Luka Stanzl/PIXSELL

Iz robnih rezervi opljačkano 435 mil. kuna

Objavljeno u Nacionalu br. 639, 2008-02-12

Nacional donosi popis 108 tvrtki koje su oštetile državu za gotovo pola milijarde kuna jer nikada nisu platile robu kupljenu od Ravnateljstva za robne zalihe

Ravnateljstvo za državne robne zalihe i upravljanje tom ustanovom jedna je od najbolnijih točaka cijele hrvatske politike u prošlom desetljeću, ali ponajviše aktualne vlade premijera Ive Sanadera. Nacional je prije nekoliko dana dobio uvid u neke tajne dokumente koji otkrivaju da Sanaderovu vladu stanje u državnim robnim zalihama najvjerojatnije uopće ne zanima. U državi se o tom pitanju godinama ne raspravlja, nitko pouzdano ne zna kako se tim zalihama gospodari, u kakvom su stanju, te može li Vlada hrvatskim građanima jamčiti tržišnu stabilnost u slučajevima velikih gospodarskih previranja, ili minimum namirnica u slučaju iznenadnih vremenskih nepogoda ili rata.

Vlada se vezano uz to ponaša dosta konformistički, najvjerojatnije zbog činjenice da je većina tih informacija klasificirana kao državna tajna, pa taj institut služi kao fantastičan paravan za nemarnost političara, a vjerojatno i za rašireni kriminal na raznim razinama poslovanja s državnim robnim zalihama. To najbolje pokazuje i dokumentacija koja je u Nacional pristigla prošli tjedan.

Nacional je stekao uvid u popis od 108 hrvatskih tvrtki koje su u posljednjih nekoliko godina oštetile državni proračun za čak 435.105.160 kuna. Riječ je o tvrtkama koje su to učinile poslujući s Ravnateljstvom za državne robne zalihe. One su kupovale iz državnih robnih zaliha raznu robu, ali je nikada nisu platile. Ravnateljstvo za državne robne zalihe taj je novac na kraju prestalo potraživati, najčešće zato što su te tvrtke završavale u stečaju.

Popis otkriva da je suradnja s Ravnateljstvom za državne robne zalihe jedna od najunosnijih djelatnosti kojima bi se svatko poželio baviti. Popis u posjedu Nacionala pokazuje da se državne robne zalihe mogu nekažnjeno pustošiti, ali i da nitko od odgovornih za njihovo poslovanje ne mora odgovarati. To i ne začuđuje kada sve na kraju plaćaju porezni obveznici. Popis najbolje pokazuje zašto Hrvatska treba ući u EU. Pristup EU podrazumijeva prilagodbu brojnih zakonskih propisa, ali ponajprije načina ponašanja, u prvom redu političara. A većina hrvatskih političara prema državnim robnim zalihama ponaša se krajnje neodgovorno.

Formiranje, čuvanje, korištenje i obnavljanje robnih zaliha poslovi su od državnog interesa za Republiku Hrvatsku i najčešće se podaci o tomu čuvaju kao povjerljivi, a neki su klasificirani i kao državna tajna. Moguće je da su zbirni podaci s popisa koji ima Nacional zaštićeni kao državna tajna. Međutim, Nacional ih je unatoč tomu odlučio objaviti kako bi potaknuo javnu raspravu o stanju i upravljanju državnim robnim zalihama.

Robne zalihe čine osnovni poljoprivredno-prehrambeni proizvodi, industrijski proizvodi, reprodukcijski materijal, sirovine, naftni derivati, lijekovi, sanitetski materijal i neki drugi proizvodi posebne namjene. To mogu biti i novčana sredstva u domaćoj i stranoj valuti. Robne zalihe vrlo su važne jer se koriste za osiguranje potreba stanovništva u doba ratnog stanja ili neposredne ugroženosti države, te velikih prirodnih nepogoda, ali i za intervencije na tržištu radi osiguranja stabilnosti tržišta dođe li do većih poremećaja, ili pak sprečavanje tih poremećaja. Robnim zalihama upravlja Vlada i Ravnateljstvo robnih zaliha u čijem Upravnom vijeću sjedi nekolicina ministara i drugih odgovornih državnih dužnosnika. Popis koji ima Nacional najbolji je pokazatelj da se u Hrvatskoj robnim zalihama ne upravlja kvalitetno.

