Povjesničar Ivo Goldstein autor je knjige ‘Hrvatska 1990. – 2020. Godine velikih nadanja i gorkih razočaranja’. U knjizi je Goldstein konstatirao da se nakon 2013. u Hrvatskoj dogodilo urušavanje liberalnodemokratskih standarda koje smo do tada uspostavili

Nakon duge bolesti Josip Broz Tito umro je u Ljubljani 4. svibnja 1980., samo 20 dana prije 88. rođendana. Vlak s lijesom dočekan je u Zagrebu uz veliku ceremoniju, a uz prugu u Hrvatskoj, na putu do Beograda, gdje će biti pokopan, spontano su ga dočekivali brojni građani. Na Titov pogreb došla su četiri kralja, 31 predsjednik države, šest prinčeva, 22 premijera i 47 ministara vanjskih poslova, iz oba hladnoratovska bloka i iz zemalja Trećega svijeta. Tvrdi se da se nikad dotad na jednom pogrebu nije okupilo toliko državnika. To je pokazivalo da je svijet svjestan toga da Titovom smrću odlazi posljednji od velikih vojskovođa iz II. svjetskog rata i zaslužnih poslijeratnih državnika. Da se radi o prijelomnom trenutku, još više je vrijedilo za Jugoslaviju (i Hrvatsku).”

Početak je to prvog poglavlja knjige “Hrvatska 1990. – 2020. Godine velikih nadanja i gorkih razočaranja”, autora Ive Goldsteina, koju će uskoro objaviti Profil knjiga.

Znanstvenik, pisac, publicist i bivši diplomat Ivo Goldstein profesor je hrvatske povijesti 20. stoljeća na Odsjeku za povijest Filozofskog fakulteta u Zagrebu, autor brojnih knjiga i članaka, a s pokojnim ocem Slavkom objavio je nekoliko važnih knjiga o različitim aspektima hrvatske povijesti 20. stoljeća. Nakon očeve smrti Ivo Goldstein je 2018. napisao “Jasenovac”, prvu sveobuhvatnu znanstvenu monografiju o najstrašnijem logoru smrti u fašističkoj Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, a 2019. objavio je u knjizi “Hrvatska na kraju rata” opsežan tekst “Bleiburg i Križni put”.

Prema njegovim riječima, knjiga “Hrvatska 1990. – 2020. Godine velikih nadanja i gorkih razočaranja” nadovezuje se na nekoliko prethodnih u kojima se bavio novijom hrvatskom poviješću, počevši od 1980-ih i vremena u kojem se Hrvatska osamostalila. To su “Hrvatska 1918. – 2008.”, “Povijest Hrvatske 1945. – 2011.” u tri sveska i “Hrvatska povijest”. Goldstein kaže da su ti tekstovi bili dramaturška i činjenična osnova i za najnoviju knjigu. Ono što je novo su opisi i analize događaja i procesa od otprilike 2011./12. godine, kao i perspektiva, odnosno atmosfera u kojoj je pisao.

Zašto takav podnaslov knjige, odnosno dokad su trajale nade, a kada je započelo razočaranje? Goldstein je objasnio da to nije samo rezultat autorsko-uredničke odluke, već i povijesnih činjenica koje smo proživjeli:

“Svih tih godina, osobito od 2000. kada je zapravo započeo proces eurointegracija pa do 2008. kad je zemlja bila na vrhuncu ekonomskog napretka, pa i 2013. kad smo ušli u EU, postojala je neka perspektiva i izgledalo je da bi stvari u budućnosti mogle biti bitno bolje. A činilo nam se i da su se neka bitna društvena i politička pitanja – od raznih ekstremizama, preko govora mržnje do korupcije – riješila i da tu ne može biti nazadovanja. Međutim, u posljednjih sedam, osam godina, jednim dijelom zbog opće svjetske situacije koja je počela ekonomskom, nastavila se migrantskom krizom, a završila pandemijom covida-19, a onda i zahvaljujući našim unutarnjopolitičkim potresima, moj optimizam je bitno splasnuo. I sad sam umjereni pesimist i iz te perspektive sam pisao tu knjigu. Godine velikih nada dovele su do velikih razočaranja, što je dodatno potencirano snažnim potresima u Zagrebu i na Baniji i njihovim razornim posljedicama.”

