IVICA BULJAN: ‘Optužbe na račun Uprave HNK erozija su osnovnih načela života u zajednici’

Ivica Buljan, ravnatelj drame HNK u Zagrebu, odgovara na brojne optužbe dijela zaposlenika i kulturnih radnika koji traže njegovu i ostavku cijelog vodstva, na čelu s intendanticom Dubravkom Vrgoč. Kaže da su u pandemiji eksplodirala nataložena pitanja koja postoje od osnivanja kazališta

Kriza u Hrvatskom narodnom kazalištu koja traje od uvođenja mjera zbog pandemije koronavirusa svoj je vrhunac doživjela kad je dio zaposlenika optužio intendanticu Dubravku Vrgoč i Upravu kazališta da je – zbog nepoštivanja epidemioloških mjera – početkom prosinca prošle godine umro Ante Topić, član Zbora HNK. Mjesecima prije toga gotovo svakodnevno se po medijima moglo vidjeti napadi i protunapadi, svađe, optužbe i obrane između zaposlenika i Uprave, a dio zaposlenika je, pak, stao na stranu Uprave i dao joj podršku. Najveći dio optužbi dolazio je iz Opere HNK u Zagrebu, čiji su zaposlenici tražili odgovornost za smrt kolege. Tvrdili su da do Topićeve smrti ne bi došlo da su se na vrijeme počele primjenjivati odgovarajuće epidemiološke mjere. Dubravka Vrgoč i Uprava tvrdili su, pak, i još uvijek tvrde, da se sve radilo u skladu sa zakonom i epidemiološkim mjerama. Tenzije se nastavljaju i dalje, a posljednji u nizu pokušaja svrgavanje vodstva jest Apel za spas hrama kulture na Trgu republike Hrvatske, s 400-tinjak potpisnika. Dubravka Vrgoč i njezini ravnatelji – Leonard Jakovina iz Baleta, Marcello Mottadelli iz Opere i Ivica Buljan iz Drame – uzvratili su protuapelom, kojim važni umjetnici njima daju bezrezervnu podršku. Upravo Ivica Buljan u intervjuu u Nacionalu kaže da su u pandemiji eksplodirala nataložena pitanja koja postoje od osnivanja kazališta, jer su u istoj zgradi tri ansambla, Opera, Drama i Balet. Kaže da je opsceno u ovoj situaciji napadati nekoga za smrt i to koristiti kao svoj adut. Tvrdi da su problemi u HNK počeli dolaskom Zlatka Hasanbegovića za ministra kulture koji je smijenjen tik prije nego što je Upravi HNK u Zagrebu uručio otkaz. Buljan kaže i da veliki igrači koji su trenutačno tihi, čekaju svrgnuće i podjelu plijena.

Ivica Buljan rođen je u Sinju 1965., a diplomirao je francuski jezik i komparativnu književnost na Sveučilištu u Zagrebu. Za vrijeme studija radio je kao novinar u Poletu, Studentskom listu i Startu te kasnije i kao kazališni kritičar. Režira od 1995. kada je u Ljubljani inscenirao ‘’Ime na vrhu jezika’’ Pascala Quignarda. Režirao je u Sloveniji, SAD-u, Njemačkoj, Francuskoj, Italiji, Mađarskoj, Portugalu, Belgiji, Rusiji, Crnoj Gori, Obali Bjelokosti i Srbiji. Ravnatelj Drame Hrvatskoga narodnog kazališta u Splitu bio je od 1998. do 2001., a suosnivač je Mini teatra u Ljubljani i Festivala svjetskoga kazališta u Zagrebu. Od 2014. godine ravnatelj je Drame Hrvatskog narodnog kazališta u Zagrebu.

NACIONAL: Apel za spas hrama kulture na Trgu Republike Hrvatske posljednji je u nizu pokušaja dijela zaposlenika HNK u Zagrebu i drugih kulturnih radnika za smjenom Uprave kazališta, evo posljednji u nizu i Nikša Bareza koji je dao intervju Nacionalu rekavši da je trpio psihičke posljedice zbog Dubravke Vrgoč. Kako ste doživjeli taj Apel? Jesu li Apel potpisali umjetnici povrijeđenih taština i oni koji imaju neki osobni problem s Upravom, kako ste tvrdili na presici?

