Debitantski dugometražni igrani film provokativna naziva “Svinjari” 32-godišnjeg zagrebačkog filmskog redatelja Ivana Livakovića, satirični antimjuzikl koji se bavi medijskim senzacionalizmom i glađu za slavom, kao ne samo svjetskim, nego i hrvatskim fenomenom, imat će premijeru na predstojećem 62. Pulskom filmskom festivalu koji će se održati od 18. do 25. srpnja.

Svojim kratkim igranim filmovima “Prljavi mali mjehurići”, “Harakiri djeca” i “Pink Express” Livaković, sin glumice Nade Gaćešić-Livaković, skrenuo je pozornost na sebe kao autora netipičnih hrvatskih filmova koji su, prema mišljenju kritike, “beskompromisni, ekscentrični, subverzivni, pop-artistički i provokativni”. Zanimljivo je da u svima igraju Livakoviću omiljeni mladi hrvatski glumci Ana Maras, Iva Visković i Goran Bogdan, koji su glumili i u njegovom dugometražnom prvijencu. Osim njih, značajne uloge tumače i Jasna Bilušić, Vili Matula, Nera Stipičević, Ivana Roščić, Iva Mihalić, Marina Redžepović, Damir Poljičak, Senka Bulić i drugi. U međuvremenu je za HRT snimio urbanu seriju „Nemoj nikome reći“, u 12 polusatnih epizoda, koja će se početi prikazivati na jesen.
Iako izbjegava publicitet, ne pojavljuje se u javnosti i ne daje intervjue, Livaković je pristao ekskluzivno za Nacional pričati o svojem filmu, hrvatskoj sceni, kinematografiji, glumcima, fenomenima današnjice i planovima.

 

 

• ‘Estetika hrvatskog filma je neuništiva, čak i pri naletu uragana. U mom filmu nije bilo ni cenzure ni autocenzure. Na prvo ne pristajem, a drugome nisam sklon’

• ‘Rekli su mi da je Hrvoje Hribar na testnu projekciju ‘Svinjara’ zakasnio 85 minuta, pa nije imalo smisla odgledati samo deset minuta. Netko će mu prijeneti dojmove’

• ‘Što se tiče hvalospjeva o uspjesima hrvatskog filma, određeni pomaci postoje, ali nije da Oskari, Zlatni medvjedi, lavovi i palme pršte na sve strane!’

 

 

NACIONAL: Zašto ste imali potrebu snimiti ovakav film vrlo simboličnog naslova?

Imao sam potrebu snimiti film o temi koju smatram bitnom, a to je medijska kultura i estradizacija svake pore našeg društva. Nije riječ o lokalnoj temi nego, dapače, o univerzalnoj priči. To sam napravio kroz satiru, jer sam ujedno želio snimiti i zabavan film. Što se tiče izgleda filma, naglašena estetika je oduvijek važna komponenta mog filmskog izričaja i s njom sam uvijek volio eksperimentirati. Ovaj put, između ostalog, i s primjesama animacije.

NACIONAL: Film je nastajao nekoliko godina. Smatrate li da je danas, kad ste ga završili, imalo smisla ulagati toliko truda i vremena?

Naravno da je. Na kraju cijelog procesa, film izgleda onako kako sam ga zamislio i to mi je dovoljna satisfakcija.

NACIONAL: Hrvatska koju pokazujete u svom filmu je primitivna država, niskih strasti, medijskog senzacionalizma i jeftinih tv sadržaja. Zašto ste u svoj prvi film „utrpali“ tako puno tema ili ste ih možda planirali još i više?

Film se bavi svim fenomenima koje ste nabrojali i s kojima smo bombardirani sa svih strana. Zato je film baroknim prikazom različitih fenomena uhvatio duh vremena. U nekom momentu dok jedeš moraš stati da se ne raspukneš, iako imaš veće oči od stražnjice.

NACIONAL: Koliko imate materijala koji nije ušao u finalnu verziju? Je li bilo pritisaka producenata Ivana Maloče i Gorana Mećave da neke scene, zbog provokativnosti, izbacite iz završne verzije filma?

Devedeset i devet posto materijala ušlo je u finalnu verziju, naravno ne u integralnom trajanju. Nije bilo nikakvih pritisaka. Film traje 95 minuta i dinamičan je, pa se tako nikad nije postavljalo pitanje njegove dužine.

NACIONAL: Kako biste vi ispričali radnju vašeg filma? Mislite li da će biti razumljiv prosječnom gledatelju koji prvenstveno traži čvrstu priču i prepoznatljive likove?

Film ima fabulu, samo je siže „pomaknutiji“, nema strukturu tipičnu za hrvatski film. „Svinjari“ su od početka bili zamišljeni kao satirični antimjuzikl kroz kojim bi se ispričalo nekoliko zanimljivih priča o fenomenima današnjice i u kojima bi se satirizirali klišei. Da ne ulazim u iscrpno prepričavanje sinopsisa, film je ispričan iz vizure sina vlasnika privatne televizije koji mora nastaviti obiteljski biznis, a osjeća da je nedovoljno kompetentan za svu tu količinu medijskog trasha koji ga okružuje i dane bi radije provodio drogirajući se. Što se gledatelja tiče, u filmu ima toliko zabavnih likova da se ne bojim identifikacije s njima. Ne znam što je to prosječni kino gledatelj. To je jedan od pojmova koji još nije stručno definiran.

NACIONAL: Po kojim kriterijima ste odabirali glumce? Je li bilo onih koji su vas odbili jer ste od njih tražili, primjerice, da se razgolite?

