nacional

Javnost mora čuti brijunske vrpce

Objavljeno u Nacionalu br. 495, 2005-05-10

Dok Državno odvjetništvo tvrdi da su brijunski transkripti autentični, odvjetnici generala Ante Gotovine podižu novu kaznenu prijavu tvrdeći da su krivotvoreni i da ne odgovaraju snimci na vrpcama sa sastanka državnog i vojnog vodstva od 31. srpnja 1995.

U četvrtak, 5. svibnja, general Ante Gotovina preko svojih odvjetnika nastavio je kazneni “progon protiv nepoznatog počinitelja zbog kriminalnog djela krivotvorenja službene isprave” u vezi s transkriptom razgovora pokojnog predsjednika Tuđmana i hrvatskog vojnog vodstva 31. srpnja 1995. Na osnovi toga transkripta u Haagu je protiv Gotovine podignuta optužnica za sudjelovanje u zločinačkom pothvatu za vrijeme i nakon akcije “Oluja”.

Povod za progon Gotovini je dalo Državno odvjetništvo kad je u ponedjeljak, 2. svibnja, priopćilo da su pronađeni audiozapisi brijunskog sastanaka te da se pomoću njih utvrdilo da transkript toga sastanka nije falsifikat. No odbjegli general i njegovi odvjetnici tvrde da je samo Državno odvjetništvo u svom rješenju od 29. travnja 2005. dalo pregršt razloga za nastavak gonjenja. Dio rješenja na kojem Gotovina, odnosno njegovi odvjetnici zasnivaju svoj zahtjev glasi:

“Istovjetnost navedenih zapisnika ? transkripata od 31. srpnja 1995. posebno proizlazi iz sadržaja audiovrpci, odnosno audiokazeta označenih pod brojevima 749, 800, 801 i 802 pribavljenih iz Ureda predsjednika Republike Hrvatske, odnosno Povjerenstva za preuzimanje i predaju Hrvatskom državnom arhivu spisa i dokumenata koji su nastali djelovanjem dr. Franje Tuđmana kao predsjednika Republike Hrvatske. Preslušavanjem istih utvrđeno je da postoje samo neznatna odstupanja u odnosu na pisane zapisnike ? transkripte s istoga sastanka koji ne utječu na istovjetnost njihovog sadržaja. Naime, neznatna odstupanja ogledaju se u tome da su u pisanom zapisniku od 31. srpnja 1995., uspoređujući ga s audiosnimkom istog sastanka, izostavljene određene riječi ili su određene riječi krivo navedene u transkriptu, kao i da je pojedinim dijelovima zapisnika ? transkripta došlo do krivog navođenja pojedinih govornika na sastanku, odnosno da su govornici krivo identificirani. Međutim, spomenuta odstupanja nastala su zbog pogrešaka u pisanju daktilografa koji su vršili prijepis audiozapisa, odnosno zbog njihovog pogrešnog razumijevanja pojedinih riječi u rečenicama koje su izgovorili sudionici sastanka, ali iste pogreške nisu od utjecaja na ukupni kontekst snimljenog sastanka.

Slijedom svih tijekom prethodnog postupka prikupljenih činjenica te iskaza saslušanih svjedoka nije utvrđeno da bi sadržaj zapisnika ? transkripta sa sastanka 31. srpnja 1995. koji je tadašnji predsjednik Republike Hrvatske dr. Franjo Tuđman održao sa svojim zapovjednicima u rezidencijalnoj Bijeloj vili na Brijunima bio izmijenjen na bilo koji način, obzirom da je isti zapisnik istovjetan tonskom zapisu sastanka, uz određena neznatna odstupanja.”

Ta dva pasusa bila su dovoljna Gotovini i njegovim odvjetnicima da posumnjaju da Državno odvjetništvo nešto skriva u vezi s transkriptom i netom pronađenom vrpcom. Osim toga, izjave svjedoka, koje je odvjetnički tim prikupio i potvrdio ih kod javnog bilježnika, govore njima u prilog. U svome Zahtjevu navode da su admiral Davor Domazet, Miroslav Tuđman, general Pavao Miljavac, general Željko Glasnović, admiral Ante Budimir i brigadir Marko Rajčić prisustvovali sastanku a da im nazočnost nije utvrđena te da svi oni pobijaju autentičnost onoga što se navodi u transkriptima.

