JELČIĆ: ‘Stožer je od jedne ozbiljne situacije uspio stvoriti satiru’

Redatelj Bobo Jelčić uoči praizvedbe njegova autorskog projekta

U četvrtak, 26. listopada, Satiričko kazalište Kerempuh premijerno će izvesti „Hrvatski put ka sreći“, novo autorsko djelo Bobe Jelčića, kazališnog i filmskog režisera i profesora glume na zagrebačkoj kazališnoj akademiji. Uoči praizvedbe svoje nove predstave „Hrvatski put ka sreći“ u Satiričkom kazalištu Kerempuh, dao je intervju tjedniku Nacional.

NACIONAL: Naslov predstave „Hrvatski put ka sreći“zvuči kao satira. Kako je došlo do tog naslova i što on skriva?

To je jedan naš put kroz vrijeme koji je u predstavi zbijen na sat i desetak minuta. A taj put se odvija kroz priču o maloj djevojčici koja odrasta s vremenom i na ovim prostorima i u Hrvatskoj. A onda se postavlja pitanje je li to do čega je došla uopće sreća, odnosno je li sloboda Hrvatske isto što i sreća i konačno, je li to krajnji cilj? Radi se o predstavi s minimalno teksta u kojoj se gomilaju povijesne situacije u kratkom vremenu. Taj put ka sreći počinje negdje početkom prošlog stoljeća, od Austrougarske Monarhije, a završava stvaranjem neovisne Hrvatske.

NACIONAL: U najavi piše da se u predstavi ogleda vaša velika potreba za eksperimentom i drugačijom vrstom kazališnog jezika. Što to znači za prosječnog gledatelja?

To znači da se povijesne činjenice nabacuju onako kako su se događale, a nisu prikazane ni kao nešto dobro niti kao nešto loše. Događaji se izmjenjuju velikom brzinom i moram priznati da ja tako nešto nikada još nisam radio. Puno je umiranja, odlazaka, ljubavi, patnje koja je izražena više neverbalno, nego kroz tekst. Rekao bih da se radi o minijaturnoj sagi. No ona je ispričana nekonvencionalnim jezikom s puno više ekspresije, a manje objašnjavanja kroz govor ili dijaloge. U njoj ima puno više zbijenih emocija, kretnji i govora tijela nego što je to uobičajeno u klasičnim kazališnim predstavama, pa čak i u onima koje sam ja dosad radio. To je eksperiment i jedan specifikum, odnosno novo čitanje satire. A ta je satira izražena već i kroz naslov. Ona zapravo proizlazi iz priče. Naime, ta satira nije naglašena kroz neki šaljivi ili vickasti ton, već ona izvire iz činjenica naših života, naše povijesti koja ima elemente satire.

NACIONAL: Ali u hrvatskoj povijesti bilo je puno tragičnih događaja, gdje tu ima mjesta za satiru?

To dvoje se ne pobija, niti se negira da je kroz povijest bilo mnogo tragedija, ali ta tragedija i satira zapravo imaju suživot, što je na neki način naš balkanski specifikum. Neke situacije mogu biti vrlo tragične, kao što je naša momentalna situacija s epidemijom, no dok slušate Stožer ili izvještaj ministra o tome, dođe ti da se grohotom smiješ. Iako oni nikako ne žele biti komični, na kraju to jesu. Tako su od jedne ozbiljne situacije uspjeli stvoriti vrhunsku satiru. Oni te famozne epidemiološke mjere uporno najavljuju još od ljeta, a ništa se ne događa. Dok istovremeno broj zaraženih raste. To je prava katastrofa.

NACIONAL: Imate odličnu postavu, koliko su glumci sudjelovali u kreiranju predstave jer ste poznati po tome da vašim predstavama glumci daju autorski doprinos?

Ja uvijek temeljim svoj rad u kazalištu na principu da glumac mora na neki način biti i suautor jer inače nije gledljiv. Kazalište mora biti kolektivni čin, iako se u njemu mora znati tko što radi – ja režiram, a oni glume. Ipak smatram da mora biti prisutna i njihova autorska dimenzija, odnosno visoki stupanj glumačkog angažmana. I to u svim pitanjima, a ne samo onima koja se tiču samo nečije role, već se tiču situacije, strukture predstave, teksta. Ja otvaram teme i pitanja pred cijelim ansamblom, vrlo demokratski, jer želim da budu jednako kao i ja upućeni u predstavu. To stvara atmosferu koja je zdrava i iz koje se mogu roditi vrlo kreativne stvari, kao što je ova predstava. Jako sam zadovoljan onime što smo zajednički stvorili.

NACIONAL: Poznato je da su različite interpretacije naše povijesti, a povijest kao znanost se ideološki podijelila. Kako ste i s kojim stavovima prema toj povijesti opisali hrvatski put ka sreći? Je li se to negdje izražava ili se pušta publici da sama zaključi?

Upravo to nastojim poturiti kao neku tezu – povijest se temelji na činjenicama koje su neoborive i neizbježne. U privatnim životima to su, na primjer, činjenice da je netko otišao u rat, nije se vratio, da se ta njegova žena zaljubila u drugoga, da ju je on ostavio. Mi tako pamtimo vlastite živote i zato i ovdje puštamo da povijest bude ispričana kroz činjenice. A to je najgore po povijest. Najlakše se skrivati iza nekih ideologija i onda interpretirati događaje. Tu nema interpretacija. Tu su same činjenice i one najbolje govore kroz što smo sve morali proći da bismo došli do državnosti i u kojim smo uvjetima proveli 20. stoljeće. Ovako golim okom, kada čovjek baci pogled, ima materijala za pet tomova.

NACIONAL: Ima puno teza o tome da je Hrvatska nekad bila sretnija. Je li taj put ka sreći išao naprijed ili nazad? Ili dva koraka naprijed, jedan nazad?

Mislim da mi jednostavno nikada nismo imali sreće. Ima nekih kratkih perioda na određenim mjestima, za koja se može reći: bilo je genijalno! Na primjer, mojoj generaciji osamdesetih, kada je nastajao novi val i kada se budila sloboda izražavanja. Meni je tada bilo super. Ali to su sve otočići na jednom teškom putu. Hrvatski put do sreće zapravo je put do nečeg čega nije bilo i pitanje je postoji li uopće. Kao što smo za vrijeme komunizma mislili da tamo na horizontu postoji svjetlo koje nas čeka, tako i sada mislimo da nas nešto čeka, iako to vjerojatno neće doći nikada. U suštini tog pitanja i tog naslova zapravo se krije teški pesimizam.

NACIONAL: Biste li svoju predstavu okarakterizirali kao politički teatar?

Ja tako nikada ne definiram kazalište. Teatar je teatar, a mislim da svaka predstava mora biti angažirana i da tako teatar osigurava svoje postojanje. Postoje teme koje su bitne za ovaj trenutak u kojem živimo ili nisu. Politika je samo jedna dimenzija, a nema politike bez intime i obrnuto. To su stvari koje su uvezane i ne postoje zasebno.

NACIONAL: Svi su se raspričali kako epidemija koronavirusa loše djeluje na mentalno stanje nacije. U kojem mentalnom stanju će publika otići s vaše predstave?

Kao prvo, nadam se da će otići zdravi. Pritom prije svega mislim fizičko zdravlje. Doduše, zbog epidemioloških mjera na žalost vjerujem da će nas vremenom biti sve više na sceni, a sve manje u publici. Što se tiče mentalnog, vjerujem da će otići s osmijehom i zrncem tuge. To je formula koju volim, da vas predstava dirne, ali ipak i nasmije.

Komentiraj