Jerolim Miše – slikar i ekscentrik koji je smatrao da je umjetnost samo za višu klasu

Na izložbi ‘Jerolim Miše: od buntovnika do barda’ koja se u povodu 130. obljetnice rođenja i 50 godina od smrti velikog hrvatskog slikara, do 31. siječnja održava u Modernoj galeriji, izloženo je i tridesetak crteža i slika Vladimire Cvitanović Barišić na koju je Miše, otac njenog poočima, bitno utjecao

Iako je Vladimira Cvitanović Barišić oduvijek znala da će postati doktoricom, u jednom ju je trenutku života malo pokolebao otac njezinog poočima, istaknuti i za života priznati hrvatski slikar Jerolim Miše. Miše je toliko utjecao na njezin razvoj da ju je zbog njegova odnosa prema umjetnosti, ljepoti i stvaralaštvu kopkala ideja studiranja povijesti umjetnosti. I danas kada je na putovanjima, u svakom novom gradu mora obići muzeje koji ju zanimaju, a taj je interes prenijela i na svoju djecu. U Louvreu je bila nemali broj puta i još ga nije ‘’izučila’’. U svom domu ima njegove slike i crteže, jedan dio je na vidljivom mjestu, a drugi je pospremljen. Kako netko ponekad promijeni namještaj, tako ona s vremena na vrijeme promijeni slike na zidu i dobije posve novi ugođaj. U jednom su se periodu na zidu nalazili samo njegovi portreti jer naša sugovornica smatra da je bio fantastičan portretist koji je pogodio dušu i karakter onoga koga je slikao, čemu se uvijek divila.

S Vladimirom Cvitanović Barišić, fizijatricom iz Zagreba koja je rođena 1951., razgovarali smo povodom izložbe ‘’Jerolim Miše: od buntovnika do barda’’ za koju je posudila tridesetak crteža i slika. Izložba je u zagrebačkoj Modernoj galeriji otvorena do 31. siječnja, a priređena je u suradnji s Galerijom umjetnina u Splitu povodom 130. obljetnice rođenja, 50 godina od smrti tog velikana hrvatskog slikarstva i 30 godina od zadnje velike retrospektive posvećene njemu. Autorski je koncept osmislila doktorica znanosti Ana Šeparović, a kustosica je Lada Bošnjak Velagić. Izložbu prati i knjiga ‘’Jerolim Miše: Dokumenti, vrijeme kritike’’ koju je priredila Ana Šeparović, a četvrto je u nizu izdanja iz Biblioteke Povijest Moderne galerije. Djela za izložbu dalo je 19 javnih institucija i 19 privatnih posuđivača.

Vladimira Cvitanović Barišić osobne stvari Jerolima Miše planira odnijeti u Hrvatski državni arhiv. PHOTO: Tomislav Čuveljak/NFOTO

 

Vladimira Cvitanović Barišić ističe da je voljela Jerolima Mišu kojeg je smatrala djedom, iako nije bila u krvnom srodstvu s njim, i njegovu ženu Anku. Imala je 19 godina kada je umro i upisivala se na fakultet. U sjećanju su joj, između ostalog, ostala njegova mudrovanja s Krležom, njihovo igranje šaha i svađanje oko politike, njihove kritike režima i odnosa režima prema kulturi, ali detaljnije u političko-svjetonazorske teme i njihove razgovore naša sugovornica ne želi ulaziti. Prisjetila se Jerolima Miše i dala svoje viđenje njegove osobnosti i svjetonazora:

‘’Bio je vrlo duhovit na jedan suptilan način, znao bi mi dati kritiku koju bih tek malo kasnije shvatila do kraja. Bio je oštar kritičar dobrog oka, imao oštroumne zaključke i senzibilitet za mladog čovjeka. Bio je svjetski čovjek koji je učio čitav život. Njegov je odnos prema ženama u početku bio patrijarhalan, ženu je više shvaćao kao ukras života i stup obitelji, ali postepeno je ipak mijenjao svoj stav. Uvijek je izuzetno uvažavao svoju suprugu Anku, ljubav života. Ona je bila njegova muza i partnerica u razmišljanjima i razgovoru. Komentirala je njegova djela i društvenu situaciju. I sama je jako puno čitala, neovisno o tome što je bila ‘samo’ domaćica. Kada su bili razdvojeni dopisivali su se, kada bi se posvađali također su se dopisivali. Doduše, nije odmah shvaćao da mu je ravnopravna, tek ju je kasnije takvom doživljavao. Dosta ga je nadživjela i umrla u poznoj dobi, ali teško joj je padalo što je on otišao. Prije smrti je spalila pisma koja mu je pisala dok ga više nije bilo.’’

