Ivan Salečić, urednik, kritičar, kolumnist i psiholog, već je nekoliko desetljeća prisutan na hrvatskoj medijskoj sceni. Nedavno je objavio svoj prvi roman “Glava lava” (Vuković&Runjić), za koji je u nepunih mjesec dana od promocije dobio iznimno pozitivne kritike i recenzije. Nakon što je petnaestak godina proveo radeći kao kreativni direktor hrvatskog izdanja magazina Elle, u posljednje vrijeme, uz literaturu, okreće se i svojoj inicijalnoj profesiji – psihologiji – i radi u raznim poljima primijenjene psihologije, najviše se zanimajući za sistemski coaching i psihografiju online medija. Diplomirao je psihologiju na zagrebačkom Filozofskom fakultetu, studirao je i filmsku režiju, član je Hrvatskog društva filmskih kritičara, a osim novog romana, kratku prozu objavljivao je u časopisima Quorum i Godine.

U razgovoru za Nacional Ivan Salečić osvrće se na hrvatske medijske prakse i uređivačke politike, prisjetio se što ga je potaknulo na pisanje romana, kao i nekih značajnih projekata koje je razvijao kao psiholog te objasnio zašto smatra da je naše društvo u stalnom padu još od devedesetih. Opisao je i kako se devastirajuće socijalne promjene odražavaju na mentalno zdravlje stanovništva, ali i kako se kaos pod krinkom slobode u društvu odražava na uzrast školske populacije djece.

NACIONAL: U vašem je romanu “Glava lava” grad Dubrovnik pozornica zbivanja na kojoj se odvija cijela fabula, sve je vezano uz njega. Jedan grad je subjekt i objekt radnje uz glavnog protagonista, kao na tragu modernističkih romana o gradu kao glavnom liku. Otkud takva ljubav prema Dubrovniku?

Nemam nikakve izravne obiteljske veze s Dubrovnikom, ali ga posjećujem od najranijih dana, dovoljno ranih da na prve dolaske nemam ni jasne uspomene. Ipak, moj tata je tamo išao u gimnaziju, imali smo tamo i rodbinu i obiteljske prijatelje koji su pripadali umjetničkoj sceni, imao sam dakle neka uporišta za razvijanje odnosa s tim gradom koji su čak i nadilazili onu očiglednu, prvotnu fascinaciju njegovim urbanizmom i renesansnim pročeljima. Iako je bio glavni grad male maritimne republike, njegova je metropolitanska povijest ipak stoljećima duža nego što je to slučaj s bilo kojim drugim hrvatskim gradom. Kontekst vrhunskih kulturnih, socijalnih, tehnoloških i ekonomskih silnica mislim da se osjeća i danas, često nažalost i kroz devastaciju cijelog tog zatečenog sučelja. Također, kad recimo učimo o Krležinim literarnim junacima Glembajevima, obično kažemo da Hrvatska nikad nije imala predstavnike tako razvijenog kapitalizma. S druge strane, dubrovačka obitelj Gundulić, kojom se bavim u romanu, stvarna je obitelj, s mnogo poduzetničkog nerva kod mnogih članova. S dužom poviješću, mnogo dubljim tragom i utjecajem u politici, diplomaciji, umjetnosti, ratovanju, ekonomiji, vjerojatno i mnogo moćnija i bogatija od Glembajevih, koji u odnosu na njih izgledaju kao skorojevići. Za mene, Dubrovnik Hrvatskoj daje neki dodatni ponder, o kojem ne znamo mnogo, ne učimo ga u školi i čini mi se da je to prava šteta. Taj privlačan ambijent u nekom je trenutku, u mojim nebrojenim lutanjima starom jezgrom, postao i inspirativan.

NACIONAL: Čitatelj može prepoznati da paralele između Gundulića i Glembajevih imaju reference i na današnji sloj nove gospodarske i društvene elite koja, doduše, nema plemićke naslove, ali su načini stjecanja bogatstva često jednako na rubu zakona, i da iza velikog bogatstva najčešće stoje kriminal, ratovi, pljačke, osvajanja. Uvodite kritiku društva, ali bez politiziranja.

