IVO ŠLAUS: Krivo je ekonomiju temeljiti na BDP-u i nemati ograničenja privatnog vlasništva

Objavljeno u Nacionalu br. 848, 2012-02-14

Osamdesetogodišnji hrvatski fizičar imenovan je predsjednikom Svjetske akademije umjetnosti i znanosti. Objašnjava čime se ta organizacija bavi i govori o izazovima pred kojima se čovječanstvo nalazi, svjetskoj ekonomskoj krizi te svojoj znanstvenoj karijeri

Hrvatski fizičar, akademik i profesor emeritus na Institutu Ruđer Bošković u Zagrebu Ivo Šlaus postao je predsjednikom Svjetske akademije umjetnosti i znanosti – vijest je koja je prošlog tjedna preplavila medije. O kakvoj se akademiji radi, malo je tko znao, ali činjenica da joj predsjeda Hrvat te da će Zagreb postati sjedištem te organizacije za Šlausova predsjedavanja zazvučala je prestižno. Još kad se tome dodaju imena slavnih fizičara poput Einsteina, Rotblata i Oppenheimera koji su početkom 50-ih inicirali osnivanje te akademije, dojam je bio potpun. Riječ je o međunarodnoj organizaciji osnovanoj 1960. u Ženevi, radi okupljanja relevantnih stručnjaka iz raznih područja znanosti koji će skretati pažnju na globalne probleme te inicirati rasprave o njima, vršeći tako pritisak na one koji odlučuju.

Ivo Šlaus posljednjih je 18 godina član te akademije, ali ona nije jedina organizacija takvog tipa u čijem radu sudjeluje: tu je i međunarodna Pugwash konferencija nagrađena Nobelovom nagradom za mir 1995., kojoj je u prvom planu smanjivanje opasnosti od oružanih sukoba u svijetu, zatim Academia Europea, Balkan Political Club te Međunarodna mreža centara za održivi razvoj, ali i utjecajni Rimski klub koji okuplja političare, šefove i članove vlada, diplomate, znanstvenike, ekonomiste i biznismene, koji se često spominje u kontekstu tzv. tajnih društava i vlada u sjeni. Ivo Šlaus je nuklearni fizičar koji je fiziku predavao i na prestižnim američkim sveučilištima UCLA, Georgetown i Duke University, na kojem je gost predavač i danas. SDP-ovac je, bivši saborski zastupnik, rođen je u Splitu, živi u Zagrebu. Iako je lani navršio 80 godina, na njegovu energičnost to se nije odrazilo: “Zagreb, Split, Dubrovnik, Washington, Kalifornija, Japan; sve su to mjesta koja smatram svojima i kojih se ne odričem”, kaže.

Upravo je ta energičnost, kažu njegovi kolege, i zaslužna za njegovu novu novu funkciju unutar akademije, jer je kao predsjednik njenog Odjela za jugoistočnu Europu bio jedan od najaktivnijih članova.

Riječ je o relativno nepoznatoj akademiji, o kakvoj se organizaciji radi?

– Osnivanje akademije inicirano je nakon II. svjetskog rata, kad su dvije stvari postale jasne. Prva je da je čovjek svojim djelovanjem došao do granice mogućeg uništenja Zemlje, na kojoj živi; što zagađenjem, što iskorištavanjem resursa, što povezanošću zbog koje nešto što se događa u jednom dijelu svijeta u drugom može imati još veće posljedice od nekog lokalnog problema. Druga se tiče oružja za masovno uništenje. U tom trenutku, doduše, SSSR još nije imao bombu, dok ih je Amerika imala tek nekoliko, ali je već tada bilo jasno da će nuklearno naoružanje doći do toga gdje je danas, da će mnoge zemlje imati nuklearnu bombu – i to ne samo stare sile poput Engleske i Francuske, nego i zemlje u razvoju poput Indije i Pakistana. Bombu danas imaju i Kina, Izrael i Sjeverna Koreja, a možda i Iran. Osim toga, cijeli niz karakteristika svijeta bitnih za egzistenciju čovjeka počeo se rapidno mijenjati, poput broja ljudi na Zemlji te životnog vijeka čovjeka. Populacija je u posljednjih 100 godina narasla s dvije na sedam milijardi ljudi, a očekivani životni vijek se u većini zemalja udvostručio. Rapidno se ubrzao i razvoj svih znanosti te je ustroj života na Zemlji počeo zahtijevati sasvim drukčije ponašanje od dosadašnjeg – i upravo je isticanje potrebe za time bio cilj osnivanja Svjetske akademije, koja – za razliku od nacionalnih akademija – okuplja i bivše i aktualne političke čelnike, i to 86 zemalja svijeta.

