Kao zemlja koja je pobijedila u nametnutom ratu, žalimo zbog svih civilnih žrtava, ne samo Hrvata, nego i Srba. S tugom se prisjećamo stotina tisuća prognanika koji su protjerani sa svojih ognjišta. Žalimo i za žrtvama ratnih zločina počinjenih s hrvatske strane – rekao je Andrej Plenković na proslavi Dana pobjede u Kninu u iznenađujuće snažnom govoru koji bi mogao imati povijesno značenje. Nikad premijer nije održao tako moćan govor. Svojim istupom ovoga je puta zasjenio i karizmatičnog generala Gotovinu i govornički inače mnogo ekspresivnijeg predsjednika Milanovića. Riječ je o govoru kakav je Hrvatska čekala četvrt stoljeća, još od onih dana kada je u Oluji oslobodila svoj okupirani teritorij i pobjedom osigurala završetak rata.

Prvo, premijer Plenković ovoga je puta potpuno otvoreno govorio o dvostrukoj konotaciji Oluje – činjenici da je Hrvati i Srbi različito doživljavaju. – Svjesni smo da je naša pobjeda u Oluji bila traumatična za mnoge hrvatske Srbe koji je ponajprije povezuju s odlaskom dijela srpskog stanovništva iz njihovih domova i zavičaja na dotad okupiranim područjima. Dok je za većinu Hrvata to ponajprije bio prisilan zbjeg koji su organizirali i naredili kninski pobunjenici, za mnoge Srbe to je dan-danas zbjeg pred hrvatskim snagama – rekao je, pokazujući da se i o srpskom shvaćanju Oluje može govoriti bez diskvalifikacija. Štoviše, uvažavajući ratne traume hrvatskih Srba kao legitimnu i respekta vrijednu temu premijer otvara prostor za hrvatsko – srpski dijalog i detant.

Drugo, Andrej Plenković vrlo jasno priznaje stradanja Srba. Prvi put govori ne samo o srpskim, nego i o hrvatskim zločinima. Ne skriva se iza eufemizama. Ne naziva ih incidentima ili ekscesima, nego baš ratnim zločinima. – Pijetet prema tisućama nedužnih hrvatskih žrtava od Vukovara do Dubrovnika preko Voćina, Saborskog i Škabrnje. Pijetet i prema nedužnim srpskim žrtvama od Paulin Dvora do Varivoda – rekao je, napominjući da se time ne dovodi u pitanje legitimnost ni pravednost Domovinskog rata niti se umanjuje pobjeda postignuta u Oluji.

Treće, Andrej Plenković nedvosmisleno je osudio zločine počinjene nad Srbima, jednakom snagom kojom osuđuje i zločine koje su Srbi počinili nad Hrvatima. – Legitimno pravo na obranu nije i ne može biti opravdanje za nedjelo – te je svaki takav čin bolan za sve obitelji žrtava i ružan ožiljak na pravedno lice i obrambeni karakter Domovinskog rata. –

U najvažnijem dijelu svog govora, onom koji se bavi politikom pomirenja, premijer Plenković kreće od poznate Tuđmanove rečenice izgovorene još 1997. u Vukovaru po završetku mirne reintegracije: „Pobjednik koji ne zna praštati sije klice novih razdora i budućih zala, što hrvatski narod ne želi.“ Ali, u svom hrabrom i moćnom govoru ide dalje od prethodnika. I koncepcijski se odmiče od predsjednika Tuđmana. Tuđman je preferirao da pitanje hrvatskih Srba rješava s Beogradom, u dogovoru sa Slobodanom Miloševićem. Plenković ne smatra, s pravom, da bi mu Srbija u tome trebala biti sugovornik. Svoje saveznike nalazi u Hrvatskoj, među hrvatskim Srbima. SDSS kao koalicijski partner snažno podupire politiku pomirenja. U tom kontekstu dolazak potpredsjednika Vlade Borisa Miloševića u Knin na proslavu Oluje velika je gesta koju treba cijeniti.

Tvrdnje kako se tim potezom hrvatski Srbi emancipiraju od Beograda previđa činjenicu da SDSS ne funkcionira kao ekspozitura Srbije. Onaj dio hrvatskih Srba koji su nekad Slobodana Miloševića smatrali svojim voždom, uloga koju je danas preuzeo zloćudni Vučić, uglavnom su sa slomom svoje, od Hrvatske odmetnute paradržave otišli, da se nikada više ne vrate. Politička grupacija oko Milorada Pupovca uvijek je pokazivala lojalnost prema Hrvatskoj. S tim da je Pupovac osobno za hrvatsku državu devedesetih, u vrijeme međunarodnog priznanja, napravio više od mnogih razvikanih domoljuba. Prisustvo Borisa Miloševića u Kninu izraz je kontinuiteta politike koja zna da se problemi Srba u Hrvatskoj rješavaju u Zagrebu. A ne negdje tamo daleko. Andrej Plenković ima u njima pouzdanog partnera.