Prvi i jedini specijalni savjetnik za sigurnost Josipa Broza Tita Ivan Mišković Brk, koji je nedavno proslavio 101. rođendan, govori o svojoj novoj knjizi ‘Titov specijalni savjetnik’ u kojoj piše o okolnostima u Jugoslaviji s početka 70-ih godina prošlog stoljeća

Titov specijalni savjetnik” naslov je treće knjige generala Ivana Miškovića Brka koja bi 27. studenoga trebala biti predstavljena u Medulinu. Nakon što je u suradnji s povjesničarom Andrejom Baderom već izdao knjige “General iz Premanture” i “Iz tajnog arhiva”, ovaj 101-godišnji bivši specijalni savjetnik za sigurnost Josipa Broza Tita u svojoj trećoj knjizi usredotočio se upravo na razdoblje u kojem je bio prvi, a ujedno i posljednji savjetnik za sigurnost predsjednika SFRJ-a. Ivan Mišković Brk rodio se 1920. u Premanturi, a kada je imao godinu dana obitelj se u bijegu pred talijanskim fašistima preselila u Slavonski Brod u Kraljevini SHS. Kao 15-godišnjak postao je član Saveza komunističke omladine (SKOJ), a uskoro i Komunističke partije Jugoslavije. Tijekom Drugog svjetskog rata s bratom Milanom bio je jedan od organizatora ustanka u Slavoniji, a u partizanima je sudjelovala čitava obitelj – otac, majka i svih šestero djece. Na kraju rata već je bio jedan od glavnih oficira Kontraobavještajne službe u Jugoslavenskoj narodnoj armiji, a vrhunac karijere započeo je 1963., kada je imenovan načelnikom KOS-a. Na toj je funkciji, a po direktnoj Titovoj zapovijedi, 1966. bio glavni sudionik eliminacije Aleksandra Rankovića. Šef KOS-a ostao je do 1971., onda je dvije godine bio Titov specijalni savjetnik za sigurnost, a 1973., poslije sukoba s Jovankom Broz, smijenjen je i maknut iz Titove blizine i morao je otići na višegodišnje bolovanje.

O okolnostima te smjene i o ulozi Titove supruge u njegovoj smjeni Ivan Mišković Brk govori i u razgovoru za Nacional koji smo proteklog tjedna vodili u njegovu stanu Puli. Iako je 22. listopada navršio 101. godinu, bivši glavni Titov obavještajac i dalje je vrlo agilan te se bez problema prisjeća svih okolnosti koje su dovele do njegove smjene 1973., ali i do ponovne rehabilitacije potkraj sedamdesetih godina prošlog stoljeća. Isto tako, Brk se prisjetio i vremena nakon Titove smrti te je otkrio zašto se početkom devedesetih vlastitom odlukom razišao s Franjom Tuđmanom te nije imao značajniju ulogu u prvim godinama hrvatske neovisnosti.

NACIONAL: Možete li nešto više reći o vremenu u kojem ste postali Titov savjetnik za sigurnost i o okruženju oko Josipa Broza u to vrijeme?

Knjiga koju sam napisao, koja pokriva to vrijeme, zapravo je nastavak prve dvije knjige. To je moja politička, ali osobna biografija, a ova treća knjiga “Titov specijalni savjetnik” većim dijelom obuhvaća razdoblje od 1971. do 1974., a manjim i kasnije razdoblje. Naslov knjige je “Titov specijalni savjetnik” jer pokriva razdoblje kada sam ja bio prvi i jedini Titov specijalni savjetnik za sigurnost. Inicijativa za uvođenje ove nove funkcije došla je od samog Josipa Broza i to u trenutku kada je svijet s jedne strane u Hladnom ratu, a s druge Jugoslavija igra važnu ulogu u Pokretu nesvrstanih koji pomalo gube intenzitet svoga rada i Tito to pokušava spriječiti. To je razdoblje kada jača uloga republika unutar Jugoslavije te se razvija sve jači nacionalni duh unutar tih republika, ali istovremeno jača i nacionalizam. Logično je i da u tim okolnostima onda jačaju i republička vodstva i počinju voditi politike koje imaju određene rezerve prema federaciji, ali i prema Titu. Uz sve to na prostoru Jugoslavije intenzivno djeluju i obavještajne službe država NATO-a i država Varšavskog pakta te se preko Jugoslavije sukobljavaju, a istovremeno i proučavaju što radi Tito i koliko je zapravo ozbiljna njegova politika nesvrstanosti.

