IZBORI ZA GRADONAČELNIKA: Lakrdijaš s desnice u bitki za London

Objavljeno u Nacionalu br. 650, 2008-04-29

Konzervativac Boris Johnson kandidirao se za gradonačelnika Londona iako je bio sklon skandalima i incidentima: nitko mu nije davao šanse, ali zadnja istraživanja pokazala su da je u prednosti pred laburističkim suparnikom Kenom Livingstoneom

U četvrtak 1. svibnja London će možda dobiti novoga gradonačelnika. Mnogi smatraju da ta osoba nije sposobna za tu funkciju, jer je samo lakrdijaš, dok drugi to jedva čekaju, uvjereni da će situacija u Londonu nakon toga u najmanju ruku biti zabavna. Zbog značenja i ekonomske snage britanske prijestolnice, te zbog nezavisnosti u svojem poslu što je čovjek na tom položaju ima, gradonačelnik Londona jedna je od najmoćnijih funkcija u Velikoj Britaniji. Uz to, riječ je o najvažnijoj funkciji u Velikoj Britaniji koja se bira izravno na općim izborima, budući da suveren ne ide na izbore, a premijer i svi ostali članovi vlade biraju se u parlamentu. Upravo zato što se londonski gradonačelnik bira izravno stvorena je situacija da velike izglede da to postane ima čovjek za kojeg donedavno nitko nije vjerovao da bi to mogao biti.

To je Boris Johnson, 43-godišnji poslanik britanskog parlamenta, bivši novinar, iznimno zabavna osoba, umiješan u kojekakve skandale i incidente, koji njegovoj reputaciji nisu naudili. Riječ je o čovjeku koji se čak i po izgledu jako razlikuje od drugih Engleza, ima razbarušenu plavu kosu te zbunjeni smiješak iza kojeg se krije vrlo oštar um. Mnogo toga je u njegovu životu bilo neobično, čak je i njegovo porijeklo neobično. Boris Johnson je tursko-čerkeskog porijekla, obitelj mu s očeve strane potječe iz Turske, a on sam tvrdi da je njegova praprabaka bila ropkinja, koju je njegov prapradjed kupio za mali novac, te potom oslobodio i njome se oženio.

Njegov pradjed je bio liberalni turski novinar Ali Kemal, u kratkom razdoblju ministar unutrašnjih poslova, koji je zbog političkih razloga u burnim vremenima prije, za vrijeme i nakon Prvog svjetskog rata nekoliko puta bježao u egzil, a potom se vraćao u Tursku gdje je 1922. zaglavio jer ga je ljuta gomila objesila. Taj njegov pradjed bio je oženjen jednom Engleskinjom iz višeg društva, koju je u ta burna vremena on poslao k obitelji u njenu domovinu da tamo rodi njihovo dvoje djece. Ona su tako dobila britansko državljanstvo, te uzela majčino djevojačko prezime Johnson. Boris Johnson njegov je praunuk. Mnogi za njegu kažu da je tako divlji u privatnom životu, u poslu i u politici upravo zato što ima tursko-čerkeske krvi.

Budući da je potjecao iz ugledne obitelji, Boris Johnson pohađao je odlične škole, a već tijekom studija pokazivao je političke ambicije, te je pokušao postati predsjednik studenata sveučilišta u Oxfordu, pri čemu se poslužio i prijevarom lažno se prikazujući kao socijaldemokrat, iako to nije bio. Nakon što je završio studij zaposlio se prvo u nekom uredu, a potom je otišao u novinare, te postao pripravnik u The Timesu. Od tamo su ga potjerali jer su ustanovili da je u jednoj vijesti izmislio izjavu nekog čovjeka. Unatoč sramotnom startu ipak je uspio kao novinar jer je prvo počeo raditi u manjim listovima, a kasnije je postao istaknuti novinar konzervativnog dnevnika Daily Telegraph, prvo kao komentator, potom kao dopisnik iz sjedišta Europske unije u Bruxellesu, kasnije kao pomoćnik glavnog urednika. Godine 1999. postao je glavni urednik desničarskog vrlo utjecajnog tjednika The Spectator. To je ostao i nakon što je 2001. ušao u parlament, a napustio je taj položaj nakon što je 2005. ušao u konzervativnu vladu u sjeni.

Kao novinar stalno je izazivao kontroverze svojim pretjeranim ocjenama i stavovima. Znao je vrijeđati stanovnike cijelih gradova – Liverpoola i Portsmoutha, na primjer – tvrdeći da su prljavi i odvratni, vrijeđao je druge narode, davao neobične ocjene pojedinih političara, čak je izvrijeđao i vlastitu Konzervativnu stranku. Napisao je jednom da borbe za vlast u vrhu Konzervativne stranke “sliče kanibalizmu i međusobnom ubijanju plemenskih poglavica na Papui Novoj Gvineji”. Zbog te su se ocjene na Papui Novoj Gvineji tako uvrijedili da su mu javili da neće dobiti vizu ako ikada poželi posjetiti njihovu zemlju.

