JANA RADIĆ: ‘Moj djed nije se razumio s Tuđmanom jer ovaj nije imao smisla za humor’

‘Dobro ugođena politika’ naslov je knjige sjećanja Stjepana Radića mlađeg, svjetski priznatog pijanista, te političara i unuka utemeljitelja HSS-a Stjepana Radića. Autori su povjesničar i bohemist Marijan Lipovac i Radićeva unuka Jana Radić

Dobro ugođena politika” naslov je knjige sjećanja Stjepana Radića mlađeg u izdanju Sandorfa koja će svoju promociju imati kada to dopusti epidemiološka situacija. Autori su Marijan Lipovac, povjesničar i bohemist s dugogodišnjim novinarskim iskustvom i Radićeva unuka, Jana Radić, politologinja po struci koja se u projekt uključila nekoliko godina nakon djedove smrti. Po njenim riječima Marijan Lipovac, koji je vodio biografske intervjue s njenim djedom bio je mozak, a ona srce ove knjige koja govori o zanimljivom i teškom životu Stjepana Radića mlađeg, pijanista, sveučilišnog profesora, političara i unuka Stjepana Radića, utemeljitelja HSS-a, učitelja i vođe hrvatskog naroda.

“Davno prije nego što je Marijan Lipovac počeo raditi na knjizi, mnogi prijatelji su nagovarali mog djeda da napiše svoju autobiografiju, kao dokument jednog turbulentnog vremena, no on je to stalno odgađao jer je mislio da za to ima vremena. Ja sam igrom slučaja upoznala Marijana, a kako je on s jedne strane povjesničar – i u tom smislu enciklopedija, a s druge strane bohemist – a ta češka linija dodatno ga je povezivala s mojim djedom, to se pokazalo kao dobitna kombinacija. Tri godine nakon djedove smrti, 2013., nakon završetka mog poslijediplomskog studija u Francuskoj, odlučili smo zajedno nastaviti projekt i ta je suradnja odlično funkcionirala. Imala sam osjećaj da djedu to dugujem”, kaže Jana Radić, sretna što je knjiga konačno završena. No isto tako priznaje da je pomalo i tužna što je njeno istraživanje povijesti njene obitelji završilo jer je za potrebe pisanja knjige proučavala pisma, dokumente i fotografije koje su, osim kod kuće, pohranjene u Hrvatskom državnom arhivu i o kojima prije toga nije toliko znala.

Stjepan Radić mlađi prve je godine života proveo u Parizu, bio je emigrant u Češkoj, postdiplomant u Rimu i gostujući profesor u SAD-u i Japanu. Kao dječak svirao je pred Robertom Schumanom, utemeljiteljem Europske unije, u djetinjstvu je poznavao Vladka Mačeka čije je posmrtne ostatke vratio u Hrvatsku devedesetih godina, kao odrastao se družio s Lovrom Matačićem, Borisom Papandopulom i Ivanom Šiblom, a prepirao s Miroslavom Krležom i Franjom Tuđmanom, o čijem je zdravlju brinuo njegov sin Berislav. U mladosti se suprotstavljao ustaškim i komunističkim ideolozima, a u starosti je sudjelovao u obnovi HSS-a, bio je saborski zastupnik i potpredsjednik Sabora i kao član Vijeća za telekomunikacije od gašenja branio Radio 101.

I naslov knjige “Dobro ugođena politika” je sintagma koja predstavlja glazbenu i političku karijeru i odražava njegovu ličnost, s čime se Stjepan Radić još za života složio. Osim intervjua koji su vođeni tijekom 2006. i 2007., u knjigu su uklopljeni i dijelovi razgovora s članovima obitelji, prijateljima, kolegama i studentima koji su svjedočili o njegovu umjetničkom radu, ali i političkom angažmanu. Zanimljivosti knjige pridonose i brojne fotografije, obiteljska pisma, plakati s koncerata i ostali prilozi koji govore o raznim periodima Radićeva života.