Gotovinini odvjetnici bili su nezadovoljni što navedene časnike Državno odvjetništvo nije navelo u istražnom zahtjevu koji je proslijeđen istražnom sucu Županijskog suda u Zagrebu Krešimiru Devčiću koji je provodio istragu. U Državnom odvjetništvu neslužbeno kažu da je dobro za navedene generale da nisu bili pozvani na ispitivanje u Županijski sud jer bi ondje zanijekali autentičnost transkripta pa bi se protiv njih zbog krivokletstva mogla podići tužba. No kad su se njihova imena našla u novome zahtjevu Gotovininih odvjetnika za progon nepoznatog falsifikatora, situacija za njih postaje jako ozbiljan. Naime, oni i sada mogu biti optuženi za krivokletstvo, ali bi se i Državno odvjetništvo moglo naći u delikatnoj situaciji ako se pokaže da generali govore istinu.

Iako, ako se pažljivije analizira što je Državno odvjetništvo pod vodstvom Mladena Bajića napisalo u obrazloženju vjerodostojnosti transkripata, upravo tako sročeno obrazloženje ostavlja niz mogućnosti da se razgovara o tom famoznom transkriptu. Bajić je napisao da nitko nije falsificirao transkript,. Možda nije namjerno, ali i samo je Državno odvjetništvo priznalo da je bilo nenamjernih grešaka. Falsifikat je isprava koju je netko namjerno krivotvorio radi koristi za sebe li za drugoga. Ako se radi o nenamjernim greškama koje nisu utjecale na bit transkripta, tada se ne može govoriti o falsifikatu. Stoga je jasno da je Državno odvjetništvo dalo rješenje koje je odgovaralo i političkom trenutku, odnosno potrebama Sanaderove vlade u obvezama prema EU i Haaškom sudu. Ipak, kako i sami doznajemo iz krugova bliskih Državnom odvjetništvu, njihov je stav da se iz preslušanih audiokazeta točno vidi da se na tom sastanku 31. srpnja 1995. nije govorilo o planiranju i provedbi zločinačkog pothvata, odnosno etničkog čišćenja Srba, nego da se upotrebljavala vojna terminologija uobičajena za to vrijeme. Umjesto “Vojska Republike Srpske Krajine” svi su tada, pa i sam državni i vojni vrh, govorili skraćeno “Srbi”, pri tome ne misleći na žene, djecu, starce i ostale civile.

Ako se takav kontekst jasno razabire iz preslušanih vrpci, postavlja se pitanje zašto o tome Državno odvjetništvo ili državni vrh na čelu sa Sanaderom i Mesićem nisu obavijestili javnost, koja je već mjesecima bombardirana problematikom tog famoznog transkripta.

Da bi se razuvjerili Gotovinini odvjetnici, a i da se zadovolji interes javnosti, Mladen Bajić i državni vrh trebali bi omogućiti da se javno, putem televizije ili radija, ili stavljanjem cjelokupnog razgovora na internet, napokon riješi to pitanje. Jedino tako odagnat će se sve sumnje da je itko manipulirao tim vrpcama i transkriptima. Dok se to ne učini i dok se ljudi sami ne uvjere o čemu se tu radi, neće biti mira oko tog slučaja.

Nešto slično predlažu i Gotovinini odvjetnici, koji traže da im se ustupe audiovrpce broj 749, 800, 801 i 802 te da se u svojstvu svjedoka pozovu svi preživjeli sa sastanka 31. srpnja 1995., Pavao Miljavac, Marijan Mareković, Marko Rajčić, Željko Glasnović, Ante Budimir, Davor Domazet, Miroslav Tuđman, Miljenko Crnjac, Mirko Norac, Mladen Markač i Vladimir Zagorec. Tako traže da se dopunski saslušaju u svojstvu svjedoka djelatnici Ureda predsjednika RH Neda Sakač, Ljubica Šikić, Ljiljana Hasanović Mandić, Gordana Kolak i Mirko Šimunić i da se pred njima pusti pribavljeni audiozapis.