Kontroverzi je bilo jako mnogo, a to nije škodilo njegovoj političkoj karijeri i reputaciji, nego je ona stalno rasla. Često su ga pozivali u TV emisije, a posebno je briljirao u zabavnim emisijama, gdje su mu se događale i razne gluposti, pa se jednom nije mogao sjetiti imena svoje najnovije knjige koju je došao predstaviti, drugi put mu je usred emisije zazvonio mobitel, na koji je on odgovorio, a u jednoj emisiji morao je odgovarati na pitanja o tadašnjem predsjedniku Konzervativne stranke Ianu Duncanu Smithu, njegovu tadašnjem političkom šefu, a niti na jedno pitanje nije znao odgovoriti. Otkrivene su i neke neugodnije stvari, da je skrivao svoju imovinu koju je trebao prijaviti kada se počeo baviti politikom, te da je 1995. sudjelovao u planiranju da se prebije jedan novinar, pa je huliganima koji su ga željeli pretući dao njegovu adresu, iako su mu ovi najavili da će čovjeka dobro izmlatiti te mu “slomiti barem jedno rebro”. Vjerojatno bi kazneno odgovarao da su ga doista pretukli. Bio je upetljan i u privatni skandal kada je otkriveno da je bio u dugogodišnjoj ljubavnoj vezi s novinarkom The Spectatora, zbog čega su ga smijenili s jednog položaja u Konzervativnoj stranci kada je ustanovljeno da je u vezi s time lagao predsjedniku stranke.

Bilo je to veliko iznenađenje kada je Johnson najavio da će se kandidirati za londonskoga gradonačelnika protiv vrlo uspješnog laburista Kena Livingstonea, koji je dosad bio na toj funkciji. Učinio je to u srpnju 2007. na neobičan način. Objavio je kandidaturu za gradonačelnika okupivši novinare na obali Temze, stvorivši samim svojim dolaskom opću gužvu i prometne probleme, jer se ubrzo oko njega okupilo toliko ljudi da je od njih morao pobjeći svojim omiljenim prijevoznim sredstvom – biciklom. Nakon što je objavio svoju kandidaturu dopustio je novinarima da mu postavljaju pitanja, a na pitanje zašto se kandidirao kada o upravljanju gradom nema pojma on je šaljivo izjavio: “Stvar je fantastično privlačna, bio bih lud kada ne bih pokušao.”

Novinari su tada upitali Livingstonea što kaže na Johnsonovu objavu, a on je objavio priopćenje u kojem je upozorio da se Johnson u svom životu nikada ničim ozbiljnim nije bavio: “Dopustiti da Londonom upravlja netko tko je ekstremni desničar, koji nije nikada upravljao ničim praktičnim, a koji nikada nije pokazivao nikakva ozbiljnog interesa za najvažnije probleme s kojima se glavni grad suočava, ne može biti šala, jer to može ozbiljno naštetiti Londonu.”

Mnogi su u početku mislili da će Johnsonova kandidatura propasti, da će je on sam povući, te da će Konzervativna stranka kasnije predložiti ozbiljnijeg političara za kandidata, ali se to nije dogodilo, možda i zbog toga što su ti tzv. ozbiljniji kandidati u srazu s Livingstoneom uvijek loše prolazili. U vrhu Konzervativne stranke zaključili su da u Londonu mogu uspjeti samo ako izvedu nešto sasvim neobično i neočekivano, a to je bila upravo Johnsonova kandidatura.

Do Johnsonove kandidature opće je uvjerenje bilo da se unaprijed zna tko će pobijediti na izborima za londonskoga gradonačelnika u proljeće 2008., da će to biti dosadašnji gradonačelnik Ken Livingstone, koji je na tom mjestu od kada je uspostavljena izravna izborna funkcija 2000. godine. Prije su se londonski gradonačelnici birali na razne načine, a 2000. je nakon velikog pritiska londonskih građana u skladu s izbornim obećanjima laburističke vlade tadašnjeg premijera Tonyja Blaira donesena odluka da se u Londonu gradonačelnik bira izravno glasovima birača, što je trebao biti predložak za identično uvođenje izravne demokracije na lokalnoj razini i u drugim engleskim gradovima. U Londonu se tada dogodila jedna neobična stvar. Iako se smatra da je London uvelike konzervativan grad, da u njemu većinu čine konzervativni birači, za gradonačelnika je ipak izabran ljevičar Ken Livingstone, koji zbog svojih stavova ima nadimak Crveni Ken. Taj lijevi laburist upravljao je Londonom početkom osamdesetih godina, kada je gradska uprava bila drukčije ustrojena, te je kao izvršno tijelo lokalne gradske vlasti postojao Savjet šireg Londona, čiji je predsjednik bio Livingstone.