 

‘I danas mi se javljaju kolekcionari, ali im govorim da nisam zainteresirana za prodaju. Njegove mi slike puno znače’, kaže Vladimira Cvitanović Barišić

 

Odgovorila je na pitanje što čuva od njegove ostavštine i kakav je danas interes za njegove slike. “Osim nekih njegovih djela čuvam i intimne stvari, prepiske s drugim ljudima, društvene komentare, pisma. Danas-sutra ću to odnijeti u Hrvatski državni arhiv, ali još se na to nisam odlučila. Čini mi se da smo svi zajedno kada to čuvam. U njegov sam život ušla kada je već bio čovjek u godinama, do tada je puno njegovih slika poklonjeno ili prodano. Posuđujem njegove slike, smatram da su izložbe nužne da ljudi vide ljepotu stvaralaštva, upoznaju autora, da društvo podigne kulturu na jednu stepenicu više. Poneku sliku sam i prodala. I sam mi je znao znakovito reći, ozbiljnog izraza lica, uz stanku na pola rečenice: ‘Kad treba, onda se proda.’ Njegova je žena uvijek bila protiv prodaje, govorila mu je da će se već snaći. Meni se i danas javljaju kolekcionari i ljubitelji umjetnosti, ali govorim im da nisam zainteresirana, vjerujem da neće biti potrebe za prodajom. Njegove mi slike puno znače. Želim da moje kćeri znaju da je to bio čovjek koji me obilježio svojim pogledom na umjetnost i svijet. I one vole njegovo slikarstvo i imaju u svojim stanovima nešto njegovih slika. Zadovoljna sam njihovim odnosom prema umjetnosti.”

Splićanin Jerolim Miše živio je od 1890. do 1970. Sa zagrebačke Akademije likovnih umjetnosti izbačen je zbog kritike u kojoj je napao profesora Mencija Klementa Crnčića pa je studij nastavio u Italiji. Boravio je u Njemačkoj i Francuskoj, predavao na Umjetničkoj akademiji u Beogradu, bio srednjoškolski profesor u Hrvatskoj, a na zagrebačkoj Akademiji likovih umjetnosti predaje od 1943. do umirovljenja 1961. Izlagao je s Grupom nezavisnih, Grupom četvorice i Grupom trojice.

Autorica izložbe Ana Šeparović koja je zaposlena u Leksikografskom zavodu doktorirala je na temi slikarstva Jerolima Miše i on ju u stručnom smislu prati zadnjih desetak godina. Izložbu je zamislila problemski, fenomenološki i kritički. To nije, ističe, samo presjek jednog opusa čiji je cilj da publika uživa u lijepim slikama, već pogled u određeno vrijeme i prostor kroz prizmu umjetnosti. Zbog toga su, obrazlaže dalje, odabrana djela koja pričaju priču o vremenu – o određenim aspektima povijesti, društvenim i političkim koji su se učitali u tu umjetnost. S obzirom na to da je Miše cijelog života pisao na izložbi su zastupljeni i tekstovi njega i njegovih suvremenika, recimo Krleže koji govore o nekim aspektima tog vremena.

Gjuro Szabo 1930-ih s grupom trojice – Vladimirom Becićem, Ljubom Babićem i Jerolimom Mišom; Jerolim Miše slika u pejzažu 1930-ih. PHOTO: Moderna Galerija

 

Ona u svjetonazoru Jerolima Miše vidi paradigmatski primjer građanskog svjetonazora koji je gajila većina naših tadašnjih intelektualaca, posebice njemu najbliži Ljubo Babić i Vladimir Becić. Smatra da se takav svjetonazor može ukratko ocrtati kao mješavina građanskog elitizma, koji pak uključuje antifeminizam kao svoju sastavnicu, i antimodernizma.

“Na njegovim slikama građani i građanke čitaju, pišu ili razmišljaju okruženi znakovima građanske kulture kao što su slika na zidu, knjiga, skulptura i vaza, dok pučani nužno jedu, pripremaju hranu, peru rublje i slično. Iz toga proizlazi da Miše građansku klasu smatra kao dominantnu i pokretačku snagu društva, dok pučane smatra, može se reći ‘trbuhom društva’. Istovremeno u svojim likovnim kritikama zastupa ideju da u umjetnosti ne mogu participirati svi, po njemu umjetnost trebaju stvarati akademski obrazovani umjetnici muškoga spola, a konzumaciju umjetnosti vidi isključivo kao privilegiju građanske intelektualne elite. Unutar njegova vrijednosnog sustava nije bilo mjesta za ženske akademski obrazovane umjetnice, ali ni za samouke, amatere. Pristup umjetnosti imala je samo viša klasa, a iste vrijednosti zastupali su i ostali članovi grupe umjetnika unutar koje je djelovao – Grupe trojice – Ljubo Babić i Vladimir Becić. Nasuprot njima, grupa Zemlja je istovremeno, a riječ je o 1930-im godinama, zastupala vrijednosti sasvim drugačijega predznaka – oni su se zalagali za demokratizaciju umjetnosti i nastojali su uključiti u umjetnost i niže klase – radnike, seljake – i kao kreativce i kao publiku. Antimodernizam je pak protumoderno raspoloženje koje podrazumijeva odbojnost prema tehnološkom napretku civilizacije i suvremenom urbanom životu. Takav pogled na svijet u umjetničkom smislu nužno rezultira stvaranjem utopijskih mjesta koja su ostala netaknuta modernim vremenom, što Miše pronalazi u dalmatinskome pejzažu”, istaknula je Ana Šeparović.

