Zagrepčani znaju da Ratkajev prolaz spaja Vlašku i Martićevu ulicu, ali malo ih zna da je Juraj Rattkay ne samo jedan od najistaknutijih članova obitelji Rattkay, nego i autor prve tiskane hrvatske povijesti, knjige „Memoria regum et banorum Dalmatiae, Croatiae et Sclavoniae“, odnosno u prijevodu „Spomen na kraljeve i banove kraljevstva Dalmacije, Hrvatske i Slavonije“ koja je tiskana 1652. u Beču. Nedavno je u Muzeju Međimurja Čakovec otvorena izložba Muzeja Hrvatskog zagorja, Dvora Veliki Tabor, pod nazivom „Juraj Rattkay Velikotaborski (1613.-1666.)’’, a autorica je povjesničarka i muzejska savjetnica Dvora Veliki Tabor Nadica Jagarčec. Na izložbi se može vidjeti originalno izdanje Rattkayeve ‘’Memorie’’ iz 1652. te ponovljeno izdanje iz 1772. i nekoliko knjiga iz 17. stoljeća te viteški oklopi, puške i mačevi iz 17. stoljeća iz zbirke Dvora Veliki Tabor. Kopije dokumenata iz Hrvatskog državnog arhiva i Hrvatskog povijesnog muzeja, točnije kraljevske darovnice, grafike i oporuke, ilustriraju značaj plemićke obitelji Rattkay te Jurja Rattkaya i njegova djela.

Dvor Veliki Tabor bio je tijekom triju stoljeća, od 1502. do 1793., glavno sjedište obitelji Rattkay, čiji su se pripadnici isticali u vojnom, političkom, crkvenom i kulturnom životu tadašnje Hrvatske, a Juraj II. Rattkay, kanonik zagrebačkog Kaptola, dobar govornik, prevoditelj, sudionik vojnih pohoda, bio je jedan od najistaknutijih.

Dvorac Veliki Tabor; Juraj Rattkay Velikotaborski, ‘Memoria regum et banorum regnorum Dalmatiae, Croatiae, et Sclavoniae’ (desno). FOTO: Dvor Veliki Tabor

Nadica Jagarčec objasnila je da su preci Jurja II. Rattkaya, porijeklom iz sjeverne Ugarske, stigli u Hrvatsku početkom 16. stoljeća.

„Hrvatski ban Ivaniš Korvin dodijelio je 1502. Pavlu Rattkayu za ratne zasluge i 200 forinti duga prve posjede u hrvatskim krajevima: Jurketinec i Tabor ili Vrbovec pokraj rijeke Sutle u Hrvatskom zagorju. Tijekom 16. stoljeća hrvatsko je područje bilo izloženo novim navalama turskih osvajača. Nakon porazne bitke na Mohačkom polju 1526., na ugarsko-hrvatsko prijestolje zasjela je vladarska dinastija Habsburg. Osmanlije su osvajali sve veća područja u Hrvatskoj i Slavoniji, sve do Virovitice i Čazme i Hrvatska je svedena na ostatke ostataka nekad slavnog hrvatskog kraljevstva. U tom zlosretnom 16. stoljeću, pripadnici obitelji Rattkay, upravo zahvaljujući vojnim zaslugama u borbama protiv Turaka, stekli su plemićki naslov baruna. Godine 1559. Ferdinand I. Habsburški dodijelio je Petru II. i Pavlu III. Rattkayu svečanu barunsku diplomu uzimajući u obzir vojne zasluge njihova oca Pavla II. koji je do pogibije u bici kraj Preloga bio aktivni sudionik mnogih bitaka protiv Turaka. Obnašao je i važne javne dužnosti: bio je hrvatski podban, podžupan Varaždinske i Križevačke županije te plemićki sudac u Varaždinskoj županiji“, rekla je autorica izložbe.

Kako je dalje navela, Petar II. ženidbenim je vezama, a sklapao je brak 3 ili 4 puta, znatno povećao posjede Rattkaya i bio je jedan od najmoćnijih plemića u Hrvatskoj. Sudjelovao je u gušenju hrvatsko-slovenske seljačke bune 1573., iako ona nije zahvatila Rattkayeve posjede.