Istaknuo je da se, gledajući unatrag, može konstatirati da je Hrvatska od početka svoje samostalnosti imala otprilike dobrih 15 godina, počevši s 2000. kada je došlo do promjene vlasti i prve koalicijske vlade na čelu s SDP-om:

“Od tada smo zapravo imali dobru atmosferu u vrhu vlasti, pri čemu ne mislim samo na vlade Račana i Milanovića, već i na mandate Mesića i Josipovića, ali i vlade HDZ-ovih premijera Ive Sanadera i Jadranke Kosor. Svi su oni gurali zemlju prema euroatlantskim integracijama, otvarajući je susjedima i stvari su se razvijale u ispravnom smjeru. Iako smo zbog globalne ekonomske krize 2008. -2009. imali ekonomski pad, imali smo i politički razvoj u pozitivnom smislu. Na žalost, nakon 2013. dogodilo se urušavanje liberalnodemokratskih standarda koje smo do tada uspjeli uspostaviti.”

Knjiga, međutim, zadire i u razdoblje prije devedesetih i počinje Titovom smrću kao prekretnicom ne samo u povijesti Jugoslavije i Hrvatske, već i ovog dijela Europe:

“Titovih posljednjih deset godina označilo je krizu jugoslavenskog socijalističkog sustava koji je umjesto prema demokratizaciji i liberalizaciji, krenuo u smjeru daljnje birokratizacije i sužavanja prostora građanskih sloboda. U trenutku Titove smrti pokazalo se da se sustav koji je 35 godina ovisio o jednom čovjeku ne može reformirati, pa da onda, posljedično, ne može ni opstati. Otprilike 1986. – 87. sustav je počeo pucati i krenuo je raspad Jugoslavije. U tome ne bi bilo ništa tragično, jer se sustav pokazao potpuno disfunkcionalnim, da nije završilo ratom koji je uzrokovao veliki broj ljudskih žrtava, kao i političko, ekonomsko i društveno rasulo i višedesetljetnu krizu na ovim prostorima kojoj se ne nazire kraj. Pri čemu ne mislim samo na Hrvatsku, već i Srbiju i BiH, čiji politički, ekonomski i društveni pad opterećuje i hrvatske prilike.”

U poglavlju “Hrvatski Srbi i Miloševićev pokret u Hrvatskoj” opisuje se situacija koja je prethodila ratu, a danas se o njoj možda ne zna dovoljno. Goldstein je o tome rekao:

“Taj je pokret možda najkasnije zahvatio Hrvatsku, ali zato i najsnažnije. Kad je došlo do prelijevanja Miloševićevog pokreta prema BiH i onog znamenitog mitinga u Kninu, gdje su se pojavile četničke kokarde i huškački govori, i hrvatska politička scena počela se radikalizirati. To je posebno vidljivo od proljeća 1989. do 1990. kada su održani prvi izbori, a koje je HDZ uvjerljivo dobio.”

Je li se, gledano iz današnje perspektive, taj rat mogao izbjeći da je na čelu Hrvatske tada bio netko drugi, a ne HDZ i Franjo Tuđman? Goldstein smatra da je to teško reći:

“O tome što bi bilo kad bi bilo, historija kao znanost ne spekulira. Historičari samo mogu konstatirati činjenično stanje i opisati situaciju kakva je bila. Po svemu sudeći, Hrvatska tada nije imala izbora. Nije Hrvatska odlučivala o tome ide li se u rat ili ne, već Srbija i JNA. Većina hrvatskih građana, uključujući i samog predsjednika Tuđmana, rat je željela izbjeći, ali je bilo i onih koji su ga priželjkivali i gurali zemlju u njega iako je bilo jasno da će biti krvavo. Među njima su bili i oni koji su odgovorni za ubojstvo Josipa Reihla Kira ili za ispaljivanje granata na Borovo Selo u kojem su ubrzo masakrirani hrvatski policajci.”