Ipak, okosnica inicijatora osnivanja bili su fizičari vezani za stvaranje atomske bombe.

– Naravno, nuklearno naoružanje je nedvojbeno jedna od vodećih prijetnji kad je uništenje u pitanju i akademija se njime i danas intenzivno bavi. Zato se i dogodilo da isti ljudi – Albert Einstein, Joe Rotblat, Robert Oppenheimer – koji su radili na stvaranju bombe, iniciraju osnivanje organizacije koja će upotrebu tog oružja pokušati staviti pod kontrolu. Stoga su, osim Svjetske akademije, inicirali i nešto što se danas zove Pugwashki pokret, koji se temelji na Einstein-Russellovu memorandumu i nužnosti da znanost kontrolira korištenje nuklearne energije u mirnodopske svrhe. Treba imati na umu da su oni na stvaranju bombe radili prvenstveno iz straha od Hitlera – fisija je, naime, otkrivena u Njemačkoj, gdje je bilo mnogo izvrsnih znanstvenika i s razlogom su se bojali da će ju Hitler prvi napraviti. Danas se zna da su Nijemci tada zaista na bombi već radili, kao i Japanci, te se smatralo jedinim izlazom da Amerika napravi bombu. Ona je prvenstveno bila namijenjena Njemačkoj, ali nije bila na vrijeme gotova; rat je završio u svibnju ’45., bomba je testirana tek u srpnju. Kad je odlučeno da će ona biti bačena na Japan, neki su se znanstvenici tome suprotstavili. Željeli su zaustaviti super-vraga Hitlera, ali kad je on zaustavljen, nisu vidjeli razloga da se bomba svejedno baci. Treba pritom imati na umu i da su oni uglavnom bili Židovi, ili su bili povezani s njima. Hitler je napravio holokaust, a Japanci su ubijali Amerikance, Filipince, Kineze – ne Židove.

I Jugoslavija je koketirala s nuklearnim programom. Je li on i u kojem trenutku bio ozbiljan?

– Jugoslavija je službeno htjela graditi bombu i iz te namjere je i izrastao Institut Ruđer Bošković. No to je bio genijalni blef svih involviranih, u kojem smo i mi kao znanstvenici sudjelovali, a rezultat toga je bila izgradnja triju velikih instituta u kojima se razvila prvorazredna znanost i koji i dan-danas djeluju. Političkom vodstvu to je omogućavalo da može reći: “Mi ju možemo u bilo kojem trenutku napraviti.” I zaista smo mogli: Jugoslavija je ’45. imala tek pet-šest fizičara, no taj je broj zahvaljujući nuklearnom programu ubrzo porastao na 300. Tako je Jugoslavija po znanstvenicima uskoro došla na nivo na kojem je SAD bio ’41. – samo tri godine prije bombe. Drugim riječima, imali smo know-how i uvjete za izradu i zemlja je zaista mogla reći da ima tu mogućnost te da će ju iskoristiti bude li potrebno.

Do te potrebe nikad nije došlo, a situacija se izmijenila i nakon Titove smrti. Vratimo se na Akademiju; kojim se još temama ona danas bavi?

– Jedna od glavnih tema je kriza demokracije – pitanje koje se danas nameće je imamo li mi zaista danas adekvatnu demokraciju. Odlučivanje je vrlo komplicirana stvar i često oko njega ima puno zabluda. Dobar primjer za to je i nedavni referendum o EU, mnogi su se pitali je li on imao smisla. I to pitanje stoji – mi smo se za EU odlučili prije 10 godina, kad smo krenuli u pregovore. Onda smo se još jednom odlučili kad smo mijenjali Ustav kako bi referendum prošao bez obzira na to koliko građana na njega iziđe. Što znači naša slobodna volja, zaista nije trivijalno pitanje, pa čak i kad je riječ o izboru supružnika ili proizvoda u dućanu. Povećanjem broja opcija i informacija koje imamo, ljudi su u jednu ruku zagušeni, u drugu izmanipulirani. Šum je prevelik, a tržište i politika stalno vrše pritisak.