U predjugoslavenskom se razdoblju, objašnjava naša sugovornica, Miše 1912. na studiju u Rimu približio krugu naših intelektualaca okupljenih oko Ivana Meštrovića, tzv. “naprednoj” omladini koja je zastupala ideju ujedinjenja svih južnoslavenskih naroda jer su ti intelektualci bili nezadovoljni položajem Hrvata u Austro-Ugarskoj. Kako kaže, brojni umjetnici tada okupljeni oko grupe Medulić i Proljetnoga salona kao što su Ljubo Babić, Tomislav Krizman i Miše, djelovali su na kulturnom približavanju Hrvata i Srba koje je pak trebalo prethoditi političkom ujedinjenju. U tom smislu, ističe, umjetnici su tragali za zajedničkim identitetskim uporištem dvaju naroda, koje primjerice Meštrović pronalazi u Vidovdanskom mitu i prikazima iz života Kraljevića Marka.

Neke slike Jerolima Miše: ‘Tartaglia’ iz 1919., autoportret iz 1914. (iz zbirke kolekcionara Milana Krivde); ‘Čitanje’ iz 1944.. PHOTO: Moderna Galerija

 

Miši u likovnom smislu takvi prikazi nisu bili bliski, on to neko novo identitetsko uporište dvaju naroda pronalazi u bizantskom slikarstvu ikona, a njegove slike iz tog vremena izgledaju baš kao ikone: zlatne pozadine, frontalne pozicije likova, direktan pogled u promatrača, plošnost i neki likovi koji kao da imaju aureole oko glave. Iako su porijeklom iz pravoslavne bizantske umjetnosti, ikone se moglo shvatiti i kao dio hrvatske tradicije jer veliki broj crkava, osobito u Dalmaciji ima ikone na oltarima. Međutim, nakon uspostavljanja stare Jugoslavije ubrzo dolazi do razočarenja novom zajednicom i položajem Hrvata unutar nje, a to razočaranje osobito jača nakon ubojstva Stjepana Radića u beogradskoj skupštini 1928. Tada se u hrvatskoj umjetnosti javlja ideja o stvaranju ‘našega izraza’, što podrazumijeva hrvatski nacionalni likovni izraz koji je trebao biti podloga za odvajanje hrvatskog identiteta od zajedničkog jugoslavenskog. U tom traganju za hrvatskim nacionalnim izrazom tada sudjeluju i Grupa trojice i spomenuta grupa Zemlja, svaka na svoj način i unutar svojih vrijednosti. Mišin prinos u tom smislu vidim u njegovim tadašnjim pejzažima kojima donosi regionalne specifičnosti Dalmacije. U njima prikazuje ‘onu drugu’ nereprezentativnu Dalmaciju – sužene isječke dalmatinskoga krša, vegetacije na kojima nema mora ni ljudi, ali je uvijek prisutan trag njihovih ruku. Stoga njegove pejzaže možemo čitati kao zemlju na kojoj narod živi u harmoniji s prirodom, odnosno kao ‘gruntovnicu’ zavičaja.”

Kako kaže, u poslijeratnom razdoblju, 1950-ih i 1960-ih na hrvatskoj likovnoj sceni vlada sukob između establišmenta i mladih progresivnih likovnih kritičara kao što su Radoslav Putar i Mića Bašičević.

