Izložba ‘Ivan Meštrović i sve njegove ljubavi’ koja je u Galeriji Meštrović u Splitu otvorena do 15. veljače, kroz skulpture, pisma i fotografije prikazuje kakav je bio njegov odnos prema ženama i koje su žene obilježile život tog hrvatskog kipara te inspirirale neke od njegovih radova

Bio je u mladosti jako simpatičan, rado sam ga imao, a još radije su ga imale ženske. Jedna je glumica u novinama izjavila da je Buda, prorok, Krist, ne znam što još sve za nju nije bio…“

Tako je o najvećem hrvatskom kiparu Ivanu Meštroviću govorio njegov prijatelj, slikar Mirko Rački. Meštrović je, iako niska rasta, svojom dugom kosom, sanjarskim očima, orlovskim nosom i pomodnom odjećom privlačio žene u Beču.

A kakav je bio njegov odnos prema ženama i koje su žene obilježile njegov život i inspirirale neke od njegovih skulptura, pitanja su na koje je nastojala odgovoriti muzejska pedagoginja Iris Marinović, kustosica izložbe „Ivan Meštrović i sve njegove ljubavi“ koja je u Galeriji Meštrović u Splitu otvorena do 15. veljače. Prema mišljenju Duška Kečkemeta, koji je napisao opsežnu monografiju o Meštrovićevu životu, pet velikih Meštrovićevih ljubavi koje su utjecale na njega i njegov rad bile su Olimpija, Ruža, Ružena, Marija i Olga, pri čemu je prva ljubav bila romantična, druga intelektualna i umjetnička, treća senzualna, četvrta lirska, a peta obiteljska. Olimpija je njegova prva, prerano preminula ljubav, Ruža Klein bila mu je prva supruga koja nikako nije uspijevala do kraja iznijeti trudnoće, Ružena Zatkova bila je češka umjetnica u koju je bio zaljubljen, baš kao i u Mariju Banac, rođenu Račić, dok je još bio s Ružom Klein. Iako Meštrović u svom romanu „Vatra i opekline“ spominje svoje „zaljubljenosti“ u Ruženu Zatkovu i Mariju Banac, smatrao je da te zaljubljenosti nisu dovoljno snažne i vrijedne žrtvovanja njegova odnosa sa suprugom Ružom. Na kraju se skrasio i ostvario veliku želju za djecom u braku sa svojom drugom ženom Olgom Kesterčanek koja mu je rodila četvero djece od kojih je dvoje umrlo.

Kako je istaknula Iris Marinović, izložba je edukativno koncipirana pa posjetitelji mogu pročitati ulomke iz stručne literature i razgledati izabrane fotografije iz fototeke Muzeja Ivana Meštrovića. Osim spomenute monografije Duška Kečkemeta, za izložbu se crpilo iz knjige „Prijatelji- dopisivanje Ivana Meštrovića s Ivom Tartagliom u razdoblju od 1905. do 1947.“, kataloga izložbe „Ivan Meštrović: Gospa od anđela – Mauzolej obitelji Račić u Cavtatu“, knjige Mate Meštrovića „U vrtlogu hrvatske politike“ te knjige Marice Meštrović: „Život i djelo Ivana Meštrovića“. Relevantan je bio i roman samog Ivana Meštrovića „Vatra i opekline“ u kojem opisuje događaje iz života vezane uz žene koje je prikazao u svojim djelima. Cilj izložbe bio je povezati skulpture intimističkog karaktera iz stalnog postava kao što su „Portret Ruže Meštrović“, „Vestalka“, „Portret Olge Meštrović“, „Kontemplacija“ i „Portret Ivana Meštrovića“ Vlahe Bukovca sa stvarnim osobama koje su inspirirale umjetnika na stvaranje tih djela. Tako, smatra autorica, dolazi do novog tumačenja umjetnikovih djela, skulpture dobivaju pozadinsku priču i oživotvoruju stvarne žene i njihove sudbine koje su bile i dio umjetnikova sentimentalnog i ljubavnog života te su ga inspirirale na njihov nastanak. Kako kaže, probrani su ulomci koji prikazuju intimniju i topliju stranu umjetnikova karaktera i podcrtavaju Meštrovića kao zaljubljenog mladića, ljubavnika, brižnog brata i obiteljskog čovjeka.

