Roman „Sama“ književnice i prevoditeljice Ivane Šojat u svega nekoliko mjeseci od objavljivanja tiskan je i u drugom izdanju, a izdala ga je Naklada Ljevak. Tema romana je aktualna – obiteljsko nasilje, zlostavljanje svake vrste, mizoginija, odnos društva prema ženi, braku, razvodu, ženama bez djece… Ivana Šojat predstavila ga je na netom završenom sajmu Sa(n)jam knjige u Puli.

Ivana Šojat rođena je Osijeku 1971., autorica je eseja, poezije, kratkih priča, književnih prijevoda, novela i romana, od kojih je roman „Unterstadt“ više puta nagrađivan te je dramatiziran i režiran za predstavu u HNK u Osijeku. Predstava je 2012. dobila dvije Nagrade hrvatskog glumišta, za najbolju predstavu u cjelini i za najbolje redateljsko ostvarenje. U Domovinski rat uključila se u kolovozu 1991. kao dragovoljac, a 1993. preselila se u Belgiju, gdje je završila studij francuskog. Vratila se u Hrvatsku 2001. i zaposlila u HNK u Osijeku. Od 2003. aktivna je članica Hrvatskog društva književnika.

NACIONAL: Roman „Sama“ u kratkom roku dobio je novo izdanje, tematika je, nažalost, itekako aktualna – zlostavljanje žena. Zašto ste ga odlučili napisati?

Nepravda i trauma su moje velike književne preokupacije, ono što me potiče na pisanje. Samim tim nisam mogla izbjeći ni ovu tematiku za koju dosad, mislim, zapravo nisam imala hrabrosti zbog mnoštva dodirnih točaka, osobnih iskustava, nepravdi koje sam osjetila i na vlastitoj koži. Nitko ne voli govoriti o vlastitim poniženjima, pa tako ni mi pisci. Nekako je lakše, tješimo se, podnijeti mržnju nego poniženje. Osim toga, nama je mizoginija odavno prerasla u tradiciju, u „normalnost“, nešto što se podrazumijeva. U nas je krilatica „žena, majka, kraljica“ zakon. Žena se mora udati, mora roditi da bi bila kraljica, da bi bila čestita i časna, da ne bi bila smatrana „robom s greškom“. Uspješna žena u nas nužno je uspjela „preko nečijeg kreveta“. Postoji zazor od ženskog intelekta, ženske ambicije, uspjeha. Ženi na prvome mjestu moraju biti obitelj, djeca, suprug, mora prvo „obaviti“ te svoje „temeljne zadaće“, a tek ako joj ostane vremena, smije pokušati i nešto drugo, nešto izvan tog zacrtanog kruga. Žene u politici u nas su rijetkost, rijetkost su i žene na čelnim mjestima tvrtki. A i kad se uspiju probiti na čelo, onda ih se tretira drukčije, razmatra ih se na razini fizičkog izgleda, životinjskim rječnikom, kao glupe ili ružne krave, svinje ili kokoši. Koliko god mi zatvarali oči pred tim pojavama, stvarnost je strašna, nepravedna.

NACIONAL: Samoća se u romanu opisuje kao nešto najgore što se nekome može dogoditi, a pišete i o onome što je u Hrvatskoj još uvijek, nažalost, čest slučaj, da je bolje ostati u braku, ma koliko toksičan bio, nego uživati u samoći. Jeste li i vi, kao mnogi, odrastali slušajući upravo to? Svi, sasvim sigurno, imamo takve ili slične ljude oko sebe, nekoga tko tako razmišlja, zar ne?

