IVAN ŠARČEVIĆ: ‘Traženje oprosta u nas znači gubitak glasova na izborima’

Ivan Šarčević, bosanski franjevac, teolog i profesor na franjevačkoj teologiji u Sarajevu, u povodu svoje nove knjige ‘Opraštanje i sjećanje’ govori o pomirenju i međureligijskim odnosima u državama bivše Jugoslavije i vlastitim mukama i dilemama

Kršćanin će se – obvezan neizmjernom Božjom milošću i ljubavlju – aktivno uključiti da u svome malom i velikom, uvijek pluralnom svijetu od neprijatelja stvara Božje i svoje prijatelje”. To su posljednje riječi nove knjige bosanskog franjevca i teologa Ivana Šarčevića “Opraštanje i sjećanje”. Profesor pastoralne teologije i katehetike na Franjevačkoj teologiji u Sarajevu, ugledni mirotvorac i javni intelektualac, Šarčević je sabrao radove o naslovnoj temi nastale u posljednjih dvadeset godina, a objavila ih je biblioteka Ecumenica riječkog izdavača Ex Libris, u suradnji s urednikom i protestantskim teologom Zoranom Grozdanovim.

U intervjuu za Nacional, Šarčević sažima glavne poruke iz svoje potresne i važne knjige, analizira međureligijske odnose na ovdašnjim prostorima, ali i otkriva vlastite muke i dileme: “Kroz zadnje desetljeće doživio sam dosta prezira”, kazao nam je. “No još mi je teže boriti se s kušnjom prezira svojih, a govoriti istinu”.

NACIONAL: Očekivalo bi se da teme oprosta, pamćenja i pomirenja dominiraju teološkom i filozofskom javnom raspravom u poslijeratnim društvima poput ovdašnjih. Dojam je, međutim, da vjerski autoriteti, ali i intelektualci općenito, ili zaziru od rasprave te vrste, ili je svode na zatvorenost u vlastitu zajednicu. Kako to objašnjavate?

Bez sumnje, opraštanje je težak proces. Naši su identiteti zlopamtilački, bilo individualni bilo kolektivni, narodni, religijski. I redovito se misli da je opraštanje znak slabosti, krnjenje identiteta. Ili nam je sjećanje selektivno, sjećamo se tuđih zločina i samo naših stradanja, svoje žrtve pretvaramo u brojeve; neki franjevci, svećenici, ima se dojam, kao da idu u povorci skeleta ovom zemljom, nekrofilski i mrzilački žive u prošlosti koja nije bila onakva kakvu je oni slave i naturaju. Svi se bave svojim žrtvama da bi njima prekrili i opravdali nedavne zločine ili aktualnu lošu politiku. Što se sve ne radi s Vučićeve i Dodikove strane, na primjer, s kozarskom Gradinom, ispostavom zločinačkoga logora Jasenovca, kako manipuliraju brojkom od 700.000 ubijenih Srba. To bježanje u stradalničku prošlost da se ne suoče s nedavnom prošlošću, uniženje je ljudskosti, razuma, znanstvenosti, moralnosti, poniženje je i za srpski narod. Tako se narod zadržava u sljepilu bezgrešnosti, u nesuočavanju sa zločinima Vukovara, Dubrovnika, Prijedora, Tomašice, Srebrenice, zločinom opkoljenoga Sarajeva, genocida, etničkoga čišćenja, s vlastitim zločinom velikosrpske politike koja je završila strašnim iseljavanjem u Oluji oko 200 tisuća ili napuštanjem Sarajeva preko 100 tisuća sunarodnjaka. Ili, s druge strane, one hrvatske, koliko sljepila i zlopamćenja u nečasnom i neevanđeoskom opravdavanju Jasenovca, endehazijskoga sistemskoga zvjerstva nad Srbima, Židovima, Romima i drugima, ili u umanjivanju ili u bolesno izopačenom opravdavanju tih zločina srpskom hegemonijom u monarhijskoj Jugoslaviji. Mogli bismo tako nizati naše zablude i protivštine s obzirom na izbjegavanje suočavanja s prošlošću, s poboljšavanjem i odugovlačenjem katarze.