Hrvatski članovi Akademije vrlo su šareno društvo; od znanstvenika i akademika, preko bivšeg i sadašnjeg predsjednika, pa do mladih ekonomista i političara. Koji su kriteriji?

– Do 2005. iz Hrvatske su u Akademiji bila tek dva člana, a iz cijele bivše Jugoslavije četiri. No tada je osnovan akademijin Odjel za jugoistočnu Europu, koji obuhvaća zemlje od Turske i Cipra do Italije, Malte, Švicarske i Austrije i broj članova iz Hrvatske je porastao. Kriterij je jednostavan; postojeći članovi imenuju nove, na temelju njihovih postignuća. Društvo je šareno jer su akademije općenito zamišljene kao tijela koja okupljaju ljude iz raznih područja znanosti i društva, od kojih se očekuje da nadiđu interese vlastite struke i da se bave za društvo važnim problemima.

Kakvu težinu ima predsjedanje toj organizaciji i što će za Hrvatsku značiti činjenica da Zagreb na dvije godine postaje njeno sjedište?

– Uvijek je čast kad vas istaknute osobe izaberu, a pogotovo kada vas izaberu da im budete predsjednik. To više kad se uzme u obzir da je prvi predsjednik bio Englez, a nakon njega uglavnom Amerikanci. Početkom 80-ih predsjednik je bio Šveđanin, član Nobelova komiteta, pa Amerikanac, suradnik Kennedyja, McNamare i Humphreyja i ambasador u NATO-u, zatim opet Amerikanac i onda – Hrvat. Za Hrvatsku je to svakako promocija i Zagreb time dolazi na znanstvenu mapu svijeta, ali puno je važnije što se time uključujemo u mrežu eminentnih institucija i pojedinaca, što otvara veće mogućnosti uključenja u niz značajnih projekata.

Akademija je povezana i s Rimskim klubom čiji ste također član, a koji se često spominje u kontekstu tajnih društava.

– Rimski klub se bavi istim temama kao i Akademija i većina nas je u Akademiju došla upravo preko Rimskog kluba. Za članstvo u njemu sam također bio predložen i u njemu sam od 1988. Tada sam bio jedini iz Jugoslavije, a postoji priča da je prije mene članstvo bilo ponuđeno jednom istaknutom znanstveniku i političaru – koji je bio počašćen pozivom, ali je morao pitati za dopuštenje Tita. On mu je rekao: “Ne dolazi u obzir, ja nisam član, kako bi to onda mogao biti ti.” Ne znam je li ta priča istinita. Rimski klub se veže uz tzv. Komitet 300, društvo nazivano “paralelnom vladom visokog sloja” te ostala tajna društva poput Bilderberške skupine.

Kako objašnjavate stvaranje fame oko takvih organizacija?

– Kad je kod nas izišla knjiga Komitet 300, o 300 ljudi koji vladaju svijetom, među njih 300 pronašao sam 20 članova Rimskog kluba i Svjetske akademije, svojih dobrih prijatelja. Na sreću, nisam bio među njima. Rimski klub pa ni druga globalna udruženja osoba koje trenutačno imaju neku važnu društvenu ulogu nisu “paralelna tajna vlada” – to su osobe čija razmišljanja, ideje i akcije usmjeruju i grade svijet. Treba se zamisliti nad time da je Newtonova paradigma zapravo bila važnija od, recimo, Francuske revolucije ili da je kvantnomehanička paradigma bila bitno važnija od Oktobarske revolucije, Prvog i Drugog svjetskog rata. Dio te paradigme su i nestabilnosti ekonomskog sustava. Teorije zavjere su uvijek zanimljivo štivo, ali nisu nikada cijela istina. U najbolju ruku su njen mali dio. Temeljna moć ljudi u takvim organizacijama upravo je u povezanosti; na jednom od nedavnih sastanaka kluba bila je sestra Baracka Obame, na drugom čovjek koji vodi zakladu Mihaila Gorbačova. Španjolski kralj, nizozemska kraljica, sam Gorbačov počasni su članovi Rimskog kluba. Međutim, think tank se kao pojam često krivo tumači – on se sastoji od ljudi koji prave studije i istražuju neka pitanja, a mi smo tek prijenosnik između njih i onih koji odlučuju. Taj je klub 1972. objavio knjigu “Granice rasta”, u kojoj najavljuje posljedice ubrzanog rasta svjetske populacije i iskorištavanja resursa, predvidjevši ekonomski i društveni kolaps u 21. stoljeću. Ta su predviđanja evaluirala 20 i 30 godina kasnije i pokazala se točnima.