HNK je u sklopu Filozofskog kazališta objavio knjigu ‘’Rapsodija za kazalište’’. Alain Badiou piše da je kazalište najbogatije događajima od svih umjetnosti, a umjetnost je za njega transformacija osjećaja u događaje i ideje. Pa valjda i ove strasti s apelima čine jedan proces koji će se možda moći sagledati iz vrlo skore budućnosti. S maestrom Nikšom Barezom surađivao sam četiri godine kao s direktorom Opere, i svakog tjedna smo on, Dubravka Vrgoč, Leonard Jakovina i ja, vodili razgovore o profilu kazališta i repertoarnoj politici. On se sad povlači i tvrdi da je Opera u rasulu. Otprilike kao da bih ja lamentirao o krizi Drame, a vodio sam je šest godina. Slučaj pak nevoljnog Šnajdera uveseljava kazališne krugove godinama, a on misli da od njih ima podršku. Osuđuje Dubravku Vrgoč otkad je, umjesto njega, postala direktorica Zagrebačkog kazališta mladih. Zna Šnajder dobro što je napravila u ZKM-u, i taj je kamenčić preoštar za tanke postole u kojima hoda svakoga dana. Kao Gogoljev junak osmjeli se papirićem iz praćke pogoditi Bandićev prozor, kao da mu baš taj načelnik nije darovao božićnicu u vidu udomljavanja u Kazalištu lutaka. Ono lagodno, bez obaveze dolaska na posao, s finom plaćom do penzije. Kad se već laća mog rada u HNK, pa zašto se barem pod maskom nije ušuljao u kazalište, pa pogledao, ako ne sve te moje loše predstave, ono barem moj odlični ansambl kod recimo Delbona, Nekrošiusa, Magellija, Kice ili Renea Medvešeka, kojeg sad grdi jer radi za omraženu firmu, a eto on ga je stvorio. Ruzina nagriza naše rijetke spomenike, a oni se sami špricaju kiselom vodicom. Veseli zato podrška umjetnika Rajka Grlića, Šerbedžije, pjesnikinje Legati, Helene Buljan. A oni svi dolaze u na predstave u HNK. Ohrabruje u ovakvim olujama razgovor s legendarnim intendantom Ivicom Restovićem koji zna kako je teško graditi, a lako srušiti kazalište, jednim samim potezom.

 

‘Dolaskom Hasanbegovića nastupa košmar. Počela su podmetanja koje je vodio gerilskim putem preko pijuna. I danas zapomaže kako mu je malo nedostajalo za našu egzekuciju’

 

NACIONAL: Vas kao ravnatelja Drame, dvojicu ravnatelja i Dubravku Vrgoč podržao je protuapelom dio zaposlenika koji vam daje podršku. Je li situacija izmakla kontroli ili se ne događa ništa dramatično? Što vi smatrate da je glavni razlog, uzrok svega?

Kazalište kao institucija je od važnosti za zajednicu i javni interes. Zato ovoliko borbe i strasti oko njega. U pandemiji su eksplodirala nataložena pitanja koja postoje od osnivanja kazališta. U istoj zgradi su tri velika ansambla, Opera, Drama i Balet. Takav ustroj više ne poznaje nijedno suvremeno kazalište. Po broju stanovnika mnogo manja Ljubljana od početka ima razdvojene kuće i ansamble, uz to i Cankarjev dom s pet fantastičnih dvorana. Još manji Maribor ima istu organizacijsku strukturu kao i mi, ali ima dvije funkcionalne, potpuno odvojene velike pozornice, baš kao i Novi Sad.

NACIONAL: Jeste li vi očekivali takav pritisak, jeste li bili spremni na ovakav politički udar? Kako to izgleda otkad ste ravnatelj Drame, gdje osjećate pritisak?

