HINA/ Kerempuh/ Ivan Posavec

“Ja od jutra nisam stao” praizvedena u Kerempuhu

Nova predstava zagrebačkog Satiričkog kazališta Kerempuh “Ja od jutra nisam stao” po tekstu Une Vizek, praizvedena u petak u režiji Nane Šojlev, kazališno je poigravanje rodnim i spolnim ulogama ostvareno kroz verbalne inverzije tradicionalnih muško-ženskih stereotipa u komadu koji miješajući komediju i dramu propituje društveno zadane pozicije, razotkrivajući naše pristajanje na njih kao negativnu povijesnu spiralu konformizma.

Oslanjajući se na jednostavnu zamjenu rodnih uloga kako bi ukazala na duboko ukorijenjene seksizme, Vizek u “Ja od jutra nisam stao” poseže upravo za seksizmom, pretvarajući žene i muškarce u plošne društvene stereotipe u kojima ćemo se sasvim sigurno prepoznati, i koji bi nas mogli zabrinuti.

Tu inverziju namjerno provodi segmentirano i raštrkano, dajući svojim likovima različite omjere “pripadajućih” i “nepripadajućih” rodnih zadanosti. U njezinoj drami, muškarci igraju tradicionalne uloge žena, a žene muškaraca, pri čemu dijelom zadržavaju svoje biološke rodne funkcije, pa su tako žene te koje rađaju, a muškarci odlaze na porodiljni dopust. Sve je nasumično pomiješano, pa su istovremeno žene jači spol, onaj koji može biti nasilan, sirov i grub, dok je muškarcima pripala uloga nježnijeg spola.

U toj nekakvoj arbitrarnoj verziji matrijarhata, žene odlaze u vojsku i rat, muškarci brinu o kuhanju i manikiraju nokte. Žene imaju problema s izražavanjem osjećaja – muškarci ne propuštaju godišnje preglede kod urologa. Žene rade da bi muškarcima omogućile bolji život – muškarci teško uspijevaju dobiti stalan posao.

Inferiorni muškarci prepuštaju se submisivnim odnosima bez borbe i bez previše razmišljanja. Gomilajući stereotipe Vizek ih neprekidno gura preko ruba apsurda, razotkrivajući društvene zadanosti kao izmišljotinu patrijarhalnog društva a naše pristajanje na njih kao prezira vrijedan konformizam ljudske vojske opranih mozgova.

Muškarci i žene u komadu tek su bezimena bića – oni su Prvi, Drugi, Treći, Četvrti, a njihove supruge Prva, Druga ili Treća, a ljubavnice ili susjede Sedma, Stoiprva i tako dalje. Njihov je svijet onaj višeg srednjeg sloja, onoga koji radi dobre poslove, vrijeme provodi po restoranima, galerijama i salonima za manikuru, i ima novaca platiti “stričeka” za čuvanje djece ili čišćenje stana.

Čitava se radnja odvija jedne večeri u stanu Prvoga (Jerko Marčić), koji je organizirao ‘muški babinjak’ za svoje prijatelje, Drugog (Marko Makovičić), Trećeg (Ozren Opačić) i Četvrtog (Hrvoje Kečkeš).

Muče ih tipični problemi klasičnih kućanica: Drugoga žena ne razumije i sve manje s njim razgovara, a o seksu da se i ne govori; Prvi je rastrgan između obaveza oko djece, zahtjevne supruge i posla u kuhinji poznatog restorana gdje bi uskoro mogao postati prvi muški chef; Četvrti je poznati umjetnik koji, u potrazi za pravom ljubavlju, neprekidno bira pogrešne žene i uvijek završi sam, odbačen i nesretan. Jedino je Treći sretan u braku, ima dobru ženu koja ga razumije i voli, ali je nesretan jer je nerealiziran.

Scena Valentine Crnković je doista raskošna – moderna kuhinja s dvije pećnice, golemim ugradbenim frižiderom i ‘otokom’, polica nakrcanih skupim posuđem otvara se prema blagovaonici i dnevnoj sobi s jedne, i golemoj staklenoj stijeni prema terasi i pogledu na susjedne zgrade s druge strane.

U neopterećenoj atmosferi, uz neobavezan razgovor, lepršavi swing jazz i finu hranu – jer Prvi čitavo vrijeme kuha, recka i servira – sve je naizgled posve prirodno, da bi se potom polako počelo pretvarati u neobuzdano pijančevanje praćeno izljevima iskrenosti i povjeravanja, sve do kulminacije iznenadnim posjetom neugodno seksualno nametljive susjede (Linda Begonja).

Propitujući uobičajene odnose moći u društvu Vizek komedijom ispisuje društvenu dramu o emancipaciji, komunikaciji među spolovima, čežnji za promjenom i afirmacijom.

Neočekivane tajne koje izbiju na površinu služe samo kao bljesak proključalog mora nezadovoljstava koja bubre ispod površine, ali koja ne erumpiraju – naprotiv, događa se neka vrsta pojastučene implozije, sitno svakodnevno urušavanje koje stvori pukotinu, ali ne mijenja status quo.

Pošto gosti odu i Prvi ostane sam s bocom skupocjenog vina, razrješenje donosi Prva (Ornela Vištica), koja uplovljava na scenu poput plimnog vala i ruši sve pred sobom, indiferentna prema eventualnim žrtvama i nesvjesna svoje snage. Ona ne propituje svoju poziciju, nema potrebe za dubljim uvidima, gladna je, i željna seksa.

U tom obrnutom ogledalu nas samih, sve se, kao i toliko puta u životu, završi sretno, kompromisom koji je možda veći na jednoj strani vage nego na drugoj, ali – to je život. Fraza “Ja od jutra nisam stao” samo je još jedna mantra u tom pokušaju pronalaska modusa suživota.

Komentiraj