Nosit ću Bandiću kolače u zatvor, ako ga osude – izjava, kojom je hrvatska predsjednica zaokružila, zasad, svoj opus o zagrebačkom gradonačelniku, već danima posve zasluženo ne prestaje konsternirati javnost. Prethodno je dotičnom poslala tortu s državnim insignijama, na nekom mu derneku otpjevala rođendansku čestitku i jako se izgrlila. Najavu o nošenju kolača u Remetinec odmah je objasnila lojalnošću prema svojim prijateljima. „U životu najviše cijenim lojalnost i odanost. Lojalnost prema državi, narodu, zajednici, obitelji i svojim prijateljima, pa čak i ako su optuženi.“ Kasnije – nakon što je premijer Plenković skandal pokušao popeglati, njenu izjavu proglašavajući, vjerojatno, šalom – ponavlja frazu da je svatko nevin dok mu se ne dokaže krivnja. 

Kolinda Grabar-Kitarović kao privatna osoba može smatrati svojim prijateljima i najveće kriminalce i može častiti gospodu iza rešetaka kako joj volja. Ali bi kao predsjednica Hrvatske ipak morala birati društvo. Nekakvu lojalnost, zapravo odgovornost duguje i funkciji koju obnaša. Od jedne bi se šefice države očekivalo da kao najviše životne vrijednosti istakne poštenje i moral, a ne lojalnost. Možda ona zaista u privatnom životu ne vidi razloga za postavljanjem granice između časnog i nečasnog, ali teški je moralni relativizam diskvalificira za položaj na kojem se nalazi. Svojim intimiziranjem s ljudima koji nose teret ozbiljnih optužnica za vratom, a Milan Bandić joj u tom pogledu nije prvi, gospođa Grabar-Kitarović otvara prostor za etabliranje kriminala u političkom i društvenom mainstreamu. 

Istina, pravno svatko je nevin dok mu se ne dokaže suprotno. Ali po toj logici ni Slobodan Milošević nije ratni zločinac. Presudu nije dočekao, ali nitko pošten neće reći da je nevin. Priličan broj sudskih postupaka protiv gradonačelnika Bandića dovoljan su razlog za oprez. Ili hrvatska predsjednica baš nimalo ne vjeruje Uskoku i drugim institucijama države? Svojom strašno malignom izjavom Kolinda Grabar-Kitarović zapravo poručuje da svoje prijateljstvo ili povezanost s nekim problematičnim ljudima stavlja iznad zakona i ispred svoje funkcije. Po toj matrici funkcionira mafija, a nikako ne bi smjela predsjednica Republike. 

Da među njima postoji fatalna sličnost odmah je potom demonstrirao i Milan Bandić, koji je u petak na još jednoj od svojih potpuno konfuznih i sramotnih presica sam sebe pokušavao abolirati od novih, tek provaljenih afera – kriminalnog Adventa i grabežnog preuzimanja komandne funkcije u Dječjoj bolnici Srebrnjak, koja se za plijen kvalificirala svojim, na europske fondove prikačenim, projektima. Verbalna papazjanija zagrebačkog gradonačelnika, baš kao i intervjui predsjednice države, ozbiljno zagađuju javni prostor. O njegovom mentalnom mahnitanju možda najbolje govori onaj dio kad je sebe stavio uz bok Franji Tuđmanu. Za prvog hrvatskog predsjednika Banderas reče da je „jedini čovjek koji je na državnoj razini imao petlju i glavu i odvažnost“, odmah dodajući „i još jedan takav u gradu“. S Tuđmanom se usporedio i po napadanosti. Po njemu, „najnapadaniji ljudi u Hrvatskoj u 29 godina – prvi je hrvatski predsjednik, a drugi gradonačelnik Zagreba“. Očito je da su Kolinda Grabar-Kitarović i Milan Bandić gotovo idealan skandal par.