IVAN ŠARAR: ‘Titov ‘Galeb’ će pokazati da smo bili aktivni protagonist povijesti’

Ivan Šarar, pročelnik za kulturu Grada Rijeke, najavljuje završetak obnove broda ‘Galeb’, Titove ploveće rezidencije, za godinu dana. Vrijednost projekta je 70 milijuna kuna, a osim muzeja na brodu će biti i hostel, restoran i kafići

Obnova broda „Galeb“, 117 metara duge Titove ploveće rezidencije, koja je trebala biti završena u okviru programa Rijeka 2020 Europska prijestolnica kulture, polako se privodi kraju. Prema prognozama Ivana Šarara, pročelnika Odjela za kulturu Grada Rijeke, trebala bi biti završena za godinu dana. Kako je nedavno u Beogradu obilježena 60. obljetnica Prvog summita Pokreta nesvrstanih, čije su osnivanje u Bijeloj vili na Brijunima 1956. dogovorili Tito, Nasser i Nehru, pitanje Titova nasljeđa i njegova brenda koji Hrvatska već tri desetljeća odbija koristiti u turističke svrhe, opet se našlo u interesu javnosti. Nakon brojnih peripetija i političkih prepucavanja u Gradskom vijeću, gdje su se predstavnici opozicije žestoko opirali tom projektu, proglašavajući ga rupom bez dna i crkvom za štovatelje Josipa Broza Tita, obnova „Galeba“ ipak je 2019. godine započela. Za izvođača je odabrana tvrtka Dalmont, čija je ponuda iznosila 48,2 milijuna kuna. Od toga je iz fondova EU-a osigurano oko 32 milijuna kuna, država je dala još 700 tisuća, a preostali novac Grad Rijeka osigurao je kreditnim zaduženjem i spomeničkom rentom. Inače, obnova broda „Galeb“, kao i obnova Palače šećerane u kojoj je smješten Muzej grada Rijeke, dio je europskog projekta nazvanog „Turistička valorizacija reprezentativnih spomenika riječke industrijske baštine“.

Prošloga tjedna novi riječki gradonačelnik Marko Filipović obišao je i gradilište nove zgrade Gradske knjižnice, koja je posljednji veliki objekt unutar industrijskog kompleksa „Rikard Benčić“ koji tako postaje novi kulturni centar grada. Za sufinanciranje projekta obnove „Galeba“ i Palače šećerane, kao i za ulaganje u Dječju kuću i Gradsku knjižnicu, odobreno je ukupno gotovo 140 milijuna kuna bespovratnih sredstava iz Europskog fonda za regionalni razvoj u okviru Operativnog programa Konkurentnost i kohezija. Prema projektu, brod „Galeb“ na 5656 četvornih metara imat će kulturnu namjenu za stalni postav, povremene izložbe i kreativne radionice, a imat će i komercijalnu namjenu, s obzirom na to da će imati i hostel, restoran i suvenirnicu. Ugostiteljski i smještajni dio davat će se u koncesiju, a muzejskim prostorom upravlja Muzej grada Rijeke. Na stalnom postavu radi nagrađivana hrvatska dizajnerica Nikolina Jelavić Mitrović, dobitnica nagrade Silleto EMYA (The European Museum of the Year Award/Europski muzej godine) za Gradski muzej Vukovar i nagrade Izložbe hrvatskog dizajna 1516 Hrvatskog dizajnerskog društva za Muzej Sinjske alke, u kategoriji Prostornih i grafičkih intervencija i sistema. Projektom je predviđeno da brod ostane privezan u riječkoj luci, a fundus Muzeja čine sva postojeća oprema broda, originalni namještaj iz 50-ih i 60-ih godina prošloga stoljeća, koji je uglavnom već restauriran, i foto i video građa, arhiva članaka, knjiga i tekstova vezanih uz „Galeb“, kao i kopije dokumentacije o gradnji broda.

