IZLOŽBA 2019. OTKRILA.: ‘Brač svoju bogatu sakralnu baštinu može nuditi turistima’

Tomislav Čuveljak

Objavljeno u Nacionalu br. 1097, 04. svibanj 2019.

Izložba ‘Sakralna baština otoka Brača – itinerari kulturnog turizma’ kroz predstavljanje sakralne arhitekture otoka govori i o stanovništvu otoka i kršćanskoj vjeri od kasnoantičkog do novovjekovnog razdoblja, a Brač je s čak 116 crkava i samostana jedinstven na Mediteranu

Otok Brač ima 116 sakralnih objekata pa je po tome jedinstven u Hrvatskoj, a možda i na Mediteranu. Kako bi se na to skrenula pažnja, osmišljena je izložba “Sakralna baština otoka Brača – Itinerari kulturnog turizma” koja kroz predstavljanje sakralne arhitekture otoka govori i o stanovništvu otoka i njegovoj kršćanskoj vjeri od kasnoantičkog do novovjekovnog razdoblja. Izložba će u zagrebačkom Arheološkom muzeju biti otvorena do 16. lipnja 2019., a realizirana je uz financijsku potporu Splitsko-dalmatinske županije, Turističke zajednice Splitsko-dalmatinske županije i Ministarstva kulture Republike Hrvatske. Sakralna baština otoka Brača na izložbi je podijeljena na ranokršćanske crkve, srednjovjekovne crkve, crkve na mjestima pretkršćanskih kultova, župne crkve te samostane i eremitaže.

Joško Stella, direktor Turističke zajednice Splitsko-dalmatinske županije, istaknuo je da TZ Splitsko-dalmatinske županije surađuje sa Sanjinom Mihelićem, ravnateljem Arheološkog muzeja, još od 2009. kada je napisao knjigu “Turizam i arheologija”:

“On je jedna od rijetkih osoba koje su napravile puno za povezivanje kulture, arheologije i turizma. Kada je stupio na funkciju, došli smo na ideju da surađujemo, a još prije toga su mi drugi skrenuli pažnju na to, što sam i sȃm uvidio, da se nitko ne bavi sakralnom baštinom otoka Brača i da bi bilo potrebno objediniti sve te objekte i iskoristiti njihov kulturno-turistički potencijal. Brač, koji je veličine Malte, jedan je od mediteranskih otoka koji imaju najviše sakralnih objekata: to je važan element naše ponude kulturnog turizma i nešto što nije bitno samo religioznim ljudima, nego i onima koji proučavaju kulturu. Ovo je drugi put da imamo izložbu u Arheološkom muzeju u Zagrebu, prošle godine tema su bile rimske ceste Splitsko-dalmatinske županije. Prije ove izložbe napravili smo brošuru ‘Sakralna baština otoka Brača’ koja ima sedamdesetak stranica: u njoj su crkve opisane i podijeljene u cjeline te je napravljen vodič crkava.”

Istaknuo je da ljudi nisu toliko upoznati sa sakralnom baštinom otoka Brača, u usporedbi sa, primjerice, pustinjom Blaca, samostanom koji su u 16.stoljeću osnovali poljički svećenici glagoljaši, a nalazi se između Bola i Milne: “Nema dovoljno informacija o sakralnim objektima, zbog toga je i osmišljen ovaj projekt kako bi se objekti danas zaštitili, a sutra kulturno i turistički iskoristili. Trebalo bi to staviti na posebni spisak i prepoznati Brač kao otok koji je po tome poznat, nakon čega bi se mogle organizirati posebne ture u dogovoru s turističkim agencijama. Prije toga potrebno je zaštititi i obilježiti objekte jer nisu svi obilježeni. Sakralna baština otoka Brača nije dovoljno prepoznata na nacionalnoj razini, unatoč tome što je Ministarstvo kulture pomoglo i pustinju Blaca i još neke objekte na Braču, ali nije prepoznalo specifičnost Brača u kontekstu sakralne baštine. Turisti će biti zadovoljni samo ako je zadovoljno i lokalno stanovništvo: ako kod njih pobudimo interes za sakralnu baštinu, oni će je kvalitetnije približiti turistima. Ako lokalni ljudi nisu uključeni u projekt, onda nema tko te crkve čuvati i održavati. Mi smo prva županija koja je 2009. napravila strategiju razvoja kulturnog turizma na osnovi koje smo ostvarili dosta toga. Orijentirani smo na kulturni turizam, a s tim u vezi treba istaknuti da imamo četiri lokaliteta pod zaštitom UNESCO-a: Dioklecijanovu palaču, staru jezgru Trogira, Horu, odnosno starogradsko polje, te stećke u Imotskom.”

