Goran Jakus/PIXSELL

‘Jazzu me privukao duh utemeljitelja te glazbe’

Švicarski bubnjar Sergé Jojo Mayer svoju karijeru započeo je svirajući klasični jazz s velikanima kao što su Dizzy Gillespie, John Medeski, Meshell Ndegeocello i Nina Simone te nastupajući na najpoznatijim jazz festivalima širom svijeta. Tijekom 90-ih oduševio se elektroničkom scenom te svoje bubnjarske vještine spojio s elektroničkim podžanrovima kao što su jungle, drum’n’bass i dub step, stvarajući potpuno novi glazbeni žanr, često nazivan livetronica, zbog čega ga nazivaju i pionirom elektronske jazz scene. Uvršten je među najbolje bubnjare svih vremena te vodeće instrumentaliste i inovatore na polju live elektronike. Osmislio je niz kreativnih inovatorskih bubnjarskih tehnika. Živi i radi u New Yorku, a pred zagrebački koncert s grupom The Nerve, koju je osnovao i vodi još od 1997. godine, dao je intervju za Nacional u kojem je opisao svoju odluku da jazz spoji s elektronikom, otkrio što misli o novim glazbenim žanrovima i tko je od bubnjara na njega najviše utjecao te s kime bi u budućnosti volio surađivati.

NACIONAL: Dokumentarni film o vama „Changing Time“ u nešto više od godinu dana, otkada je postavljen online, pogledan je gotovo 200.000 puta. Jeste li se iznenadili tim brojem ili razočarali?

Na YouTubeu je pregledan oko 200.000 puta, ali je ostvario preko pola milijuna pregleda diljem svijeta kroz razne televizijske emisije i još neke online platforme. To je puno više nego što sam očekivao pa sam i pozitivno iznenađen.

NACIONAL: Poznati ste po svom eksperimentiranju s elektroničkim stilovima. Je li vas se neki od novih glazbenih, naročito elektroničkih stilova posebno dojmio proteklih godina?

Jako puno sjajnih stvari događa se oko nas, ali ih treba potražiti na internetu, koji je zatrpan svakojakom bukom. Vrlo rijetko neki od njih dospiju do mainstreama, ali nekima to ipak uspijeva, kao što je uspjelo Kendricku Lamaru, Chance The Rapperu, Jamesu Blakeu ili Childish Gambinu, koji daju značajan doprinos glazbi. Ima još jako puno toga što ne dobiva zasluženu pozornost, kao što je, na primjer, način razmišljanja mog kolege bubnjara Deantonia Parksa.

NACIONAL: Gdje i kada se uopće rodila ta želja da elektroničku glazbu počnete svirati s klasičnim jazz bendom i zašto?

Jedna od osobina koje su me privukle jazzu bio je taj neumorni, inovativni duh utemeljitelja jazza poput Armstronga, Ellingtona, Parkera, Monka, Milesa ili Coltranea. No zajednica koja stoji iza onoga što je označeno kao jazz, nije bila sposobna roditi novu sintaksu desetljećima. Otkrio sam taj duh utjelovljen u elektronskoj glazbi 90-ih s eksplozijom različitih žanrovskih podvrsti kao što su jungle, breakbeats, electro, dub step itd. Shvatio sam da je pokušaj stvaranja takvih ritmova i tekstura u stvarnom vremenu bila prilika da stvorim nešto novo. Ili barem da otvorima vrata za nešto novo.

NACIONAL: Koliko je danas zapravo ta specifična fuzija jazza i elektroničke glazbe uopće prihvaćena od publike sklone tradicionalnom jazzu?

Ne znam i uopće me nije briga. No sva publika ili glazbenici s otvorenim umom shvatit će što je dobra glazba, bez obzira na to o kakvom se glazbenom žanru radi. John Patitucci i Brian Eno ne mogu biti različitiji glazbenici kada govorimo o glazbenim stilovima, ali obojica su izrazili divljenje i entuzijazam za moj bend NERVE. To je meni sasvim dovoljno.