Tih petero djelatnika Ureda predsjednika snimalo je i “skidalo” audiovrpce s brijunskog sastanka. Sve tehničke uvjete za snimanje i sam čin snimanja omogućio je Mirko Šimunić. Uz njih petero sudac Devčić u istrazi je još saslušao Željka Kramarića, koji je u to vrijeme bio zamjenik ravnatelja Državnog protokola, Zdravku Bušić, ravnateljicu arhive Ureda predsjednika, Nedu Sakač, rođenu Šola, savjetnicua u Uredu predsjednika, a stvarno raspoređenu na mjesto arhivarke. Gordana Radina, koji je bio pročelnik kabineta predsjednika Tuđmana, sudac Devčić saslušao je zadnjega. On i Neda Sakač izjavili su da na list koji se obvezno lijepio na omotnicu s transkriptom nisu morala biti navedena imena svih osoba koje su bile na sastanku, posebice ako ih je bilo mnogo. Uz to, taj sastanak koji je imao dvadesetak sudionika nije bio sniman videom, kao što je to bilo uobičajeno u Uredu predsjednika na Pantovčaku. Videosnimanje bilo je posebno potrebno na velikim sastancima, jer inače daktilografkinje nisu mogle razaznati tko od prisutnih što govori. Usporednim praćenjem videosnimke i slušanjem audiovrpce moglo se razaznati tko što govori.

Odvjetnicima je još jedna stvar vrlo sumnjiva i traže da se ispita. Na transkriptu točno piše da je razgovor trajao 110 minuta, a na vrpcama se nalazi 104 minute razgovora, što znači da nedostaje šest minuta koje bi po odvjetnicima mogle objasniti konverzaciju,. “Skidanje” audiozapisa brijunskog sastanka u formu transkripta obavile su četiri daktilografkinje, što se vidi i po inicijalima u zaglavljima. Mirko Šimunić sve bi pripremio za snimanje i potom vrpce predao u daktilobiro gdje je postojala uobičajena procedura. Svaki bi daktilograf koji je obavljao prijepis dobio naizmjence 10 do 15 minuta audiozapisa. Skinuti tekst bi se stavljao u posebnu omotnicu, koja se pečatila službenim pečatom, a omotnica se lijepila samoljepljivom vrpcom. Na omotnicu bi se nalijepio papir formata A4, na kojem bi se upisivali osnovni podaci o sadržaju omotnice, odnosno vrijeme održavanja sastanka i prisutne osobe. Takva bi se omotnica dostavljala na kraju u Arhiv Ureda predsjednika, a svako naknadno traženje i upotreba takvog prijepisa upisivali bi se i bilježili na samoj omotnici, kad bi ravnatelj Arhiva Ureda predsjednika vadio predmet. Prema Nacionalu dostupnim informacijama, brijunski transkript nije imao svoju zapečaćenu i zalijepljenu kuvertu što također baca određenu sumnju na taj slučaj.

Da bi se taj misterij riješio i odgovorilo na novi zahtjev Gotovininih odvjetnika Marijana Pedišića, Marina Ivanovića, Ive Farčića i Luke Mišetića, Državno odvjetništvo morat će vrpcu učiniti dostupnom cjelokupnoj hrvatskoj javnosti. Nikakvi zakonski okviri ne mogu biti toliko jaki da se to spriječi, jer pomoću nje će se svi u Hrvatskoj moći uvjeriti je li zaista bio spreman zločinački plan ili se radi o nespretno “skinutom” audiozapisu koji je u Haagu poslužio kao glavni dokaz da su sva ona ubojstva, paleži, krađe, rušenja i odlazak Srba bili smišljen plan Tuđmana, njegovih suradnika i vojnog vrha Republike Hrvatske. Ako audiovrpca pokaže da se radi o nenamjernoj daktilografskoj pogrešci, odnosno nepoznavanju okolnosti sastanka na Brijunima, državni vrh Republike Hrvatske trebao bi zauzeti čvrst stav i tražiti reviziju cjelokupne haaške optužnice ne samo protiv generala Gotovine nego i protiv generala Ivana Čermaka i Mladena Markača.


