Objavljeno u Nacionalu br. 484, 2005-02-22

Ministar Dragan Primorac, na inzistiranje premijera Sanadera, propisao je da se u školama uči po zastarjelom pravopisu Stjepana Babića što ide na ruku njegovu izdavaču, vlasniku Školske knjige Anti Žužulu, Sanaderovu prijatelju

Ivo Sanader stoji iza pravopisno-političkog skandala koji je prošli tjedan izazvao niz kritika u hrvatskoj javnosti. Kolateralna žrtva premijerova inzistiranja u korist Hrvatskog školskog pravopisa ispao je ministar znanosti i obrazovanja Dragan Primorac, koji je u skladu sa Sanaderovim željama službeno preporučio uporabu pravopisa čiji su autori Stjepan Babić, Sanda Ham i Milan Moguš. Pouzdani izvori potvrdili su za Nacional da postoje dva razloga zbog kojih se Sanader upustio u lobiranje za pravopis koji su odbacili i struka i javnost: prvo, hrvatski premijer dobar je prijatelj s Antom Žužulom, tajkunom koji je vlasnik Školske knjige koja izdaje pravopis Babića, Moguša i Sande Ham, i drugo, privatno predsjednik Vlade o jezičnim pitanjima rezonira baš kao i Babić koji tvrdi da su “Hrvati pola tisućljeća govorili strjelica i grješnik”. Ali kako je riječ o arhaičnoj varijanti koju skoro svi odbacuju, Sanader je prisilio Primorca da donese preporuku koja ga teško kompromitira.

Jednoglasno diskvalificiran

Nacionalovi izvori tvrde da je ministar posao odradio nevoljko, međutim nepobitno je da je u cijeloj aferi Primorac napravio nekoliko teških propusta: najprije je – bez uporišta u zakonu – favorizirao samo jedan pravopis, i to onaj koji je početkom ljeta 2004. jednoglasno diskvalificiran na Odsjeku za kroatistiku Filozofskog fakulteta u Zagrebu. Babić, Moguš i Sanda Ham zatražili su od vodećih hrvatskih jezikoslovaca na kroatistici ocjenu svog pravopisa i uskoro saznali poraznu istinu: svih devet članova komisije, među kojima su Marko Samardžija, Ivo Pranjković, Josip Silić, Bernard Petrović i Ivan Maljković ? ocijenili su Hrvatski školski pravopis kao diletantski napisano djelo.

Unatoč tomu, Primorac je na temelju pozitivnog stajališta povjerenstva koje je formirano u Ministarstvu preporučio sporni pravopis. Osim Sanaderova urgiranja, navodno je to učinio i zbog višemjesečnih pritisaka članova HAZU, akademika Milana Moguša i Stjepana Babića. Babić je vodeći zagovornik uvođenja korijenskog pravopisa u hrvatski jezik, što je bilo posebno aktualno tijekom Tuđmanove vladavine. Budući da je to bilo nemoguće, kako iz političkih razloga, jer se korijenski pravopis koristio u NDH, tako i praktički, jer bi se ispostavilo da su po novom pravopisu Hrvati nepismeni, malo-pomalo u pravopis su se unosili novi pojmovi. Pritom je Žužul po svemu sudeći kršio zakon jer je samo četvrto izdanje Hrvatskog pravopisa Babića, Moguša i Finke iz 1994. imalo odobrenje Ministarstva za uporabu u školama. U svim kasnijim izdanjima odobrenje iz 1994. jednostavno je prekopirano, što je protuzakonito. Potvrda je i dopis Ministarstva prosvjete i sporta od 7. 2. 2001. u kojem se navodi da “Hrvatski pravopis (autora Babića, Finke i Moguša) ima odobrenje za uporabu u školama za izdanje objavljeno 1994. godine, a za 5. prerađeno izdanje nakladnik Školska knjiga nije tražila odobrenje za uporabu u školama”.