 

 

‘Miše je smatrao da umjetnost trebaju stvarati akademski obrazovani muški umjetnici, a konzumaciju umjetnosti vidi kao privilegiju građanske elite’, kaže Ana Šeparović

 

“Te je sukobe sjajno opisala Ljiljana Kolešnik u svojoj knjizi ‘Između Istoka i Zapada’. Miše i Babić su tu, može se reći, glasnogovornici likovnog establišmenta, onih koji drže pozicije moći, odlučuju tko će izlagati, tko će dobiti stipendiju, članovi su komisija za otkup radova i dodjele nagrada i raznih žirija, a riječ je o uglednicima iz JAZU. Osim Miše tu su Augustinčić, Kršinić, Babić, Becić i drugi. Na sceni se pojavljuju mladi umjetnici i mladi kritičari koji zagovaraju neke nove ideje i pristupe te usvajaju nove oblikovne metode u okviru visokoga modernizma, i velikim dijelom se kreću u smjeru apstrakcije. U usporedbi s njihovima, slike uglednika među kojima je i Miše, djeluju staromodno i zastarjelo. Upravo zato establišment podržava prosjek, odnosno neku umjerenu varijantu modernizma koja podrazumijeva zadržavanje u okvirima predmetnoga prikazivanja stvarnosti, sve u smislu zadržavanja ‘statusa quo’ na likovnoj sceni. Tako Miše apstrakciju naziva ‘epidemijom’, a Babić ‘samoubilačkim obezvređivanjem same realnosti’. Slično, ali slikovitije je i Hruščov apstrakciju nazivao ‘psećim drekom’. Tako su u to vrijeme pod Mišinim perom stradali brojni umjetnici mlađe generacije poput Vanište, Kožarića, Motike i drugih, on je grubo i nepravedno osudio njihovu umjetnost. Međutim, on je jednakom žestinom napao i umjetnike svoje generacije, poput Oskara Hermana i Marina Tartaglie koji mu je i privatno bio prijatelj, koji su se u likovnom smislu kretali prema sintezi i apstrahiranju.”

Kaže da, iako su dosad pejzaži i portreti iz 1920-ih i 1930-ih najviše vrednovani unutar njegova opusa, ovom izložbom dala je posebnu pozornost njegovim socrealističkim djelima. “Vrlo često imate pojavu da retrospektivne izložbe naših umjetnika zaobilaze socrealistička djela, iako su ih slikali gotovo svi naši umjetnici u ranom poslijeratnom razdoblju, najviše između 1948. i 1950. Naša povijest umjetnosti još uvijek kao da se ‘srami’ tih djela, iako je nedvojbeno da socrealizam predstavlja legitimni dio europskoga modernizma. Baš svi moji kolege i poznanici koji su vidjeli izložbu, posebno su zastali pred Mišinim ‘Splitskim brodogradilištem’ i ‘Kamenolomom’ iz 1949., a sa sigurnošću mogu reći da takvih bisera ima i kod drugih naših umjetnika koji su tada djelovali.”

Autorski koncept izložbe Jerolima Miše osmislila je Ana Šeparović

 

Naglašava da je Miše pisao likovne kritike tijekom cijelog svog života, od prve kritike koju objavljuje još kao brucoš 1911. do zadnjeg članka nastalog 1964., nekoliko godina prije smrti. Njegove su likovne kritike, osobito one pisane u međuraću, odigrale važnu ulogu u stvaranju našeg povijesno-umjetničkoga kanona pa smatra da je bilo potrebno kritički preispitati njegove kriterije i vrijednosne sudove.

“Uvijek je gajio uvjerenje da je umjetnik izuzetni pojedinac koji stvara djela u autonomnom stvaralačkom procesu i procjenjivao djela prema njihovim formalnim i stilskim značajkama bez uzimanja u obzir sadržaja ili društvenoga konteksta. U tome smislu su vrlo indikativne njegove riječi kojima opisuje fotografije neljudskih uvjeta u zagrebačkim radničkim četvrtima koje su izložene na zagrebačkoj izložbi Udruženja umjetnika Zemlja; Miše s građanskom ‘uglađenošću’ odbija to komentirati i kaže da su izložene ‘fotografije brloga, u kojima stanuje zagrebački proletarijat’ te da je njihov ‘sadržaj tako sablastan, da je svaki komentar suvišan’. Glavni problem u njegovim sudovima zapravo se krije pod pojmom ‘sukob interesa’. Kako je, baš kao i Ljubo Babić, sudjelovao na likovnoj sceni izlagački i tržišno, dakle slikao je, izlagao i prodavao svoja djela, a istovremeno je kao likovni kritičar bio arbitar ukusa, nedvojbeno je izgradio sustav vrednovanja po kojemu su njegove slike i slike njegovih kolega istomišljenika i najviše vrednovane. A upravo zbog činjenice da su stavovi Miše i još više Ljube Babića i oblikovali našu povijest umjetnosti, a vidimo da su interesne sfere kontaminirale njihovu objektivnost, mislim da je ovo prava prilika da se propitaju i revaloriziraju takve ocjene i uspostavljene umjetničke veličine.”

Komentiraj