 

 

‘Djed je bio nesretan pretvorbom i privatizacijom. Mučio ga je taj kriminal, kao i činjenica da su bivši komunisti prešli u HDZ i zauzeli vodeće pozicije’, kaže Jana Radić

 

“Kada se rodiš u takvoj obitelji, ne možeš ne biti svjestan politike. I moj sin koji ima četiri godine već zna tko je premijer, a tko predsjednik države. A zna i tko je deda Stipa. Mene kad sam bila dijete možda sve to nije pretjerano zanimalo, ali kad sam preselila kod djeda studirala sam politologiju, puno smo razgovarali, a on je na mene enormno utjecao. Bio je čovjek izuzetno širokih pogleda i znanja. Nije me htio teretiti svojom prošlošću ili nametati svoja stajališta, već bi ponekad znao ispričati poneki štiklec. Danas mi je žao što nisam pitala više, nisam u potpunosti iskoristila to što sam imala doma”, priznala je Jana Radić.

Stjepan Radić mlađi rođen je u Zagrebu 1928., tri mjeseca i jedan dan nakon tragične smrti svoga djeda Stjepana Radića, na kojeg je u Narodnoj skupštini Kraljevine Jugoslavije u Beogradu izvršio atentat zastupnik Narodne radikalne stranke Puniša Račić. U atentatu su ubijeni zastupnici HSS-a Đuro Basariček i Pavle Radić, a teško su ranjeni Stjepan Radić, Ivan Pernar i Ivan Granđa. Stjepan Radić liječio se dvadesetak dana u bolnici u Beogradu, zatim je prebačen u Zagreb, gdje je nakon mjesec dana podlegao ranama.

“To njegovo ime mom djedu je ponekad bilo teret, ali prije svega čast. Politika je u toj obitelji uvijek bila prisutna, od njegova najranijeg djetinjstva. HSS kao stranka je uvijek bio protiv svake autoritarne vlasti i nikome nije pasao. Zato je moj djed imao jednako negativan odnos i prema NDH i prema komunizmu u bivšoj Jugoslaviji, u kojoj je kao vrlo mlad robijao u deset različitih zatvora, isključivo zbog svojih uvjerenja”, ističe Jana Radić.

Čim se rodio, Stjepan Radić mlađi već se našao s roditeljima u emigraciji u Parizu, gdje je proveo prve godine života. Zbog bolesti se vratio u Zagreb i nastavio živjeti s bakom Marijom Radić, koja je u emotivnom i intelektualnom smislu najviše utjecala na njegov odgoj, sazrijevanje i obrazovanje. Čehinja porijeklom, u daljnjem srodstvu s češkim skladateljima Antoninom Dvorakom i Bedrichom Smetanom, baka je bila čvrst oslonac i partnerica ne samo svom suprugu Stjepanu Radiću, već i glava brojne obitelji u kojoj je zajedno živjelo nekoliko generacija. “Njegova baka koju su svi zvali babička, bila je general u kući. Ostala je sama s četvero djece, nakon atentata u Narodnoj skupštini odbila je muževu mirovinu kralja Aleksandra i iako Čehinja, bila je vatrena Hrvatica, osnivačica i predsjednica kluba žena HSS-a. Bila je stup obitelji, nevjerojatno snažna osoba koja se upoznala i s Tomašom Masarykom i Edvardom Benešom, a u Zagrebu ju je posjetio i Robert Schuman. Njena uzrečica bila je uvijek u glavu, nikad u repove! Ponekad si mislim da treba imati takvu odlučnost, malo takvih ljudi danas poznajem”, kaže Jana Radić.

Ističe i kako je njen djed odrastao u liberalnom okruženju, u obitelji uvjerenih republikanaca, u kojoj se govorilo o ljudskim pravima, u kojoj se ravnopravnost žena podrazumijevala i odbijao se klerikalizam. Iako su bili katolici, praktični vjernici nisu bili i to djelomično pripisuje i češkom porijeklu svoje praprabake: “Kao što je djed rekao, Česi su jedan od rijetkih srednjoeuropskih naroda u kojih vjera nije dominantna, tako da su oni Božić i Uskrs slavili primarno kao narodne običaje, a ne vjerske blagdane. U kući u Hercegovačkoj ulici dugo je postojala slika Jana Husa, češkog reformatora koji je spaljen na lomači 1415. Na žalost, u bezvlađu koje je vladalo do 1950. slika je nestala”, prisjeća se djedove priče Jana Radić i dodaje: “Na žalost, mog prapradjeda razne su političke opcije trpale u okvire u koje nije pripadao, neki su njegovo učenje nastojali zloupotrijebiti na različite načine, a neki su ga prisvajali. Toga je bio svjestan i moj djed koji je u knjizi ispričao epizodu s prve mise zadušnice za Stjepana Radića 1941. koju je služio Alojzije Stepinac. Tada je njegova babička došla s cijelom obitelji i sjela u prvi red klupa, no protokol joj je objasnio da su ta mjesta predviđena za vladu i neka sjedne otraga. Ona se demonstrativno okrenula i izašla iz crkve i više nije došla ni na jednu zadušnicu koju su organizirale ustaške vlasti. Djed se sjetio i da je na misi u katedrali povodom 50. obljetnice smrti Stjepana Radića 1978., nadbiskup Franjo Kuharić bio vrlo suzdržan, vjerojatno zbog njegovog antiklerikalizma.”

