IVANA PIPAL: ‘Vizualnim jezikom izrazila sam emocije, razna raspoloženja i stanja’

Izložba Ivane Pipal ‘Nevidljivi prostori’ u Muzeju suvremene umjetnosti

Ivana Pipal, dobitnica nagrade MSU-a na 35. Salonu mladih 2020., u prostoru Muzeja suvremene umjetnosti od 27. rujna u sklopu izložbe „Nevidljivi prostori“ predstavit će četrdesetak slika, crteža i skica i iz njih proizašlih animacija. Ivana Pipal dala je intervju Nacionalu.

NACIONAL: U Muzeju suvremene umjetnosti otvarate izložbu „Nevidljivi prostori“. O čemu se radi, koliko je radova i što je bila inspiracija?

Kroz izložbu „Nevidljivi prostori“ predstavljam novu seriju crteža i pokretnih slika kojima bilježim svoj proces istraživanja ljudske psihe i pokušaj razumijevanja procesa koji nam se odvijaju u glavi. Inspiracija mi je mješavina iskustva, osvještavanja, čitanja i slušanja o psihologiji i neuroznanosti i generalni interes prema svim oblicima psihoterapije. Smatram da je razumijevanje vlastite psihologije ključno znanje koje nam je potrebno i kroz bilježenje svojeg mentalnog putovanja polako gradim vizualni jezik koji mi služi kao alat za razumijevanje strukture, potreba i aktivnosti ljudskog i vlastitog uma. Nastali crteži u tom smislu služe kao vizualni simboli koji asociraju i prizivaju određene ideje, misli, osjećaje, a zajedno postavljeni u odnosu, na izložbi, služe kao fragmenti koji grade veliki svemir unutarnjeg i nevidljivog prostora.

NACIONAL: Kako kaže kustosica, „unutarnji svijet, misli i emocije prevode se u vizualni jezik kojim autorica gradi svoje skice, crteže i slike u pokretu“. Kako to radite, što je potrebno da bi se emocija „pretvorila“ u sliku ili crtež i koje su emocije najčešće?

Svatko drugačije doživljava svoj unutarnji svijet. Razlike u percepciji i doživljajima pojedine osobe ovise o tome koje osjetilo mozak smatra najvažnijim, vid, sluh, dodir ili miris. Vjerojatno je najviše ljudi koji imaju vizualni mozak, što znači da za razumijevanje nevidljivih apstraktnih pojmova i ideja u unutarnjem svijetu nastaju simboli, slike, oblici i boje, kroz koje procesuiramo informacije koje stižu u naš um. U tom smislu ne bavim se pretvaranjem emocija i misli u sliku, nego vježbam unutarnji pogled kako bih u trenucima određenih doživljaja uspjela vidjeti taj prizor koji nakon toga izrazim fizičkom slikom. Zanimljiv mi je potencijal nadograđivanja i svjesnog stvaranja svojeg svijeta tako da umjesto da gledam u emocije koje najčešće dolaze same od sebe, više se pokušavam baviti vježbom kreiranja emocija koje želim iskusiti, a kao alat za rad mi je sigurno najvažnija sposobnost različitih načina gledanja.

NACIONAL: Dobitnica ste nagrade MSU-a na 35. Salonu mladih 2020., a evo sad postavljate izložbu u MSU-u, što ova i svaka druga nagrada znače jednoj umjetnici?

Nagrade doživljavam kao znakove da sam na dobrom putu, a s njima dolazi poticaj za daljnji rad i moguće otvaranje novih mogućnosti. Nagrada MSU-a je prilika da rad izložim u velikom prostoru i instituciji i tako dobivam vidljivost prema novoj publici, ali ta nagrada je i motivacija da se intenzivnije i ozbiljnije posvetim svojem umjetničkom stvaranju umjesto da se bavim nekim drugim projektima, suradnjama ili angažmanima.

NACIONAL: Vi ste i autorica knjiga za djecu, a vaša ilustrirana knjiga „Žuti grad, Plavi grad“ prevedena je na šest jezika te uvrštena u White Ravens, međunarodni katalog najboljih knjiga za djecu 2017. I dalje pišete i ilustrirate knjige za djecu, kako je došlo do tog kreativnog izričaja?

Knjige za djecu rezultat su suradnje s mojom majkom Ljerkom Rebrović, odgajateljicom u vrtiću koja je napisala niz edukativnih priča inspiriranih dječjim problemima koje susreće. U svojem radu se uvijek okrećem prema odraslijim temama, ali poveznica s dječjim svijetom uvijek me sustiže kroz odnos s mamom i drago mi je da razvijam svoj rad u zaigranom, opuštenom svijetu dječje ilustracije. U planu mi je oslikati niz maminih priča i tako slaviti svoj odnos s majkom, ali i ostati povezana sa svojom dječjom stranom i tom veselom energijom.

