Zagrepčankom godine 31. svibnja proglašena je Jasna Kovačević, dugogodišnja voditeljica zagrebačke Knjižnice i čitaonice Bogdana Ogrizovića. Izabrana je između 15 kandidatkinja jer je pridonijela afirmaciji žena, afirmaciji ženskih i ljudskih prava te ravnopravnosti spolova

U povodu obilježavanja Dana grada Zagreba, u petak 31. svibnja, Zagrepčankom godine bit će proglašena Jasna Kovačević, dugogodišnja voditeljica zagrebačke Knjižnice i čitaonice Bogdana Ogrizovića. Rođena u Slavonskom Brodu, po obrazovanju profesorica književnosti i bibliotekarstva i doktorica znanosti s područja informacijskih i komunikacijskih znanosti, Jasna Kovačević imenovana je ravnateljicom 1998. U posljednjih više od dvadeset godina knjižnicu u centru grada uspjela je pretvoriti u centar za knjigu, otvoren za različite književne programe, tribine, međunarodne razmjene pisaca, književne i pjesničke festivale te promocije knjiga i časopisa. Godine 1999. sa Simom Mraovićem pokrenula je talk show “Kava i kolači” koji se održava nedjeljom poslijepodne i donosi razgovore s književnicima, umjetnicima, arhitektima, filozofima. Osim što osmišljava program u matičnoj knjižnici, Jasna Kovačević često drži predavanja studentima diljem Hrvatske, a putuje i po svijetu kako bi upoznala rad tamošnjih knjižnica. Ovo je treći put da je ugledne književne i kulturne institucije predlažu za Zagrepčanku godine, no prema informacijama iz Nacionalovih izvora, prva dva puta taj izbor je opstruirao netko iz vrha gradske vlasti, možda čak i Milan Bandić, što Jasna Kovačević ne želi komentirati.

Ove godine izabrana je između 15 kandidatkinja. U obrazloženju prijedloga za Zagrepčanku godine, Hrvatsko društvo pisaca među ostalim navodi: “Svojom predanošću, ljubavi za posao, bez predumišljaja i kalkulacije, što su autori svakako prepoznali, Jasna Kovačević uvelike je pridonijela afirmaciji žena u društvu i u javnosti, afirmaciji ženskih i ljudskih prava i ravnopravnosti spolova te postigla prepoznatljive rezultate na podizanju kvalitete života žena u Gradu Zagrebu.”

NACIONAL: Na čelu Knjižnice i čitaonice Bogdana Ogrizovića ste od 1998., kada ste imenovani za ravnateljicu. U tom periodu hrvatsko društvo prolazilo je kroz različite političke mijene, je li se i kako to odražavalo na vaše programe, kako ste ih pratili iz vaše perspektive?

Danas više nisam ravnateljica, već voditeljica. Otkad smo integrirani u mreži Knjižnica grada Zagreba, sve su bivše ravnateljice samostalnih knjižnica na neki način suspendirane i postale smo voditelji svojih knjižnica. Imala sam privilegiju da sam posljednjih 20 godina bila u svom svemiru, okružena kreativnim ljudima, pratila sam književno stvaralaštvo u direktnom kontaktu s autorima i to mi je omogućilo da se odmaknem od dnevne politike. Jer čim pogledam Dnevnik, već se uzrujam. No ni knjižnice ne mogu postojati izvan vremena i prostora i neminovno se i na njih odražava atmosfera u društvu. Zbog pozicije u centru grada svjedočili smo i preživjeli neke nemile događaje. Pored našeg izloga raznijeli su zoljom nevinog čovjeka Zorana Dominija, Vjekoslav Sliško je ubijen praktički pred našim vratima, sve to u mirnodopskim uvjetima. Knjižnica je doživjela obračune u svom neposrednom susjedstvu. No kako smo mi u knjižnici pratili te društvene promjene, to je doista kompleksno pitanje. Naime, ja sam ih pratila iz perspektive Zagreba, a Zagreb nije Hrvatska. Mislim da bi i rad knjižnica trebalo kontekstualizirati. Ja sam iz Slavonije i duboko sam svjesna problema iseljavanja i prazne zemlje. A sve to odražava se i na opće stanje duha, i na kulturu, pa i na kulturu čitanja. Često sam za vrijeme promocija knjiga ili tribina radila bilješke. Neke sam pogubila, ali neke su ostale. Nije neka utjeha, no na predstavljanju knjige emeritusa Matka Meštrovića “Do kuda? Do kada?”, Meštrović se osvrnuo na jednog američkog teoretičara koji je rekao da društva na globalnoj razini proživljavaju određenu regresiju prema kmetskom sustavu, što je za mene imalo posebnu težinu jer je to rekao jedan Amerikanac, dok se mi u Hrvatskoj zapravo posprdno šalimo dok govorimo o hrvatskom kmetskom mentalitetu.