Vlada Zorana Milanovića i ministrice Andreje Zlatar Violić imenovala je Dubravku Vrgoč za intendanticu i sjećam se da su već tada neki umjetnici iz kuće i oko nje protestirali, smatrajući da će uništiti kazalište. Tada je bila predsjednica Europske kazališne konvencije. Valjda se na takva odgovorna mjesta odakle se koordinira suradnja brojnih kazališta i koriste velika sredstva, biraju kompetentne osobe. Postojali su, recimo to današnjim epidemiološkim rječnikom, relaksirajući periodi kad se moglo više posvetiti umjetničkim i organizacijskim pitanjima. Onda je ministar postao Zlatko Hasanbegović i tada nastupa košmar. Vrijeme nam prolazilo u borbama s birokratskim smicalicama. Od tada su počela i podmetanja u kući koje je on, maher u tim stvarima, vodio gerilskim putem preko svojih pijuna. Smijenjen je tik prije nego što nam je uručio otkaze, pa i danas zapomaže kako mu je nedostajalo samo nekoliko dana da učini našu finalnu egzekuciju. Ministrica Nina Obuljen Koržinek sa svojim timom nikad se nije miješala u programsku politiku kuće i pokazala je mnogo dobre volje u rješavanju svih pitanja. E onda se s bivšom intendanticom Anom Lederer, Hasanbegović ponovno vratio kao gradski zastupnik ultranacionalističke strančice, ovaj put kao član Kazališnog vijeća. Svakome tko se bavi kulturom pustio bih snimke njegovih ispada punih neznanja o funkcioniranju kazališta i uvreda. Sumnjam da negdje postoji zemlja u kojoj bi se, pa i omaškom, moglo u vijeće koje bi trebalo funkcionirati odgovorno i savjetodavno, s minimalnim zanimanjem za područje rada, postaviti nekog s tolikim kapacitetom mržnje. U valovima njegova bavljenja HNK, u kazalište su neprestano dolazile inspekcije. Prijavljivani smo zbog navodnog trovanja zaposlenika azbestom kao da i sami ne radimo pod tim krovom, drugi put problem su bile atestirane boje koje navodno nemaju uporabne dozvole. Jednom je stigla prijava zato što je dio publike smješten u orkestar, drugi put zbog navodnog zlostavljanja gusaka na pozornici. Da ne spominjem prijeteća anonimna pisma Hasanbegovićevih privrženika, ili razdoblja kad smo bili zatrpani mailovima udruga za zaštitu morala.

NACIONAL: Je li uspjeh najbolja osveta? Smatrate li da je HNK uspješan? Jer mnogi i to osporavaju.

Mani Gotovac je od 1998. do 2001. vodila splitski HNK, ja sam bio ravnatelj Drame. Gotovo smo otjerani nakon jednog mandata, Mani su optuživali da je uništila tradiciju. Samo nekoliko mjeseci poslije, umjetnici i građani su nam se javljali koliko im nedostaje atmosfera i predstave kakve smo tamo radili. Apsurd je da nabrajam, ali izgleda da iznova treba isticati da su kod nas u HNK u Zagrebu stvarali umjetnici Tena Štivičić, Kristian Novak, Mate Matišić, Ivor Martinić, Slavoj Žižek, Miro Gavran, Ivan Penović, Monika Herceg, Bobo Jelčić, Paolo Magelli, Janusz Kica, Rene Medvešek, Matija Ferlin, Anica Tomić, Jernej Lorenci, Eduard Miler, Ivan Penović… mnoge ne stignem spomenuti. Neka kazališta kao Piccolo u Milanu i Odeon u Parizu uz nacionalnu oznaku imaju dodatak „europsko kazalište“ i mislim da bi i naše, uz hrvatsko, moglo nositi taj pridjev. Ova sredina je kroz povijest svoju snagu crpila iz kontakata sa svijetom. Na našoj su pozornici režirali i gostovali Pippo Delbono, Eimuntas Nekrošius, Pascal Rambert, Polly Trischler, Erik Ulfsby, Vasilij Senin, Angela Richter, Pier Luigi Pizzi, Arnaud Bernardt, Olivier Py, Thomas Ostermeier, Milo Rau, Katie Mitchel, Christiane Jatahi, Anne-Cecile Vandalem, Tiago Rodriges… Mogu ponavljati i podatke o visokoj posjećenosti, oni su poznati. Prošla godina trebala je kulminirati našim gostovanjima ‘’Tri zime’’ u Bruxellesu i Gdansku, ‘’Tri sestre’’ u Sofiji i Liegeu, ‘’Antigona’’ u Ljubljani, Bologni, Hamburgu, ‘’Ciganin’’ u Beču.