U skladu s tim Klub se zalaže za nužnost donošenja nove ekonomske teorije – o čemu se radi?

– Rimski klub već dugo ističe da prekomjerno iskorištavamo svoje resurse te da je nužno ograničiti sveukupni rast. Ističu da je upravo u ideji neprestanog rasta problem te u tome što se čitava ekonomija temelji na krivoj mjeri – BDP-u. BDP je uveden 30-ih godina prošlog stoljeća i kad gledate dokumente tadašnjeg američkog Kongresa, možete vidjeti da su i oni koji su ga uveli tvrdili da je on loša mjera. Radi se o tome da BDP mjeri samo aktivnost; država može graditi ceste koje su potpuno nepotrebne i nikamo ne vode, a BDP će rasti i ekonomski pokazatelji će biti pozitivni. To dokazuje, recimo, primjer američke države Louisiane, koja je nakon uragana Katrina doživjela rast BDP-a – što je apsurdno. Osim toga, temelji današnje ekonomije pripadaju nekom drugom dobu, oni vrijede u okolnostima kojih više nema. Jedna od temeljnih stvari je, recimo, pitanje privatnog vlasništva. Ono je nedvojbeno velika svetinja, ali ono mora ići do nekih granica – koje nisu postavljene. Na primjer, sigurno je da ne želimo Arktik u privatnom vlasništvu. U fizici, recimo, znamo da, ako bi osoba od 60 kila jako brzo trčala, njena bi se masa povećala. Drugim riječima, znamo točno do koje brzine se osoba može kretati, a da joj kilaža ostane ista. U ekonomiji te granice ne znamo. Nekad je temelj ekonomije bila poljoprivreda, nakon toga manufaktura, a danas je sve više servis. U skladu s tim se moraju postaviti nova pravila, jer je postojeći sustav neadekvatan.

Vi ste, u okviru Akademije, osnovali radnu skupinu koja se bavi procjenom potrebe za novom ekonomskom teorijom te objavili i neke radove na tu temu?

– Da, s ciljem da se za ekonomska mjerenja pronađe indikator bolji od BDP-a, počeli smo ispitivati bi li to možda mogla biti zaposlenost. Drugo je pitanje može li se u države uvesti tzv. komplementarna valuta – nešto poput bodova koje imaju avionske kompanije i trgovački lanci, koji su također svojevrstan novac. Zanima nas bi li se, recimo, u Grčkoj mogla ponovno uvesti drahma kao valuta paralelna s eurom, kako bi se izbjegnuo izlazak Grčke iz eurozone. Kao jedan od najvećih problema današnje civilizacije Klub ističe brojnost populacije i njen ubrzan rast.

Nudi li neka rješenja?

– Važno je istaknuti da glasovita knjiga “Granice rasta” nije mišljenje Rimskog kluba, nego je to jedan od brojnih izvještaja Rimskom klubu. On smatra da su to važna pitanja o kojima je nužno i hitno raspravljati, ali se ne slaže sa svim postavkama. Primjer je upravo stanovništvo, jer mnogi od nas smatraju da Zemlja može biti dom i za 10 milijardi ljudi. Stanovništvo Zemlje još uvijek raste i u idućih 50 godina se očekuje da će dostići 10 milijardi. No, prema studijama UN-a i vodećih demografskih instituta, nakon toga će se početi smanjivati i u idućih 100 godina pasti na samo 3 milijarde. Očekivano trajanje života se povećava i danas je došlo do skoro 80 godina – gotovo dva puta više nego prije sto godina. Biolozi, pritom, znaju da bismo mogli živjeti 120-140 godina – ali žene mogu rađati samo u relativno kratkom intervalu tog raspona i ako u tom periodu imaju druge želje, prioritete i potrebe, stanovništvo se smanjuje. To se već događa u razvijenim zemljama, gdje žene rađaju sve rjeđe i sve kasnije, a na Istoku se istovremeno zbiva nešto drugo: u Indiji, zbog tradicije velikih miraza koje otac mora isplatiti pri udaji kćeri, sve su češći pobačaji, pa i ubojstva ženske djece. Ona ni u Kini nisu poželjna, pa tako kineski zakon – ako obitelj dobije žensko dijete – unatoč svojoj restriktivnoj populacijskoj politici dopušta da se ide na drugo, u nadi da će biti muško. To nisu novi trendovi i Kina i Indija već danas imaju manjak od 30 milijuna žena – iako je nama već 200 godina jasno da je broj žena bitan za svaku državu i njenu snagu.