To se nije svidjelo ondašnjoj konzervativnoj premijerki Margaret Thatcher, koja je taj ustroj ukinula, te u Londonu uvela izravnu gradsku vlast koju je postavljala vlada, a dio dotadašnjih gradskih ovlasti spustila je na razinu gradskih četvrti. Ona je prijašnji sustav ukinula uvelike zato što joj se nije svidio sam Livingstone, a nije imala drugog načina da ga ukloni osim da ukine sustav vlasti kakav je do tada postojao. Livingstone je čovjek snažnih socijalističkih i socijalnih uvjerenja, koji je svoj položaj uvelike koristio upravo da popravi urbani standard najšireg londonskog puka, pa je, na primjer, drastično smanjio cijene javnog prijevoza, te je tako osamdesetih godina stekao veliku popularnost te nije bilo nikakve mogućnosti da osim njega bilo tko drugi postane londonski gradonačelnik kroz bilo kakav demokratski proces. Nakon što je tako maknut s mjesta šefa londonske gradske uprave Livingstone se 1987. kandidirao na parlamentarnim izborima te postao poslanik. Kada su deset godina poslije 1997. laburisti pobijedili na parlamentarnim izborima i formirali vladu, novi premijer Tony Blair odlučio je ponovo vratiti demokratski način izbora uprave grada Londona, ali se oko toga neko vrijeme i on kolebao zato što mu Livingstone nije odgovarao.

Naime, Blair je cijelu Laburističku stranku – u skladu sa svojom politikom tzv. Trećeg puta – pomaknuo prema centru, pa su iz nje izišli vodeći ljevičari, ali je Livingstone ostao. Blairu nikako nije odgovaralo da Livingstone ponovo stane na čelo Londona, pa je – kada je ipak 2000. promijenjen zakon i uveden izravni izbor gradonačelnika – Blair od Livingstonea tražio da se ne kandidira. Kada je Livinsgtone to odbio, Blair je pokušao spriječiti Livingstoneovu kandidaturu kroz partijske organe, te nametnuti drugog laburističkog kandidata tvrdeći da bi izbor Livingstonea “bila katastrofa”. Čak se govorilo da bi gradonačelnica mogla biti poznata glumica Glenda Jackson. Livingstone je tada izišao iz Laburističke stranke, pojavio se na izborima kao nezavisni kandidat, te lako porazio i službenog laburističkog kandidata Franka Dobsona, ali i konzervativnog Stevena Norrisa, pa je postao gradonačelnik.

Na tom se položaju jako istakao, bitno unaprijedio život grada, stekao popularnost, pa ga je Blair bio prisiljen vratiti u stranku, te podržati na izborima 2004., kada je opet lako porazio Norrisa. On je najavio da će se ponovo kandidirati i 2008., naravno, uz podršku Laburističke stranke, a svi su tvrdili da će mu konzervativci teško naći opasnijeg protukandidata. On se, međutim, ipak pojavio u liku šašavog Johnsona.

Svi su u početku govorili da Johnson nema nikakve šanse u srazu s Livingstoneom, koji je već osam godina na čelu britanskoga glavnoga grada. Livingstone ga je tijekom predizborne kampanje omalovažavao tvrdeći da on “nema nikakva iskustva da vodi tako kompliciran i veliki sustav kao što je grad London, jer je do sada vodio samo jednu jedinu, i to vrlo malu organizaciju, redakciju malog časopisa u kojoj je najvažnija odluka kamo će redakcija tog dana ići na ručak”. No Johnson je uporno agitirao, nije pravio gluposti i pogreške, najavio je da će voditi grad zajedno s timom vrhunskih stručnjaka, posebno financijskih, sa zadatkom da ožive gradsku privredu, pa je polako počeo stjecati simpatije i pristalice.

Posljednja ispitivanja javnog mnijenja, što ih je napravio vodeći liberalni londonski dnevni list Guardian, pokazuju da je Johnson u blagoj prednosti pred Livingstoneom, te da ima dobre izglede da pobijedi. Livingstone, koji je do sada dva puta vrlo lako pobjeđivao konzervativnog kandidata na izborima za gradonačelnika, intenzivirao je u posljednje doba svoju predizbornu kampanju, nadajući se da će ipak pobijediti Johnsona, kojeg je prestao omalovažavati te sada za njega kaže da je “veliki protivnik”.

RAGBIJAŠKI PREKRŠAJ NA NOGOMETNOJ UTAKMICI

Na humanitarnoj utakmici između engleske i njemačke momčadi u Readingu 2006. Johnson je vrlo grubo udario igrača Maurizija Gaudina. Izjavio je da je samo htio loptu udariti glavom misleći da je to pravilan udarac. Engleska momčad je izgubila 4:2, a britanski mediji su imali tekstove s naslovima poput “Odlično obaranje, Boris, ali to je nogomet, a ne ragbi”.

LIVINGSTONEOV STRAH OD PORAZA

Nakon što je Johnson objavio kandidaturu za gradonačelnika Londona u srpnju 2007., kandidat Laburističke stranke Ken Livingstone je izjavio: “Dopustiti da Londonom upravlja ekstremni desničar koji nije pokazao interes za važne probleme ne može biti šala jer može naštetiti Londonu.” Za manje od deset mjeseci nakon toga Johnson ga je prestigao, a Livingstone ga je prestao omalovažavati, intenzivirao je kampanju i sada za njega kaže da je “veliki protivnik”.

Komentiraj

Source:Maroje Mihovilović