General Ivan Mišković Brk s knjigom ‘Titov specijalni savjetnik’ u svom domu u Puli gdje živi od 1993. godine. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

NACIONAL: Kako je Tito gledao na sve to i zašto je odlučio postaviti baš vas za specijalnog savjetnika za sigurnost?

Tito je na bazi informacija koje ima došao do zaključka da mu nešto nedostaje u obavještajnom radu u Jugoslaviji jer su republike imale svaka svoju obavještajnu službu koje su radile svaka za sebe. Savezni SUP ih je trebao koordinirati i kontrolirati, ali je to radio poprilično labavo. Vojska je, s druge strane, radila na svoj način, isto kao i vanjski poslovi. Tito je u tim okolnostima shvatio da mu nedostaje pravih informacija, odnosno da mu nedostaje jedna analitička sinteza svih tih informacija. On to nije imao te je zato donio odluku o formiranju nove funkcije – specijalnog savjetnika za sigurnost. O tome je često i ranije razgovarao sa mnom te je od mene tražio da radim neke stvari koje ja kao član sigurnosne službe JNA nisam smio raditi. Naravno, ja sam se pokušao tome suprotstaviti, ali na kraju ipak nisam mogao odbiti njegove zahtjeve.

NACIONAL: Koje su to stvari koje je Tito tražio od vas i prije nego što vas je imenovao svojim specijalnim savjetnikom?

On je od mene tražio da radim političke analize, što ja kao djelatnik JNA nisam smio raditi jer je vojska u to vrijeme bila strogo odvojena od politike. Ja sam to pristao raditi, ali sam se uvijek ograđivao te sam napominjao da nemam sve podatke i da nemam sve u svojim rukama. No ipak, Tito je u takvoj situaciji odlučio stvoriti novu funkciju te me odlučio postaviti za specijalnog savjetnika za sigurnost.

NACIONAL: Je li vas iznenadilo to imenovanje i jeste li iz prve prihvatili njegovu ponudu?

U početku sam se malo odupirao te sam mu rekao da bi bilo dobro da to bude netko iz Centralnog komiteta, iz vrha Partije, odnosno neko političko lice. Međutim, Tito je insistirao da mu treba netko tko se razumije u materiju te je rekao da mu treba netko tko zna zanat i tko je istovremeno sposoban davati političke procjene i analize.

NACIONAL: Kako je vaše imenovanje prihvaćeno u tadašnjem političkom vrhu, je li bilo puno onih koji su bili nezadovoljni takvom odlukom?

Bilo je dosta njih i to prije svega zato što Tito nije nikome rekao što planira napraviti. On je bio takav. Ono što je imao u glavi to je držao za sebe pa je mnoge iznenadila njegova odluka. Međutim, nitko mu se nije javno suprotstavio oko toga. No postojali su razni otpori u krugu ljudi koji su ga okruživali. Prvi otpor je bio od Jovanke Broz, drugi je bio od Kardelja i Bakarića, a treći od tadašnjeg srpskog vodstva. Oni su svi osjetili da sam se sukobio s Jovankom Broz, što su oni pokušali iskoristiti te su postojali stanoviti otpori mom imenovanju, ali zanimljivo je da ja to ništa nisam znao u to vrijeme, već sam sve saznao tek mnogo godina kasnije i moram priznati da me iznenadilo da se toliko ljudi protivilo mom imenovanju.