Zanimljiva je i analiza odnosa HDZ-a i Srba kao nacionalne manjine, koji je, prema Goldsteinu, u posljednjih 30 godina bio prilično ambivalentan: “Tuđman je, kao realpolitičar, bio svjestan da nekog dogovora mora biti i zato se nastojao sporazumjeti s vođom hrvatskih Srba Jovanom Raškovićem. Onda se s posve pogrešnim premisama išao dogovarati s Miloševićem, uvjeren da će, ako se s njim dogovori o podjeli BiH, on smiriti hrvatske Srbe i da do rata u Hrvatskoj neće doći. Naravno da ga je Milošević prevario, rat u Hrvatskoj je eskalirao, a onda je iz Tuđmana provalila ona druga strana koja bi se mogla definirati kao mrzilački odnos prema Srbima. Njegove antisrpske izjave obilježile su hrvatsku politiku devedesetih. Doduše, takva se retorika jednim dijelom može tumačiti kao ratna iako se ne može opravdati, no od oslobađanja okupiranih područja 1995. ona je bila sasvim nepotrebna. Tuđmanov najveći grijeh je u tome što nakon 1995. nije preokrenuo priču i započeo pomirenje sa Srbima i Srbijom, iako to sigurno nije bilo lako. No susjede ne možemo birati, a istočni grijeh Hrvatske je u tome što nije, kao pobjednica u ratu, pokušala provesti takvo pomirenje.”

Knjiga se, između ostalog, bavi i analizom ostavštine Franje Tuđmana, osobito u poglavlju “Franjo Tuđman – veliki historičar, veliki političar?” Teza Ive Goldsteina je da je Tuđman pokušavao biti i jedno i drugo, što u stvarnosti nije moguće:

“Kada od historiografije pokušavaš stvoriti politiku, a od politike priču o stvaranju povijesti, umjesto da se baviš rješavanjem realnih političkih problema, to je loše i za jednu i za drugu stranu. Odnosno – može biti i opasno. Kao kad je Tuđman na temelju potpuno pogrešnih povijesnih premisa tvrdio da je BiH bila umjetna tvorevina, da Muslimani nisu narod, već da su zapravo Hrvati i slično, što je dovelo do politike prema BiH koja se dugoročno pokazala katastrofalnom. Ona je išla na ruku Miloševićevim imperijalističkim planovima.”

U knjizi se opisuje i kako je stvoren kult ličnosti Franje Tuđmana, koji postoji i danas. Kome je bio potreban kult ličnosti ako su se Hrvati nakon Tita te pojave svakako željeli riješiti? Goldstein odgovara:

“Pravo je pitanje jesmo li ga se doista željeli riješiti. Ili je Tuđmanovo biračko tijelo u svom patrijarhalnom poimanju politike, ali i suočeno s agresijom, tražilo snažnog vođu? U takvoj politički tradicionalističkoj situaciji Tuđmanu je namijenjena uloga oca i čuvara nacije koji ispunjava svoju povijesnu misiju stvaranja samostalne države. Samostalna država je apsolutni cilj koji sve druge ciljeve potiskuje kao drugorazredne (ako su uopće i vrijedni spomena). Dakle, nije važno kakva je ta država u ekonomskom i političkom smislu, je li demokratska ili nije, važno je bilo imati državu. To je bio i najveći Tuđmanov problem. Njemu je bilo bitno stvoriti državu unutar postojećih granica, ali ga nije previše zanimalo što se u njoj događa i kakav je njen sadržaj. To je zapravo negacija dobrobiti stvaranja jedne takve države.”