Većina ljudi boji se samoće kao mraka smrti. Mnogi pristaju na sve samo kako fizički ne bi bili sami, pristaju na strašne, mučne zajednice s ljudima koje su odavno prestali voljeti. Francuzi imaju krasan izraz za to: „les meilleurs ennemis“, najbolji neprijatelji. Bračni partneri u mnogim slučajevima jedni drugima postanu najbolji neprijatelji koji naposljetku čekaju da onaj drugi umre kako bi barem ostatak života, tih nekoliko godina, u miru proveli sami. Paradoksalno. Strah od samoće je nešto s čime se svatko od nas mora sam obračunati, razložiti na proste faktore i shvatiti koliko je neopravdan, koliko skupo plaćamo tu neutemeljenu fobiju kad pristajemo trpjeti nasilje koje nas gura u još jednu fobiju, u strah od sramoćenja zbog kojeg bračni partneri, najčešće partnerice, pred javnošću vješto skrivaju partnere nasilnike, alkoholičare, narkomane. Ukratko: svatko od nas trebao bi konačno više pozornosti posvetiti nutrini, sadržaju, svi bismo trebali poraditi na rušenju te „kulture fasade“, prestati živjeti prema onom „što će drugi misliti“, početi živjeti kako sami osjećamo.

NACIONAL: U romanu je vaša junakinja Mirna prevoditeljica, razvedena, bez djece, s obiteljskom prošlošću koja je, kako to već biva, progoni. U Mirni sigurno ima i vas, i sami prevodite i razvedeni ste, pišete o stidu, o tome da je sve bolje nego da se sazna da ste razvedeni. Što to govori o nama, ljudima oko nas, našim najbližima, koji tako zapravo brišu sve čvrste veze samo da bi se prikazalo nešto čega zapravo nema?

Ima me mnogo u Mirni. Jedina krucijalna razlika je u tome što ja imam djecu. Mirna u romanu čak prevodi knjigu koju sam prevela, Mirna progovara o pitanju koje i mene često muči: kako ljudi nisu svjesni ogromnog zla koje si čine živeći život prema naputcima okoline, ispunjavajući očekivanja koja nameće ono što volimo nazivati tradicijom. Umjesto da potraže sreću, ljudi uglavnom glume sreću. Zbog publike, uvjeravaju publiku u istinitost kronične neistine. To je sad najvidljivije na društvenim mrežama na kojima svi neprestano forsiramo ekstatičnu sreću i blagostanje. Mi smo nesretni ljudi s gomilom sretnih fotografija. Izdresirani smo, teško je oduprijeti se tim silnicama, tom za nas unaprijed determiniranom sudbinskom razvoju od kolijevke do groba. Zato je i meni bilo prokleto teško oteti se svemu, biti svoja, prigrliti samoću kao slobodu, kao radost tišine spoznaje vlastita bića. Nije samoća uopće čamotna. Baš obratno.

NACIONAL: U romanu se dotičete mnogih problema, prije svega onih intimnih. Jako je zanimljiv odnos junakinje s majkom koja je, kao i ona sama, imala loš brak iz kojeg isto tako nije željela izaći, a Mirna je to sve proživljavala kao djevojčica i nije se riješila tih demona ni kad je odrasla. Prenosimo li, nažalost, te neke šprance ponašanja i postupaka na sljedeće generacije i tako zatvaramo krug iz kojeg je teško izići?

Živimo u vremenu u kojem je ipak daleko lakše i bezbolnije otići. Otuda i sraz stavova Mirne i njezine majke koja je kalvariju braka koji je ostao sačuvan usprkos činjenici da je istrunuo iznutra, proživjela u vremenu kad su žene razvodom doživljavale poprilično izopćenje iz društva, kad su prilično trpjele noseći etiketu raspuštenice, polovnjače, svih naziva kojima ljudi i dan-danas „kite“ žene koje su imale muža i ostale bez njega. Majka zna, a Mirna usput doznaje kako društvo razmišlja o razvedenim ženama. Naime, za razvod u „narodnoj predaji“ muškarac nikad nije kriv. Kriva je žena. Ona je ta koja „nije valjala“. Nije bila dovoljno dobra kućanica, kuharica, peračica rublja, ljubavnica, nije mu dovoljno „davala“ pa je čovjek otišao. Opcija da je žena otišla iz braka u nas ne postoji. U istoj toj predaji žena razvodom postaje raskalašena, predstavlja opasnost za poštene žene, one koje su u braku. Raspuštenica, dakako, napada tuđe muškarce. Razvod je za žene poput vječnog prokletstva. Mirnina majka zato radije živi u paklu lošeg braka. Mnoge su žene poput Mirnine majke. Mnoge su takve bile isključivo iz ekonomskih razloga – nisu radile, zarađivale, pa su morale trpjeti. Nisu danas žene nestrpljivije ili zahtjevnije od nekadašnjih žena. Danas žene samo imaju veće šanse nastaviti dalje same. Mogu biti neovisne.