Doček Josipa Broza Tita 1972. godine (Stojan Kljajić); Posada ‘Galeba’ s Josipom Brozom Titom i Jovankom Broz, Colombo, 1976. (Predrag Vujković). FOTO: Arhiva Grada Rijeke

Posjetiteljima će biti posebno zanimljivi rezidencijalni dijelovi kao što su Titov i Jovankin apartman, zajednički salon, apartmani za goste, blagovaonica, glavni salon, garderoba i spavaonice. Brod je još uvijek u škveru u Kraljevici, gdje na njemu rade brodograditelji, strojari, instalateri i majstori svih ostalih struka. Sam „Galeb“ imao je burnu povijest – izgrađen je i porinut u brodogradilištu Ansaldo u Genovi u Italiji 1938. pod imenom „Ramb III“, kao transportni brod. Početkom Drugog svjetskog rata pretvoren je u ratni brod, a nakon kapitulacije Italije 1943. brod su preuzeli Nijemci, nazvali ga „Kiebitz“ te ugradili šine za izbacivanje mina. Tijekom 1944. „Kiebitz“ je postavio više od 5000 mina na Kvarneru i sjevernom Jadranu, a potopljen je u studenome 1944. u riječkoj luci, tijekom savezničkog bombardiranja, odakle ga je 1947. izvukla splitska tvrtka Brodospas. Nakon obnove u pulskom Uljaniku uvršten je u sastav Mornarice kao Školski brod „Galeb“. Od 1953. i prvog Titova inozemnog putovanja u London, na sastanak s Winstonom Churchillom, što je bio znak okretanja Zapadu nakon udaljavanja od Staljina i Istočnog bloka, brod dobiva ulogu ploveće rezidencije. Na brojnim Titovim putovanjima „Galebom“ u okviru vodeće uloge Jugoslavije u Pokretu nesvrstanih, brod je ugostio brojne državnike, sve do 1979. kada je Tito posljednji put njime plovio. Krajem devedesetih prodan je grčkom brodovlasniku, no zbog njegova bankrota nije preuređen već je ostao u „Viktoru Lencu“. Vlasnik je postala Republika Hrvatska, a 10. listopada 2006. godine, na temelju rješenja Uprave za zaštitu kulturne baštine Ministarstva kulture Republike Hrvatske, proglašen je kulturnim dobrom. Godine 2009. Grad Rijeka iskoristio je pravo prvokupa i otkupio je brod s namjerom da ga preuredi u muzej. O tome kako napreduje uređenje broda, zašto nije dovršeno tijekom EPK 2020, tko se najviše protivi tom projektu i zašto Hrvatska ne zarađuje na Titovu brendu, tjednik Nacional razgovarao je s pročelnikom za kulturu Grada Rijeke Ivanom Šararom. Šarar je prije stupanja na tu dužnost 2011. godine javnosti bio poznat kao dugogodišnji član grupe Let3, suosnivač nezavisnog kazališta Trafik i jedan od osnivača i organizatora glazbenog festivala Hartera. Budući da je u kulturi bio prisutan i kao izvođač i kao kulturni menadžer, izabran je zbog dobrog poznavanja širokog spektra riječke kulture i iskustva u vođenju velikih kulturnih projekata.

NACIONAL: Obnova „Galeba“ prilično se otegla – zašto je došlo do kašnjenja, kada se može očekivati otvorenje?

Prvenstveno zato što se radi o vrlo kompleksnom projektu. Nakon iskustva obnove četiriju velikih građevina koje su također bile vrlo zahtjevne, sa slično velikim budžetima, sasvim je jasno da je ovo najveće iskušenje. Iskreno, nismo mi kao Odjel za kulturu bogznakakav brodovlasnik, a pritom u obnovi „Galeba“ sudjeluje i jako puno dionika, struka i instanci. Stručni i konzervatorski nadzor, glavni projektant, projektantica muzejskog postava i projektant interijera, muzealci, a postoji i niz zahtjeva unutar realizacije europskog projekta, s čime se većina tih ljudi do sada nije susrela. Potreban je ogroman trud da se uspostavi dostatno razumijevanje među svim tim strukama i da se upravlja projektom. Izgubili smo puno vremena na prvu javnu nabavu koja nije prošla, pa onda i na redefiniranje cijene. Svi su ti elementi, plus covid, bili ključni za kašnjenje. No čini se kako je sada prilično jasno da će brod sljedeće godine doista biti dovršen. Tri godine za tako zahtjevan projekt mislim da na kraju i nije previše. Možda smo bili preoptimistični na početku.

