Nakon splitske retrospektive kojom je u veljači ove godine obuhvatio period od četrdeset godina rada, slikar i kipar Joško Eterović (1943.) predstavit će svoju recentnu produkciju i odati aktualne umjetničke preokupacije zagrebačkoj publici. Otvorenje izložbe je 19. travnja u 20 sati, a zainteresirani će moći posjetiti Galeriju Kranjčar do 10. svibnja, pri čemu će im biti dostupno 13 slika i dvije skulpture umjetnika kojeg nisu zaobišli prepoznavanje inozemne kritike i mogućnost izlaganja izvan Hrvatske.

Izložba nosi naziv “Ekscelentnost materije”. “Riječ je o materijalima koje izučavam godinama, iako se radi o akrilu, imate osjećaj materije, namaza i međuprostora. Kada se osvijetli taj međuprostor, slika počne jače pulsirati i živjeti. Svjetlost daje mogućnost da se otkrije međuprostor”, govori Eterović za Nacional, pokazujući slike na koje pada svjetlost preko staklenog krova galerije.

Joško Eterović rođen je u Splitu, a danas živi na tri adrese i plodno stvara u svojim ateljeima u Rijeci, Zagrebu i Parizu. “Kada netko ima priliku baviti se umjetnošću u različitim gradovima, prima puno više utjecaja i lakše se dostojno informira. Danas se čovjek može informirati i preko interneta, ali ogromna je razlika između toga i mogućnosti da se uživo vide najznačajnija djela suvremene umjetnosti”, objašnjava Eterović značaj života u različitim gradovima za svoju umjetnost. Ističe da nema problema s činjenicom da je samouk i da je to pitanje koje mu postavljaju isključivo u ovoj sredini.

Za Joška Eterovića razmišljanje je ono što prethodi kreativnom činu. “Ako se ne razmišlja o slikarstvu, ne može se ni stvarati. Nijedan umjetnik ne može napraviti sliku, a da nema koncept”, misli Eterović.

A osoba od posebnog povjerenja s kojom kritički preispituje vlastiti rad je kustos ove izložbe. Osim što je povjesničar umjetnosti i psiholog, Dominique Narran je i prijatelj Joška Eterovića. “Uvijek sam se tjerao da budem analitičan i da se izražavam što je moguće deskriptivnije, da mi ne bi prigovarali da ga hvalim. Sada sam se već opustio, puno sam slobodniji i više se ne bojim da će mi zamjeriti pozitivan sud jer sam mu prijatelj”, govori Narran koji se danas tek povremeno bavi ovim poslom. Nekada je radio za Časopis Beaux arts (Lijepa umjetnost) pa ima svoje mišljenje i o prisutnosti kritike u francuskim medijima. “Osim što postoji mnoštvo specijaliziranih časopisa, umjetnička kritika prisutna je i u dnevnim listovima i tjednicima. Uglavnom, ne čuju se glasovi o nestanku kritike kao žanra”, objašnjava Narran dodajući da u Francuskoj postoji puno međunarodnih umjetnika i da tamošnju scenu odlikuje velika otvorenost prema svijetu i raznolikost estetskih prijedloga. Po njegovu sudu, Pariz polako počinje vraćati značaj koji je imao kao nekadašnje središte suvremene umjetnosti, što se počelo mijenjati nakon 1945. kada je primat preuzeo SAD.

Dominique Narran ima spreman odgovor i na pitanje zašto mu se sviđa Eterovićev rad i što je ono što ga čini specifičnim. “Joško Eterović je netko tko se neprestano osvježava. Umjetnici nerijetko ostanu u jednom stilu onda kada ga napokon iznađu. Dakako, to samo po sebi nije ni pozitivno ni negativno, apsolutno ne kritiziram one umjetnike koje je lako identificirati po stilu, publika to voli. No istaknuo bih Joškovu hrabrost jer je definitivno riskantno toliko puta se mijenjati u umjetničkom smislu. On je u tome uspio, svaki put našao je nešto što mu pripada”, uvjerljivo će Narran. “Njegov rad je jako jednostavan, ali to nikako ne poništava originalnost. Geometrijski oblici, to smo vidjeli već puno puta, ali ovi radovi su tehnički savršeno izvedeni, ne dopušta se ni najmanja pogreška”, rezimira Narran.