Fotografije iz knjige ‘Titov specijalni savjetnik’ na kojima je general Ivan Mišković Brk u društvu Josipa Broza Tita čiji je specijalni savjetnik za sigurnost bio od 1971. do 1973. godine. FOTO: Privatna arhiva

NACIONAL: Zašto je došlo do sukoba s Jovankom Broz i koliko je ona zapravo imala utjecaja na sve što se tada zbivalo u Jugoslaviji?

Što se tiče Jovanke Broz i našeg sukoba, rekao bih samo nekoliko stvari jer ja do danas još zapravo ne mogu shvatiti što je bio njen pravi cilj i je li ona radila samo za sebe ili ju je netko ubacio kako bi kontrolirala predsjednika. Naš sukob je počeo jer je ona bila uznemirena što sam ja davao duge izvještaje Titu tijekom kojih sam i nekoliko sati razgovarao s njim, a ona o tim izvještajima, ali i razgovorima nije znala ništa. Ona se nikako nije mogla dokopati tih izvještaja. Znala je Titu reći: “Što, pobogu, vi toliko razgovarate?”. No ona nije odustajala i kopala je kao buldožer sve dok se jednog dana nije okuražila te me je pokušala vrbovati. To se dogodilo na Brijunima nakon jednog od mojih razgovora s Titom. Požalila mi se da bi ona kao netko tko sve to drži na okupu trebala znati sadržaj razgovora mene i njenog muža. Odgovorio sam joj da je razumijem i da znam da nije lako biti žena predsjednika republike, a pogotovo ne žena predsjednika Titova formata te sam joj ponudio svoju pomoć. Ona mi je na to rekla da sam je krivo shvatio i da nije o tome riječ, nego da njoj trebaju politički podaci, da ona želi znati ono što ja iznosim u svojim izvještajima Titu. Na to sam joj odgovorio: “Drugarice Jovanka, Tito je jedan i ja sam njegov specijalni savjetnik. On je legitimni predsjednik i legitimni zapovjednik vojske i dok je tako, ja samo njemu mogu podnositi izvještaje”. Kada sam to rekao, mogla se na njenom licu vidjeti velika ljutnja te mi je samo rekla: “Znači tako, druže!”. To lice ja i danas vidim. Samo što nije pukla od bijesa.

NACIONAL: Jeste li ikada otkrili razloge zašto je ona to pokušala jer u knjizi pišete da niste bili jedini kojeg je pokušala vrbovati?

Tada toga nisam bio svjestan i tek sam nekoliko godina kasnije iz nekih dokumenata shvatio da je pokušala vrbovati i neke druge ljude. Pokušala je vrbovati Nikolu Ljubičića koji je to priznao Bakariću i Dolancu. Tako da se postavlja pitanje je li to bila hrabrost ili ludost ili bolest ili je to radila po nečijem nalogu, stvarno ne znam, niti želim o tome spekulirati.

NACIONAL: Je li Tito bio svjestan tih pokušaja i je li to bio jedan od razloga zašto vas je i postavio za specijalnog savjetnika?

Tito je bio svjestan da nije dobivao potpune informacije i bio je svjestan da ga neki ljudi pokušavaju držati, da se tako izrazim, u mraku. To se najbolje vidjelo na primjeru kada je Bosna i Hercegovina bila na redu da postavi ministra unutarnjih poslova te je na tu poziciju izabran Radovan Stijačić. On je meni u privatnom razgovoru priznao da je od Cvijetina Mijatovića, koji je bio jedan od najutjecajnijih članova partije iz BiH, dobio nalog da izvještaje podnosi direktno njemu, a ne Titu. Kada mi je to rekao ja sam ga odmah uputio na razgovor kod predsjednika i već drugi dan je s njim razgovarao. Tito mi nikada nije rekao o čemu su razgovarali, ali sam iz konteksta shvatio da mu je sve jasno i da mu je Stijačić sve rekao. Međutim, nikada se nikome nije ništa desilo i nitko nije snosio posljedice. No Tito je postao svjestan da postoje ljudi koji ga žele držati po strani i koji ne žele da on dobije potpunu informaciju te da se neke državne stvari pokušavaju raditi mimo njega. Tito je shvatio da od mene kao tadašnjeg načelnika Službe sigurnosti dobiva vrlo točna i analitička izvješća, dok s druge strane dobiva izvještaje s figom u džepu te je ocijenio da mora imati sintetizirane podatke ne samo od kontraobavještajne službe, nego da na toj matrici mora imati i sve druge podatke. Baš zato se odlučio postaviti me za svog specijalnog savjetnika za sigurnost.