Iris Marinović smatra da je žena kao motiv jako važna i prisutna u Meštrovićevom stvaralaštvu, da se javlja u svim oblicima – od sakralnih tema, senzualnih, erotskih do intimnih – i u konačnici kao simbol cijele nacije. Primjeri za to su joj skulpture „Bogorodica“, „Čekanje“, „Žena pored mora“, „Ženski akt“, „Portret Ruže“, „Portret Olge“ i „Povijest Hrvata“.

Olimpiju i tugu zbog preranog i tragičnog rastanka nalazimo, ističe Iris Marinović, u skulpturama iz ranijeg razdoblja koje prikazuju bolesnicu, mladića shrvanog tugom i djevojku ekspresivne tjelesnosti.

„To su, dakle, skulpture ‘Bolesna djevojka’, ‘Na grobu mrtvih ideala’ i ‘Žrtva nevinosti’. Ružu Klein prikazao je kao putenu mladu ženu u bisti ‘Moja žena/Moja puca’ te već sazrelu i elegantnu damu, za što je primjer skulptura ‘Portret Ruže Meštrović’. Oblikuje ju više puta u senzualnim portretima i figurama, vidljive su elegancija i profinjenost. Ruženin lik je vidljiv u ‘Vestalki’, ali i u skulpturama ‘Ženska figura sjedi na petama’ i ‘Žena u klečećem položaju’ te u skulpturi ‘Portret gđe Ružene Khvoshinsky’ iz 1914. U njenom liku vidimo ono unutarnje previranje i introspekciju, trenutak promišljanja. Marija Banac Račić prikazana je gotovo identično kao i Ruža na ovom posljednjem portretu, jer te iste 1915. Meštrović portretira obje žene, međutim, kod Marijinog portreta dodatno naglašava njen dugi vrat, dok ljupkost i ženstvenost te naglašena elegancija ostaju prisutne u oba. Olgin lik vidimo u cijelom nizu skulptura klasične ljepote, najčešće skulptura izrađenih u mramoru i razrađenih do najsitnijih detalja. Takve su skulpture, primjerice, ‘Djevojka s violinom’, ‘Kontemplacija’, ‘Bogorodica s djecom’, ‘Portret Olge’ i ‘Ženski akt/Pred porod’”, objasnila je autorica izložbe.

A na pitanje kakvi su bili Meštrovićevi stavovi prema ženama, Iris Marinović odgovara:

„Meštrovićevi stavovi prema ženama, najčešće u literaturi vidimo, proizlaze iz njegova patrijarhalnog odgoja u Zagori. Tako i sam u svom romanu piše da ne voli intelektualno raspravljati sa ženama. Međutim, moramo imati na umu da su ti stavovi vezani uz sam početak 20. stoljeća. Kroz život vidimo da umjetnik izrazito cijeni ženu i smatra je stupom doma i obitelji, pa čak i simbolom nacije. U literaturi se također vidi da nije suzbijao interese svojih žena, ni Ruže ni Olge. Tako je podržavao Ružinu umjetničku karijeru i njenu želju za napretkom i dodatnim školovanjem te, recimo, nikada nije vozio automobil nego ga je vozila Olga. Sve njegove žene, doznajemo čitajući izvore, bile su prvenstveno samosvjesne, a onda i afirmirane na nekom polju. Ruža je bila umjetnica, kao i Ružena Zatkova koja je izlagala s futuristima. Olga Kesterčanek je, pak, bila magistra farmacije i uz to je imala suvlasništvo u ljekarni u Gružu gdje je i radila. Tamo ju je Meštrović i upoznao za vrijeme gradnje Mauzoleja obitelji Račić u Cavtatu.“

Meštrović je, nastavila je Marinović, kao naš najveći kipar imao tu sreću ili nesreću da je često bio povećalom javnosti:

„Najčešće su novinski članci i kritike osim o umjetničkim vrijednostima njegovih izložbi u domovini i svijetu, pisali i o političkim programima koje su u njima vidjeli. Međutim, promatrajući Meštrovićeva djela najveći dio tog iznimnog opusa zauzimaju skulpture ženskih likova prikazanih u trenucima poniranja u sebe, kao što su ‘Kontemplacija’, ‘Sanjarenje’ ili ‘Čekanje’, zatim sakralne i mitološke tematike, portreti naših velikana i razni obiteljski portreti. Te teme u pravilu ističu unutarnje promišljanje kako samog umjetnika tako i likova koje prikazuju. Što se tiče Meštrovićeva intimnog života, mislim da mu je bio izuzetno bitan. Tako je, naprimjer, u pismima kumu Ivi Tartaglii iz Rima često isticao da su mu potrebni žena i djeca uz njega. Iako je i sam umjetnik, a i njegova djeca, rekao da nije uvijek govorio o osjećajima, njegova je ljubav prema obitelji i djeci neizmjerna. Mislim da Meštrovićeva djela sama prikazuju umjetnikovu ljubav koju je u njih pretočio. Primjer je intimni prikaz ‘Bogorodica s djecom’ u Galeriji Meštrović.”

Iris Marinović naglasila je da se u slučaju Meštrovića može govoriti i o ljubavi prema obitelji, i domovini, i umjetnosti, i stvaranju.

„Meštrović je, iako u naravi nije bio previše pričljiv, isticao svoju ljubav prema roditeljima i obitelji. O toj neraskidivoj vezi s roditeljima pisao je i Duško Kečkemet u svojoj knjizi o Meštroviću. O njegovoj ljubavi prema djeci često su pisali i govorili kako Olga u pismima iz Rima kumu Ivi Tartaglii tako i njegova djeca Mate i Marica u svojim knjigama u kojima se sjećaju oca i proživljenih obiteljskih trenutaka. Tako je njegova kći Marica Meštrović rekla da se otac nije imao vremena baviti puno svojom djecom jer inače ne bi mogao stvoriti što je stvorio, ali da im je dao ljubav kao ono najvažnije i da su do kraja njegova života osjećali da je tata oslonac i uporište i da im se ništa ne može dogoditi. Umjetnikova ljubav prema umjetnosti i stvaranju vidljiva je kroz stotine njegovih djela koja je neprekidno stvarao od svojeg ranog djetinjstva sve do zadnjeg dana svog života. Za svoju umjetnost sam je rekao da iako je izražena u tvrdom drvetu i kamenu, umjetnost nije u drvetu ni u kamenu, nego je izvan vremena i prostora, istovremeno i pjesma i molitva. Ljubav prema domovini vidimo najbolje iz Meštrovićeve nesebične geste, njegove Darovnice iz 1952. kojom je svome narodu poklonio nekretnine u Hrvatskoj i svoja djela u njima kao kulturno nasljeđe i zalog naše bolje budućnosti.“

Ruža Klein, odnosno Ruža Meštrović, prateta je germanistice i anglistice Sabine Kaštelančić, kćeri slikara Ante Kaštelančića. Prije nekih godinu dana Sabina Kaštelančić je na engleskom jeziku napisala knjigu “Ruža Meštrović and Ivan Meštrović – Artists and Friends. Letters”, koju je izdao Lambert Academic Publishing. Rekla je da je prateta Ruža, koja je umrla od raka čeljusti u veljači 1942. u sanatoriju u današnjoj Klinici za dječje bolesti u Klaićevoj ulici, njima djeci predstavljena kao umjetnica i dama profinjena ukusa.