 

‘Zabrinjava da vjerski službenici umjesto da uče i osposobljavaju i sebe i svoje vjernike za priznanje krivnje, za odgovornost, oni ih utjeruju u zagušljivi tor bezgrešnosti’

 

NACIONAL: Kakva je u tome uloga vjerskih autoriteta?

Posebno zabrinjava da vjerski službenici, umjesto da uče i osposobljavaju i sebe i svoje vjernike za priznanje krivnje, za odgovornost, oni ih utjeruju u zagušljivi tor bezgrešnosti. Velika je stvar u vjeri u Boga, odnosno glavna stvar, da se čovjek može obratiti, da može priznanjem grijeha, pokajanjem i zadovoljštinom ponovno postići drugu nevinost. Onaj tko se onesposobio za krivnju, nije ni odgovoran ni zreo čovjek, niti mu je takav kolektiv. Naposljetku, postaje bogom, jer ne polaže račun nikome, ni Bogu u kojega navodno vjeruje, nego mu svi, pa i sam Bog, služi. Rekao je “točno” Karadžić dok je gospodario ratom i životima: “U ovom mandatu i Bog je Srbin.” U vremenskoj perspektivi, treba tu napraviti razlike. Barem desetak godina poslije rata, negdje do 2006., više se vjerovalo u opraštanja i pomirenja nego danas. Više se i radilo na tom planu. Treba podsjetiti na Franjevački institut za kulturu mira koji je učinio na tom planu sjajne stvari, a bilo je i drugih udruga i akcija.

NACIONAL: Je li moguće oprost, pamćenje i pomirenje, u okviru teologije ili izvan nje, domisliti u suvisao i ostvariv program, koji bi prigrlila većina, pa čak i oni koji upravljaju zajednicama i državama? Koliko je opraštanje važno?

Nema za vjeru, za odnos među ljudima i odnos s Bogom, nema za ljudske zajednice, institucije i društva većeg i zahtjevnijeg “posla” od opraštanja. Opraštanje, nije naravno, samo tema vjere, teologije, nego bi trebalo biti dio društveno duhovnoga projekta kojega bi u svoje planove trebale uvrstiti biskupi i biskupije, župne i obiteljske zajednice, pa onda politike, stranačke politike, pa onda mediji, pa škole, i tako dalje. Ne govorim puno o pomirenju, nisam ga stavio ni u naslov knjige, makar bi bilo logično jer sam tako podijelio knjigu, ovim redoslijedom: opraštanje, sjećanje, pomirenje. Ne usudim se puno ni govoriti o pomirenju; ne uzmičem, ali ga ostavljam tajni svakoga čovjeka i za vjernike najvažnijem odnosu, odnosu s Bogom. Ne govorim o pomirenju i zato što je opraštanje proces otpuštanja neoprostivoga duga koje često traje čitava života. Opraštanje je doista teško, ono prethodi i sjećanju i pomirenju, ono je i poslije pomirenja. Opraštaju doista snažni i karakterni ljudi, ne slabići i kukavice. A imamo iskustvo da ponekada i kada mislimo da smo oprostili i da smo u stanju pomirenosti, iz nas, iznenada, kako kakva bujica, čak i kao pravednički bijes, naglo se zna otvoriti stara rana i posukljati staro sjećanje na nepravdu i zlo koje nam je učinjeno, zna se javiti poriv za osvetom ili neka zluradost, a eto mi mislili sve se smirilo, sve se pomirilo, mi oprostili i izišli iz svoje gorčine. S opraštanjem nikada nismo završili, a pomirenje je više od ignorancije i od grobljanskoga mira…

NACIONAL: Kako promatrate ovu regiju, četvrt stoljeća nakon rata? Kako biste ocijenili doseg dosadašnjih pokušaja u oprostu, pamćenju i pomirenju?