„Gotovo do potkraj svog života bio je zapovjednik četa te je u Grazu držao 50 vojnika. Umro je u Velikom Taboru 1586. Sahranjen je u desinićkoj župnoj crkvi, a nad njegovim je grobom u kamenu isklesan njegov lik u viteškoj odori i izveden latinski natpis. Sin Petra II., Ivan II. i njegova žena Ana Konjski koja mu je u vlasništvo donijela mnoge posjede, primjerice Susedgrad i Donju Stubicu, bili su djed i baka Jurja II. Rattkaya. Ivan II. dobio je od kralja Rudolfa II. sajamski privilegij za sela Sopot, Desinić i Mali Tabor, a od toga je i sam ubirao značajne novčane prihode. Jedan od sinova Ivana II. i Ane Konjski je Petar III. Šimun koji je, kao i njegov otac, bio kapetan karlovačkih konjanika. Godine 1617. i 1628. imenovan je kraljevskim povjerenikom u Hrvatskoj prilikom uvođenja bana Sigismunda Erdődyja na njegovu dužnost, a tu su čast tada imali samo najodličniji od plemstva. Petar III. Šimun Rattkay je u braku s Barbarom Erdődy imao dvoje djece: sina Jurja II. Rattkaya i kćer Mariju Elizabetu.“

Ivan Kukuljević Sakcinski rekao je govoreći o Rattkayu da svatko može uvidjeti rodoljubno srce piščevo i uglađeni jezik, kakvim je malo kajkavskih Hrvata u ono doba pisalo

Juraj II. Rattkay rodio se 22. prosinca 1613. u Velikom Taboru, iako se prije smatralo da se rodio 1612. u Karlovcu gdje mu je otac boravio kao krajiški časnik. Mladi Juraj pohađao je u Grazu gimnaziju od 1627. do 1631. i prvu godinu studija filozofije. U Leobenu, u Austriji, 1632. stupio je u isusovački red – u knjizi novicijata, navodi naša sugovornica, za njega je zabilježeno da ima 19 godina, da je dobrog zdravlja i da govori latinski, hrvatski i njemački jezik. No ubrzo Juraj je napustio isusovački red i nastavio studij filozofije u Grazu od 1637. do 1639. Bio je gimnazijski profesor prvo u Zagrebu, a potom u Györu, gdje je 1639. otpušten iz isusovačkog reda.

Nadica Jagarčec objasnila je da je za vrijeme studija u Beču 1640. tiskao hrvatski prijevod jednog latinskog djela isusovca Lamormaina, a prijevod je posvetio svom zaštitniku, grofu Ivanu Draškoviću.

„Već naslovnica te knjige najavljuje da se Juraj predstavlja kao Slobodni gospodin od velikoga Tabora grada i kao zagrebački kanonik, dakle u to vrijeme je već raskinuo veze s isusovačkim redom, a biskup Benedikt Vinković već ga je imenovao kanonikom katedrale. Ivan Kukuljević Sakcinski rekao je govoreći o Rattkayu i toj knjizi da svatko može uvidjeti rodoljubno srce piščevo i uglađeni jezik, kakvim je malo kajkavskih Hrvata u ono doba pisalo. Rattkay se u predgovoru obratio čitatelju ističući važnost pisanja i govorenja na narodnom jeziku. Svojim govorom 1641. u Beču, ‘Hvalospjev sv. Ladislavu ugarskome kralju slavnoga ugarskog naroda’, izgovoren u bazilici sv. Stjepana prvomučenika, sveca zaštitnika bečkog sveučilišta, postigao je veliki uspjeh i potvrdio glas dobroga govornika. Godine 1643. imenovan je čazmanskim i kalničkim arhiđakonom i kanonikom lektorom.“

Mačevi iz 17. stoljeća i Puška iz 17. stoljeća, ukrašena motivima iz lova, neki su od predmeta koji će se moći vidjeti na izložbi. FOTO: Dvor Veliki Tabor

U međuvremenu je Rattkay, navodi Nadica Jagarčec, s banom Draškovićem ratovao protiv Turaka, a posebno se istaknuo u bitci pokraj Kladuše 1641. Po nalogu bana Draškovića obilazio je pogranične utvrde uz tursku granicu i nadgledao radove obnove i utvrđivanja te je sudjelovao na zasjedanju Ugarskog sabora u Požunu. Osim Ivana Draškovića, osobiti prijatelji Rattkayu bili su braća Nikola i Petar Zrinski. Kako je objasnila autorica izložbe, Petar Zrinski i Juraj Frankopan uputili su 1647. molbu zagrebačkom Kaptolu da dopusti Rattkayu poći s njima u rat protiv Šveđana. Tako je Rattkay uz dopuštenje Kaptola kao vojni dušobrižnik pratio hrvatsko konjaništvo kroz bitke posljednjih mjeseci Tridesetogodišnjeg rata u Češkoj, Saskoj i Turingiji.