Volim pričati kroz kontraste pa mi je bilo zanimljivo pratiti kako se razvija odnos osobne etike i oportunističkog osobnog urušavanja. U tom kontekstu urbaniteta – jer mislim da je Dubrovnik unutar zidina i dalje apsolutna mjera urbanog u Hrvatskoj – predočavanje dvaju vremena, današnjeg i nekadašnjeg, bilo je spontano i takva je usporedba vjerojatno svakom prva asocijacija kad se tamo nađe. Na toj točki dodira prošlosti i sadašnjosti počela se pojavljivati priča: kako protagonist romana ruši i preuređuje stan star nekoliko stoljeća, tako se otvara i put u prošlost kad se među drevnim zidovima pojave ljudi iz prošlih vremena.

NACIONAL: Sve više pratimo kako ljudi iz nekih drugih ili književnosti srodnih profesija izlaze u javnost sa zrelim književnim prvijencima i dobivaju dobre kritike. Sakupe li takvi pojedinci kroz život šira iskustva u percepciji stvarnosti, dublje uvide u ljudsku psihu?

Ako govorim u svoje ime, koliko mi je cijeli dosadašnji karijerni put bio prepreka prema tomu da sjednem i napišem roman, jer za to jednostavno nisam imao vremena, toliko mi je i pridonio u sakupljanju iskustava, ali i “bildanju” kapaciteta za refleksiju i autorefleksiju za pričanje takve priče. Moram naglasiti da je roman potpuna fikcija, iako naravno ima autobiografskih elemenata, onoliko koliko ima svaki roman. Taj početak 21. stoljeća u kojem se zbiva suvremeni dio priče, bio je obilježen velikom količinom rada, stresom, burnoutom, nizom pogrešnih odluka i osobnih gubitaka, koji su me na kraju odveli i u pravu, doduše funkcionalnu, depresiju. Za mene osobno to je uvelike bilo jedno upropašteno i prilično izgubljeno vrijeme iz kojeg sam izašao, da se izrazim metaforički, ubijen, a ne ojačan. Ovaj roman je utoliko možda i pokušaj da na drugi, fikcionalan način prepričam to doba i možda naknadno ipak proizvedem neki smisao u tom za mene besmislenom razdoblju. Kao što netko pokušava oprati lovu, za mene ovo je pokušaj da se opere vrijeme, jedino što iza njega ne stoji kriminalni, nego posve egzistencijalistički motiv.

NACIONAL: Koje biste fenomene u ljudskom ponašanju kao psiholog mogli izdvojiti u današnjem društvu? Naime, mnogi hrvatski psiholozi i psihijatri smatraju da se statistički broj raznih poremećaja i dijagnoza kod populacije već približava brojci od 30 posto. Kakva su vaša iskustva?

Kao i u mnogim područjima, teško je ukratko reći što se “kod nas” događa. Mislim da nismo dobro integrirali niti jedno društveno uređenje kroz koje smo prošli u 20. i 21. stoljeću – ni kapitalizam, ni fašizam, ni socijalizam niti onda opet kapitalizam pa onda prema njima i ne možemo zauzeti odnos. Konkretno, kad pričamo o tim statistikama na razini današnjeg dnevnog funkcioniranja, mislim da nismo svjesni devastirajućeg efekta kapitalizma na pojedince. Piramida ljudskih potreba Abrahama Maslowa kao jednu od najosnovnijih navodi potrebu za sigurnošću, koja nije samo u društvima tranzicije duboko ugrožena. Dapače, upravo je nesigurnost ideološka batina kojom se sustav koristi protiv pojedinca, lupetajući kako je to neki motiv za dodatnim egzistencijalnim performansom. Što se tiče našeg društva, kako ne vidimo iza vanjštine, ne zanimaju nas procesi koji tu vanjštinu stvaraju i interveniramo samo na toj površini očekujući da će se dubinske promjene dogoditi same od sebe, a nismo svjesni da artikulirano življenje u kapitalizmu pretpostavlja i određene oblike bavljenja samima sobom na razini koja nije samo vanjska. Sve više kao da živimo neki holivudski film s depersonaliziranim perpetuiranjem stereotipova, ali čak i u takvom filmu junaci, primjerice, idu na psihoterapiju kako bi se sabrali usred razornih procesa kojima su izloženi u dnevnoj rutini. Prema toj vrsti higijene kod nas postoji kulturološki zazor, valjda to ne radite da susjedi ne pomisle da se ćaknuti ili tako nešto, a da su se okolnosti u kojima živimo posve promijenile i da za tim postoji konkretna potreba koja proistječe iz stvarnih životnih situacija – taj moment kao da ne postoji.