NACIONAL: Sindikat je podnio tužbu protiv Uprave, a poslana je i inspekcija u kazalište, zbog navoda da se nisu poštivale epidemiološke mjere. Kakva je sad situacija s tom tužbom i nalazom inspektorata?

Inspektori su obavili preglede i vjerujem da će nalazi razjasniti sve nesporazume. Nikad nisam mislio da ću jednom biti koordinator za zaraznu bolest na svom radnom mjestu, ali eto to se dogodilo, kao što se svima život promijenio iz temelja. Od početka je cijeli naš tim imao svakodnevne sastanke i pratili smo kakve propise nalaže Nacionalni stožer, a s kolegama iz inozemstva smo provjeravali kakve su mjere na snazi u njihovim kazalištima.

Intendantica HNK u Zagrebu Dubravka Vrgoč i Ivica Buljan, ravnatelj drame HNK u Zagrebu. PHOTO: Marko Lukunic/PIXSELL

 

NACIONAL: Puno je nemira uneseno posljednjih gotovo godinu dana, a intendantica kaže da je to sve zbog potrebe nekih ljudi na čelu sa Zlatkom Hasanbegovićem da se smijeni cijela Uprava još od samih početaka. Vjerujete li da će se situacija moći smiriti, da će se moći raditi? Jer vjerujem da umjetnici osjećaju strašan pritisak i da im je narušena koncentracija.

Naravno da je narušena, ali mislim da neki sindikalni povjerenici, njihovi nalogodavci i pomoćnici i računaju na naš umor i odustajanje. Veliki igrači koji su trenutačno tihi, čekaju svrgnuće i podjelu plijena. Arsen Dedić mi je, kad smo radili na predstavi ‘’Veliki Gatsby’’ u svom stilu rekao, ‘’Sva je ta tobožnja briga za umjetnost samo pljačka, otimačina i grabež’’.

NACIONAL: Postoji li ikakva odgovornost Uprave, jeste li napravili neku grešku zbog koje se sad kajete? Ili je sve zaista samo osveta dijela zaposlenika? Osjećate li vi odgovornost kao ravnatelj Drame?

U pedeset i šestoj sam. Nešto što se zove karijera počeo sam s dvadeset godina, pisao kritike, radio kao dramaturg, a od tridesete režiram. To je netipičan put, nisam planirao te promjene poslova, bili su mi jedna velika igra. Pisanje, konceptualiziranje, i rad s glumcima, pa onda vođenje kazališta, Drame splitskog HNK, Mini teatra u Ljubljani i sad Drame zagrebačkog HNK nisam radio da bih bio uspješan. Ambiciozan da. Stalo mi je da ansambl koji vodim bude zaposlen, u cijelosti. Mi u sezoni imamo četiri veće predstave i uspijevamo producirati jednu ili dvije manje. Ansambl ima četrdeset glumaca. Moj je zadatak svima osigurati posao. Statistički, u svakoj od četiri predstave trebalo bi nastupiti po deset glumaca. Znači jedna uloga u sezoni. Ali glumci nisu brojevi već obrazovani i rafinirani ljudi, bića s radostima i problemima, očekivanjima, željom da napreduju, da glume što više. Ja znači moram kreirati program s velikim ansambl predstavama da bih ih zaposlio. U takvim predstavama malo je kompleksnih, a mnogo malih uloga. Pa kad podijelimo mjesečne termine na tri ansambla, to je malo repriza. Osjećam li odgovornost? Proživljavao sam periode velikih kriza, kad sam ozbiljno razmišljao da odem. Nisam u nekim slučajevima reagirao na vrijeme, nisam uvijek odabrao pravi tekst, ni odgovarajućeg redatelja, ni glumce koji bi savršeno odgovorili na zadatak. Griješio sam, a greške i plaćao.

NACIONAL: Ali u slučaju Drame HNK situacija je, da tako kažem, najčišća. Gotovo cijeli ansambl daje bezrezervnu podršku Upravi, zašto?