NACIONAL: Zašto?

Zbog mog divljenja i poštovanja prema njihovom stvaralaštvu.

NACIONAL: Koliko je uopće i zašto potrebno neki novi glazbeni izraz proglasiti novim glazbenim žanrom?

Jer će se svaka velika ideja tijekom vremena pretvoriti u izlog sa sranjima koja imaju malo toga zajedničkog s izvornom idejom. Ne samo u umjetnosti i glazbi, već i u politici i religiji. Pretpostavljam da je to u ljudskoj prirodi. Zato je važno izraditi nove platforme i sintaksu, tako da izvorne vrijednosti koje potiču kreativnost mogu izbjeći kooptiranje okoline i ponovo se reinkarnirati. Gustav Mahler jednom prilikom to je sjajno artikulirao: „Ne molite se pepelu, već prijeđite na vatru.“

NACIONAL: Koliko si pri nastupu s grupom Nerve ostavljate prostora za improvizaciju, a koliko je više-manje veći dio skladbi uvjetovan sintetičkim podlogama i zvukovima?

Kada sviramo uživo to je obično 80 posto improvizacije. Rijetko kada radimo set listu. Većinu vremena imamo neku dramaturgiju, ali se zna dogoditi, kada je u pitanju dobra večer, da improviziramo i do 100 posto.

NACIONAL: Koliko je zapravo jednom klasičnom bubnjaru teško stvarati elektroničke ritmove kakve vi svirate na svojim nastupima izvodeći drum’n’bas, jungle i broken beat uživo?

I nije jako teško ako ste znatiželjni, imate ispravan stav, posvećenost i ljubav prema glazbi.

NACIONAL: Je li veći broj EP-a u odnosu na albume dio nekog vašeg promišljanja i plana ili se jednostavno tako dogodilo?

Trenutno je to oko 50/50. Posljednja tri izdanja bila su albumi pune duljine trajanja, a potom EP pa još jedan album. Nismo odlučivali što će biti sljedeće.

NACIONAL: Više od 20 godina živite i stvarate u New Yorku. Koliko vas taj grad inspirira u odnosu na život u Europi?

Sada je već skoro 30 godina kako živim u New Yorku. Što se mene tiče, New York je imao svojih pet minuta. Moja inspiracija ne dolazi od fizičkog mjesta, već iz mojih susreta širom svijeta. Mitologija o New Yorku potpuno je kanibalizirala taj grad. Pretvorio se u jedan veliki trgovački centar. Tehnički ja i dalje živim u New Yorku, i a studio Bunker u Williamsburgu je i dalje baza The Nervea u kojoj stvaramo i eksperimentiramo. Međutim, mislim da novi centri kreativnosti u 21. stoljeću neće biti velika gradska područja, već mikroskopske stanice raširene diljem svijeta. Najveći grad na svijetu trenutno se nalazi u vašem džepu, a putevi trgovine u kulturi su na internetu.

NACIONAL: Prati vas epitet jednog od najboljih bubnjara na svijetu, no i najbolji bubnjari učili su od nekih drugih bubnjara. Kojim se bubnjarima divite, a tko vam od bubnjara na aktualnoj globalnoj sceni najviše imponira?

Od svakog bubnjara mogu nešto naučiti. Bilo dobro ili loše. A tu su i mnogi veliki bubnjari s mudima kao što su Deantoni, Mark Giuliano, Brian Blade, Aaron. Naravno, imao sam ja i svoje idole koji su izvršili veliki utjecaj na mene kad sam bio mlađi. Cobham, Vinnie, Omar, Elvin, Bonham, Erskine, Buddy…. No možda je najveći utjecaj na mene imao Tony Williams. On je slomio moje srce u trenutku kada sam bio dovoljno star da bude slomljeno.

NACIONAL: Svirali ste i surađivali s brojnim glazbenicima. S kime biste voljeli ostvariti suradnju u budućnosti?

S dečkima iz The Nervea i s Banksyjem.

Komentiraj