„Slušali smo priče o njoj, često anegdotalne, kako najviše odgovara djeci. Odrastali smo uz njezine radove, uz djela Ivana Meštrovića i sve je to ostavilo neizbrisivi trag u našim životima i danas. Možda neobično, rođena sam deset godina nakon smrti pratete Ruže 1952. godine, a godine 1962. umro je Ivan Meštrović. Pisma Ivana Meštrovića i samo četiri pisma Ruže Meštrović u našoj obiteljskoj arhivi, sačuvala je moja majka Elizabeta. Neka je objavio i doktor Duško Kečkemet u suradnji s mojom majkom. Ukupno je 299 pisama i dopisnica i razglednica Ivana Meštrovića te 26 poruka ‘u susjedstvo’, iz Mletačke 8 u Mletačku 10. Pisma sežu od samoga početka poznanstva i veze mladoga para, od proljeća 1903. pa sve do nekoliko dana prije smrti Ruže Meštrović, poslana po Ivanovom bratu Petru, Peši koji je odrastao uz Ivana i Ružu u Beču i bio Ružin miljenik. Ivan Meštrović onda se nalazio u kućnom pritvoru, nakon povratka iz ustaškoga zatvora“, rekla je Sabina Kaštelančić.

Odakle ideja za knjigu?

„Ideja da napišem knjigu o prijateljstvu umjetnika i umjetnice došla je na poticaj moje obitelji, u Hrvatskoj kao i u Austriji, te kao podrška Sandre Grčić Budimir, ravnateljice Muzeja Ivana Meštrovića, i muzejskih savjetnica i viših kustosica toga muzeja s kojim moja obitelj i ja surađujemo niz godina, ja i u svojstvu prevoditeljice za engleski jezik. Sve je započelo 2015. uz moje dodatno istraživanje o prateti u sklopu projekta dokumentarnoga filma o umjetničkom radu i životu Ruže Klein Meštrović, koji smo u obitelji započeli planirati s poznatom slovenskom filmskom i kazališnom redateljicom i kostimografkinjom Martom Frelih. Bio je to ujedno i nastavak pobuđenog interesa za gotovo nepoznat umjetnički rad pratete Ruže Meštrović, koji se javio izložbom ‘Ruža Klein Meštrović, nepoznata umjetnica’, postavljenom u Studiju ‘Josip Račić’ Moderne galerije u Zagrebu 2009., u Sinagogi u Mariboru 2012. te u Posavskome muzeju Brežice 2015. godine, autorice Dajane Vlaisavljević. Za dokumentarac je zgotovljen nacrt scenarija Marte Frelih, produkcija je u pripremnoj fazi, trenutno otežana zbog situacije s epidemijom koronavirusa.“

Sabina Kaštelančić smatra da je ljubavni i prijateljski odnos Ruže i Ivana uvijek igrao veliku ulogu u njihovim životima:

„Pisma to najbolje pokazuju. Nije jednostavno zaključiti da su se razišli samo zato što Ruža nakon spontanih pobačaja i teških prilika tijekom Prvoga svjetskog rata i stalnih putovanja Europom, nije mogla zatrudnjeti. Iz pisama je očita briga za uzajamno zdravlje, za zdravlje Ivanove djece i njegove obitelji uopće, naročito za njegova oca, a zatim i sestre Biru i Danicu koje su i same pisale Ruži i kasnijih godina, kao i već spomenuti brat Pešo. Mislim da ih je oduvijek povezivalo i zajedničko iskustvo odrastanja u velikim obiteljima, dijelili su i vrlo realistički životni stav u svezi pomoći i podrške obitelji i najbližim prijateljima. Od samoga početka svoje veze mislim da su intelektualno ravnopravni, jer Ivan podržava Ružin rad i dijeli s njom sve svoje umjetničke zamisli i izvedbe, tražeći o tome i njezino mišljenje. Kao i svim umjetnicima, Meštroviću su, kako se vidi iz pisama u našoj obiteljskoj arhivi, mir i usredotočenost na vlastiti kreativni rad bili izuzetno važni. Moguće je da se stoga prebrzo zaključivalo da je možda bio i hladan prema svojim bližnjima. Kako se meni čini, čitamo li njegova pisma Ruži u kojima podržava njezin rad, brine se i daje joj savjete o zdravstvenim problemima, prehrani i odmoru, i naravno, uzmemo li u obzir i rana pisma, ona svjedoče o nježnosti, strasti i dijeljenju radosti i sreće zbog svakog umjetničkog uspjeha.“