Nikada nas nisu sustavno učili o opraštanju i pomirenju, niti odgajali da se znamo ispričati, pokajati, možda nešto malo u obitelji, u porodičnom moralu i na vjeronauku, najviše prema svojima u vjeri. Religijske zajednice, pisao je najveći naš mirotvorac, religiolog Željko Mardešić, institucije su najdužega pamćenja, i nažalost, i onog zlopamtilačkoga. Religijske zajednice su zajednice komemoracije svojih temeljnih događaja spasenja od Boga, ali često se izokreću u “fabrike” reprodukcije mitova stradanja i nekrofilsko-folklornih podsjećanja na zlo “povijesnih neprijatelja”. Pa i kada bi politika oprostila ili oprašta, kada političari kreću prvi u opraštanje, zadnji koji to hoće, odnosno najčešće prvi koji priječe ili koče proces pomirenja, vjerski su poglavari, svećenici i imami. Uz to ne treba zaboraviti da su mnogi odgajani na đavolskoj i blasfemičnoj paroli: “Tko se ne osveti, taj se ne posveti!”. Mnogi od nas su odgajani u duhu i tekovinama revolucije, a sve revolucije – i ona francuska, i ona partizansko-komunistička – smatraju osvetu pravednim djelom, ponovnim povratkom pravde, kao da se išta, osobito pravda i mir, uspostavljaju ikakvim nasiljem. Strašna je zabluda da je osveta, odmazda neprijateljima, primjerice Bleiburg, pravedan odgovor, a ne pravedno suđenje i ispravljanje nanesenih nepravdi.

‘Prezir je sotonski izraz mizantropije. ništa nije tako protiv Boga kao prezir drugoga čovjeka’. PHOTO: Armin Durgut/PIXSELL

 

Vrlo malo se u nas radilo i radi na opraštanju, ponajprije u vlastitim zajednicama, bilo u obitelji, župskim i crkvenim zajednicama, a onda i na širem društvenom planu. Zato opraštajuće i pomirujuće inicijative nailaze su na osudu, i od strane tobožnjih vjernika. Traženje opraštanje i opraštanje u nas znači gubitak glasova na izborima, nemogućnost da u Crkvi ili religijskoj zajednici ostvariš i prava, nailazi se na društveno šikaniranje i proglašenje izdajnikom naroda i vjere. Rad na miru među konfesijama i religijama, rad na društvenom pomirenju različitih ljudi, taj tako nasušni posao ostao je pojedincima i pokojoj udruzi, ali koja to ne radi plaćenički.

NACIONAL: Oprost, pamćenje i pomirenje ljudske su stvari, uvijek ovise o konkretnim ljudima. Biste li komentirali pomirbene pokušaje, i neuspjehe, današnjice? Može li činjenica da je novi patrijarh Srpske pravoslavne crkve postao Porfirije Perić doprinijeti pomirenju u regiji? Biste li istaknuli pozitivne i poticajne primjere pomirenja iz Bosne i Hercegovine?

U nas je nezgodno govoriti o drugima, onima iz drugoga naroda i vjerske zajednice, pogotovo pozitivno, jer je sada glavno da se svi odvojimo jedni od drugih, da definitivno – kojeg li suludog pokušaja! – raščistimo i “očistimo” se od drugih. Zato nema ni nekih značajnih ekumenskih ni međureligijskih susreta, zapravo takvih susreta koji bi postali normalnost, obični život. Koliko poznajem situaciju u Srpskoj pravoslavnoj crkvi, mislim da je monah i teolog, profesor i episkop Porfirije Perić providonosan izbor i ne krijem radost i nadu za poboljšanje naših sveukupnih odnosa.

