Je li potres ili se sami od sebe tresemo: ‘Tijelo pamti traumu i iznova uči razlikovati što je opasnost, a što nije’

Potresi pripadaju skupini događaja koje nazivamo traumatskim događajima, a obuhvaćaju situacije u životu koje dođu iznenada i predstavljaju realnu opasnost po naš život ili život naših voljenih, narušavaju naš osjećaj sigurnosti i naše vrijednosti, vjerovanja o svijetu, drugima i samima sebi. To su događaji koji su izvan našeg uobičajenog iskustva i većina ljudi ima osjećaj da ne može sama prevladati ta iskustva koristeći uobičajene strategije suočavanja. I to je zaista teško, i većina nas može primijetiti neke reakcije uznemirenosti tijekom i nakon događaja.

Jednu takvu reakciju, nazovimo to drhtavicom, zorno je opisala naša čitateljica. Ona kaže: “Ono što se meni događa je neki konstantni drmež. Ruke drhte na način da ih jedva smirim, a javlja se i u nogama, klecanje koljena, postanu ‘špagete’. U trenucima kad se potpuno smirim dolazi do nekog cimanja, onako iznutra, u trbuhu. Traje ravno sekundu, ali dovoljno da mozak pomisli da se opet tresemo. Sad je bolje, ali u danima nakon potresa sam se i po nekoliko puta po noći znala buditi. Svjesna sam da to nije potres i registriram to, ali svejedno nije ugodan osjećaj. ”

Zašto se događaju ovakve reakcije za Nacional.hr pojašnjava Ivana Ćosić Pregrad, klinička psihologinja iz Zagrebačkog psihološkog društva.

“Mnogi su u šoku i nevjerici, osjećaju pojačanu zabrinutost i strahove, napetost ili su u stanju isčekivanja, a na tjelesnom planu možemo osjećati vrlo snažne reakcije poput boli i mučnine, teškoća sa disanjem, vrtoglavica, nemira, slabosti i umora. Ponekad sjećanja na događaj, recimo potres mogu biti toliko jaka i živa tako da nam se čini kao da se to upravo sada događa. Možemo imati potrebu stalno prepričavati događaj ili potpuno izbjegavati razgovor o tome što se događa, naše misli često bježe prema događaju i teško ih skrećemo. Možemo postati jako osjetljivi na zvukove ili druge podražaje osobito ako nas oni podsjećaju na traumatski događaj. Ovakvi događaji potiču kod većine izraziti strah kao prirodnu, normalnu i uobičajenu reakciju na vrlo teške i ugrožavajuće događaje. Dobro je podsjećati se da su strahovi, iako nisu ugodni, naši čuvari i predstavljaju normalne reakcije na potencijalnu opasnost. Strah ima funkciju da nas orijentira prema zaštiti, pomaže nam da prepoznamo ugrozu koja nam prijeti i da poduzmemo radnje da se zaštitimo. I na neki način ove reakcije veće osjetljivosti i pobuđenosti našeg tijela pomažu nam da se zaštitimo i budemo spremni u slučaju nove opasnosti. Traumatske situacije su uvijek popraćene obilnim i snažnim emocijama koje su u svojoj osnovi energija. Ako ih nismo svjesni ili ih potiskujemo, onemogućavamo njihovo iskazivanje, ta energija ostaje nagomilana u organizmu. Upravo radi toga možemo osjetiti i snažne senzacije u tijelu i potrebno nam je vrijeme da otpustimo tu veliku količinu energije iz našeg tijela. Zdrav i djelotvoran način za ovladavanje energijom je iskazati emociju i na taj način pustiti energiju koju ona nosi. Upravo radi toga je djelotvorno prepričavati i govoriti s drugima o svom iskustvu u onoj mjeri koliko to možemo i većina nas to spontano i čini.”

Kod mnogih ljudi javlja se osjećaj da se događa potres i kada potresa nema. To je posebno izraženo prilikom nekog jačeg šuma, primjerice pri prolasku autobusa ili nekog većeg vozila stvara se osjećaj da dolazi potres. Da li je naš organizam prirodno opremljen za reagiranje na traumatske događaje s ciljem da ga preživimo i prilagodimo se, pitamo psihologinju Ćosić Pregrad.

Ivana Ćosić Pregrad, klinička psihologinja iz Zagrebačkog psihološkog društva. PHOTO: Renata Škudar/Nacional

 

“Naš živčani sustav i određeni dijelovi mozga pokreću sustav alarma u našem tijelu i stvaraju dodatnu energiju kako bi omogućilo traženje i ostvarenje obrambene reakcije. Naše tijelo, da bi se obranilo, ulazi u reakciju ‘bori se – ili bježi’, ponekad reagiramo „smrzavanjem“ na opasnost. Nakon što netko doživi traumu, određeni centri u mozgu postaju pretjerano aktivni i organizam „pamti“ informacije iz traumatske situacije kao znak opasnosti. Svaki put kada se bilo koja od njih pojavi, u stvarnosti ili u sjećanju, tijelo reagira obrambeno. Tako na zvukove, iznenadne pokrete i ili druge podražaje možemo reagirati snažnim reakcijama u tijelu iako zapravo nema opasnosti (npr. prošao je kamion ili veš mašina centrifugira). Na neki način pogrešna percepcija opasnosti dovodi do stalnog osjećaja napetosti, nervoze, nesigurnosti, iščekivanja lošeg ishoda, kao i nemogućnosti da se opustimo. U procesu oporavka mi na neki način ponovo učimo razlikovati što je opasnost, a što nije i kako se zaštiti uklapajući naše traumatsko iskustvo u obnovljenu sliku svijeta u kojoj mi znamo da se mogu dogoditi i potresi.”