NACIONAL: Zanimljivo je da ste postali specijalni savjetnik taman u vrijeme kada raste snaga nacionalnih pokreta u Jugoslaviji, između ostalih i u Hrvatskoj. U knjizi pišete da je vaša uloga u svemu tome predimenzionirana i da niste imali tako važnu ulogu kao što to tvrde neki sudionici Hrvatskog proljeća.

Tito je meni tada prvi put naredio da odem u Zagreb i vidim što se zapravo događa i postoje li planovi tih ljudi da se krene i na vrbovanje ljudi u vojsci. Takvi planovi su doista i postojali i to prije svega prema Teritorijalnoj obrani, a to su htjeli Šime Đodan i Marko Veselica. No u Zagrebu nas je zatekao studentski štrajk pa smo produžili naš boravak te smo cijelu situaciju shvatili puno ozbiljnije nego u početku. Titu sam javio da je partija u Hrvatskoj izgubila konce iz ruku i da su je preuzeli oponenti naše politike. Tada su mene optužili da sam u hotelu Internationalu imao nekakav specijalni štab. Nije to bio nikakav štab, već je nas troje ili četvero oficira bilo smješteno u tom hotelu te smo iz njega promatrali situaciju i gledali što se dešava. Iza toga smo tek dobili zadatak da napravimo analizu, iz koje se moglo zaključiti da partija sve više gubi utjecaj i da pojedinci uzimaju maha i imaju sve važniju ulogu.

NACIONAL: Jeste li tom razdoblju razgovarali sa Savkom Dabčević Kučar ili Mikom Tripalom?

Tito me je nekoliko puta slao u Zagreb kod Savke i s njom sam često razgovarao. Savka mi je znala reći: “Poručite Titu ovo, poručite Titu ono.” Moj odgovor je uvijek bio da nema ona što poručiti Titu, nego da Tito poručuje njoj da se situacija riješi politički i da se presiječe sve. Poslije toga sam napisao analizu koja je objavljena u knjizi.

NACIONAL: U knjizi navodite da su Savka Dabčević Kučar i Tripalo očekivali da Tito bude na njihovoj strani.

Pa i bio je na njihovoj strani sve dok se raspravljalo o radničkim amandmanima i ekonomiji. Bio sam i ja na njihovoj strani. Međutim, oni su tu podršku ispustili jer su njihovi oponenti slagali kockice, što se kasnije pokazalo i točnim. Istovremeno, Tito je bio pod velikim pritiskom iz Srbije jer se govorilo kako se možeš boriti protiv nacionalizma u Srbiji kad u Hrvatskoj dopuštaš razvijanje nacionalizma. Treba shvatiti da je Tito bio predsjednik Jugoslavije i s te funkcije je do zadnjeg časa pokušavao urazumiti Savku i nešto tolerantnijeg Miku Tripala. Međutim, i Savka i Tripalo su pali pod utjecaj tog masovnog pokreta te su se nadali da će i dalje držati sve u svojim rukama, ali su to brzo sve ispustili. Studentski štrajk je to najbolje pokazao. U cijeloj toj situaciji je paradoksalno što su događaji u Hrvatskoj usporili cijeli proces donošenja Ustava koji je omogućio veću samostalnost republika i bez kojeg bi Hrvatska teško izborila samostalnost 1991. Tito je želio promijeniti Ustav i puno ranije, ali to se zbog Hrvatskog proljeća dogodilo tek 1974.