NACIONAL: U romanu ističete i činjenicu da je nasilje svake vrste, od seksualnog, psihološkog do verbalnog, vrlo prisutno – doživljavaju ga susjedi, najbliži prijatelji, gledamo, čitamo i slušamo o tome u medijima. U Hrvatskoj je sve više nasilja, tko je kriv za to, ima li uopće krivca?

Nasilje je plod mnoštva okolnosti. Dijelom korijen vuče iz davnih vremena. Iz permisivnosti koju prema njemu gajimo, koja je gotovo pa poslovična: „Tko jači, taj kvači.“ Divimo se nasilnicima. Tomu su se pridodale psihi nimalo sklone okolnosti: od Domovinskog rata koji nas je uzdrmao iz temelja, preko pandemije, loše ekonomske situacije, nakazno postavljenih moralnih postavki u javnom životu, nepravdi i neosuđenih lopova, do rata u Ukrajini. Ljudi su frustrirani, puni bijesa, jadni. Sve češći su verbalni sukobi u javnom prostoru, sukobi koji sve češće prerastaju u fizičke napade. Bojim se da će toga biti sve više. Femicidi su sve češći. Ima muškaraca koji se ne mogu pomiriti s činjenicom da ih žena više ne želi, koji se drže onog da je žena njihovo vlasništvo. Pogledajte simboliku svadbe: otac djevojku predaje mužu. Iz očeva vlasništva ona prelazi u muževo. U nekim glavama žena nikad nije svoja, ne smije biti svoja. Njihovo je nasilje tako u njihovim glavama opravdano, a pravda ga i „publika“ koja baš uvijek traži opravdanja za nasilnika.

NACIONAL: Je li u Hrvatskoj zaista toliko snažan konzervativan, patrijarhalni odgoj? Koliko je ukorijenjen tako loš odnos prema ženama i što mu je „posljedica“?

Nemojmo si laskati, patrijarhat i odgurivanje žene u drugotnost nije pojava svojstvena samo našem društvu. Mizoginija je opća, svjetska pojava. To što je ona na svjetskoj razini prihvaćena kao pomodnost, „trendovska seksepilnost“, ne znači da i drugdje, posvuda žena nije svedena na komad atraktivnog mesa bez intelekta. Žalosno je što su žene prihvatile tu i takvu ulogu, što su prihvatile tu igru „na vanjštinu“, tu borbu za vječnu mladost kako bi ostale „u igri“, što neke svoje dijelove operativno preuveličavaju do apsurda, do karikature, što se prže u solarijima, što slijedeći liniju manjeg otpora nasjedaju na priču da je važno dobro se udati i uživati, što žene koje se bore za jednakost spolova tumače na posve pogrešan način i optužuju ih za „kompliciranje“ njihovih kućanskih života.

NACIONAL: Je li činjenica da živite u Slavoniji utjecala na vašu odluku o razvodu, u smislu da ste možda dulje čekali? Je li i kod vas bio prisutan stid?