Osim toga, intelektualci koji bi trebali biti nositelji društvenih promjena i koji su bili daleko glasniji krajem devedesetih, kao da su potpuno utihnuli. I njih je potopila apatija, čini mi se da nema više ni kritične note koja se nekada mogla čuti i na našim promocijama i raznim događanjima. Kao da se boje da će se nekome zamjeriti. Sjećam se kako smo dvijetisućite vjerovali da ćemo ulaskom u EU postati mala država sretnih ljudi. Ostali smo samo mala država.

NACIONAL: U obrazloženju nagrade Hrvatskog društvo pisaca navodi se da ste svojom predanošću dali doprinos afirmaciji žena u društvu i javnosti, njihovih ženskih i ljudskih prava koja se rafinirano postižu i kroz kulturu. Smatrate li da ste doista tijekom ovih 20 godina u “Bogdanu Ogrizoviću” to i činili?

Vjerujem da sam davala prostor ženskim autorima. Sjećam se da smo već u programu Romana Simića pod nazivom “Zagrijavanje do 27”, koji je prije 15 godina bio novitet, odmah počeli promovirati mlade spisateljice. Mnoge koje su se tada tek pojavile danas su etablirane književnice, među njima je bilo i pjesnikinja koje su dobile Goranovu nagradu. One su u početku stidljivo pristupale, no čini mi se da su u međuvremenu stekle određenu samosvijest i to s pravom. Jer u Hrvatskoj postoji niz uspješnih spisateljica, počevši od onih poznatih uvjetno rečeno starije generacije, poput Slavenke Drakulić, preko Ksenije Kušec koja je postala majstorica kratke priče, do Mihaele Gašpar, Julijane Adamović ili Marine Vujčić. Cijela plejada spisateljica prošla je kroz naše programe i tribine i na to sam doista ponosna. Trudila sam se pratiti njihov rad i promovirati ih i drago mi je da je to prepoznato.

‘TRUDIM SE DA UVIJEK budemo otvoreni ne samo za mainstream, već i za marginalne skupine kojima je teško naći svoj prostor u gradu. Naša je funkcija dati svima prostor’

NACIONAL: Pod vašim vodstvom “Bogdan” je postao otvorena pozornica, tribina, okupljalište, mjesto gdje se ljudi sličnih interesa druže i razgovaraju. Postoji li institucija koja vam je u tome bila uzor?

Zapravo ne. Ali u pozadini jest ideja narodnih knjižnica, na kojima sam doktorirala. Ja sam deset godina prije nego što sam postala ravnateljica radila na Dječjem odjelu, kao informator. Tada su svi dječji pisci dolazili u knjižnicu i tražili na policama svoje knjige i kontaktirali nas. Tada se i rodila ideja da počnemo dovoditi pisce kako bi razgovarali sa svojim čitateljima. Kada sam se javila za ravnateljicu jer sam imala uvjete s diplomom književnosti i bibliotekarstva, stavila sam to u svoj program. Odlučila sam probati po sistemu prvu godinu ću ja moliti sugovornike da dođu, a već sljedeću će oni tražiti nas. I to se i dogodilo. I tako je nastao prvi naš ciklus tribina “Radna nedjelja” 1999.

NACIONAL: Za to stvarno treba imati entuzijazma, jer doista znači da nedjeljom morate biti na poslu…