NACIONAL: Primjećujete li koliko ljudi razgovaraju sami sa sobom po ulicama?

Haha, pa ponekad i ja razgovaram sam sa sobom! Jasno, ne tako na razini tih izrazitih simptoma, ali je činjenica da su po potrošnji anksiolitika i psihofarmaka, kao i po broju reklama za lijekove protiv stresa i depresivnih stanja, takve pojave zaista visoko prisutne u našem društvu.

NACIONAL: Bavili ste se i odnosom psihologije, medija i etike. Koliko su danas mediji produžena ruka PR-a i politike, dakle, u paktu u kojem se etika urušava i sve je svedeno na goli profit i senzacije?

Mislim da je problem derogiranja etike, na koliko se god razina pojavljivao, zapravo problem na samo jednoj razini – osobnoj. Svi živimo svoje vrijednosti, pa tako i one etičke. O medijima je jako teško govoriti upravo radi tako velike bioraznolikosti tog svijeta, gdje neki novinari još uvijek primjenjuju visoke etičke standarde, dok drugi kao da se takmiče da ih poruše. Etički problem velikog broja medija je i urednički, ne samo poslovni i novinarski.

NACIONAL: U romanu se dotičete i fenomena zlih urednika…

Da, kao produžene ruke kapitala i politikâ uređivanja, zbog čega se svjesno zatvaraju oči pred ukupnom slikom. To nas opet dovodi do pitanja adekvatnog obrazovanja i pitanja kako ljudi uopće dolaze u medije. Zbog nedostatka uredničke kompetencije medijski prostor dobivaju mnogi kojima ne pripada i umjesto toga vlada pravilo da se “pokriju sva mišljenja”, čime se izbjegava odgovornost za vlastiti rad. Tako u medijski prostor stižu kojekakvi minorni ili radikalni koncepti koji novostečenom vidljivošću polako transformiraju društvo, obično na lošije. Netko možda njihovim eksponiranjem i manipulira, ali mediji su i dalje ti koji pristaju to objaviti.

NACIONAL: Dugo ste se bavili i filmskom kritikom. Zapažate li da i filmska kritika, kao i likovna, danas sve više ustupa svoje pozicije PR objavama i da, općenito, umjesto umjetničke kritike ukus javnosti kreiraju PR agencije?

Moj je dojam da ni u filmskoj kritici procesi nisu ohrabrujući. Posebno u SAD-u raste pritisak industrije na kritiku. Pritom, javlja se i pitanje pozicije same kritike, ne samo filmske. Kritiku vidim kao informaciju u mainstream mediju, koja prati naslove koje pratitelji medija mogu osobno verificirati – u kinu ako se radi o filmskoj kritici, u galeriji ako se radi o likovnoj. Dakle, nešto što je prisutno na sceni u trenutku kad kritika izlazi. Ne govorim o nišnim underground sajtovima koji su možda meni zanimljivi, ali prate sadržaje do kojih opća populacija teško može doći. Takva kritika kondicionirana je repertoarom koji se često ne pravi po kriterijima kritičara. Složena metodologija umjetničke kritike ponekad mi se čini zloupotrijebljena za interpretaciju konfekcijskih industrijskih proizvoda na repertoaru, koji samim tim što se kritičari njima bave, dobivaju na važnosti i agregiraju PR-komponentu, ispadajući relevantniji nego što jesu čak i ako je kritika loša.

NACIONAL: Branite, dakle, pozicije kritike kao kreativne aktivnosti, umjetničkog žanra za sebe?

Da, i meni je to dobro. Pristaša sam Pauline Kael u filmskoj kritici i ideje filma kao Rorschachove mrlje, to mi se kao psihologu čini dobrom pozicijom. Vjerujem u vrednovanje filma koje potječe iz samog filma, ne po vanjskim kriterijima. Ne bježim od subjektivnog u kritici, za koje mislim da se ionako ne može izbjeći pa sam sklon da ga priznam i da u potražim resurs kojim se uspostavlja dodatna interakcija s čitateljem.

