Rođen je 8. travnja 1929. godine u jednom dijelu briselske regije. Bio je ‘Brusseler’ iz flamanske obitelji, ali u kući se, jer je tako bilo otmjeno u boljim krugovima, govorilo uglavnom francuski, a flamanski s poslugom. Ipak, bio je dvojezičan, kao i velika većina stanovnika glavnoga grada Belgije.

U početku se kolebao oko identiteta, ali priklonio se većoj, francuskoj kulturi. Njegova žestoka pobuna protiv malograđanštine, katoličkih stega i lažnog morala tobožnjeg sređenog građanskog života buknula je vrlo rano.

Kad je trebalo preuzeti obiteljsku tvornicu, to mu je bilo previše. Ostavio je ženu i troje djece i počeo živjeti svoj život u Parizu. Dok su se u Bruxellesu još nadali da će se opametiti, mogao je otići u banku i dignuti koliko mu je trebalo, ali kad su shvatili da se predugo zadržao, prekinuli su mu dotok novca. Provodio je noći po barovima, davao lekcije iz gitare, stanovao u romantičnim potkrovljima i čekao da postane slavan i bogat. Nije mu padalo na pamet da se vrati.

Odlikovao se kombinacijom strašnog cinizma i najčišćeg lirizma, što ga čini posve jedinstvenim i gotovo jednako ukletim. Nije samo pjevao šansone, već ih je živio cijelim bićem. Svakoj pjesmi prethodio je stvarni život, vlastito iskustvo, gorčine, traume i ljubavi, o čemu govori bez uvijanja i srama, dajući sebe publici kojoj pjeva kao svom posljednjem spasu. Nije dočekao svoj 50. rođendan, preminuo je u Francuskoj 1978. godine.

Netko je rekao: Ne razumijem francuski, ali razumijem Jacquesa Brela.