Iako je Stjepan Radić slavljen u novonastaloj Jugoslaviji kao narodni vođa, obitelj Radić nakon završetka Drugog svjetskog rata proživljavala je svoje najteže godine. U studenome 1945. postavljena je bomba u Slavenskoj knjižari koju je vodila Marija Radić, a zatim joj je 1948. knjižara oduzeta, čime je obitelj ostala bez prihoda. “Djed se još kao maloljetni mladić otvoreno suprotstavljao komunizmu, u prosincu 1945. fizički je napadnut i izbačen iz škole, a početkom 1946. ilegalno je, pod imenom Miljenko Lahovski, emigrirao u tadašnju Čehoslovačku, s namjerom da se smjesti kod bakine obitelji. Uoči Titova posjeta Pragu u ožujku 1946. uhapšen je i deportiran u Jugoslaviju, gdje je bio po zatvorima od Subotice, preko Novog Sada i Beograda do Zagreba. U kolovozu 1946. osuđen je na godinu dana zatvora, no u listopadu je pušten na uvjetnu slobodu i tada je uz pomoć obitelji uspio položiti zadnja dva razreda gimnazije i maturirati sa svojom generacijom”, objašnjava Jana Radić i nastavlja:

“Vladimir Radić, otac mog djeda, bio je novinar, završio je visoku školu u Parizu i vjerujem da je očekivao da će u političkom smislu napraviti puno više, ali nije imao tu karizmu. Živio je u emigraciji, početkom četrdesetih radio je u promidžbenom uredu NDH, gdje je prevodio strane vijesti, zbog čega je zatvoren nakon 1945., ali i ubrzo pušten. Njegova žena, djedova mama, osuđena je na 12 godina zatvora zbog krivičnog djela protiv naroda i države. Moja praprabaka Marija bila je žestoka protivnica ustaškog režima, osobito nakon što je HSS-u zabranjeno djelovanje, a mnogi HSS-ovci su otišli u partizane. Na žalost, po završetku Drugog svjetskog rata mnogi su završili po zatvorima i ponovo bili proganjani, kao neprijatelji režima.”

 

 

‘Ime je mom djedu ponekad bilo teret, ali prije svega čast. Imao je negativan odnos i prema NDH i prema komunizmu te je robijao u deset različitih zatvora’, ističe Jana Radić

 

Marija Radić umrla je 1954. i komunističke vlasti isprva nisu htjele dopustiti da bude pokopana u arkadama uz svog supruga, Stjepana Radića. Tada se obitelj, u skladu s njenim načelom uvijek u glavu, nikada u repove, pismom obratila Titu i za dva dana stiglo je dopuštenje, nakon čega je uslijedio veličanstven pogreb kojem su nazočile tisuće Zagrepčana.

Osim politike koja je Stjepana Radića mlađeg obilježila mnogo prije nego što se njome počeo i baviti, najvažnija tema knjige je glazba, odnosno Zagrebačka pijanistička škola profesora Svetislava Staničića, čiji je Radić bio student. Ta je generacija pijanista ostavila neizbrisiv trag u suvremenoj povijesti hrvatske glazbe, Muzičke akademije i zagrebačkog društvenog života.

Da bi ga razlikovali od slavnog djeda, Stjepana Radića zato su i zvali pijanist, a on je na svoju uspješnu glazbenu karijeru bio ponosan. Budući da je kao član obitelji Radić koja se suprotstavljala svakom režimu, velikosrpskom Kraljevine Jugoslavije, ustaškom u NDH i komunizmu u bivšoj Jugoslaviji, bio osuđivan, zatvaran, praćen i proganjan, Stjepan Radić često je govorio kako ga je glazba spasila. Jer to je možda bilo jedno od rijetkih područja u bivšoj Jugoslaviji u kojem politička podobnost nije bila presudna.