Hoće li situacija u kojoj se nalazimo i koja će potrajati jedno dulje vrijeme ostaviti trajne posljedice kod ljudi možemo li u budućnosti očekivati pojavu neke vrste PTSP-a , pitaju se mnogi građani.

“U ovoj fazi sve naše reakcije, koliko god nam se ponekad činile neugodne, zabrinjavajuće, snažne ili neuobičajene za nas, smatramo normalnim i očekivanim reakcijama na događaje koji nisu svakodnevni, koji predstavljaju prijetnju”,  kaže Ćosić Pregrad i dodaje “Iza nas je teška i zahtjevna godina u kojoj smo bili izloženi velikoj količinom neizvjesnosti, dugotrajnoj izloženosti potencijalnoj ugrozi i negativnim predviđanjima budućnosti, zastrašujućim slikama i informacijama. Ponovni razorni potres mnogi pogođeni su dočekali u takvom stanju umora i kronične iscrpljenosti te sad već pesimističnog pogleda u budućnost, što otežava suočavanje s ionako vrlo teškim događajem koji je mnogima donio puno gubitaka. Očekuje se i smatra se normalnim da ranije opisane reakcije nakon što traumatski događaj prođe mogu trajati od nekoliko tjedana do nekoliko mjeseci. Mi smo na neki način još uvijek u stanju određene opasnosti jer podrhtavanja tla još uvijek traju i doživljavamo još uvijek manje potrese.”

“Možemo postati jako osjetljivi na zvukove ili druge podražaje osobito ako nas oni podsjećaju na traumatski događaj”, objašnjava prihologinja Ivana Ćosić Pregrad. PHOTO: Pixabay

Kako se ponašati u takvim situacijama i je li  moguće na neki način prevenirati naše ponašanje? Pomaže li stalno se podsjećati da su ovo što osjećamo normalne i očekivane reakcije na neuobičajene događaje i imati strpljenja i nježnosti za sebe dok naš oporavak traje.

“Ove reakcije nam pomažu da se prilagodimo novonastaloj situaciji i zato su nam važne. To ne znači da smo poludjeli, da nešto s nama nije u redu ili da smo slabi, već da se suočavamo s nečim što je izvan našeg uobičajenog iskustva i za što nam često naši uobičajeni načini suočavanja nisu dovoljni. Oporavak nakon ovakvih događaja će trajati duže nego što bismo htjeli, i normalno je da imamo bolje i lošije dane. Ponekad, iako se smatraju normalnim, ove reakcije mogu biti zaista snažne i uznemirujuće, otežavati povrat u svakodnevno funkcioniranje i u tom slučaju je dobro potražiti pomoć stručnjaka. Traženje pomoći nije znak slabosti, već ono što možemo učiniti za sebe da si olakšamo prevladavanje zaista teškog iskustva”, ističe Ćosić Pregrad.

U ovom trenutku, osobito na izravno pogođenim područjima, gdje traumatska situacija još uvijek traje jer podrhtavanja tla još traju i postoji prijetnja novih snažnijih potresa, važno je pobrinuti se ponajprije za sigurnost, pronaći mjesta gdje se možemo skloniti. Dobro je poticati razgovor o tome što nam se događa i kroz što prolazimo jer na taj način lakše reguliramo i stabiliziramo svoje emocije.

“Poželjno je usmjeriti se na tijelo i pomoći tijelu da se stabilizira kroz disanje i duži izdah koji pomaže otpustiti napetost, dodir, kontakt očima, utopljavanje tijela. Izrazito je važno brinuti da redovito jedemo i pijemo tekućinu, spavamo i odmaramo se koliko god možemo. Održavanje svakodnevne rutine u najvećoj mogućoj mjeri (poput vremena ručka ili odlaska na spavanje, rituali prije odlaska na spavanje, uobičajene igre…) pomaže ponovnoj uspostavi narušenog osjećaja sigurnosti i daje doživljaj poznatosti u situacijama koje su neizvjesne, što je osobito važno djeci. Prisjećanje naših prošlih teških i stresnih iskustava iz kojih smo izašli osnaženiji, što smo iz njih naučili i na koje snage smo se oslanjali može pomoći da i u ovoj situaciji krize osnažimo svoj optimizam/optimističan stav i podržimo sebe. Informirajte se, no ograničite pristup vijestima. Preplavljenost negativnim informacijama, kao i razarajućim i potresnim slikama djeluju opterećujuće, pojačavaju stres i uznemirenost. Smanjite očekivanja od sebe, dozvolite si osjećaj umora i činite sve što vam pomaže da se odmarate. Sada je energija usmjerena na preživljavanje i suočavanje s neugodnim stanjima i brigama”, poručila je psihologinja Ćosić Pregrad.

“Smanjite očekivanja od sebe, dozvolite si osjećaj umora i činite sve što vam pomaže da se odmarate”, poručuje psihologinja. PHOTO: Pixabay

Komentiraj