Zalažu li se organizacije kojih ste član za formiranje svjetske vlade?

– Svjetska vlada donekle već postoji – to su UN i Vijeće sigurnosti te sve UN-ove organizacije. Sad je pokrenuta inicijativa da se osnuje i UN-ov parlament, pandan Parlamentu EU. Svjetska akademija podržala je i uključila se u tu akciju i njenog promotora sada izabiremo u članstvo. No željeli bismo ići i korak naprijed – razmišljamo o globalnom referendumu. Referendum je demokratski postupak koji je u nekim zemljama čest, ali ne uvijek s dobrim posljedicama. To je još jedan primjer da sve treba usavršavati – ni jedan sustav nije toliko svet da ga ne bi trebalo usavršavati.

Kako je tekla vaša znanstvena karijera, za što ste sve bili nagrađivani?

– Jednu sam međunarodnu nagradu dobio 1962., za određivanje sile između dva neutrona – uspjeli smo napraviti ono što nisu fizičari iz Los Alamosa, gdje je napravljena atomska bomba. Drugu sam dobio 1969., za istraživanje simetrija u fizici i tzv. problem triju čestica, u fizici jedan od vrlo važnih problema. Iz ovih radova uslijedilo je određivanje razlike masa “d” i “u-kvarkova”, čestica iz kojih je izgrađen naš svijet, a te dvije čestice su u neprestanom sužanjstvu tako da nema načina da se izoliraju. Dio ovih radova napravio sam radeći u Los Alamosu i Naval Research Labu – istraživačkom centru američke mornarice. Danas surađujem s fizičarima američkog Duke Universityja te North Carolina Central Universityja u Durhamu, a malo pomažem kolegama u velikom znanstvenom međunarodnom projektu MAGIC, u kojem sudjeluje 150 znanstvenika iz cijelog svijeta, a kojem je cilj istražiti izvore energije u svemiru tisuću puta veće od onih danas ostvarenih u CERN-u.

Kao bivši saborski zastupnik i SDP-ovac, kako gledate na aktualnu vladu i njene odluke, mislite li da je moguće – s obzirom na globalna ekonomska događanja – izvući Hrvatsku iz trenutačne situacije?

– Naravno da je moguće da i Hrvatska i cijeli svijet nadiđu i riješe ovu ekonomsku, političku i moralnu krizu. Iako je čovjek kudikamo najveća štetočina, njegove stvaralačke sposobnosti omogućuju nam da ovo riješimo. Hrvatska danas ide u pravom smjeru, akcije Vlade dosad su uglavnom jako dobre. Međutim, sada dolaze najteži zadaci. Mogli bismo reći da su akcije prvih par mjeseci bile posve određene i da je za njih trebalo hrabrosti i pameti. Sada – odnosno od proljeća nadalje – trebaju nove ideje. EU ih nema, svijet ih nema. Hrvatska ne smije čekati na ideje drugih, jer svaka zemlja ima svoje specifičnosti i mi moramo naći svoje najbolje rješenje, i globalno i lokalno. Ljudski kapital je ogroman i minimalno upotrijebljen i u svijetu, i u EU, a pogotovo u Hrvatskoj. Konkretnije, sve analize pokazuju da su razumna konkurentnost i nejednakost nužne i korisne, ali i da pomanjkanje suradnje i pretjerana nejednakost štete: smanjuju kvalitetu života i njegovo očekivano trajanje te povećavaju kriminal. Stoga očekujem da će i Hrvatska i svijet za pet godina biti puno sretnija mjesta nego što su danas.

Komentiraj

Source:Tanja Simić