JELENA LOVRIĆ: ZG Markov trg

Teroristički napad na prostor najviše vlasti u Hrvatskoj rezultirao je promptnim zatvaranjem mjesta zločina. Nije nemoguće, već su plasirane takve ideje, da se zabrana pristupa Trgu svetog Marka pretvori u trajno stanje. Predsjednik države odmah je s Pantovčaka predložio premijeru da to napravi, argumentirajući svoju inicijativu potrebom zaštite najviših državnih institucija.

Rafalna paljba ispred ulaza u Vladu, u neposrednoj blizini Sabora i Ustavnog suda, usred bijela dana, teško ranjavanje policajca na prilazu Banskim dvorima, ozbiljan su razlog za uznemirenost i alarm. Činjenica je da su visoke adrese vlasti u Hrvatskoj prilično izložene. Svatko se do njih komotno može prošetati. Kako se nažalost pokazalo, čak i s kalašnjikovom u rukama. Jasno je da se Saboru i Vladi mora garantirati najveća moguća mjera sigurnosti. Ali, nije rješenje u njihovom bunkeriranju. Ne može biti rješenje da se Trg svetog Marka potpuno zaključa. Jer taj prostor ne pripada samo onima koji tamo stoluju i rade. Ne pripada samo državnim institucijama. Pripada i građanima. Tamo je stara i omiljena crkva, tamo je tradicija. Svojedobna odluka da se trg zatvori za prosvjede jako je revoltirala javnost. Ljudi su se godinama borili za povrat prava na demonstriranje faktički premijeru pod prozorima. Što ovome, bez obzira o kome je riječ, ne mora uvijek biti ugodno, ali može biti dobro i korisno.

Dvije je funkcije moguće i potrebno pomiriti. Osiguranje Sabora i Vlade, isto tako i Ustavnog suda, svakako treba pojačati. Očito se ta potreba dosad shvaćala prilično olako. Recentni rafali otkrili su niz nelogičnosti, možda i propusta u zaštiti visokih državnih institucija. Ministar tvrdi da već ima tri scenarija budućeg, na višu razinu sigurnosti podignutog režima. Ali, taj se prostor, obilježen poviješću, nikako ne smije učiniti potpuno nedostupnim građanima. Ni u ratu se Trg svetog Marka nije zatvarao. Ni sada ga država ne smije prisvajati samo za sebe. Njegovo zaključavanje i blindiranje svakako bi povećalo sigurnost štićenih objekata, ali bi jako pogodovalo širenju uvjerenja o odnarođenosti vlasti.

Zato nije rješenje u tome da se državne institucije zabarikadiraju i utvrde, da u njihovoj blizini više nitko nikada ne može zapucati. Rješenje je raditi na tome da takvih pucanja nigdje ne bude. Ni u Splitu ni u Zagrebu. Što je, naravno, mnogo teže od postavljanja barijera i zaštitnih ograda, jer podrazumijeva dubinsko mijenjanje hrvatske politike i cijelog društva.

 

Komentiraj