Istaknuo je i da za ocjenu povijesne uloge nekog državnika nije potreban neki vremenski odmak, jer su to zastarjeli metodološki koncepti:

“Historičari su uvijek u poziciji da procjenjuju određene ličnosti i događaje, no povijesni procesi danas se vrlo brzo događaju, nalaze se neki novi izvori i pojavljuju se istraživači koji gledaju iz drugačije perspektive. Važno je samo da nismo robovi ideje o državotvornosti i apsolutizaciji Tuđmanove uloge u osnivanju samostalne države. Zato sam se ja, tumačeći njegovu ostavštinu, odmah zapitao kakva je zapravo kvaliteta te države i što iza te njegove ideje stoji. Prošlo je preko 20 godina od Tuđmanove smrti i neke završne ocjene o njegovoj ličnosti nikako nisu preuranjene, već neophodne.”

Analizirajući politički sustav u Hrvatskoj 1990-ih, Goldstein je u knjizi konstatirao da je patio od ozbiljnih otklona od liberalno-demokratskih načela, zbog čega bi mu najbolje odgovarao epitet “autoritarnog režima” ili – što je danas jako “in” – “neliberalne demokracije”. Prema njegovim riječima, iako se taj sustav do danas izvana bitno mijenjao, iznutra je, u svojoj dubini, doživio tek kozmetičke promjene.

“Te HDZ-ove strukture ostale su unutar sistema sve do danas. Tu sam koncepciju objasnio sloganom NKKKK – nacionalizam, korupcija, klijentelizam, konzervativizam i klerikalizam. To su stupovi na kojima počiva hrvatski društveni, a rekao bih i misaoni sustav od Tuđmana do danas. U tom smislu Franjo Tuđman zaslužan je za sve ono što danas imamo. To bi se moglo definirati i kao nereformirana Tuđmanova ostavština.”

U Tuđmanovo doba nastao je i “novohrvatski” koji je uveo arhaizme kako bi se dodatno naglasila razlika između hrvatskog i srpskog, a nazivima monete ili institucija sugerirano je da je RH zapravo sljednica NDH. O jeziku u službi politike Goldstein također piše u novoj knjizi, o čemu je rekao:

“Srpska propaganda je stalno tvrdila da je samostalna Republika Hrvatska zapravo sljednica NDH, a Tuđman je svojim idejama o pomirenju svih Hrvata, ujedinjavanju svi državotvornih tradicija, nazivanjem monete kuna, pa imenom Sabora – koji se u jednom trenutku zvao Hrvatski državni sabor kao i u doba NDH, imenovanjem ulica i trgova, preimenovanjem Trga žrtava fašizma u Trg hrvatskih velikana, samo davao argumente toj srpskoj propagandi koja je bila sve samo ne istinita i istinoljubiva. Nažalost, mijenjao se i antifašistički identitet države, što je tada bilo katastrofalno za međunarodni status jedne tako male zemlje, ali i za njenu unutarnjopolitičku stabilnost, jer se takvim konceptom zatvarala sama u sebe, poput plemenske zajednice.”

Na primjedbu da posljednjih godina svjedočimo nekritičkoj glorifikaciji Franje Tuđmana, i to ne samo u HDZ-u, već i od predsjednika Milanovića i onih koji su s njim bili u otvorenom sukobu, poput Milana Bandića, Goldstein je ustvrdio da to više nije priča o Tuđmanu.

“To je priča o tome kako ga hrvatska politika danas doživljava ili prezentira. To najviše govori o današnjoj politici, a ne o Tuđmanu. Što se Plenkovića tiče, to je za njega jedini način da drži HDZ pod kontrolom. Kada bi se s njegove strane dogodilo ozbiljno propitivanje Tuđmanove baštine, to bio kraj sadašnjeg HDZ-a, a i pitanje je bi li Plenković ostao na njegovom čelu. Međutim, propitivanje Tuđmanove baštine jedini je način za izlazak iz ćorsokaka u kojem se nalazimo. Bez propitivanja Tuđmana i dijelom Stepinca nema pravog intelektualnog i gospodarskog oporavka Hrvatske.”

