Marko Lukunic/PIXSELL

Iznenađujuće dobre ponude za kupnju Ine

Objavljeno u Nacionalu br. 376, 2003-01-29

Kad je vlada oglasila prodaju 25 posto dionica Ine, stručnjaci su predviđali da bi za njih mogla dobiti između 100 i 200 milijuna dolara, no ponude ruskog Rosnefta, austrijskog OMW-a i mađarskog MOL-a daleko su nadmašile i najoptimističkija očekivanja

Tri nedavno pristigle ponude za kupnju 25 posto dionica Ine istinska su poslovna senzacija. Prema neslužbenim izvorima na koje se pozivaju i strane agencije, Nacional je doznao da je ruski Rosneft navodno ponudio oko 440 milijuna dolara, austrijski OMV jamči ulaganja od oko 380 milijuna dolara, dok je mađarski MOL spreman platiti do 300 milijuna dolara. Sva tri ponuđena iznosa daleko nadmašuju i najoptimističnija očekivanja.

Tako povoljne ponude izazvale su veliko iznenađenje među upućenima u naftni biznis. Dok su kod domaćih stručnjaka izazvale zadovoljstvo, kod neutralnih eksperata odmah su pobudile sumnju. Više stranih eksperata koje je konzultirao Nacional zaključilo je kako se ne bi iznenadili da je tako povoljna cijena dobivena isključivo zbog toga što je možda Vlada obećala potencijalnim kupcima da će kupnjom samo 25 plus jednu dionicu ostvariti veća prava od onih koja im osigurava četvrtina dionica. Čak možda i upravljačka prava. Kad bi to bilo točno, a u to je teško povjerovati, jer bi to bio protuzakoniti postupak, prodaja dionica Ine pretvorila bi se u najveći skandal Račanove vlade. Puno veći od afere sa Sunčanim Hvarom.

Upravo je, naime, zbog pokušaja potpredsjednika Vlade Slavka Linića da se kupcu prvih 25 posto dionica osigura pravo prvenstva u sljedećoj prodaji dionica, došlo do skandaloznog sukoba u Vladi. Ministri Radiomir Čačić i Ivan Pecek spriječili su da se takva odredba unese u uvjete natječaja za prodaju dionica Ine tvrdeći da se tako štite interesi države i same tvrtke. Odlukom da kupac prvih 25 posto dionica nema pravo prvokupa spriječilo se da Ina u budućnosti postane tzv. branch office neke druge tvrtke, kao što se to dogodilo s Hrvatskim telekomunikacijama koje su prešle u ruke Deutsche Telekoma. Osim toga, kad država stavi na prodaju sljedećih dvadesetak posto dionica, za njih će se moći ravnopravno nadmetati i one tvrtke koje u ovoj rundi neće proći, što će omogućiti postizanje najpovoljnije cijene. Vlada će pak kroz dionice u državnom vlasništvu osigurati nadzor i zaštitu nacionalnih interesa u toj najvećoj hrvatskoj kompaniji.

Vladini stručnjaci i savjetnici predviđali su da se u najboljem slučaju za 25 posto dionica mogu očekivati ponude između 200 i 250 milijuna dolara. Pesimisti su pak uvjeravali da je nemoguće dobiti više od 100 milijuna dolara. Jedino u slučaju da je Vlada obećala kupcu 25 posto dionica pravo prvokupa za sljedeću tranšu dionica moglo se očekivati, tvrdili su, da će zainteresirani eventualno ponuditi do 300 milijuna eura. A 30 posto ponuđene cijene odnosi se na vrijednost dionica, 50 posto ulaže se u poslovnu strategiju, dok će se 20 posto cijene položiti u stranu banku kao jamstvo kupcu da će moći naplatiti naknadu za eventualne gubitke ili dugove koji nisu bili odmah utvrđeni. No na taj uvjet, tvrdi se, Vlada neće pristati.