Premda je u svom mukotrpnom školovanju nailazio na brojne prepreke, nakon gimnazije izbacili su ga i s Filozofskog fakulteta, gdje je studirao anglistiku i filozofiju, a čak su mu pokušali zabraniti nastavak studija na Muzičkoj akademiji, njegov veliki glazbeni talent bio je neoboriv argument. Zahvaljujući tome uspio je ostvariti značajnu pijanističku međunarodnu karijeru i postati omiljeni profesor Muzičke akademije, na kojoj je u dva mandata obnašao dužnost pročelnika Odsjeka za klavir.

Osvojio je brojne nagrade tijekom života, a najistaknutije su Nagrada “Milka Trnina”, Nagrada “Vladimir Nazor” za životno djelo i Nagrada “Lovro pl. Matačić” također za životno djelo. Magistrirao je u Rimu, na akademiji Santa Cecilia, a kao dobitnik Fulbrightove stipendije 1971. proveo je godinu dana na Julliard School u New Yorku i održao koncert u Carnegie Recital Hallu. Gostovao je u Austriji, Čehoslovačkoj, Bugarskoj, Turskoj, bivšem SSSR-u, Kini, Finskoj, Nizozemskoj, Danskoj, SAD-u, Kanadi i Japanu. Uz knjigu je objavljen i CD sa snimkom njegovih koncerata sa Zagrebačkom filharmonijom i to ‘’Drugog klavirskog koncerta” Sergeja Rahmanjinova pod ravnanjem Borisa Papandopula i ‘’Prvog klavirskog koncerta” Petra Iljiča Čajkovskog pod ravnanjem Milana Horvata koji je prvi put objavljen 2002. godine.

“On je bio jako ponosan na taj CD jer je prije toga snimao samo ploče. U knjizi ima dosta razgovora s glazbenicima njegove generacije, kao i s nekima od njegovih posljednjih studenata koji su dolazili na satove i k nama doma. Svi oni jako su ga cijenili kao umjetnika, pedagoga i čovjeka. A i on je, nakon svih progona i neimaštine, jako uživao u tom svom umjetničkom životu koji je, u usporedbi s onime prije, zapravo bio lagodan. Sa svojim kolegama glazbenicima imao je svakodnevne kružoke u Kavani Korzo, organizirali su večere, kartanja, putovali na turneje”, prisjeća se Jana Radić.

No bez obzira na činjenicu da je Stjepan Radić bio pijanist i umjetnik, jugoslavenske službe bavile su se s njim: “Ja sam našla policijski dosje moga djeda koji ima oko 350 stranica. Vjerujem da on nije vidio cijeli taj dosje za svog života. Nevjerojatno koliko dugo su ga pratili, izuzimali pisma, prisluškivali i zapisivali sve što je radio. To je trajalo od prije njegova sudskog procesa 1946. pa sve do 1990. Nije preskočena nijedna godina. Djed je zato najviše prezirao komunizam jer ga je teško proživio. Cijelo školovanje i cijeli radni vijek morao se protiv nečega boriti. Ja sam na kraju shvatila i tko je bila doušnica koja je sve prijavljivala službama. Srećom da on to nije nikada otkrio jer bi se jako razočarao zato što je dolazila iz najbližeg susjedstva”, tvrdi Jana Radić.

Kada se krajem osamdesetih ponovo počelo naslućivati višestranačje, Stjepan Radić pijanist počeo se baviti politikom. Uključio se u obnavljanje HSS-a, što je za njega bila jedina opcija, iako ga je Franjo Tuđman odmah pozvao u HDZ. O njihovom odnosu Jana Radić kaže: “Iako ga je poštovao kao utemeljitelja suvremene hrvatske države, moj djed se nije razumio s Franjom Tuđmanom, ne samo zato što je ovaj bio bivši komunist, već i zato što apsolutno nije imao smisla za humor, a djed nije znao što bi s takvim ljudima.”