Knjiga se bavi i odnosom države i Crkve, koji je vrlo važan za politički život Hrvatske. Franjo Tuđman bio je komunist, Titov general i do svojih kasnih godina nije bio religiozan, a onda je od 1990. licemjerno inzistirao na vjeri i dobrim odnosima s Vatikanom. Goldstein smatra da se i tu radi o dualizmu:

“Ustavom je Hrvatska definirana kao sekularna država, a s druge strane imamo realnost koja dokazuje da to nije tako. Crkva se u mnogim situacijama ponašala kao država u državi i utjecala na društvene i političke procese, uključujući i parlamentarne ili predsjedničke izbore. Velikim dijelom za status Katoličke Crkve u Hrvatskoj krivi su i Vatikanski ugovori, koje je malo tko pročitao otkako su potpisani 1997. Usput, oni su došli u trenutku kada je HDZ bio u ozbiljnoj krizi i kada je smatrao da će pomoću Crkve zadržati vlast i sljedećih godina. HDZ je tako pokušao “kupiti” Crkvu, no taj potez mu se tada nije previše isplatio, a dugoročno je naštetio državi. Osobito mladim generacijama koje su dobile obvezni vjeronauk u školi. Upravo kroz obrazovanje dogodila se štetna klerikalizacija i sve ono što u paketu s njom ide. Inače, u Vatikanskim ugovorima između ostalog stoji i da, ako se vodi sudska istraga protiv nekog svećenika, to mora biti prvo dojavljeno Crkvi. Dakle, to je potkopavanje pravosudnog sustava i protuustavno, jer znači da osobe iz Crkve imaju privilegirani status u društvu. Taj privilegirani status Crkve vidljiv je i danas, tijekom pandemije – sve je zabranjeno, ali se mise procesije i održavaju. Ipak, odnos između države i Crkve tijekom tih triju desetljeća nije bio jednodimenzionalan. Naime, Crkva se žestoko protivila Tuđmanovoj politici u BiH. O tome, između ostaloga, postoji prepiska između Franje Kuharića i Mate Bobana, utemeljitelja Herceg-Bosne. Franjo Kuharić bio je uvjeren da je takva podjela BiH katastrofalna.”

Posljednja poglavlja knjige posvećena su eri koja je započela dolaskom Tomislava Karamarka na čelo HDZ-a, kada se HDZ, a onda i cijelo društvo dijelom vraća u devedesete. Sintagma s kojom je to sve započelo bila je “Oba su pala!” dolazi do konzervativne revolucije, povijesnog revizionizma i ustašizacije. Ivo Goldstein ukazao je na to da se nadiranje tog vala vidjelo već i na referendumu protiv istospolnih brakova u prosincu 2013.:

“To je bio početak koji nije izgledao tako zloguko i još nismo bili svjesni konzekvenci. Sljedeća faza bio je pritisak pod parolom ‘Oba su pala!’ odnosno šatoraši i razne opskurne braniteljske udruge u Savskoj ulici, što je kulminiralo 2015. pobjedom Kolinde Grabar-Kitarović na predsjedničkim i pobjedom HDZ-a na parlamentarnim izborima. Iako Karamarko nije postao premijer, vlada Tihomira Oreškovića bila je razorna, a negativni trendovi nastavili su se i nakon što je Andrej Plenković na prijevremenim izborima 2016. pobijedio i preuzeo vlast u stranci i državi. Iako se Plenković predstavlja kao veliki eurofil koji će na temelju europskih vrijednosti reformirati HDZ i pokrenuti Hrvatsku, ni nakon pet godina to se nije dogodilo. Zahvaljujući dijelom predsjednici Grabar-Kitarović, a i vlasti HDZ-a, došlo je do urušavanja demokratskih i liberalnih vrijednosti koje su bile dostignute u procesu približavanja Hrvatske Europskoj uniji. U knjizi sam naveo niz slučajeva preuzimanja neovisnih institucija i agencija od strane vlasti – počevši od HAVC-a, Agencije za elektroničke medije, do, evo, sada Povjerenstva za sukob interesa. Da ne kažem da država ponovo gotovo potpuno kontrolira medijski prostor, jer drži sve ekonomske mehanizme u svojim rukama. Neovisni mediji ne više zbog političkog, već prije svega zbog ekonomskog pritiska, kao i stalnih tužbi, ne mogu funkcionirati ni opstati na slobodnom tržištu. Osuđeni su na dogovore s državom ili lokalnim vlastima i ovise o njihovoj volji. Prostor slobode postaje sve manji.”

Budući da se knjiga posebno bavi fenomenima povijesnog revizionizma i ustašizacije hrvatskog društva, nameće se pitanje zašto to ne jenjava, usprkos deklarativnim osudama i zaklinjanju državnog vrha u antifašizam.

“Radi se o konstantnom licemjerju vladajuće stranke. Sada je posve jasno da inicijativa da se zakonska zabrana korištenja pozdrava ‘za dom spremni’ i drugih ustaških simbola neće dogoditi, jer to HDZ-u ne odgovara, barem ne prije lokalnih izbora. Taj ‘za dom spremni’ osim što je fašistički pozdrav, postao je i simbol jednog nacionalističkog, retrogradnog klerikalnog društvenog koncepta koji vodi prema neliberalnoj demokraciji, što je postala realnost u nekim zemljama članicama EU-a. Meni nije jasno zašto Crkva jednim dijelom podržava taj pozdrav ili šuti kada ga se promovira”, rekao je Goldstein.

Ako ova bilanca dokazuje da se Hrvatska posljednjih sedam, osam godina vraćala unatrag, kakve su nam onda perspektive?

“Hrvatska je u europskom vlaku, može računati na europsku pomoć, EU je usprkos svim krizama i dalje ekonomski i politički vrlo potentna. No pomoć EU-a može biti djelotvorna jedino ako si sami pomognemo. Moramo prihvatiti pozitivne signale iz Europe, što smo propustili činiti proteklih godina, dijelom i zbog objektivnih razloga – poput pandemije, zbog koje je naše prvo predsjedanje nad EU bilo tek virtualno. Čeka nas ekonomska kriza zbog još jedne uništene turističke sezone, a oporavak će sigurno trajati dulje od godinu ili dvije. No ključni element u priči je hoćemo li moći redizajnirati naš politički i povijesni narativ. I to u smislu da počnemo iskreno europski živjeti, da antifašizam prestane biti paradni, već iskreni i da doista postanemo faktor stabilnosti u regiji”, smatra Ivo Goldstein.

Na pitanje očekuje li linč i nakon objave ove knjige, s obzirom na to da su on i njegov pokojni otac Slavko tijekom dugogodišnjeg javnog djelovanja nakon knjiga o Titu, Holokaustu, Jasenovcu i Bleiburgu bili demonizirani i izloženi prijetnjama, Goldstein je rekao da očekuje reakcije, ali i zaključio: “Volio bih da u toj javnoj debati moji neistomišljenici nastoje argumentirano odbaciti tvrdnje iz knjige. No ne bih htio ispasti naivan – bit će vjerojatno mnogo više onih koji ovu knjigu neće ni pročitati, ali će me na internetu obasuti govorom mržnje. To, nažalost, treba prihvatiti kako jest. Ništa me više ne može iznenaditi – to je Hrvatska. Ta količina mržnje prema drugom i drugačijem porazna je. To je ozbiljan problem s kojim se konačno moramo suočiti.”