‘Etički problem velikog broja medija je i urednički, ne samo novinarski i poslovni pa u romanu pišem i o fenomenu zlih urednika kao produžene ruke kapitala’

NACIONAL: Bavili ste se kao psiholog i pedagoškim segmentom. O čemu se radilo u programu za osnovne škole u RH „Prekini lanac“?

Program je bio dio veće kampanje koja se zvala “Stop nasilju među djecom” i odnosio se na prevenciju elektroničkog zlostavljanja u osnovnoškolskoj populaciji. Imali smo niz radionica za učitelje, roditelje i učenike; od toga što raditi kada dobiju poruke neprihvatljivog sadržaja, slike, što raditi s fotografijama na netu, objavama na Facebooku, Instagramu i slično, kako integrirati roditeljski nadzor. Program je bio prepoznat od UNICEF-a i bio prezentiran u sjedištu u New Yorku i UNICEF ga je preporučio kao jedan od programa koji se mogu primjenjivati i globalno, u zemljama koje žele provoditi edukaciju, a nisu razvile svoje programe. Taj se projekt, primjer za hrvatski “know-how”, s preporukom krovne svjetske organizacije na svijetu provodi globalno, ali u Hrvatskoj se više ne provodi, jer za njegovo provođenje nema sredstava. Vlada ga nije prepoznala kao dovoljno važan, a privatne donacije u Hrvatskoj nisu dovoljne za njegovo sistemsko provođenje. Smiješno je da se na mnogim hrvatskim školama nalazi natpis „Ovo je mjesto nulte tolerancije za nasilje“, a da pritom u njima uopće nije proveden nikakav preventivni program protiv nasilja. Mnoge škole jednako tako teško i nikako reagiraju na slučajeve nasilja među djecom, radije zataškavaju takve slučajeve. Kako je pitanje vršnjačkog nasilja važno pitanje, mislim da bi bilo izvrsno da se takvi programi kontinuirano provode i da se djeca uče sigurnije kretati on-line i off-line svijetom.

NACIONAL: Kako kao psiholog i psihoterapeut gledate na doktrinu slobodnog odgoja, da nema baš nikakvih pravila, usmjeravanja, zabrana pa čak i kazni za djecu?

Nisam pobornik kazni, ali nisam ni pobornik toga da nema nikakvih granica. Osim poznatog problema s nasiljem u obitelji, psihologija u zadnje vrijeme registrira i sve više problema koji se generiraju u obiteljima u kojima je sve dozvoljeno.

NACIONAL: Mogu se čuti već neke teorije iz vaše struke da takav odgoj bez granica otvara vrata budućim mladim sociopatima i psihopatima.

Ne bih tu načelnu stvar opisivao u tako konkretnim terminima, ali slažem se da takav odgoj zaista postaje problem u interakciji i integraciji u društvo, odnosu takvih pojedinaca prema okolini i okoline prema njima. U tom gubitku granica javlja se i pitanje nasilja i odnosa prema nasilju. Dovoljan je primjer svaki klinac bez granica koji bijesnim autom pobije nesretnike na zebri.

NACIONAL: Koju blažu ili jaču simptomatologiju zapažate u komunikaciji i ponašanju nekih hrvatskih političara, od Sabora do javnih obraćanja, kao i percepciji vlastite osobnosti?

Moram reći da hrvatsku politiku više uopće ne pratim pa mi je teško reći što primjećujem u nečijem govoru tijela ili izjavama, jer sam naprosto to odlučio izbrisati iz svoje stvarnosti; iskreno, jednostavno to više ne mogu apsorbirati.

‘Po potrošnji anksiolitika i psihofarmaka te broju reklama za lijekove protiv stresa i depresivnih stanja na vrlo smo visokoj razini, što puno govori o zdravlju nacije’

NACIONAL: Zanimljiv stav za psihoterapeuta.