Patrijarhu Porfiriju, međutim, neće biti lagano. Dovoljno je čitati srpske pisce i one od prije, kao i današnje. Teško je biti poglavar naše najveće religijske zajednice u kojoj se, ne godinama i desetljećima, nego barem dva stoljeća politika nametnula kao odreditelj i kršćanstva, vjerničke prakse i crkvenosti, u kojoj je teološki sporan termin simfonijske ili kooperativne koegzistencije Crkve i države, vjere i politike. Politika je učinila da je ova Crkva zapala u tešku tamu etnofiletizma – vjerskog nacionalizma – govorim strukturalno, ne naravno pojedine osobe. Porfiriju Periću bit će teško i zbog toga što dva stoljeća glavno pitanje sveg ovoga prostora, ponajprije dakle teritorija je “srpsko pitanje”, odnosno pitanje “Velike Srbije”. Pred patrijarhom je također pitanje opraštanja i pomirenja. Za SPC, kojoj je poglavar, kao i za sve naše zajednice u manjoj ili većoj mjeri, neizostavno je pitanje katarze, suočavanja sa zločinačkom prošlošću. Naši ratovi, točno, nisu bili vjerski, ali su vjernici s velikim zanosom i ubilačkim žarom u njima sudjelovali. Naše Crkve, tako i SPC, nije preuzela moralnu, političku, institucionalnu ni onu metafizičku odgovornost za tolika ubijanja, progone i etnička čišćenja, a bilo je episkopa i pastira koji su ne samo iz hramova i u svetim odorama huškali na mržnju i zločin, nego su i blagoslivljali zločince kao da su sveci, čak sama utjelovljenja Krista. Štoviše, i danas se pod grijehom teškoga bezboštva i grijehom propusta, zapravo u nebo vapijućeg zla, prešućuje podizanje hramova i drugih obilježja da se označi svoj teritorij, dopušta dakle da Isus bude zloupotrijebljen kao Bog teritorijalnoga i građevinskoga vlasništva, i uvijek kao Bog zločina nad ljudima. Patrijarha treba podržati, što znači i prijateljski kritizirati, jer – koliko sam ga pratio – nadam se da će, kao monah i teolog, dati novi smjer kako u svoj Crkvi tako pridonijeti boljim odnosima među Crkvama, s Islamskom zajednicom, a time i u svima našim društvima i državama. Ovo sve govorim da izrazim i razumijevanje, i dobrohotnost, i uvjerenje vjernika da mi jedni drugima trebamo pomoći da budemo bolji ljudi.

 

‘Duhovničko nasilje prisutno je kao perverzno nasilje kroz molitve pa sve do onoga najgorega, u obliku homoseksualnog zlostavljanja i pedofilije u Crkvi’

 

NACIONAL: Jednom ste rekli: “Nasilje je najveći čovjekov problem.” Mislite li još uvijek tako? I kako sami sebi odgovarate na pitanje: zašto je toliko nasilja oko nas? Što učiniti da ga smanjimo?

Važno je vidjeti odakle dolazi nasilje, gdje mu je izvor, i to ono najgore, ono religijsko, koje se zaodijeva zavjetom poslušnosti, svetom odjećom ili najgorom maskom – imenom Božjim. I zastrašujuće je kakvih sve lica i naličja ima to nasilje: duševno, emocionalno, obiteljsko, duhovno, nasilje kao medijska indoktrinacija, pranje mozga, ili kao duhovničko nasilje. Ovo posljednje je osobito prisutno kod svećenika i duhovnih lica, kao perverzno nasilje kroz molitve i duhovnost pa sve do onoga najgorega, u obliku homoseksualnog zlostavljanja i pedofilije u Crkvi. No, nasilje se tiče ne samo vjernika, nego svih ljudi. Uzrok nasilja često je puki strah od nepoznatoga, od stranca, drugoga, različitoga, tuđinca, kako migranata tako žena. Dio nasilja dolazi iz zavisti, iz te najmračnije ljudske mane koja čak ne uživa ni u svome grijehu jer ne može podnijeti drugoga, ne može podnijeti ništa dobroga, ni radost, ni smijeh, ni slobodu, ni uspjeh, ni blagostanje drugoga, i ne smiruje se dok drugoga ne uništi. Mnogo je u nas zla učinjeno i na kolektivnoj razini zbog zavisti uslijed malih razlika. Zavist ne podnosi slobodu, istinu, demokraciju, prosperitet. Ideologija nacionalizma je namrgođena ideologija zavisti. Čini mi se, također, da dio našega nasilja dolazi iz prezira. Papa Franjo piše da su prezir i ignorancija “podmuklo nasilje”. Naime, prezir je strašniji od mržnje, jer u mržnji još ima nekoga interesa za drugoga. Prezir, mislim, nije samo habitus pojedinaca, najprije političara i vjerskih poglavara, biskupa i svećenika, nego mnogih običnih ljudi, čak osnovno duhovno stanje naših naroda i narodnosti, naših Crkava i religijski zajednica, naših kultura, civilizacija i kontinenata. To je onaj stav narcisoidnoga cinizma, stav prosudbe svisoka ljudi koje se smatra manje vrijednima, posebno malenih i beznačajnih. Kad se pak drugoga prezre, kad mu se oduzme dostojanstvo, njega se dehumanizira i sve je dopušteno, on postaje niže od životinje i predmeta. Onda taj čovjek nije više “nitko”, ni slika Božja, ni dijete Božje, ni brat, ni sestra, nego, opasni povijesni, dakle vječni neprijatelj, kojega za vlastitu sreću treba uništiti kao “gnjidu”, očistiti svoj prostor ili ukloniti od sebe.