Unosan biznis

Babić i Moguš uklopili su se u pokušaje arhaizacije jezika. Glavni zagovornik je Babić koji od početka 90-ih ratuje protiv jezikoslovaca poput Josipa Silića ili Ive Pranjkovića, koji se suprotstavljaju ponovnom puštanju u upotrebu riječi koje su se upotrebljavale u 19. stoljeću. U želji za odstranjenjem “stranih” riječi iz hrvatskog jezika Babić je najdalje otišao prije nekoliko mjeseci, kada je postavio pitanje smije li se raspačavati dvotjednik ZG News čije je ime protuustavno. Prije desetak godina predlagao je da se jack-pot zove “velezgoditnjak”, a po Babiću bi Hrvati jumbo-jet morali zvati “mamutnjakom”. Uz pomoć mamutnjaka postali bismo drukčiji od Srba. Istine radi, njegovi protivnici tvrde da u prošlosti nije bio takav jezični ekskluzivist i da je sredinom 60-ih zagovarao srpsko-hrvatski kao jedini mogući jezik na ovim prostorima. Danas misli drukčije i zagovaranje morfološkog pravopisa tumači kao nužan postupak radi definitivnog razdvajanja hrvatskog i srpskog. Novi pravopis, sa svojim strjelicama, pogrješkama i zadatcima, bio bi najveći korak u emancipaciji hrvatskog jezika u odnosu na govor istočnih susjeda.

Ali kao u većini sporova u Hrvatskoj i iza ovog je golem novac jer je tiskanje pravopisa unosan biznis. Poznavatelji stanja na tržištu tvrde da je Žužulovo poduzeće u proteklih deset godina prodalo oko 200.000 pravopisa hrvatskog jezika. Oni u prosjeku stoje 100 kuna tako da promet iznosi oko 20 milijuna kuna. Posljednja preporuka iz Ministarstva Školskoj knjizi osigurava nove unosne poslove budući da se može očekivati da će u svim školama, gimnazijama, kao i državnim i lokalnim institucijama kupovati Hrvatski školski pravopis. Kako u dogledno vrijeme nije moguće očekivati nastanak jezičnog pravopisa koji bi podržala većina stručnjaka, Primorčevo “da” nedvojbeno favorizira pravopis koji su kao loš odbacili vodeći jezikoslovci.

Pojmovi koji bodu oči

“Hrvatski školski pravopis sadrži gomilu pojmova koji bodu oči i nikako nije smio dobiti preporuku Ministarstva. Odsjek za kroatistiku je prije početka ljeta prošle godine dobio ovaj pravopis i nakon što smo ga analizirali, jednoglasno smo ga odbacili. Ukratko, Hrvatski školski pravopis ništa ne valja i totalno je nestručan”, tvrdi Ivo Pranjković s Filozofskog fakulteta. Pranjković je uvjeren i kako je ministar znanosti i obrazovanja postupio protuzakonito jer nije raspisao natječaj, a Zakon o udžbenicima ne predviđa davanje bilo kakvih preporuka određenim pravopisima, atlasima ili lektiri. Osim toga, upitna je i primjena novih riječi u svakodnevnom životu. “To što predlažu Babić, Moguš i Sanda Ham oktroirani je govor koji nema veze sa stvarnim životom. Tko želi vidjeti kako se stvarno govori i piše, treba u ruke uzeti novine”, upozorava Pranjković.

Marko Samardžija, predstojnik Katedre za hrvatski jezik, podsjeća kako je prije desetak mjeseci na Filozofski fakultet stigla molba s Primorčevim potpisom, u kojoj je zatražena ocjena Hrvatskog školskog pravopisa. “Pregledali smo materijal i zaključili da je sve to jako loše, a svoje zaključke poslali ministru. Iz njih je bilo vidljivo da odbacujemo pravopis jer je loš”, nedvosmislen je Samardžija. Dodaje kako sumnja da su autori promijenili sadržaj, a u stručnim krugovima se govori da su i neki drugi recenzenti dali negativno mišljenje. Samardžija podsjeća da je Ministarstvo prosvjete na natječaju raspisanom prije dvije godine također odbacilo pravopis koji su predložili Moguš i Babić, ali i onaj njihovih konkurenata Silića i Vukojevića. Drugim riječima, Primorac je preporučio pravopis koji su stručnjaci odbacili u dva navrata u posljednjih dvadeset mjeseci.