 

‘Tito i ‘Galeb’ naša su povijest i ta bi se autentična priča bolje prodavala nego naša prilično patetična ambicija ‘mitteleuropejstva’ i bivanja austrougarskom kolonijom’

 

NACIONAL: U svjetlu 60. obljetnice Prvog summita Nesvrstanih, kakav je simboličan značaj tog broda i mislite li da bi Rijeka na brodu-muzeju ove godine zaradila da je, nekim slučajem, bio otvoren?

Siguran sam, i to iskustveno, a ne zato što su takva moja uvjerenja, da se 90 posto bitnih upita novinskih agencija i medija u priči oko EPK i obnove naše baštine odnosilo na „Galeb“. Super su i Palača šećerane, i Muzej, i Knjižnica, ali „Galeb“ je jednostavno XXL priča koja globalno nadilazi sve čime se bavimo. Pritom je tema jeste li ili niste simpatizer lika i djela Josipa Broza sasvim irelevantna. Jer „Galeb“ je relikt velike globalne povijesti, a to je ono s čime se mi nismo u stanju nositi. Mi to nismo u stanju baštiniti, a umjesto toga bavimo se lokalnom i lokalno proširenom poviješću. Gledano iz današnje perspektive, ne mogu zamisliti da predsjednika ili premijera Republike Hrvatske, koji na hrvatskom brodu uplovi u London, dočekaju Boris Johnson ili britanska kraljica. Kao što je Tita dočekao Winston Churchill. To jednostavno pokazuje jednu vrstu moći koju smo tada bili u stanju producirati, sa svim plusevima i minusima. Tada smo očito kreirali politike koje su imale globalni odjek, puno dalje nego što sada odjekuju naše politike, i samo mislim da je inteligentno da se toga sjetimo. Inteligentno je pokazati da smo tada bili aktivni protagonist povijesnih tokova i kreator vlastite suverenosti, a ne bi bilo loše ni da iz toga nešto naučimo. Nadam se da mi danas ne želimo biti europska kolonija, nego ravnopravan partner i igrač na međunarodnoj političkoj sceni. Osim toga, smatram da je „Galeb“ – i ispod tog sloja Tito, Nesvrstani, Jugoslavija – nevjerojatno interesantan brod zbog svoje povijesti. Sve te njegove transformacije jako podsjećaju i na povijest grada Rijeke. I u krajnju ruku, ako sve to maknemo ustranu, ako postoji neki grad koji treba imati brod za muzej, onda je to Rijeka. Grad koji je nastao na brodogradnji i pomorstvu. Mi smo ljudi od mora i nema ništa logičnije i prirodnije nego da nam muzej bude na brodu.

NACIONAL: No mora se priznati da je Božo Biškupić, kao HDZ-ov ministar kulture, prvi pokazao odgovornost i razumijevanje za „Galeba“ kao kulturnu baštinu?

Točno, on je brod 2006. proglasio kulturnim dobrom, a Grad Rijeka dobio je pravo prvokupa 2009. i otkupio ga za nekih 165 tisuća dolara, valjda manje nego što bi vrijedio kao staro željezo. Tada je sve bilo još relativno dobro sačuvano, svi saloni i reprezentativna šetna paluba. Zapravo mi je žao što tada nije bilo europskih fondova i nekih inteligentnijih načina da se brod obnovi i tu se izgubilo puno vremena. Mi smo zapravo uzeli prvi europski novac koji se mogao dobiti za baštinu, ali to je već bilo dosta godina prekasno. Tako je brod samo propadao i služio besmislenim političkim prepucavanjima.