Zato što mislim da razumiju vrijeme i prostor u kojem stvaraju. Mi teško možemo igrati, a željeli bismo, autore kao Jon Fosse, Florian Zeller, Lars Noren, Ivana Sajko, Espi Tomičić, Anne Carson, Edouard Louis. Ne mogu ni Bergmana. Oni pišu tekstove za mali broj glumaca, za intimnije prostore. Znam da mladi glumci trebaju biti zasuti različitim tekstovima, stilovima, zreliji bi morali dobivati teške uloge. Oni najiskusniji trebali bi moći demonstrirati virtuoznost. Mi pokušavamo, a pozivam se na iskustva narodnih kazališta iz raznih europskih zemalja, spojiti popularno i elitno. Tek nam je ova kriza dopustila da izvodimo manje forme.

NACIONAL: Istovremeno, drugi dio zaposlenika, posebno oni iz Opere, tvrdi da je Uprava favorizirala Dramu, da joj je davala najviše termina za igranje, najviše brinula oko izvedbi i organizirala koprodukcije. Kako vidite te navode?

Ta se fama stvorila jer je Drama posljednjih godina mnogo više prisutna u javnosti. Prvi put u ovoj sezoni trebali smo izvesti veliku predstavu ‘’Idiot’’ u režiji Vasilija Senjina, a u isto vrijeme Opera je pripremala ‘’Carmen’’. Obnova velike produkcije tražila bi nekoliko termina na pozornici. Mi smo ih ustupili Operi, što je kod glumaca izazvalo ogorčenje jer je u pokusnoj dvorani nemoguće uvježbati prizore bez scenografije. Drama je postala član mreže Prospero koja okuplja velike europske teatre, a Opera mreže Opera Europe. Drama je naprosto mobilnija zbog manjeg broja ljudi na gostovanjima, ali to da smo u ičemu favorizirani je besmislica.

 

‘Živimo u opscenom vrtlogu u kojemu se šire apsurdi i ništa se ne rješava. Stvorena je opasna atmosfera u kojoj se Upravu HNK optužuje za smrt člana zbora. Opsceno je to koristiti kao adut’

 

NACIONAL: Posljednja dramska premijera, ‘’Gdje se kupuju nježnosti’’ Monike Herceg, trebala je biti praizvedena na tradicionalni datum 30. prosinca prošle godine, ali se premijera odgodila za sredinu siječnja. Zasad je na repertoaru samo ta predstava i ‘’Antigona’’ i ponekad pokoja druga. Kako ste zadovoljni Dramom u ovakvim teškim vremenima?

Na programu su adaptirane predstave „Tri sestre“ Bobe Jelčića, „Mačka na vrućem limenom krovu“ Paola Magellija, „Znaš ti tko sam ja“ Ivana Penovića i Žižekova „Antigona“. Monika Herceg je sa svojom dramom „Gdje se kupuju nježnosti“ pobijedila na našem natječaju, i otad je postala autorica koja se vezala uz HNK. Zajedno s njom i Magdalenom Vodopijom pokrenuli smo dva ciklusa, jedan koji predstavlja suvremene pjesnikinje u Hrvatskoj i drugi u kojem ćemo govoriti nove prijevode slavenskih pjesnika Vladimira Visockog, Czesława Miłosza, Wisławe Szymborske i Srečka Kosovela u novim prijevodima.

NACIONAL: Što će se premijerno izvesti ove sezone?

Priprema se Gogoljev „Revizor“, klasična komedija o korupciji i prenemaganjima, o nama ljudima koji se uplićemo u vlastite klopke, svi na svoj način prožeti potkupljivošću. Prije dvije godine upoznali smo redatelja Sergeja Potapova koji je gostovao s antiratnom predstavom „Taras Buljba“. Fascinira me mogućnost da naš teatar radi s umjetnicima iz, za nas, slabije poznatih kultura. Potapov je kazališni i filmski autor, njegov djed bio je jakutski šaman, sam je školovan na čuvenom moskovskom GITIS-u. Vjerujem da će njegovo umijeće u verističkom i simbolističkom kazalištu, a prokrvljeno Artaudom, unijeti u ansambl nešto nepoznato. Najavili smo veliku ansambl predstavu „Genijalna prijateljica“ prema romanu Elene Ferrante. Paolo Magelli priprema je već godinu dana i čekamo pogodan trenutak da je počnemo raditi. Ivor Martinić trebao bi režirati svoj tekst „Jackpot“. U koprodukciji s Teatrom Erato ćemo izvesti predstavu „Kad svijeće dogore“ prema romanu Sandora Maraia u adaptaciji Christophera Hamptona i režiji Branka Ivande u kojoj glume Siniša Popović, Goran Grgić i Zrinka Cvitešić. Prošloga proljeća, kad su počele popuštati mjere, umjetnici su izvodili programe u gradskim četvrtima i na pozornicama ispred kazališta. Pripremamo slične akcije čim se bude moglo nastupati na otvorenom. Naša želja je da radimo.