NOVI KOALICIJSKI PARTNERI HSS i HSLS ne mare previše za stanje robnih zaliha; posebno iznenađuje nonšalancija HSS-a jer bi dobar dio rezervi trebali činiti poljoprivredni i prehrambeni proizvodi
NOVI KOALICIJSKI PARTNERI HSS i HSLS ne mare previše za stanje robnih zaliha; posebno iznenađuje nonšalancija HSS-a jer bi dobar dio rezervi trebali činiti poljoprivredni i prehrambeni proizvodi
Zakonom o državnim robnim zalihama propisuje se kako bi se trebalo upravljati robnim zalihama, te kada se i kome one mogu prodavati. Čak se u zakonskim odredbama navodi da se dio sredstava za robne zalihe treba osigurati i iz pozitivnih razlika ostvarenih u poslovanju robnim zalihama. Međutim, umjesto da zarađuje, Ravnateljstvo za robne zalihe na poslovanju s robnim zalihama gubi stotine milijuna kuna. Primjerice, tvrtki Slavonija iz Županje oprošteno je 77,3 milijuna kuna, što se nije moglo naplatiti jer je tvrtka propala. Zbog istog razloga nije se moglo naplatiti 26,5 milijuna kuna tvrtki Siltom iz Garešnice, 23,7 milijuna kuna tvrtki BDS iz Čazme, 14,3 milijuna kuna tvrtki Metkovka iz Metkovića, 13,1 milijun kuna tvrtki Euromarket iz Zagreba, 14,2 milijuna kuna Poljoprivrednoj zadruzi Zadrugar iz Rovišća. Tvrtka Koka iz Varaždina nije morala platiti 20,1 milijun kuna zbog odluke Vlade Republike Hrvatske. Milijune kuna zbog odlaska u stečaj duguju i posve nepoznate tvrtke živopisnih naziva: Costellla iz Zagreba 5,1 milijun, Visočica iz Gospića 13,1, Odet iz Zagreba 8,5, Kony-pin iz Novske 1,1…

Ti poražavajući podaci otkrivaju da Vlada najvjerojatnije uopće ne može računati na to da bi korištenjem državnih robnih zaliha mogla osigurati stabilnost cijena na tržištu, a vjerojatno niti zbrinuti stanovništvo u slučaju neočekivanih nepogoda. Svi se hrvatski političari prema toj osjetljivoj, a katkad i vitalno važnoj tematici odnose podjednako neodgovorno.
Saboru, koji bi o tomu morao raspravljati, od 2000. do 2006. nijedna vlada nije poslala izvješće o stanju državnih robnih zaliha, niti se itko u Saboru sjetio to izvješće zatražiti. O tome se održala samo jedna rasprava, i to u lipnju 2007. O njoj se u hrvatskoj javnosti zna malo ili ništa, jer mediji o njoj nisu izvještavali. Praktično se nije ni znalo da će rasprava biti na dnevnom redu.

U lipnju 2007. u Saboru se doznalo da bi prema bilanci državnih robnih zaliha njih u skladištima trebalo biti u vrijednosti 1,1 milijarde kuna. Međutim, 2003. stanje roba bilo je vrijedno 231 milijun kuna, godinu poslije 649 milijuna kuna, a 2005. 400 milijuna kuna. Prošle godine trebalo se kupiti robe u vrijednosti 201 milijun kuna, godinu prije za 208 milijuna kuna, a slično je trebalo napraviti i 2005. Vlada je predložila, a Sabor prihvaćao državne proračune u kojima se godinama za tu svrhu nije izdvajala niti jedna kuna, niti se izdvojio novac na poseban račun kako bi se interveniralo u hitnim ili nepredviđenim situacijama.