NACIONAL: Svi se sjećamo da su se otvorenim prezirom na ovim prostorima naročito isticali ratni vođe.

Treba li podsjećati na to kako je Milošević prezirao svoje protivnike, nesrbe, kako je Karadžić prezirao bosanske muslimane, ili na onu “antologijsku” umnost profesorice biologije i srpske Herodijade, Biljane Plavšić, o muslimanima kao “srpskom genetičkom otpadu”, ili na patološki prezir Mate Bobana, Franje Tuđmana i njihovih pobočnika prema bosanskim muslimanima, “zemljici Bosni” i bosanskim Hrvatima? Ili na prezir prema Srbima i Hrvatima, “nevjernicima” od strane bošnjačko-islamskih prvaka, vjerskih službenika i vojnih jedinica koje su u svom militantnom zanosu u svoje molitve ubrizgali veliku dozu prezira, dakle ulaznicu, placet za nasilje i čak obredne masakre nad nemuslimanima, nad nevjernicima? Htio bih se vratiti još malo Tuđmanu i njegovu preziru koji nije mogao sakriti, jer njegov prezir je bio dijabolički iskren, što ne znači da je bio istinit i istinoljubiv. Njegov se prezir plastično očitovao u njegovu izboru riječi, govoru, naglasku, gestama, grimasama i cerenju; prezir kao zeleno svjetlo, kao početak mogućega nasilja i prema dijelovima svoga naroda, ponajprije prema bosanskim Hrvatima koji mu se nisu uklapali u projekt hrvatske države. U sumanutoj ideji lošega povjesničara i komesarskoga oficira zaslijepljena državotvornim nacionalizmom i miloševićevskom velikosrpskom realnom politikom, Tuđman je velik dio svoga naroda žrtvovao na velikom ratnom trgovištu za državu Hrvatsku, žrtvovao je narod za državu; ne slušajući nikoga od dobronamjernih kritičara, nepoučljiv i arogantan kakav je bio, sekundirajući velikosrpskoj, a kasnije i osvajačkoj bošnjačkoj politici i vojsci, otuđio je Hrvate od vlastite domovine Bosne i Hercegovine, i ogadio im je vlastitu domovinu do mjere da je oni sami preziru. Doista, nitko toliko ne prezire svoju rodnu zemlju Bosnu i Hercegovinu kao Srbi, zahvaljujući Miloševiću, Karadžiću, danas Dodiku, onda za njima i Hrvati, zahvaljujući Tuđmanu i svim njegovim sljedbenicima, i crkvenjacima, i onima iz Bosne. Otkriće mi je ta veza nasilja i prezira. Kada se, dakle, drugoga prezre u njegovu čovještvu, obezvrijedi i dehumanizira, svako je nasilje i moguće i dopušteno. Prezir je sotonski izraz mizantropije. I ništa nije tako protiv Boga kao prezir drugoga čovjeka.

Komentiraj