NACIONAL: Kako se kao umjetnik s velikom energijom osjećate kao ‘vatrogasac’, osoba koja mora umirivati strasti i neprestano balansirati s dvjema stranama?

Zadnjih mjeseci živimo u opscenom vrtlogu u kojemu se neprestano šire očigledni apsurdi, i ništa se ne rješava. Stvorena je opasna atmosfera u kojoj se Dubravku Vrgoč i nas, Upravu, optužuje za smrt. Kazališta u Hrvatskoj su otvorena, mi dakle trebamo raditi. Moramo brinuti za sigurnost radnika, svoju i svojih obitelji. Za svaki slučaj zaraze ili potencijalne izloženosti, mnogo smo puta razgovarali s epidemiolozima i obiteljskim liječnicima, upućivali glumce da traže striktna tumačenja. Na sreću, u Drami smo prošli relativno neoštećeni, ali što da se dogodio fatalniji slučaj bolesti? Testiramo se i nakon toga nekoliko dana igramo istu predstavu da smanjimo rizik. Ponavljam, a što da se nešto dogodilo? Da se netko zarazio kod kuće, u tramvaju, u gradu. Ja bih bio kriv? Optužbe na račun Uprave nikako da prestanu. To je cinizam i erozija osnovnih načela života u zajednici. Primjerenost ponašanja je ono što drži na okupu neko društvo, inače se raspada. Ponavljam, za mene je opsceno u ovoj situaciji napadati nekoga za smrt i to koristiti kao svoj adut.

NACIONAL: Kako to djeluje na kreativnu energiju?

Ne razmišljam o kreativnosti kao samo godinu prije. Najsnažnija umjetnička poruka je izbor teksta, pa onda cijela predstava „Gdje se kupuju nježnosti“. Fascinira me strast i odgovornost s kojom su se Nina Violić, Jadranka Đokić, Daria Lorenci, Lana Barić, Mirta Zečević i glazbenici oko Zorana Šćekića, cijela ekipa Renea Medvešeka angažirali oko postavljanja i transfera ove genijalne drame. Moj umor nestaje kad gledam glumice kako izvode poeziju suvremenih pjesnikinja i plešu, do kraja, kao u ‘’Climaxu’’ Gaspara Noea. Kad slušam kako Alma Prica govori Olju Savičević Ivančević.

 

‘Osjećam li odgovornost? Proživljavao sam periode kriza, kad sam ozbiljno razmišljao da odem. Ponekad nisam odabrao pravi tekst, redatelja ni glumce. Griješio sam, a greške i plaćao’

 

NACIONAL: Nakon nedavne smrti Mire Furlan digla se velika galama zbog statusa na Facebook stranici HNK u Zagrebu koji ste, koliko znam, vi napisali, ali ste ga nekoliko sati nakon toga mijenjali. Bila je sporna rečenica u kojoj se navodi da je Mira Furlan iz HNK otišla iz političkih razloga, pa je bilo komentara u kojima se navodilo da je dobila otkaz i da nije primjereno to pisati. Koja je istina oko tog statusa? Jeste li ga vi pisali i zašto je promijenjen? Što mislite o Miri Furlan? Napisali ste da joj se jedino možemo ispričati za sve što se dogodilo.

Tko god bio autor, a sam se oglasio na tu temu, ja sam odgovoran za stavove koji se pojave na stranici Drame. Zato sam se ispričao na svom i službenom profilu i izmijenio neprimjerenu izjavu. Zakašnjela isprika govori o svima nama, ali je iskrena. Žao mi je da nikad nisam radio s njom jer je nisam imao hrabrosti to zamoliti. O Miri Furlan sam pisao za njezinog života, divio se njenoj glumi i moralnosti. S njom me upoznala Dubravka Vrgoč koja ju je prva nakon rata dovela u ZKM.