NACIONAL: Kad smo kod prepucavanja, ideju o pretvaranju „Galeba“ u muzej pratile su različite ideološke svađe tijekom mandata bivšeg gradonačelnika Obersnela. Koji su bili glavni argumenti HDZ-a i ostalih stranaka opozicije?

Bila su dva ključna argumenta – prvi je bio da je to crkva za štovatelje lika i djela Josipa Broza Tita i jugonostalgičare, a drugi je bio da taj brod nije reprezent riječke industrijske baštine i da smo taj novac mogli pametnije potrošiti „na nešto rječkije“. Pritom su argumente da je upravo zbog Titove politike i pobjede u Drugom svjetskom ratu Rijeka završila u Hrvatskoj, a ne u Italiji, potpuno zanemarili, kao i činjenicu da je Rijeka veliki dio svog razvoja i rasta doživjela upravo u vrijeme Tita. Činjenica je i da je brod 1944. potopljen u riječkoj luci, za vrijeme savezničkog bombardiranja, i da su ga Riječani projektirali. Meni je to bilo potpuno neshvatljivo jer kada se baviš svjetskom baštinom, za koju imaš sreće da je došla u tvoje ruke, te lokalne provincijalne rasprave stvarno nemaju smisla. No kada smo postali Europska prijestolnica kulture, kada smo za obnovu dobili europski novac, bilo je previše legitimnih dokaza da to što radimo ima smisla i otpor više nije bio tako velik. HDZ i opozicija u Gradskom vijeću postali su konstruktivni i zato što su shvatili da je rizik gubljenja financija iz fondova EU-a moguć.

Brod Galeb za godinu dana bi trebao biti posve restauriran i postavljen negdje u luci Rijeka, ali još se dogovara lokacija. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

NACIONAL: Koliko je, nakon svega, obnova poskupjela i dokle se stiglo?

Brod je u trenutku kada smo napravili dokumentaciju i prijavili europski projekt ipak bio u znatno boljem stanju. U tih nekoliko godina do početka radova na njega je počela prodirati voda, tako da smo na kraju bili prisiljeni sve demontirati i skinuti svu drvenariju, koja se sada također restaurira. Ali kada obnavljate povijesni brod, morate biti spremni na različita iznenađenja i morate se suočiti s tom problematikom. Obnova je zbog svega navedenog, naravno, poskupjela. Osim toga, otkrilo se i dosta azbesta koji je trebalo ukloniti, poskupio je čelik… Dalmontova ponuda za obnovu iznosila je 58,5 milijuna kuna s PDV-om, a sada je s nekim poskupljenjima i potpuno novom grupom radova na obnovi interijera ta cifra bliže 70 milijuna. Srećom, sada je zapravo nebitno u kakvom je brod stanju bio, jer je konstruktivno potpuno obnovljen, zaštićen od korozije i sljedeća je faza ugradnja instalacija, grijanja, klime, struje.

NACIONAL: U brod će biti vraćen i originalni namještaj, koji je već restauriran?

Da, riječ je o namještaju iz 50-ih i 60-ih godina prošloga stoljeća i iako ljudi očekuju neku veliku raskoš, moram reći da su svi ti interijeri, pa i šetna paluba, bili relativno skromni. Taj dizajn je uglavnom minimalistički, nepretenciozan, ni na koji način ne odaje ni luksuz ni razmetanje.