O aktualnoj strukturi robnih zaliha i njihovu pozicioniranju u Hrvatskoj se posljednji put ozbiljno promišljalo još u vrijeme Domovinskog rata. Kada se ušlo u mirnodopsko razdoblje, to se promišljanje i upravljanje trebalo mijenjati, ali to se nije dogodilo. Vlada o tomu nije vodila brigu, niti joj je padalo na pamet promišljati kako repozicionirati robne zalihe. Stanje robnih zaliha utvrđuje se u bilanci strateških robnih zaliha. Prema podacima dostupnim Nacionalu u aktualnoj bilanci stoji da bi u robnim zalihama, među ostalim, trebalo biti 50 tisuća tona pšenice, 15 tisuća tona kukuruza, 500 tona riže i 500 tona tjestenine. Kada su te količine utvrđene, naknadno se određuje hoće li se ta roba držati na skladištu ili će se osigurati novac da se ona kupi. Pšenica i kukuruz trebali bi biti u skladištima, a za rižu i tjesteninu trebalo bi osigurati novac. Velika je vjerojatnost da u skladištima nema dovoljno ni pšenice ni kukuruza, niti da ima novca za kupnju riže i tjestenine.

VRLO UNOSAN BIZNIS Popis tvrtki koje nikada neće vratiti dug upozorava na činjenicu da je poslovanje s Ravnateljstvom za državne robne zalihe jedan od najunosnijih biznisa u Hrvatskoj
VRLO UNOSAN BIZNIS Popis tvrtki koje nikada neće vratiti dug upozorava na činjenicu da je poslovanje s Ravnateljstvom za državne robne zalihe jedan od najunosnijih biznisa u Hrvatskoj
Činjenica je da danas u Hrvatskoj možda samo najuži krug suradnika premijera Ive Sanadera zna kako se doista upravlja resursima državnih robnih zaliha – ako ih to uopće zanima. Javnost može samo nagađati koliko su kriteriji po kojima se određuje koja će se roba čuvati i skladištiti prilagođeni današnjem vremenu. Država raspolaže vlastitim skladištima koja su popunjena samo oko 30 posto. Neka od njih potpuno su prazna, i to zato što su stara i po svojoj namjeni uopće ne odgovaraju svrsi, ili su izdana u najam. Takva bi se skladišta trebala prodati jer državi samo stvaraju glavobolje. Prema podacima dostupnim Nacionalu u Hrvatskoj postoji najmanje 20 skladišta koja su prazna dulje od pet godina. Neka od njih bi možda mogla biti i funkcionalna. Vlada bi trebala odlučiti koje objekte prodati, a koje osposobiti.

Veliko je pitanje i kako se biraju privatna skladišta u kojima se dio robnih zaliha čuva, tko kontrolira stanje te robe, kako to čini i slično. Često se događa da se dio robnih zaliha, primjerice pšenice, uzima iz strateških rezervi bez nadzora i prodaje na tržištu kada je skup. Potom se ponovo kupuje kada cijena padne, a razlika novca ostaje u privatnim džepovima. Poslovati s Ravnateljstvom za robne zalihe zapravo bi trebale samo one tvrtke koje nude najbolje uvjete i cijene. Međutim, popis u posjedu Nacionala pokazuje da u Hrvatskoj nije tako. Stoga se glavnom državnom odvjetniku Mladenu Bajiću kao legitimno može postaviti pitanje je li razmišljao o tome da pokuša kazneno procesuirati one koji su za takvo stanje odgovorni, bilo da se radi o državnim dužnosnicima ili o odgovornima u tvrtkama koje su kao “najkvalitetniji ponuđači” od države kupovali robne zalihe, a zatim otišli u stečaj a da ih nisu platili.

Neke bi odgovore na brojna otvorena pitanja mogao ponuditi i Samir Šahinović, ravnatelj u Ravnateljstvu za državne robne zalihe, koji je svoj posao od studenoga 2005. do danas obavljao u potpunoj anonimnosti, gotovo bez zabilježenih javnih istupa.

Komentiraj