Prije nekoliko dana plasirane priče da je Carla Del Ponte promijenila interpretaciju zapovjedne odgovornosti nisu točne. Zapovjednik može odgovarati samo ako je znao da će se zločin počiniti i to ne spriječi, ili ako ne kažnjava počinitelje nakon zločina. Ne može odgovarati samo po funkciji. U slučaju Ante Gotovine glavna tužiteljica mora dokazati da je odbjegli general znao da se zločini događaju a da ih nije spriječio ili počinitelje kaznio. Postavlja se pitanje zašto ona tvrdi da može dokazati da je Gotovina znao za zločine. Odgovor na to pitanje mogao bi dati zapovjednik UNPROFOR-a u Kninu, kanadski general Alainu Forand. On je u prvim satima “Oluje” poslao prosvjedno pismo generalu Gotovini u kojem je tvrdio da Hrvatska čini ratne zločine jer “topnički gađa Knin, kninsku bolnicu, ima na stotine mrtvih srpskih civila po ulicama Knina”. Tada je zaprijetio Gotovini da će ga goniti pred Haaškim sudom.
To je ključni dokument na kojem haaška tužiteljica gradi svoju tezu da je Gotovina “znao za zločine” a nije ih spriječio ili kažnjavao. No ta Forandova priča nije istinita, što se brzo dokazalo jer prekomjernog granatiranja Knina nije bilo niti je pogođena kninska bolnica. To su bile laži, odnosno “pogrešne procjene” Foranda i njegovih unproforaca iz kninske vojne baze, gdje su se sakrili u podrume i skloništa te uzeli zdravo za gotovo tvrdnje martićevaca da ima na “stotine mrtvih, da ustaše gađaju bolnicu”. Kad je “Oluja” završila, Forand i njegovi kolege izišli su iz podruma i vidjeli da ni jedna zgrada u Kninu nije oštećena, pa ni bolnica. Tada su priznali da su pogriješili. Roy Gutman, novinar Washington Posta i dobitnik Pulitzerove nagrade, demantirao je Forandovu priču već 7. kolovoza 1995. On je zajedno s novinarom New York Timesa Rayom Bonnerom izvještavao iz Knina u vrijeme “Oluje” i na svoje oči vidjeli su što se dogodilo. Tvrdnje hrvatske strane i američkih novinara potvrdilo je i izvješće najpoznatije ustanove za zaštitu ljudskih prava Human Rights Watcha iz kolovoza 1996. koje opovrgava ono što je rekao Forand i može se pročitati na internetu na adresi http://hrw.org/reports/1996/Croatia.htm. Taj događaj opisuje se između 14. i 21. fusnote.
Iz krugova bliskih odvjetnicima generala Gotovine doznajemo zašto Gotovina nije slušao UNPROFOR. Američka strana, koja je umnogome pomogla u pripremi i izvedbi “Oluje”, preporučila je HV-u, pa i izravno Gotovini, da ne vodi računa o UNPROFOR-u jer on radi za Srbe pa će pokušati sve da zaustavi “Oluju”. Preporuka je bila da, bez obzira na upute Kanađana, HV treba ići dalje sve dok ne dobije signal od SAD-a da prekine napad. Tako je i bilo. Zbog toga Gotovinini odvjetnici od početka inzistiraju na tome da će prikaz američke uloge u “Oluji” biti iznimno važan pred Haaškim sudom, jer ako Carla Del Ponte izvede kao svjedoke Foranda i njegove podređene da tvrde kako je Gotovina znao za zločine, obrana ima pravo izvesti američke obavještajce da potvrde kako su Gotovini rekli da “ne sluša UNPROFOR”. Gotovinina obrana također će si uzeti pravo da na suđenje pozove Gutmana i Bonnera da potvrde da je ono što je Forand rekao čista laž. Odvjetnički tim smatra da je cijela ta igra oko “promjene interpretacije zapovjedne odgovornosti” početak provedbe prve točke Sanaderova “akcijskog plana” po kojoj treba kriminalizirati njihova klijenta i umiliti se Carli Del Ponte.

Odvjetnici generala Gotovine jako su nezadovoljni nedavnom izjavom predsjednika Mesića da “savjetnici ne daju da se Gotovina preda, jer dok sve ovo traje, traje i novac”. Oni takvu predsjednikovu tvrdnju odbacuju i tvrde da Mesić jako dobro zna da je to laž. Oni tvrde da Mesić zna da ne primaju ništa i ako bi se gledalo iz financijske perspektive, odvjetnicima bi više odgovaralo da se Gotovina preda, jer bi oni istog trenutka počeli dobivati velik novac od Tribunala, kao i odvjetnici Markača i Čermaka. Čude se predsjedniku zašto prema njima igra tako prljavo iako su oni prema njemu bili i više nego korektni.

Komentiraj