NACIONAL: Kako vidite budućnost HNK u Zagrebu? Teško je smiriti ovu atmosferu, ili se tako samo čini?

Budućnost teško mogu predvidjeti. Ako nam je povijest učiteljica života, možda možemo samo zaključiti da se kvalitetni iskoraci nikad ne događaju postupno, već u nekim zgusnutim, napregnutim razdobljima kad se događa nešto dramatično i to pokrene promjene. Šezdesete su uzburkale svijet u kojem još i danas živimo. Devedesete su u Europi označile novi optimizam, a kod nas, zbog rata, opću regresiju. Nakon razdoblja otvaranja obično slijede padovi. Ova opća sadašnja depresija? Nadam se da je privremena. Dok se svijet mijenja svakodnevno, ja ne mogu sjediti i razmišljati hoćemo li dogodine postaviti Shakespearea, Krležu ili Dina Pešuta. Možemo pripremiti performans, čitanje poezije, potaknuti pisce da pišu za nas, kao što ih je Monika Herceg ohrabrila da subverzivne, teške drame, mogu biti postavljene u HNK i da imaju publiku. Glumac našeg ansambla Damir Markovina ima ozbiljnu prijetnju zdravlju u obitelji i ne može iz preventivnih razloga sudjelovati u projektima s većim brojem izvođača. Damir zato, u određenim uvjetima, snima probe, radi izvrsne videomaterijale. Ovaj primjer se čini malen, ali vidim kako umjetnik odgovorno razmišlja o trenutku u kojem stvara. Glumci su telefonski razgovarali s pretplatnicima u slučajevima otkazivanja predstava. Možda bi, umjesto velikih predstava koje ne možemo igrati, mogli nazvati i porazgovarati s bolesnima ili starijima koji nemaju kontakata s vanjskim svijetom.

NACIONAL: Jednom ste mi u intervjuu rekli da ‘’kazalištu ne smije biti neugodno vidjeti ljude koji žive u siromaštvu, pod vječnim poniženjima. Ono tjera ljude da se zapitaju što sami rade kako bi se tome suprotstavili’’. Prigodna misao za kraj.

Da ne ispadne da sam budist, iako od svih vjera u toj, kao duhovni amater, nalazim malo smiraja, volio bih da svatko oplijevi svoj vrt. Moj je slabo održavan, ali ako uspijem, možda pomognem i susjedovom raslinju. Revolucionarni sindikalizam je daleko od subverzije kakvom se predstavlja. On vidi rješenje u rušenju, a ja u artikuliranom društvenom projektu koji se zasniva na diskusiji o ulozi narodnog kazališta danas. Italija je za vrijeme Berlusconija zatvorila mnogo nacionalnih i gradskih kazališta. Kad se vlast promijenila, teatri u toj još uvijek prebogatoj zemlji, ostali su zatvoreni. S njima izgubljene stotine tisuća poslova. Okrenut ću priču i reći da nama plaću osiguravaju i siromašni stanovnici Petrinje, Gline i okolnih sela. Zbog njih imam obavezu zapitati se radimo li narodno kazalište, jesu li naše igre dostojne trenutka u kojem ne znamo kako ćemo preživljavati. Dio sindikalnih povjerenika komentira program, tvrdi da je loš, blasfemičan. Koriste se trumpovskim jezikom dominacije. Profesionalna mržnja i politička neprijateljstva, nova i nedosljedna, ili stara i izdržljiva, izražavaju se otvoreno, hrane se jedna drugima. Nacionalist i konzervativac Hasanbegović brani radnička prava i sudi javno. To svjedoči o duboko iskrivljenoj viziji koju neke kolege imaju o vlastitoj profesiji. Braneći svoju ugroženost zabranjuju drugima da slobodno rade, o tome se ovdje radi. U još većoj krizi koja nas čeka, mi kopamo vlastiti grob umjesto da uvjerimo javnost u važnost svog rada i njegovu društvenu potrebu.

Komentiraj