Naravno. Počeli smo za vrijeme Svjetskih vojnih igara. Kod nas je bio centar informativnih materijala. Pročelnik kulture u gradu bio je Mladen Čutura i njemu sam uputila molbu da nam dopusti rad nedjeljom, ne znajući da je on već tražio od gradskih muzeja da rade nedjeljom, a oni su ga odbili. A on je tada rekao – evo vidite, a ovdje ima nekih zanesenjaka koji još i mole da rade više, i to nedjeljom. Jer doista, neskromno mogu reći da za takve programe prvenstveno treba entuzijazma i ljubavi. Ko danas se sjećam te prve nedjelje, bilo je užasno vruće i mislila sam kako svatko tko dođe zaslužuje nagradu. Na kraju je pred knjižnicom bio red ljudi i prepuna dvorana. Tako je počelo. I dandanas sam sretna da sam tada upoznala Simu Mraovića i da je on bio taj koji je sa mnom sve to osmislio i zakotrljao famoznu tribinu “Kava i kolači”. Sjećam se da sam ga molila da dovodi goste iz kulturnog života i da bude nježan u razgovoru s njima, kako bi se osjetila neka pozitivna energija. On je to prihvatio i godinama radio s velikom strašću. Bio je sjajan sugovornik, znao je dovoditi najrazličitije goste i iz njih izvući nevjerojatno interesantne priče. Ljudi su se baš razotkrivali.

NACIONAL: Osim takvim programima, otvorili ste vrata i raspravama koje ne idu uz dlaku vlasti i općem javnom mnijenju. Ima li takav stav, odnosno ta sloboda cijenu i jeste li ikada odbili nešto organizirati?

Sloboda svakako ima cijenu. Doživljavala sam neugodnosti zbog nekih događanja kojima sam otvorila vrata. Za neka danas vidim da sam pogriješila pristajući da se održe kod nas, a učinila sam to zbog uglednih nakladnika koji su stajali iza njih, no za većinu stvari zbog kojih su me prozivali nije mi žao. Sjećam se da smo 2002., uoči prve Gay parade u Zagrebu koja je, ako se sjećate, bila praćena protudemonstracijama, uz opasnost od uličnog nasilja, imali promociju knjige američke spisateljice i feministkinje Adrienne Rich “Prisilna heteroseksualnost i lezbijska egzistencija” u izdanju Kontre. Tada je ta promocija bila pod visokom razinom osiguranja, nisam bila ni svjesna koliko je policajaca u civilu bilo u publici. Lako je sada o tome pričati, kada se Gay Pride održava bez incidenata. No tada su i ta manifestacija i sve što ju je pratilo bili prilično rizični. Budući da mi je uvijek u podsvijesti bilo da smo narodna knjižnica, trudila sam se pratiti društvena zbivanja, dapače nastojala sam da budemo duboko uronjeni u njih. I zato sam se, otkad sam na ovom mjestu, trudila da uvijek budemo otvoreni ne samo za mainstream, već i za marginalne skupine kojima je bilo teško naći svoj prostor u gradu. I dandanas postoji mnogo različitih udruga koje nemaju novca kojim bi plaćale skupe prostore, kako bi se čuo i njihov glas. Ja sam odlučila otvoriti prostor svima jer to je naša funkcija. Iako bi svatko iz struke želio stvoriti centar izvrsnosti, mora biti svjestan da moramo biti dostupni i obrazovanima i neobrazovanima, moramo imati širinu.

NACIONAL: Doktorirali ste na temi narodnih knjižnica. Kako ste došli do te teme, kada je rođen taj koncept?

Doktorat je došao kao nešto što je trebalo valorizirati mnoge godine moga rada. Moje znanstveno istraživanje zato se i temelji na knjižnicama. Koncept narodnih knjižnica nastao je u Britaniji u 19. stoljeću, a počeli su ga razvijati već početkom stvaranja građanskog društva. Osnovna ideja je bila da se ljudi slabijeg imovinskog stanja okupe u nekom kulturnom prostoru. Ona je duboko društveno ukorijenjena i trebala je približiti književnost i kulturu nekim slojevima kojima nisu bili dostupni. Takve su se knjižnice osnivale u centru gradova, da bi ih poslije počeli premještati malo dalje.

NACIONAL: Pripadaju li među njih i hrvatske čitaonice s početka 20. stoljeća, u kojima se djelovalo i kulturno i jezično i politički?

Kod nas su prije više od sto godina počele nastajati hrvatske čitaonice, a u Zagrebu ih je osnivalo Društvo hrvatskog zmaja. One su bile prvotno zamišljene kao mjesta u koja će ljudi dolaziti čitati u čitaonice, a onda se postupno uvodila i posudba knjiga, nabava građe, a dodatne aktivnosti počele su se razvijati u radu s djecom, pričanjem priča, likovnim i glazbenim radionicama. No za mene su knjižnice bazično ustanove u kulturi. Na žalost, taj pojam kulture postao je prilično fluidan u posljednje vrijeme. Volim teoretičara Terryja Eagletona koji se bavio kulturom u globaliziranom svijetu i konzumerizmom u kojem živimo. Potrošačko društvo nas tjera da si neprestano materijalno ugađamo, dok smo duhovno sve siromašniji. Mene je upravo s tog aspekta zanimao položaj knjižnica.