NACIONAL: Projektom je predviđeno da dio bude muzej, a drugi dio komercijalan…

Točno, postoji to europsko „pravilo 80:20“, kada koristite fondove EU-a za obnovu kulturne baštine, prema kojem 80 posto površine kulturne baštine treba imati javnu namjenu, a 20 posto smijete komercijalizirati. U slučaju „Galeba“ tih 20 posto bit će u funkciji hostela – ili hotela, restorana i kafića, to je nekih tisuću kvadrata. Vjerujem da će biti dosta zainteresiranih iako je covid prilično pogodio sektor ugostiteljstva i smještaja. Ostalih 80 posto bit će palube, koje će biti javno dostupne, i muzej koji će se sastojati od nekoliko dijelova. Planiramo četiri sloja. Jedan je Tito-Nesvrstani-putovanja-ugledni gosti. Drugi je priča o brodu, o tome kako je mijenjao imena i namjenu, dokumentirano s dosta povijesnih fotografija, nacrta, maketa. Treći bitan sloj čine mornarski život i regruti JNA i njihova sjećanja na dane provedene na brodu, a četvrti dio je tehnološki, s obzirom na to da brod ima kompletno očuvanu strojarnicu s originalnim motorima Fiat iz 1938. Vjerujem da je taj strojarski dio broda zanimljiv ljudima iz struke. Rijeka i naš kraj imaju i pomorske i tehničke škole kao i čuveni Pomorski fakultet, siguran sam da i tu možemo stvoriti zanimljivu dinamiku oko broda, kao mjesta edukacije.

 

”Galeb’ je relikt velike globalne povijesti, a to je ono s čime se mi ne znamo nositi. Mi to nismo u stanju baštiniti, a umjesto toga bavimo se lokalnom poviješću’

 

NACIONAL: Zašto je Tito izabrao baš taj brod, fašističko-nacističke povijesti, da njime plovi svijetom?

Iskreno, ne znam kako je došlo do toga. Vjerujem da je tada bilo i mogućnosti, i znanja, i sredstava da se izgradi neki novi brod za Tita. Možda je to bio neki njegov ludi dišpet, simbolička demonstracija nadmoći, da baš od talijansko-njemačkog broda koji su potopili saveznici napravi svoju putujuću rezidenciju. Ne znam, utoliko zanimljivija priča, gotovo bizarna.

NACIONAL: Bilo je i puno prijepora oko toga gdje će brod na kraju biti smješten. Navodno se Grad Rijeka nikako nije mogao složiti s riječkom lukom, koja to opstruira?

Dogovori oko točne lokacije još uvijek traju, no usuglasili smo se oko toga da će brod stajati na riječkom lukobranu i ne mislim da tu ima bilo kakve opstrukcije Lučke uprave. U konačnici, i oni su davatelj koncesije u komercijalnom dijelu i imaju interes da projekt uspije. Poanta je da Lučka uprava ima razvojne planove s kruzerima i razvojem putničkog dijela Luke i potrebno je naći kompromis između svih tih planova. A „Galeb“ i nije tako malen, ima skoro 120 metara i nije ga lako smjestiti u samom centru, ali vjerujem da ćemo ubrzo pronaći optimalno rješenje.

NACIONAL: Već godinama se postavlja pitanje i zašto Hrvatska ne zarađuje na brendu Tita, za razliku od nekih pametnijih turističkih zemalja koje i nemaju takav brend pa ga moraju izmisliti?

Veći je problem što mi ne baštinimo dio vlastite povijesti nego što je ne prodajemo kao turistički proizvod. Ali kad smo već kod prodaje, čini mi se da pravi razlog nije samo ideologija, već i nepoduzetnost. Mogu i jako direktno: osim što je Tito bio Hrvat – kojeg, generalno, znatno više „ne vole“ odnosno kritiziraju Srbi, nego dio Hrvata koji ga smatra diktatorom – Srbi puno bolje baštine, ali i eksploatiraju taj period povijesti od nas, iako imaju ogromne zamjerke na to koliko je Jugoslavija po njih bila destruktivna. Zašto u Zagrebu ne bi bilo nekoliko mikro-muzeja, stanova ili punktova vezanih uz taj dio povijesti? Ne znam, ali to je naša povijest, a i ta bi se autentična priča valjda bolje prodavala strancima nego naša prilično patetična ambicija dokazivanja pripadnosti „mitteleuropejstvu“ i bivanju austrougarskom perifernom kolonijom. Postoji očito neka kombinacija ideološkog zazora i kukavičluka, zbog kojeg nitko ne želi ići protiv tog mainstreama u koji se svi žele utopiti. A mi smo, prije svega, nacija sklona onoj – ne talasaj.

NACIONAL: Očekujete li da će na „Galeb“ pohrliti turisti iz Rusije, Kine, Indije… Nesvrstanih?