Pa da, to baš ide s time, na tragu uspostavljanja osobne mentalne higijene. Posebno kad se sjetite da ako se i ne baviš politikom, ona se bavi tobom. S druge strane – budi promjena koju želiš vidjeti u svijetu – pa pokušavam participirati kroz akcije poput UNICEF-ove, kroz roman ili pitanja o medijima i etici. Odlučio sam se za taj način, naspram praćenja dnevne politike, koja je dosadna, naporna i bizarna, samoperpetuirajuća petlja koja je što jeftinija, to priljepljivija. To je identično pitanje granica, o kojem smo pričali, u kojem sam rekao – ‘dosta’. Prije nekog vremena s jednim sam prijateljem pokušao raditi analizu sadržaja jedne slučajno odabrane političke situacije, u mandatu prošle vlade, mislim da se radilo o smjeni nekog ministra. To je bila posve improvizirana inicijativa. Ipak, u jednom trenutku identificirali smo razdoblje od gotovo puna tri dana, tijekom kojeg se nije pojavila niti jedna supstancijalna informacija vezana uz taj slučaj. Istovremeno, ta tri dana su u medijskoj percepciji prošla po “stay tuned” principu. Iako se de facto nije događalo ništa, praćenje je bilo u realnom vremenu: naši reporteri su ispred središnjice, pogledajmo statistike popularnosti političara i stranaka, sad su s nama u studiju politički analitičari, na ovaj broj telefona možete glasati hoće li odstupiti ili ne… I tako non-stop. Je li to pritisak odgovorne političke javnosti da se smijeni loš ministar ili frapantno mlaćenje prazne slame koje proizvodi news džankije, pri čemu se sadržaj pretvara u bezlični, zatupljujući šum unutar kojeg se onda javljaju koncizni oglasi s pozivom na trošenje kao jedini jasan signal, to je osobno pitanje za svakoga. Ili oboje, jer se to više uopće i ne može razdvojiti. Dojam da mi informacije ne nedostaju iako ne pratim dnevnu politiku, naoko je apsurdan, ali kad pogledate okolnosti poput ovih – manjak sadržaja i hipertrofiju promašenog, bezvrijednog sadržaja, onda to i nije tako čudno.

NACIONAL: Smatrate li da se danas ljudi – čak kao neki trend – boje ljubavi i veza, čak je prihvaćena teza teoretičarke kulture Laure Kipnis o tome zašto bi u suvremenom društvu trebalo biti protiv ljubavi i konvencija vezivanja?

Pitanje granica, ali i pitanje kapaciteta za kontakt je sigurno veliko pitanje u našem društvu, koje se odražava i na ovom području. Pop-kultura često promovira ideje zaljubljivanja i sreće zauvijek, veliča se romantična ideja jedne duše u dva tijela – kada ljudi u paru prestanu koristiti zamjenicu “ja” i prebace se isključivo na “mi”, to se smatra indikatorom kvalitete njihove komunikacije, a zapravo je vrlo vjerojatno obrnuto. To zapravo pokazuje gubitak granica, koje se prije ili poslije moraju ponovo uspostaviti, a kao što su na nezdrav način probijene, tako se na nezdrav način i uspostavljaju pa od tada partneri komunikacijski i emotivno ne mogu doći jedan do drugog, niti ih to više zanima, zato je obično bolje da se ni ne pokušava glumiti. Pobornik sam toga da svatko postoji kao individua u odnosima u koje ulazi i da si organizira život kako želi, slobodno.

NACIONAL: Kad spominjemo prikaz suvremenog društva i analizu određenih obrazaca ponašanja i međuljudskih odnosa, vaš je diskurs u romanu blizak piscima poput Alaina de Bottona ili Jonathana Franzena. Kako vidite takve usporedbe?

Čuo sam već takve usporedbe s Franzenom, Murakamijem, Zadie Smith, koje su mi jako laskave. Nisam imao u vidu njihova djela kad sam radio na svojem romanu, ali možemo govoriti o bliskosti na drugoj razini, percepcije svijeta i društva. Umjetnički okvir koji je meni bio važan tijekom pisanja “Glave lava” tvore roman “Atlas oblaka” Davida Mitchella, pjesma “Malena” grupe Idoli, film “Henry Fool” Hala Hartleyja, kazališna predstava “Hamlet” Olivera Frljića. Kako se radnja romana zbiva početkom ovog tisućljeća, za njegovu atmo­sferu važni su i filmovi koji su obilježili to razdoblje, u prvom redu David Lynch od “Divljih u srcu” do “Mulholland Drivea”, naravno, i “Pakleni šund”. To je okvir unutar kojeg sam se kretao.