‘Ne postoje bilješke o dolascima na objekte jer se ne naplaćuju karte i nema uspostavljenih ruta, što se pokušava postići kroz ovaj projekt’, kaže Vedran Barberić

Arheolog Vedran Barbarić i ekonomist i turistički vodič Lino Ursić autori su izložbe. Barbarić je istaknuo da je, kada je riječ o kvaliteti i ulaganju u objekte, najreprezentativniji primjer samostan Blaca kao izolirano mjesto s višestoljetnom tradicijom:

“Tamo se napravilo dosta konzervatorskih radova i sve je dobro promovirano, dok su drugi objekti uglavnom poznati ljudima iz uže struke koji se time bave, a turistički su slabo relevantni i neiskorišteni. Neki su čak i relativno posjećeni, ali ne postoje evidencije o tome jer se ne naplaćuju karte i za sada nema uspostavljenih ruta, što se pokušava postići kroz ovaj projekt. U tom smo smislu od početka smo imali podršku nadležne Nadbiskupije, bile su nam otvorene sve crkve, pa i one do kojih je teže doći. Naime, do nekih smo trebali dobrano propješačiti i odraditi terenski rad i arheološki pregled. Župnici bi nam izišli u susret, dali ključeve, a također je bila bitna i lokalna zajednica jer nedostaje informacija o tome kako doći do crkava koje su na osami. Nekada su to bile crkve srednjovjekovnih naselja koja danas ne postoje. Doduše, postoje putovi i makadamske ceste, ali bolje je razgovarati s lokalcima. Bračani su kao ljudi i zajednica ponosni na taj dio svoje baštine, na tu identitetsku odrednicu. Od tih 116 evidentiranih sakralnih objekata, neki su u obliku arheoloških lokaliteta, ali najveći broj njih stoji pod krovom i barem je povremeno u upotrebi. To govori dosta o tome koliko se lokalna zajednica brine za njih i koliko su ljudi na to ponosni. Zbog toga nam je rad na projektu zaista bio užitak.”

Objasnio je da kršćanski objekti, već od kasne antike, redovito nastaju uz naselja kako bi služili potrebama stanovništva:

“Od srednjeg vijeka i doseljenja novog slavenskog stanovništva, crkve su se podizale u unutrašnjosti uz nova naselja, dok su antička većinom nastajala na sjevernim obalama otoka. Slavenstvo je sa svojim poganskim vjerovanjima relativno dugo trajalo, a kršćanstvo se tek s vremenom, prema kraju srednjeg vijeka, nametnulo kao dominantna religija na tom otoku. Povijesne okolnosti razvoja naseljenosti na Braču bile su nešto drugačije: na tom otoku nikada u kasnoj antici nije postojalo naselje koje se razvilo u srednjovjekovni grad kao što je to slučaj s gradom Hvarom ili pak Krkom i Rabom. Na Braču se to nije dogodilo jer je u antičkom razdoblju, kao agrarno područje, bio u sjeni Salone kao dominantnog centra iz kojeg su dolazili svi religijski i arhitektonski impulsi. S druge strane, postoji mogućnost da je otok Brač bio pod izravnom upravom carske vlasti pa se nije ni mogla razviti gradska zajednica. Zato je ostao ruralno područje i gradile su se manje crkve. Specifičnost otoka je, dakle, u tome što je njegov početak usmjerio daljnji razvoj.”

Kako je objasnio Barbarić, većina arheoloških istraživanja provedena je i objavljena od 60-ih do ranih 90-ih godina prošlog stoljeća. S obzirom na to da novijih istraživanja nema puno, a rezultati često do danas nisu ni publicirani, to je osnova za svako daljnje proučavanje ranokršćanske baštine. Riječ je o, dodao je, ranokršćanskim crkvama, srednjovjekovnim crkvama sa stilskim odlikama predromanike, romanike i gotike, župnim, uglavnom baroknim crkvama, nekolicini novih objekata i samostanima. Odgovorio je na pitanje koji su najistaknutiji objekti u tom smislu:

“Najistaknutiji su kompleks u Povljima, samostan Blaca, Zmajeva špilja, Škrip kao cjelina, crkva Svetog Mihovila iznad Dola, Sveti Juraj kod Nerežišća i crkva Svetoga Vida na Vidovoj gori. Tu je i niz ranonovovijekih župnih crkava sa svojim prepoznatljivim zvonicima baroknih odlika, među kojima se ističe nerežiška župna crkva, a u novije doba selačka župna crkva i zvonik u Ložišćima predstavljaju historicističke objekte koji odudaraju od cjelina u kojima su nastali, ali su stotinama godina prisutni pa su postali prepoznatljivi simboli mjesta i zajednica. Pretkršćanski sloj, odnosno slavenski poganski sloj, može se iščitati iz crkava koje su građene u srednjem vijeku, a posvećene su pomno odabranim svecima kao što su sveti Juraj, sveti Mihovil, sveti Vid i sveti Ilija. Svaki od njih ima neki atribut koji označava borbu protiv zla i poganstva pa je njihova uloga na tim mjestima jasno određena. Ne mogu se golim okom razlikovati pretkršćanski i kršćanski sloj zato što o arhitekturi i organizaciji slavenskih sakralnih mjesta znamo malo ili ništa. Koliko nam je poznato, na takvim svetim mjestima slavenskih vjerovanja nisu podizani hramovi u smislu čvrstih struktura pa do danas nije ništa sačuvano.”

‘Ako kod lokalaca pobudimo interes za sakralnu baštinu, oni će je približiti turistima. Ako lokalci nisu uključeni, onda nema tko te crkve čuvati i održavati’, kaže Joško Stella

Kako je rekao, o njima znamo preko odabira svetaca, titulara i crkava koje su građene na tim mjestima te iz otočke toponimije. Imena mjesta govore nam o percepciji stanovništva koje im je nadjenulo ime: pučke predaje i priče do danas su sačuvane, a time se bave kulturni antropolozi, etnolozi i jezikoslovci:

“U tom je smislu vrijedna knjiga pokojnoga akademika Petra Šimunovića ‘Toponimija otoka Brača’ kojom su postavljeni visoki standardi prije gotovo pola stoljeća. Kada govorimo o pretkršćanskim kultovima, cijeli otok je pokriven gomilama koje su većinom nastajale kroz sva ta stoljeća i predstavljaju nusprodukt velikih recentnih zemljoradničkih aktivnosti. Ipak, njih preko 200 potječe iz prapovijesti, iz brončanog doba. Stanovništvo, o čijim vjerovanjima znamo malo, postavilo je te gomile na mjesta od posebne važnosti u krajoliku. One su ponekad bile i grobišta njihovih poglavara, svojevrsni mauzoleji, iako su obična gomila kamenja. Ponekad su građene i kao prostorni markeri, kao točke u prostoru koje govore čiji je teren i predstavljaju oznake vlasništva zajednica. U srednjem vijeku neke od crkava došle su na ta mjesta: postoji danas teško čitljiva poveznica između srednjega vijeka i te duboke prapovijesti, iako srednjovjekovni Bračani sigurno nisu bili svjesni svega što su ti spomenici predstavljali. Na nekim mjestima se srednjovjekovno stanovništvo i sahranjivalo unutar prapovijesnih gomila. To nam je dovoljan podatak da ustvrdimo da postoji percepcija gomila kao mjesta koja nakon posvete mogu biti sveta mjesta i u kršćanstvu.”

Vedran Barbarić smatra da je važno prikladno koristiti takav tip baštine i ne pretjerati s komercijalizacijom. Kako je istaknuo, s vremenom su neki objekti nadrasli svoj izvorni značaj i postali za zajednicu više od onoga što su inicijalno bili, ali škakljivo je pitanje kako neke od njih koristiti kao resurs, a ne prijeći granicu i mjeru:

“Volim misliti da ovakvi projekti pomažu upravo tome, da su na korist lokalne zajednice i u skladu s idejom održiva razvoja, a ne da se samo stavlja nešto u funkciju tako da to donosi prihode. Ako je u Parizu milijun posjetitelja na jednom mjestu previše, na Braču je možda već 1000 dovoljno da se naruši ambijent. Zato treba biti oprezan da se očuvana izvorna značenjska vrijednost spomenika ili objekta ne pretvori u nešto što samo proizvodi novac. Dobro, činjenica da su ti objekti na nedostupnim ili relativno nedostupnim mjestima, u odnosu na, recimo, milijunski grad, već onemogućava razvoj masovnog turizma. Način na koji se ti spomenici mogu obilaziti pretpostavlja da ste više ili manje aktivna osoba, da ste spremni prošetati kroz prirodu, da ne očekujete da vas se autom iskrca pred vratima nekog objekta, da ste spremni doživjeti ambijent koji ne pruža samo taj objekt, već i prostor u kojem je izgrađen. Ponekad su i sama mjesta u kojima su crkve građene vrijedna, nisu sve crkve specifične i velike umjetničke vrijednosti. Neka su mjesta na Braču imala svoju sakralnu vrijednost i prije kršćanstva, to su mjesta dugog trajanja na kojima možete iščitati kako se mijenjala percepcija koju su o njima imali ljudi koji su kroz stoljeća živjeli u tom prostoru, dok su ona ostala ista.”

Komentiraj