Premda su razlike u ponuđenoj cijeni relativno visoke, to ipak ne znači da je Rosneft siguran pobjednik, OMV marginaliziran, a MOL gubitnik. Uz ponuđenu cijenu, naime, jednako važnu ulogu imat će i zadovoljavanje ostalih uvjeta koje je Vlada predvidjela u natječaju. To se prije svega odnosi na način upravljanja tvrtkom, odnose u Upravi i Nadzornom odboru, zatim način i dinamiku ulaganja i plaćanja ponuđenog iznosa te strategiju razvoja u sljedećih pet godina. Budući da su sva tri ponuđača stavila primjedbe na ta tri Vladina paketa prijedloga, njeni savjetnici sada s njima razrađuju detalje ponude. Očekuje se da će se taj dio pregovora okončati najkasnije za desetak dana. Nakon toga Rosneft, OMV i MOL precizirat će ponudu i odrediti konačnu cijenu i sve ostale uvjete. Vlada će obznaniti konačnu odluku do početka ožujka.

Među stručnjacima koje je konzultirao Nacional nema suglasnosti o tome čija je ponuda najbolja. Svaki ponuđač, po njihovu mišljenju, ima prednosti, ali i mane. Tako se, primjerice, uopće ne dvoji da je Rosneft, u komercijalnom i poslovnom smislu, dao najbolju ponudu. U njihovoj ponudi, tvrde upućeni, najmanje je uvjeta i zahtjeva, a iz prethodnih pregovora dali su naslutiti da je njima najvažnije da se probiju na tržište u regiji. No problem je s ruskim tvrtkama, tvrde upućeni, ne samo loš image zbog mogućeg netransparentnog vlasništva nego i to što se one prvo vrijeme doista previše ne upliću u poslovanje, no taj se odnos počinje relativno brzo mijenjati. Na kraju nerijetko traže, navodno, čak i prava koja im ne pripadaju. Jedan od najvažnijih elemenata pri odabiru kupca bit će i njegov odnos spram postojećih Ininih rafinerija u Sisku i Urinju kod Rijeke. Budući da Rusi imaju praktički neograničene izvore nafte, logično je očekivati da su im te dvije rafinerije potrebne za preradu nafte koja će se distribuirati na balkanskom tržištu. No prevladava uvjerenje da Rosneft neće biti zainteresiran za financiranje nastavka Ininih istraživanja naftnih polja u inozemstvu, osim u Siriji, te da će zbog toga biti zaustavljena istraživanja u Africi. Rosneft sasvim sigurno neće moći bitno pridonijeti modernizaciji i tehnološkom unapređenju tvrtke jer ne raspolaže najsuvremenijom tehnologijom. No ta je tvrtka, u usporedbi s ostalim konkurentima, socijalno osjetljivija, ima razumijevanja za radnička prava i probleme s viškom zaposlenih. Rosneft, tvrdi se, još nije postao prava bezdušna kapitalistička tvrtka zapadnog tipa.

OMV je također vrlo prihvatljiv strateški partner i to iz više razloga. Austrijanci su, kao i Rusi, zainteresirani za nastavak rada dviju Ininih rafinerija jer se njihovo najbliže postrojenje za preradu nafte nalazi kod Beča. Stoga su im za pokrivanje južnog tržišta nužne Inine rafinerije u Sisku i Urinju. OMV je potencijalno poželjan partner jer ima svoje tržište, sposoban je vrlo brzo uvesti zapadne standarde u poslovanju i najmoderniju tehnologiju. Upozorava se, međutim, da bi OMV u uvođenju zapadnih standarda u poslovanje mogao biti znatno manje socijalno osjetljiv od Rosnefta.