Ne mislim da će dolaziti samo Kinezi, Rusi, neki komunistički nostalgičari. Smatram da je ta priča globalno interesantna svakom strancu. I samo treba pustiti Muzej da s tom pričom krene i vjerujem da će postati glavni „selling point“ Rijeke. No, ponavljam, nije to samo stvar turizma, to je stvar naše povijesti i gledanja na nju. Meni je suludo kako se mi pravimo da to nije bila povijest naših djedova, baka, roditelja, uostalom, i naše mladosti. Nesposobni smo razlučiti što je valjalo, a što nije, pa radije o tome ni ne razgovaramo. U stilu: pusti to! U krajnjoj liniji, mi negiramo život i stvarnost. To je suicidalno.

Na Galebu će se moći vidjeti restaurirani originalni namještaj iz 1950-ih i 1960-ih. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

NACIONAL: Pandemija covida-19 zapravo je onemogućila ostvarenje programa EPK Rijeka onako kako je bilo zamišljeno. Međutim, mnogi zlobnici tvrde da vam je to dobro došlo jer je i inače sve bilo u kaosu: Emina Višnić dala je ostavku na čelnu poziciju u tvrtki Rijeka 2020, bilo je optužbi za netransparentno trošenje novca, policija je kazneno prijavila šest osoba iz tvrtke Rijeka 2020. zbog gospodarskog kriminala, jer su u nabavi opreme navodno pogodovali tvrtki Studio Berar Rental iz Novog Sada… Kako vi to komentirate?

Zli jezici me uopće ne zanimaju, pogotovo kada dolaze od destruktivnih i u pravilu neinformiranih. Kaznena prijava za javnu nabavu je odbačena, Emina Višnić dala je ostavku kada je bila potpuno iscrpljena okolnostima covida i činjenicom da je morala dijeliti otkaze u trenutku kada nakon toliko godina rada zapravo ne možemo ništa pokazati zbog lockdowna. Nas je covid doista „razvalio“, u mjesec dana morali smo skresati budžet na pola i otkazati sva ugovorena međunarodna gostovanja jer se nije moglo putovati. S druge strane, mogu otvoreno reći – naravno da je bilo i kaosa. To je bio megaprojekt koji je nadilazio bilo kojeg hrvatskog, a ne samo riječkog kulturnjaka. U projektu je sudjelovalo Sveučilište u Rijeci, sve gradske i županijske institucije, dakle, nije to bio projekt „nekih aktivista koji su upravljali tvrtkom Rijeka 2020“, već cijele plejade kulturnih djelatnika, umjetnika i institucija Rijeke, Hrvatske i inozemstva, više od 200 organizacija. Ali, najiskrenije, odvratna mi je ta optužba da nas je covid spasio. Na tu temu već sam polemizirao s raznim pametnjakovićima i nemam tome više što dodati. Što se tiče velikih građevinskih projekata, gotovi su RiHub, Exportdrvo i tri od četiri zgrade u kompleksu ex-Benčić – Muzej suvremene, Dječja kuća, Muzej grada Rijeke, a Gradska knjižnica trebala bi biti otvorena za šest do sedam mjeseci. Na kraju mislim da će cijeli taj Art kvart u kompleksu Benčić, kao nasljeđe EPK, biti na ponos generacijama.

NACIONAL: Koliko vam kontinuitet gradske vlasti olakšava posao? Hoćete li vi biti najdugovječniji pročelnik za kulturu u Rijeci?

Sigurno je pomoglo, dobro znam neke druge gradove EPK u kojima se mijenjala vlast i to je djelovalo dosta destruktivno i na programe i na ideje. U tom smislu, imali smo zapravo sreću, uz činjenicu da je gradonačelnik Obersnel bezrezervno podržavao projekt i aktivno radio na njemu. No nadam se da neću biti najdugovječniji pročelnik. Htio bih završiti ovaj projekt i onda se baviti drugim stvarima. Tu sam već deset godina. Ništa u usporedbi s Duškom Ljuštinom.

Komentiraj