Brexita. Organizacija zagovara društvenu i ekonomsku nezavisnost Škotske, a dosad je objavila više znanstvenih radova na temu izazova koji bi očekivali zemlju nakon proglašenja nezavisnosti.

Craig Dalzell glavni je analitičar Common Weala za politička pitanja koja se tiču nezavisne Škotske. Dalzell se za politiku zainteresirao tek 2012., tijekom kampanje za referendum o nezavisnosti. “Tada sam i postao uvjeren u potencijal nezavisne Škotske. Vidio sam jako puno politika koje su mi se sviđale, ali nisu mogle biti provedene jer bi za to Škotska trebala biti nezavisna, imati veće ovlasti”, objašnjava.

Dalzell je od novopečenog interesenta za politiku ubrzo postao stručnjak o mnogim pitanjima koje se tiču nezavisnosti. U svojim se radovima bavio veoma praktičnim problematikama, primjerice pitanjem valute koju bi nezavisna Škotska usvojila. “Radi se o veoma praktičnom i istodobno simboličkom pitanju. Valuta, kao i zastava, pokazuje identitet zemlje ostatku svijeta. Mi smo zamislili da bismo pri odabiru valute konzultirali škotske građane, održavali javne rasprave i sastanke te zajedničkim snagama odlučili o tome koje ćemo simbole koristiti”, kaže Dalzell. “Tako bismo istaknuli pozitivne strane škotske nezavisnosti, mogućnost da zemlja donosi odluke o svojoj budućnosti. Danas naša vlada ne kontrolira trošenje javnog novca ni raspodjelu bogatstva. U nezavisnoj zemlji, imali bismo tu mogućnost”, objašnjava on.

Na samom početku mandata, krajem srpnja, premijer Boris Johnson je posjetio Škotsku uz obećanje da će ‘ojačati Uniju’ usprkos strahovima da bi Brexit mogao rezultirati raspadom Ujedinjenog Kraljevstva

No nezavisnost također dolazi uz trošak. Common Weal 2018. je objavio priručnik “Kako stvoriti zemlju?” koji je napisao Robin McAlpine, direktor i osnivač organizacije.

U knjizi se McAlpine dotiče i cijene nezavisnosti i po tom je pitanju vrlo optimističan. Ona bi po njemu koštala svega kojih 25 milijardi funti. Računicu objašnjava pokretnom i nepokretnom imovinom koju država sada ima i koju bi imala u slučaju da kontrolira vlastite financije.

No drugi analitičari ističu da je škotsko gospodarstvo jako ovisno o cijeni nafte, iako ima i svoje jake strane kao što su financijski sektor, prehrambena industrija i turizam. Državni je budžet Škotske u deficitu, no zemlja se zasad pokriva novcem iz budžeta Ujedinjenog Kraljevstva – što ne bi bio slučaj da dođe do raspada unije. Također, ne postoji nikakva garancija da bi nezavisna Škotska automatski dobila status zemlje članice Europske unije ili da bi mogla odmah ispregovarati dogovor o otvorenom tržištu s Unijom, što bi svakako dodatno utjecalo na budžet zemlje.

U travnju 2019. škotska je premijerka Nicola Sturgeon najavila je da bi novi referendum o škotskoj nezavisnosti mogao biti održan prije svibnja 2021. No ona nema mogućnost samostalnog odlučivanja o raspisivanju referenduma i za to bi trebala dobiti pristanak vlade Ujedinjenog Kraljevstva. Westminster je već jasno kazao da takav pristanak neće dobiti. Istodobno, razni stručnjaci za ustav Ujedinjenog Kraljevstva smatraju da postoje načini kojima bi škotska vlada mogla raspisati referendum koji se ne kosi sa zakonom. Naime, zakon koji definira podjelu ovlasti Westminstera i škotske vlade nigdje ne spominje mogućnost održavanja referenduma pa se cijela debata sastoji u pitanju o tome bi li takav referendum utjecao na cijelo Ujedinjeno Kraljevstvo. Ako bi se radilo samo o konzultativnom referendumu, kakav je bio i onaj 2014., njegov bi utjecaj na zemlju bio “zanemariv” te bi se takav referendum mogao održati.

U srpnju 2019. Boris Johnson naslijedio je Theresu May na mjestu britanskog premijera. Njegovim je izborom ideja o škotskoj nezavisnosti dobila na popularnosti jer se Johnson smatra utjelovljenjem bogate londonske elite, svega onoga protiv čega se zagovornici nezavisnosti bore. Na samom početku svog mandata, krajem srpnja, Johnson je posjetio Škotsku uz obećanje da će “ojačati Uniju” usprkos strahovima da bi Brexit mogao rezultirati raspadom Ujedinjenog Kraljevstva. No dosad je britanski premijer samovoljno raspustio parlament i nastavio zagovarati “Brexit bez dogovora”, što bi za Škotsku mogla biti savršena prilika da progura svoju priču o nezavisnosti.

Komentiraj

Source:Jelena Prtorić