Ne. Moj prvi razvod nije se ni dogodio u Slavoniji, nego u Belgiji. I nije bio plod nekog mog hira, nego je proizašao iz izuzetno teške situacije u koju je moj bivši suprug doveo cijelu obitelj, dvoje male djece i mene. I nisam dugo dvojila. Općenito mislim da takve sudbonosne odluke nemaju veze s područjem nečijeg podrijetla, nego isključivo ovise o vlastitoj svijesti, psihi, hrabrosti. Nije se, naime, lako razvesti. Svaki razvod je brodolom, neuspjeh, nakon razvoda čovjek kreće iznova, od nule. Samo stariji i s gorkim iskustvom. Teško je nakon toga nastaviti. Zato mnogi radije ostaju u zajednici. Dakako, ako je to moguće, jer ne proizlaze svi razvodi iz preljuba. Mnogi su bijeg od nasilja, alkoholizma, ovisnosti, bijede u koju ljude ovisnost gura…

Čovjek se nakon prekida dugogodišnje veze osjeća loše i treba mu vremena da se oporavi. Nakon razvoda je još teže: s nekim ste počeli nešto graditi. I fizički i psihički. Gibonni je to tako lijepo opjevao u pjesmi „Činim pravu stvar“.

‘Zbog publike, ljudi uvjeravaju publiku u istinitost kronične neistine’, kaže Ivana Šojat. FOTO: Srecko Niketic/PIXSELL

NACIONAL: Ono što se uporno ponavlja u brojnim slučajevima obiteljskog nasilja kojima svjedočimo jest da se ono ne prijavljuje, još uvijek nije prisutna svijest o tome da je to obveza svakoga građanina. Uvijek se više brine o tome što će susjedi reći, kako to komentirate?

Da, to je nedokučivi paradoks, ta skrb o tuđem mišljenju i zanemarivanje osobnog stanja, preokrenuta viktimologija koja u nasilniku uvijek traži korijene njegova nasilja, koja ga se trsi opravdati. Uslijed toga i žrtva subliminalno ima dojam da je nekako kriva za kob koja ju je zadesila. Pogledajte slučajeve silovanja, proces koji se odvija nakon prijave silovanja. Žrtva tad prolazi vivisekciju, na hladan, administrativan način prolazi iznova traumu, u detalje. Zato mnoge žrtve silovanja odustaju od prijavljivanja silovatelja.

Osim toga, svjedoci smo u najmanju ruku traljavosti pravnog sustava kada je o nasilju u obitelji riječ. Nema istinskih sankcija za nasilnike koji u mnogim slučajeva naposljetku i presude žrtvi. U slučaju obiteljskog nasilja stradavaju žene i djeca. Njih se prebacuje u sigurne kuće, djeca prolaze kroz novu traumu. Nasilnik ostaje u svome domu, stječe dojam da je pobjednik. Općenito se stječe dojam da nasilje pobjeđuje. Ubojicu u nastajanju zabrana pristupa neće obuzdati, baš kao ni uvjetna kazna.

NACIONAL: Koliko vam je teško bilo pisati roman?

Izuzetno teško i bolno. Pišući roman postajala sam sve svjesnija bolnog ženskog stanja, gorčine nepravde koju živimo, za koju smo odgajane, na koju smo naučene kao na tradiciju, nešto normalno, uobičajeno, prirodno.

NACIONAL: Kako se osjećate kad završite knjigu? Može li se to opisati?

Svaku svoju knjigu intenzivno proživljavam. Zato kad završim neki roman, uvijek imam dojam da sam kraju privela jednu burnu etapu vlastita života. Uvijek sam tad i sjetna, i sretna, i iscrpljena. Dugo se odvajam od knjige. Dugo mi treba da prema njoj stvorim nekakav odmak.

NACIONAL: Otkad ste se sa studija iz Belgije vratili u Hrvatsku, radite u HNK u Osijeku kao urednica kazališnih izdanja – prevoditeljica, inspirira li vas rad u kazalištu?