‘KOD NAS JE SVE URUŠENO pa i kultura čitanja. Bojim se da umire humanizam. Tješi me jedino kad vidim koliko ljudi dolazi na sajmove knjiga te da ih još uvijek kupuju’

NACIONAL: Koliko su internet i digitalizacija utjecali na dramatičan pad čitanja? Podaci govore da hrvatski građani jedva da pročitaju jednu knjigu godišnje.

Mi se, na žalost, nemamo s kime usporediti, toliko su brojke poražavajuće. Iako pad čitanja bilježe sve zemlje Europske unije, pa i jedna Finska koja je uvela novu knjižnicu u kojoj prevladavaju elektroničke knjige. Dogodile su nam se društvene mreže zbog kojih mladi ljudi nemaju daha za čitanje većih sadržaja. Za sve konzultiraju internet, smatrajući da im je u svakom trenutku dostupna svaka informacija i da zato ne moraju ništa pamtiti, što je varka. Situacija je stvarno loša, a tome je, po mom mišljenju, kumovala i ta famozna bolonjska reforma sveučilišta, zbog koje je studentima ograničen broj stranica koje moraju pročitati po semestru. Čini mi se da su taj eros čitanja zadržali još samo u Rusiji. Kod nas je sve urušeno, pa i kultura čitanja. Bojim se da umire zapravo humanizam. Ipak, htjela bih naglasiti kako mi imamo divne članove. Osamnaest tisuća naših i još toliko korisnika drugih knjižnica. To je zaista lijepa brojka. No i na njima primjećujem određeno nezadovoljstvo, pa čak i agresivnost, ako neki naslov nemamo. Ponekad mi se čini da bismo trebali biti psiholozi, a ne knjižničari. Naime, velika većina čita ono što je promovirano u medijima. Tješi me jedino kada vidim koliko ljudi dolazi na sajmove knjiga i ipak još postoji neka navika kupovanja knjiga. Doduše, ni blizu kao u vrijeme kada smo mi bili studenti i ne onoliko kao u drugim zemljama. Drago mi je i da je velika potražnja za domaćim piscima, što prije nije bilo slučaj. Čak i za pjesnicima. To je odličan trend.

NACIONAL: Kakva je vaša suradnja s Gradom koji je vaš osnivač?

Procijenite sami: prije nekoliko godina Grad je za knjižnice izdvajao preko 9 milijuna kuna, a danas je to oko 4,9. Budžeti se prvo režu na knjigama. Pozdravljam odluku gradonačelnika da djeca do 15 godina imaju besplatan upis. Nadam se da će Milana Vuković-Runjić kao pročelnica Ureda za kulturu, i sama književnica, imati više sluha i moći nešto napraviti. Od Ministarstva kulture imamo određenu financijsku injekciju i knjige koje dobivamo putem otkupa. No sve je to nedovoljno.

NACIONAL: Knjižnica nosi ime narodnog heroja Bogdana Ogrizovića koji je s mnogim intelektualcima antifašistima strijeljan za vrijeme NDH, kojih se političari rijetko sjete. Čuvate li ostavštinu ili uspomenu na njega?

Svakako. Bila sam posebno dobra s njegovim sinom Milanom koji je nažalost umro prije nekoliko godina. On nam je darovao jedan Bogdanov portret, njegova biografija je na našim internetskim stranicama, a u suradnji s njegovim sinom radili smo i neke tribine sjećanja na Bogdana. I Milan je bio gost na našim događanjima i često je dolazio na njih. Znao bi reći – pa dolazim svojima! No mislim da je naše najveće postignuće da smo zadržali ime.

NACIONAL: Bilo je pokušaja da ga se makne?

O, da, nekoliko puta. Ako se sjećate, postojala je i gimnazija “Bogdan Ogrizović” koja se odavno tako više ne zove. Bilo je pritisaka da i mi promijenimo ime, no nekako sam svaki put uspjela to izbjeći i drago mi je zbog toga.