NACIONAL: Negdje u tom razdoblju je počela slabiti i vaša uloga specijalnog savjetnika, kako se to točno dogodilo?

Problem je što me nitko nije želio uzeti u zaštitu, a Tito je smatrao da će s mojim odlaskom riješiti problem Jovanke, a taj se problem mojim odlaskom još povećao. To se vidi iz svih dokumenta, a i neke komisije su potvrdile da sam jedina žrtva bio ja, a ne Jovanka Broz.

NACIONAL: Što vam je Tito rekao, zašto vas je smijenio?

Nije mi on to rekao, to je sve išlo preko drugih. On je Jovanki i vjerovao i nije vjerovao. I u tome je najveći problem. Jedan dan joj je vjerovao, drugi dan nije. Osim toga, on je u nju i sumnjao, ali od sto sumnji nije bilo dokaza.

NACIONAL: Znači li to da je Tito pred kraj života počeo gubiti konce iz ruku i da više nije kontrolirao sve procese?

Pa ne bih baš tako rekao. Imao je on kontrolu, ali možda ne tako jaku kao prije. Naravno da je i njegova bolest imala veliku ulogu i da jednostavno nije imao snage sve kontrolirati, ali i dalje je one glavne odluke sam donosio.

NACIONAL: Je li vam Tito ikada priznao da je pogriješio što vas je smijenio i što je popustio pod pritiskom Jovanke Broz?

Tito mi nikada osobno nije to rekao, ali ubrzo nakon što se i konačno razišao s Jovankom, dobio sam ponudu saveznog sekretara za narodnu obranu Nikole Ljubičića da preuzmem ulogu zapovjednika savjeta Civilne zaštite. Kada sam ga pitao otkuda sad odjednom ta ponuda, on mi je odgovorio da naredba ide direktno od predsjednika. Tako da mislim da je i to jedan od načina na koji mi se Tito zahvalio za sve što sam radio. Na čelu Civilne zaštite sam proveo punih devet godina i to kao volonter jer sam službeno bio u mirovini.

NACIONAL: Na tom ste mjestu dočekali i Titovu smrt, što se događalo nakon nje, kako ste kao njegov bliski suradnik gledali na cijelu situaciju u Jugoslaviji?

U Jugoslaviji je vladao jedan formalni red, a suštinski nered. I Skupština i Predsjedništvo su na van izgledali kao da normalno funkcioniraju, ali zapravo nisu uopće funkcionirali. Preko tih institucija prelamali su se republički interesi i ljudi koji su sjedili u tim tijelima su više vodili računa o pojedinačnim republikama, nego o cjelokupnoj federaciji. Posebno sam 1988. vidio kud to ide i što se sprema i bilo mi je jasno da od toga nema ništa.

‘Tito je insistirao da mu treba netko tko se razumije u materiju te je rekao da mu treba netko tko zna zanat i tko je istovremeno sposoban davati političke procjene i analize’, kaže Ivan Mišković Brk. FOTO: Saša Zinaja/NFOTO

NACIONAL: Jeste li uoči rata imali kakvu ulogu u pokušaju pronalaska mirnog rješenja na području bivše Jugoslavije?

Pokušao sam 1991. u dogovoru s Tuđmanom izvršiti još jedan pokušaj da se spasi što se spasiti da te sam išao na razgovor kod Veljka Kadijevića, ali mi je on jasno dao do znanja da će priznati rezultate demokratskih izbora u svim republikama osim u Hrvatskoj. Nakon toga mi je bilo potpuno jasno da neće proći bez prolijevanja krvi i da će se vojska umiješati u sukob.

NACIONAL: Jeste li bili u kontaktu sa Slobodanom Miloševićem?