Značajan novčani gubitak

Možda je stvar u tome što je Školska knjiga pravopis tiskala prije godinu i pol, što je Nacionalu potvrdio Samardžija. Primjerice, na Odsjek za kroatistiku na procjenu su stigli “pravi” pravopisi, a ne probni primjerci. Uništavanje cjelokupne naklade bilo bi značajan gubitak za Školsku knjigu i Žužula. Stoga je na Primorca izvršen snažan pritisak da podrži Hrvatski školski pravopis i on je popustio.

U razgovoru za Nacional, Primorac tvrdi da nije bilo nikakvih pritisaka i svoje ponašanje tumači željom za donošenjem jedinstvenog pravopisa. “Nisam ni za lijevi ni za desni, nego za kvalitetan pravopis hrvatskog jezika. Zato ću okupiti najbolje jezikoslovce koji će formirati vijeće za normizaciju hrvatskog jezika, a ono se neće raspustiti sve dok ne donese konačni pravopis hrvatskog jezika”, ustvrdio je za Nacional Primorac. On i dalje tvrdi kako je njegova preporuka kojom favorizira Hrvatski školski pravopis u stvarnosti samo prijelazna faza na putu prema definitivnom rješenju. Međutim, iako on tvrdi da želi pomoći pomirbi struke i pronalaženju konsenzusa, inicijativa je izazvala snažne kritike i nagađanja kako je Primorac popustio pod pritiscima. “Jezik je proces i ja sam za poštivanje tradicije, ali i uvažavanje promjena. Ono što želim jest definitivni pravopis, a ne da ih mijenjamo sa svakom novom promjenom vlasti”, odgovara Primorac.

Grjehota

Primorac odbacuje i kritike da je zaobišao ostale pravopise i tvrdi da su samo Moguš, Babić i Sanda Ham zatražili preporuku. Odbacuje i tezu da Ministarstvo po zakonu nema pravo davati preporuke. “Najbolji pravnici našeg ministarstva i neovisni pravni stručnjaci rekli su da smijem dati preporuku”, kaže Primorac ne imenujući dotične pravne eksperte. Isto tako tvrdi da u njegovu ministarstvu nema ni jednog drugog zahtjeva za davanjem preporuke, pa niti onog za pravopisom Anića i Silića. Očito netko ne govori istinu ? urednici Novog libera ili ministar Dragan Primorac ? jer u toj izdavačkoj kući eksplicitno navode da je zahtjev u Ministarstvu prosvjete urudžbiran još 2001. Premda su prošle četiri godine, nikada nisu dobili odgovor. Pritom ne treba odbaciti ni materijalnu stranu u zahtjevu Novog libera koji zagovara uporabu pravopisa Anića i Silića, međutim do sada je prodano oko 6000 primjeraka ili barem tridesetak puta manje nego pravopisa koji izdaje Školska knjiga. Najnovija preporuka ministra prosvjete dana na inicijativu premijera Sanadera samo će dodatno ići na ruku Anti Žužulu.

A kada je riječ o svakodnevnoj upotrebi, moglo bi se dogoditi sljedeće: Ne će se moći ispunjavati mnogi zadatci iz straha od pogrješki pa će mnogi tekstovi što ih pišu medijski grješnici biti pravi odpatci, što bi bila grjehota.

Što se sve mijenja:

neću – ne ću
napici – napitci
podaci – podatci
otpaci – otpadci
dršćem – drhćem
strelica – strjelica
pogreška – pogrješka
grehota – grjehota
grešnik – grješnik
sprečava – sprječava
gubici – gubitci
zadaci – zadatci
vrednoća – vrjednoća

Jedinica Stjepanu Babiću

Nacional posjeduje pismeno mišljenje Katedre za standardni hrvatski jezik u kojem se odbacuje rukopis Hrvatskog školskog pravopisa. Dopis je ministru Primorcu upućen 16. studenog 2004. i pravopis Stjepana Babića, Sande Ham i Milana Moguša decidirano se ocjenjuje kao “neuobičajen pa i neprihvatljiv”. Navodi se da sadrži sva neusklađena rješenja koja su i do sada izazivala prijepore u javnosti, kao i da je metodološki i didaktički neprilagođen učenicima. Osim toga nabrojeno je još nekoliko velikih propusta, a dokument završava zaključkom: “Iz rečenoga je razvidno da Katedra za hrvatski standardni jezik ne može pozitivno ocijeniti rukopis Hrvatskog školskog pravopisa.”