Kazalište je poseban univerzum. Sve je u kazalištu intenzivnije jer ono samo po sebi sublimira stvarnost te je naglašeniju, pojačanu, baca na scenu. U kazalištu ne možeš raditi ako ga ne voliš, ako ga ne živiš. Poludiš ako si mentalno izvan njega, ako u njemu radiš samo kako bi zaradio plaću. Svi kazalištarci žive kazalište. Kazalište mi je nadahnuće.

NACIONAL: Imate li i vi osjećaj, kao mnogi uključujući i novog intendanta Vladimira Hama, da HNK u Osijeku nije prisutan u javnosti, u medijima, ne razgovara se o predstavama tog kazališta, kao da je na marginama? Može li se za to pronaći krivca?

U tome i ima i nema istine. Treba privući pozornost. Dobra predstava se ne može zatajiti, baš kao što se ni loša predstava ne može javnosti predočiti kao sjajna, bez obzira na promidžbu, bez obzira na poziciju nekog kazališta na zemljovidu. HNK u Osijeku je privukao pozornost ne samo cijele Hrvatske, nego i susjednih država prije deset godina. „Unterstadt“, naime, nije doživio nikakvu medijsku blokadu. Za dobro kazalište, kao i za dobru umjetnost, općenito treba imati hrabrosti. Za „Unterstadt“ je trebala ogromna hrabrost. Bila je to predstava zbog koje su u Osijek dolazili iz svih krajeva Hrvatske. I dan-danas mi je misterij zašto je ta višestruko nagrađena predstava skinuta s repertoara na vrhuncu slave.

Treba konačno odustati od prokušanog, od „igre na sigurno“, treba postaviti dobar, novi dramski tekst, po mogućnosti suvremenog hrvatskog autora.

NACIONAL: U Osijeku je na vlasti HDZ-ov gradonačelnik Ivan Radić, kako biste ocijenili njegov rad?

Radić je krenuo mladenački energično. Osijek dugo nije imao takvu energiju, trebala mu je. Nadam se da će tako i nastaviti. Nadam se da se Radiću neće dogoditi ono što se poslovično događa ljudima koji stupe na položaj moći: da ga neće sa svih strana opasati dodvornički kameleoni i izgraditi oko njega lažnu stvarnost. Najvažnija odlika dobrih vladara počiva u mudrosti da se okruži onima koji su u pojedinim segmentima mudriji od njega samoga. Mudrost nema straha od mudrijih. Samo budala misli da sve zna.

NACIONAL: Na lokalnim izborima 2017. bili ste kandidatkinja HDZ-a za gradonačelnicu, zašto ste se odlučili uključiti u takvu utrku? Što mislite da politika može, a neke druge struke ne mogu?

Politika je u nas omnipotentna, bogolika pojava. Mislim da je to očigledno svima. U politiku sam uletjela naivno, poštenih i dobrih namjera da Osijek u život vratim i razvojem kulture. Imala sam program, jako dobar program. No u nas programe nitko ne čita. Većina ljudi glasa za onog tko im da bolji upaljač ili olovku, obeća nešto što se nikako ne može ispuniti. Ja nisam htjela obećavati radna mjesta, jer gradonačelnik ne može zapošljavati, otvarati tvornice. Nisam se htjela ni fotografirati s ubogima i glumiti pred fotoaparatima dobročiniteljicu. Probala sam, nisam uspjela i sad sam sretna što nisam. Da sam uspjela, više ne bih pisala, a pisanje mi je sve.

Nisam izvukla apsolutno nikakvu korist iz kampanje. Vratila sam se na staro radno mjesto na kojem nemam ni šest tisuća kuna plaće, i dalje plaćam kredit za kućicu od 70 kvadrata, imam 12 godina star bicikl, nemam automobil, ni vikendicu, ni vinograd, ni roštilj veličine dnevnog boravka. Materijalno me uopće ne privlači, ne fascinira me. Bogatstvo ili bijedu nosimo u sebi, a ne oko sebe. Omnia meum mecum porto – sve svoje nosim sa sobom – i ponijet ću sa sobom kad mi se duša bude odvojila od tijela.