NACIONAL: Ilustrirali ste i slikovnicu „Ptica Rugalica“ te izradili umjetničke asocijativne karte „Emocije i stanja“ inspirirane psihoterapijskim praksama, o čemu se radi?

Ilustrirala sam dječju slikovnicu „Ptica Rugalica“ koju je napisala moja majka. Priča na kreativan način, kroz iskustvo papige Are koja prvi put dolazi u šumu, uči djecu o ruganju i kako se od ruganja obraniti. Knjiga je izašla u izdanju Malih zvona. Asocijativne karte „Emocije i stanja“ su rezultat povezivanja mojeg umjetničkog rada sa psihoterapijskom praksom. Vizualnim jezikom izrazila sam sve osnovne emocije, razna raspoloženja i stanja i tako je nastao niz crteža koji izaziva asocijacije, interpretacije i spontane emocije gledatelja. Rad sam odlučila oblikovati kao asocijativne karte jer tako on postaje alat za psihoterapeute ili za samoistraživanje, interakcijom potiče intuitivni dio uma, koji u sadržaju karata prepoznaje ono što ga povezuje s doživljenim iskustvom. Vizuali na kartama predstavljaju 33 osnovne emocije kao raznobojne, apstraktne kružne oblike, uz još 50 linearnih crteža ljudskog oblika u raznim emotivnim situacijama.

NACIONAL: Dosta vas te emocije zanimaju, kroz razne medije ih pratite, zašto?

Emocije i unutarnji svijet vidim kao temeljni dio ljudskog iskustva. Sve što postoji, što doživljavamo i kako funkcioniramo dok živimo, prolazi kroz filter naše percepcije i načina razmišljanja, ali ne postoji obavezno obrazovanje na tu temu, nego se svi nekako snalazimo sa svojim mislima u odnosu na to kako se snalaze drugi ljudi oko nas. Istraživanje tema psihologije, psihoterapije i neuroznanosti doživljavam kao da čitam upute za upotrebu svojeg uma i vidim da se razumijevanjem nekih mehanizama funkcioniranja psiholoških procesa mogu kvalitetnije kretati kroz život i usmjerenije koristiti svoje vrijeme. U umjetničkom radu to se, po mojem mišljenju, preslikava kao pokušaj da dođem do apstraktnog, ali praktičnog recepta za održavanje zdravog uma i za pomicanje granica svojih potencijala.

NACIONAL: Redateljica ste i animiranih filmova, diplomirali ste na Odsjeku za animirani film i nove medije ALU-a Zagreb. Kakav je osjećaj gledati svoj film, likove koji „ožive“?

Oživljavanje slika uvijek donosi sa sobom čaroliju novog pokreta i bez tog čuđenja se animacijom ne bih mogla baviti jer traži puno strpljenja, proces rada je posebno spor. Zadnji film na kojem sam radila bio je „Mikrokazeta, najmanja kazeta koju sam ikada vidio“ u koredateljstvu s Igorom Bezinovićem i to prvo profesionalno iskustvo stvaranja filma bilo mi je posebno drago, najviše zbog načina rada na filmu koji donosi suradnje s nizom kreativnih ljudi koji se moraju pronaći i dati svoj doprinos da bi filmsko djelo moglo biti kompletno. Gledati svoj film, u tom smislu, nakon nekog vremena postaje sačuvani komadić vremena određene suradnje i kreativne energije.

NACIONAL: Imaju li mladi umjetnici u Hrvatskoj priliku da se predstave, pruža li im se podrška?

Mislim da prilike postoje i mladima se vrata otvaraju, pogotovo onima koji se istaknu i ulože trud u svoj rad. Moje iskustvo je pozitivno, ali nisam sigurna je li tako svima jer sam ja na neki način krenula u svim mogućim smjerovima umjetničkog rada odjednom – izložbe, knjige, slikovnice, film, animacija, radionice, suradnje, umjetnički kolektiv… Tako se uvijek bavim kreativnim radom jer se projekti izmjenjuju između svih tih smjerova koje sam otvorila, a prilike uvijek dolaze s raznih strana. Nažalost, financije u kulturi u Hrvatskoj nisu baš velike tako da koliko god prilika mladi dobivali, svatko treba naći svoj način rada i karijeru s kojom može živjeti.

Komentiraj