 

 

Radić je glasao za dodjelu koncesije Stojedinici, o čemu je rekao: ‘Nije bilo korektno kako ih se tretiralo. Kad su me pitali zašto sam glasao za Radio 101, rekao sam da mi je simpatičan’

 

Početkom devedesete nastalo je nekoliko stranaka radićevske orijentacije, a Stjepan Radić osnovao je HSS braće Radić i postao njegov predsjednik. Cilj mu je bio stvoriti jedinstveni HSS, što se i dogodilo 1991.: “Djed nije bio toliko poduzetan da bi se nametao i angažirao oko okupljanja članstva, iako mu je bila životna želja da se HSS obnovi. Tim starim HSS-ovcima HSS je bio način života, oni su bili istinski rodoljubi. Četiri stranke s nazivom HSS u svom imenu 1991. su se napokon ujedinile i svi su se složili da nijedan predsjednik tih stranaka ne smije postati predsjednik ujedinjenog HSS-a. Tako je predsjednik postao Drago Stipac, a djed je izabran za potpredsjednika i na toj dužnosti ostao do 2002., kada je imenovan doživotnim počasnim predsjednikom stranke. Znam da je djed smatrao kako je Drago Stipac odličan izbor, no na žalost, Stipac je ubrzo umro. Njega je naslijedio Zlatko Tomčić, s kojim se djed dobro slagao i uvažavao ga. Uostalom, u njegovo doba HSS bio je najjači. No moram reći i da je moj djed bio poštovan u stranci i njegova riječ imala je težinu. Ipak, iako se ostvario njihov san o hrvatskoj državi, stari HSS-ovci nisu bili sretni načinom na koji je vođena, a osobito pretvorbom i privatizacijom. Djeda je jako mučio taj kriminal, kao i činjenica da su bivši komunisti prešli u HDZ i zauzeli vodeće pozicije. To ga je izluđivalo, to inzistiranje na kolektivnoj amneziji. Zato je HSS tada i ostao u opoziciji. Ne znam što bi rekao na sve što se nakon njega događalo, možda je bolje da neke stvari nije doživio”, smatra Jana Radić.

Tih devedesetih godina dogodila se i epizoda sa Stojedinicom koju je HDZ nastojao ugasiti. Stjepan Radić bio je jedini predstavnik opozicije u tadašnjem Vijeću za telekomunikacije, kojem je na čelu bio Tuđmanov savjetnik Ivić Pašalić, dok su ostali bili ili članovi ili poslušnici vladajuće stranke. U toj konstelaciji, jedina dva glasa u prilog dodjeljivanja koncesije Stojedinici u studenome 1996. bili su profesorice međunarodnog prava Nine Vajić i Stjepana Radića. O tome je u knjizi rekao: “Znao sam koja je bila pozadina – da ih se ukloni kao oporbeni radio. Način na koji ih se tretiralo nije bio korektan. Odlučio sam dići ruku, bez poriva u sebi da budem protiv svih drugih. Kad su me pitali zašto sam glasao za Radio 101, ja sam rekao da mi je simpatičan i što je najvažnije, da mi je njihov program najprihvatljiviji.”

Stjepan Radić prvi put je postao saborski zastupnik 1995., kada je obnašao dužnost potpredsjednika Sabora iz redova opozicije, a drugi put na izborima 2000., kada je prvi put u životu bio predstavnik vladajuće koalicije. Zbog bolesti supruge Branke koja mu je, pored bake, bila najvažnija osoba u životu, otišao je mirovinu 2002., a nakon njene smrti živio je s unukom Janom. Umro je 21. ožujka 2010. u 82. godini.

Jana Radić s nježnošću se sjeća posljednjih godina života svoga djeda: “Nakon bakine smrti prestao je svirati, iako je i dalje slušao glazbu. Zapravo, mislim da je posljednji put svirao na stogodišnjici HSS-a 2004. u Domu sportova, kada je na klaviru pratio Martinu Tomčić. Ipak, i u mirovini je i dalje imao bogat društveni život, i dalje se volio družiti, a do zadnjeg dana pratio je politiku. Bili smo pretplaćeni na sve novine, a HSS je za njega i dalje bila Crkva.”

Na pitanje što bi njen djed danas rekao na Hrvatsku, Jana Radić odgovara: ‘’Ne znam kako bi reagirao na mnoge stvari koje su se dogodile u međuvremenu jer su ti razgovori vođeni 2006. i 2007. Ali usprkos neslaganjima, vjerojatno bi zauvijek glasao za HSS.”

Komentiraj