Posredovanjem bana Nikole Zrinskog postao je Rattkay 1651. kraljevskim povjerenikom za vlaška pitanja.

„U to vrijeme Rattkay je s banom Nikolom ratovao protiv Turaka kraj Petrinje, Kostajnice i na Uni. Vrlo detaljno opisao je Ratkaj u svojoj povjesnici bitke koje su se tada vodile protiv Turaka, u kojima je i sudjelovao. Opisujući iscrpljujuće bitke s Osmanlijama, Rattkay je isticao hrabrost i junaštvo bana Nikole Zrinskog kao svijetli primjer plemenitog i velikodušnog vojskovođe. Juraj Rattkay je 1653. položio prisegu i župi Stenjevec pokraj Zagreba, a tri godine nakon toga obnašao je naslov prepošta metropolije Kalocse. Uz podršku Zrinskih Rattkay je i nadalje obnašao svoje političke dužnosti te održavao veze s uglednim intelektualcima grupiranim oko kongregacije svetog Jeronima u Rimu: dopisivao se s Jeronimom Paštrićem i Jurjem Križanićem. Zbog oštre i otvorene kritike svojih suvremenika Rattkay je objavom ‘Memorie’ stekao brojne neprijatelje u uglednim obiteljima koji su priželjkivali osvetu. No ubrzo Rattkay je svojim neprimjerenim ponašanjem, a optužen je za preljub s jednom ženom, pridonio tome da je prvo kažnjen novčanom globom i oduzimanjem pola godišnjih kanoničkih prihoda, a 1662. Rattkayu je biskupski sud oduzeo sve časti, naslove i crkvene dohotke pa je tako bio primoran napustiti Kaptol i povući se na svoje imanje i kuriju Kraj na rijeci Sutli. Sve se to zbilo nakon skandala koji su izazvala Rattkayeva ljubavna pisma Ani Malenićkoj. Pisma su, umjesto kod dame, završila kod njene mame, a nakon toga kod biskupa Petretića“, ispričala je Nadica Jagarčec.

Kako je zaključila, mnogi povjesničari sve do naših dana prigovarali su Rattkayu da nije bio dorastao zadatku, odnosno često se ponavljaju podcjenjivački navodi iz ‘’Criteriona’’:

„Tek je Hrvatski institut za povijest 2001. objavljivanjem hrvatskog prijevoda i reprinta djela ‘Spomen na kraljeve i banove kraljevstva Dalmacije, Hrvatske i Slavonije’ sa studijom mađarskog povjesničara Sandora Benea donio sasvim novu sliku o Rattkayevu djelu i njegovu značenju, ističući Rattkayevu povezanost s braćom Zrinski, ne samo u spomenutoj posveti djela. Rattkayeva je povjesnica trebala poduprijeti stalešku i političku kampanju Zrinskoga, prezentirajući njezin hrvatski cilj. Kao što je napisao Korade: Rattkay nije neuki povjesničar ni smušeni idealist, već važan čimbenik i ‘glasnogovornik’ ranog razdoblja urote Zrinsko- Frankopana, a elementima humanističkog ilirizma udario je temelje modernom hrvatskom nacionalizmu. Osnovni motiv koncepcije djela jest naglašavanje narodnog bitka i državne tradicije hrvatskog naroda u kontekstu uloge ‘kršćanskog bedema’ u borbi protiv Turaka. No isto tako prisutan je i skriven, ali nedvosmisleni protuhabsburški ton ‘Spomena’ jer bečki dvor ponovno odgađa oslobodilački rat protiv Turaka i dodjeljuje sve više povlastica Vlasima. Rattkayeve su ideje posve identične s programom Nikole Zrinskog i njegova urotničkog kruga – obrana postojećih autonomija i uspostava jakog centra vlasti s dugoročnim ciljem konačnog oslobođenja od Turaka.“