Kad su 2000. izborni pobjednici smijenili dotadašnju HDZ-ovu upravu Ine, najveću hrvatsku tvrtku zatekli su u potpunom rasulu i pred bankrotom. Bilanca je bila katastrofalna: nagomilani gubici premašili su 3,6 milijardi kuna tako da je vrijednost temeljnog kapitala pala s 9 na 5,4 milijarde kuna. Inin dug u inozemstvu u međuvremenu je dosegnuo čak 480 milijuna dolara. Poslovnim partnerima Ina je bila dužna još oko 2 milijarde kuna. Imala je, doduše, oko 2,2 milijarde nenaplaćenih potraživanja, no za razliku od dugova koje je morala podmiriti, od nenaplaćenih potraživanja mogla je naplatiti najviše milijardu kuna. Nakon promjene na čelu tvrtke nova Uprava Ine s Tomislavom Dragičevićem na čelu poduzela je niz mjera: od racionalizacije proizvodnje i efikasnijeg poslovanja do radikalnog smanjenja troškova. Raskidali su štetne i nepovoljne ugovore, spriječili rasipanje novaca i neracionalno trošenje. Uprava se uhvatila u koštac s kriminalom, krađama, švercom, prijevarama. Umjesto forsiranja proizvodnje jeftinog lož-ulja prešlo se na proizvodnju skupljih bijelih derivata. Tako je u istim pogonima i s istim brojem ljudi ostvarena godišnja ušteda veća od 50 milijuna dolara. Ina se također, među ostalim, odrekla i neracionalnog iznajmljivanja skladišta pa je tako godišnje ušteđeno oko 250 milijuna kuna. Prodajom ruskih naftnih polja Bijele noći vodstvo Ine oslobodila se velikih muka, troškova i financijskih neizvjesnosti. Vlada je također dala svoj obol preokretu Inina poslovanju liberaliziravši cijene nafte i naftnih derivata, čime je pripomogla da se Ina oporavi i osovi na svoje noge. Ini je išao na ruku i enormni rast cijena nafte na svjetskom tržištu pa će ovu godinu završiti s dobitkom koji će dosegnuti gotovo milijardu kuna. Usporedbe radi valja spomenuti da je 2000. ostvaren gubitak od 360 milijuna dolara. Iznimno je također bila važna odluka da se osnuje desetak tvrtki-kćeri, što je pridonijelo efikasnijem poslovanju i transparentnom poslovanju cijelog sustava. Tako se Inina tvrtka Crosco s 2000 tisuće zaposlenih, nakon što se konstituirala kao samostalni poslovni subjekt, ne samo spasila od propasti nego danas sjajno radi. Njenih 700 radnika zaposleno je u Siriji i Jordanu, zbog njih je dva puta mjesečno uspostavljena čarter veza između Zagreba i Damaska.

Sve to učinilo je Inu gotovo preko noći poželjnim partnerom velikih europskih tvrtki. Ina je od gubitaša postala perspektivnom profitabilnom tvrtkom i zbog toga se između tri velike europske tvrtke vodi tako teška bitka za kupnju prve tranše njenih dionica. U tu bitku uključile su se i ruska, austrijska i mađarska vlada.

Ini je nužan strateški partner ako se želi modernizirati i prodrijeti na strana tržišta. No ako propadnu sadašnji pregovori o prodaji 25 posto dionica, Ina se ipak neće naći u bezizlaznoj situaciji. Inin je bonitet na tržištu kapitala iznimno velik i ona bi se mogla, kad bi trebalo, pod povoljnim uvjetima zadužiti za 200 do 300 milijuna dolara. Mogla bi na tržištu dionica plasirati dionice vrijedne oko milijardu kuna. To bi bio pristojan kapital za modernizaciju proizvodnje i unapređenje poslovanja. Uz to Ina je pred realizacijom dvaju velikih projekata: plinifikacije Jadrana u koju zajedno s Talijanima ulaže 320 milijuna dolara (svaka strana po polovicu tog iznosa). Neće proći dugo ni do početka komercijalne eksploatacije naftnih i plinskih polja u Siriji, čija će se dobit također mjeriti stotinama milijuna dolara. S obzirom na sve to Ini je nesumnjivo potreban strateški partner, ali svoje dionice ipak ne treba prodavati po svaku cijenu.

Komentiraj