Miloševića sam upoznao dok je bio direktor Beobanke, ali se nisam puno s njim sretao jer sam preko Slavka Zečevića, ministra unutarnjih poslova Srbije, s kojim sam bio u dobrim odnosima, dolazio do ključnih informacija i iz tih sam informacija mogao zaključiti u kojem to smjeru ide i kako će sve završiti pa nisam i imao neku potrebu razgovarati s Miloševićem.

NACIONAL: Vi ste rat dočekali u Beogradu, kako vam je tada izgledao život?

Bio je to jedan mučan period jer sam odbio biti članom KP Srbije, a potom i SKJ Pokreta za Jugoslaviju. Kada sam sve to odbio, onda su oni vidjeli da sam ja, da se tako izrazim, na drugoj strani pa su me i sigurnosno obrađivali. Radili su to još i ranije dok sam bio na čelu Civilne zaštite, ali krajem osamdesetih i početkom devedesetih to se intenziviralo.

NACIONAL: Rekli ste da ste u dogovoru s Tuđmanom išli do Kadijevića, možete li reći gdje je puklo s njim, zašto nakon toga niste imali aktivniju ulogu za vrijeme rata?

Početkom rata sam imao ulogu u organizaciji kriznog stožera u Puli pa sam preko te aktivnosti došao i do Tuđmana, nije da sam ga ja nešto posebno tražio ili da sam tražio neki sastanak s njim, nego se jednostavno dogodilo da stupimo u kontakt. Bio sam nekoliko puta kod njega i prenio sam mu niz analitičkih procjena stanja, ali sam ubrzo digao ruke od svega i bilo je “ćao đaci”.

NACIONAL: Je li postojao neki određeni razlog za takvu odluku?

Nikako se nisam mogao složiti s Tuđmanom i njegovom zdušnom suradnjom s emigracijom i emigrantima, s ljudima koji su došli iz vana, a za koje smo mi znali što su radili. To nikako nisam mogao progutati i prema takvoj Tuđmanovoj politici sam imao veliku rezervu te sam se na kraju odlučio povući.

NACIONAL: Jeste li kada danas pogledate na razdoblje koje ste proveli uz Tita, zadovoljni s poslom koji ste obavili i biste li možda nešto promijenili?

Kada vidim što sam sve radio, jako sam zadovoljan. Bilo je tu svega, ali na kraju mislim da sam opravdao povjerenje koje mi je dao. Ne znam ni sam kako sam to radio i kako sam sve stizao, ali zato nisam skoro uopće imao privatni život. Na kraju sam i dobio neku malu satisfakciju kroz povratak na čelo Civilne zaštite, a po informacijama koje sam imao vjerojatno bih dobio i neku višu funkciju da Tito nije ubrzo umro. S druge strane, žao mi je samo što sam bio možda previše naivan i što sam svima rekao ono što mislim i zbog toga sam često ulazio u probleme. Pogotovo kada je Jovanka napravila neku svoju paraobavještajnu službu u kojoj su bili neki ljudi kojima sam ja vjerovao pa su me cinkali njoj i zbog toga sam imao probleme. No ja sam se uvijek osjećao slobodnim da kažem što mislim, a ako me već pitate, najslobodnije sam se osjećao u partizanima. To je razdoblje koje se s ničime ne može mjeriti.

NACIONAL: Ovih dana se puno govori o cijepljenju, a vi ste kao visoko vojno lice i kao Titov specijalni savjetnik sigurno iz prve ruke svjedočili kako je to izgledalo 1972., kada se u nekoliko tjedana cijela država cijepila protiv velikih boginja. Kako je to izgledalo?

Kako je izgledalo? Došla je naredba da se cijela država mora cijepiti pa se cijeli sanitet, i vojni i civilni, stavio na raspolaganje i vrlo brzo su svi bili cijepljeni i epidemija je završena. Nije bilo niti malo šanse da netko odbije, nije nitko ni pomišljao na to. Zato je sve i okončano tako brzo i bez velikih posljedica.