Skoro svi glumci koji glume u filmu su moje kolege sa zagrebačke Akademije dramskih umjetnosti i surađivali smo puno puta na mojim akademskim filmovima. Ta suradnja se pretočila i u ovaj film. Osim njih, u filmu sam prvi put surađivao i s nekim starijim kolegama. S naturščicima radim od faksa i nikad mi kriterij pri odabiru glumaca nije bila završena Akademija. Jedini kriterij su mi glumačka kvaliteta i otvorenost za eksperimentiranje i igru. Teško mi je izdvojiti bilo koga od glumaca, jer „Svinjari“ su ansambl film u kojem su svi ostvarili genijalne uloge.

NACIONAL: Kad radite film, imate li čvrsti scenarij, ili ga tijekom snimanja nadograđujete i mijenjate?

Još u fazi pisanja scenarija bavim se vizualnim, akustičnim i montažnim aspektima filma koji će nastati iz konkretnog scenarija. Kad je napisan, ostavljam otvorenu opciju da dodajem i mijenjam sitnice tijekom snimanja, ali koje ne utječu na cijelu strukturu filma, primjerice mijenjam dijaloge da zvuče prirodnije ili dodajem neke kraće inserte.

NACIONAL: Smatrate li se „enfant terribleom“ hrvatske kinematografije?

Nemam tu vrstu introspekcije u kojoj samog sebe etiketiram, ili stavljam u ladice.

NACIONAL: U vašem filmu primjetno je veliko ogorčenje i gađenje prema temama kojima se bavite?

Različiti ljudi koji će gledati film imat će drugačiju vizuru. Netko može pomisliti da se samo dobro zezam , netko će se složiti s vama. Na svakom pojedinom gledatelju je da odluči za sebe. Ono što sam htio reći, prikazao sam u filmu.

JEDAN OD GLUMACA U FILMU ‘SVINJARI’ JE I DAMIR POLJIČAK
FOTO: Scena iz filma ‘Svinjari’

NACIONAL: S kakvim ste se produkcijskim i financijskim problemima suočavali? Kolika je bila cijena filma, koji je navodno bio prilično jeftin?

Film je dobio 2,8 milijuna kuna od HAVC-a, pa tako spada u jeftinije filmske proizvode. Kad od toga odbijete poreze i prireze za film, nije ostalo puno. Zato sam tim više ponosan što film izgleda skupo.

NACIONAL: Tko vam je najviše podmetao klipove tijekom nastajanja filma?

Oni znaju tko su i nadam se da će nakon odgledanog filma korigirati svoje primitivno ponašanje.

NACIONAL: Zašto šef HAVC-a Hrvoje Hribar nije pogledao vaš film na testnoj projekciji? Koliko vas je podržavao do sada? Nisam vidio nikoga ni od vaših kolega.

Imali smo samo jednu projekciju filma, i to testnu, na kojoj se provjeravala tehnička ispravnost i koja je ujedno bila i interna projekcija za ekipu. Budući da moje kolege redatelji nisu bili dio ekipe filma, nije bilo ni potrebe da prisustvuju projekciji. Pozvat ću ih na premijeru. Što se tiče gospodina Hribara, kolege su mi rekle da je zakasnio na prvih 85 minuta, pa nije bilo smisla da ulazi u dvoranu i gleda zadnjih 10 minuta filma. Vjerojatno će mu netko prenijeti dojmove.

NACIONAL: Što o vama misle starije kolege? Smatraju li da ste ozbiljan filmski autor?

Ne znam kako me doživljavaju. Nisam ih anketirao. To njih treba pitati, a ne razmišljam o tome i da noćima ne spavam zbog toga.

NACIONAL: Što mislite o današnjoj hrvatskoj kinematografiji? Jesu li hvalospjevi, lovorike i odlazak na nekoliko europskih festivala dovoljni da se ona proglasi odjednom jako uspješnom? Je li naša kinematografija još uvijek žanrovski prilično dosadna?

Kao u bilo kojoj drugoj kinematografiji ima boljih, lošijih, interesantnih i manje interesantnih filmova. Što se tiče hvalospjeva, lovorika i odlazaka na nekoliko festivala, na to treba gledati racionalno, bez napuhavanja i pribjegavanja egzaltiranoj patetici. Nesumnjivo je da postoje određeni pomaci, ali nije riječ o tome da Oscari, Zlatni medvjed, lavovi i palme pršte na sve strane.

NACIONAL: Je li se promijenila estetika hrvatskih filmova?

Estetika hrvatskog filma je postojana poput trovremenskog Tafta. Neuništiva je, čak i pri naletu uragana.

NACIONAL: Jeste li gledali filmove „Zvizdan“ Dalibora Matanića i „Ti mene nosiš“ Ivone Juke ? Što mislite o radovima svojih kolega, koji su vam glavni konkurenti na filmskom festivalu Puli i što očekujete od njega?

Nisam ih gledao, pogledat ću ih u Puli. Ne doživljavam kolege kao konkurenciju, niti bavljenje filmom doživljavam kao utrku na 100 metara u kojoj imam protivnike. Doduše, u takvoj utrci bih vjerojatno za nijansu bio brži, jer sam nešto mlađi od spomenutih. No ni to nije sigurno. Možda oni intenzivno treniraju svaki dan. Od pulskog festivala očekujem dobru promociju filma i dobru zabavu s prijateljima.

NACIONAL: U vašem filmu imate soundtrack sastavljen od grupa, izvođača i žanrova kao što su Magazin, Severina i turbofolk. Po kojim kriterijima ste odabirali pjesme?

U filmu ima preko 50 pjesama i glazbenih brojeva. Neke su u svom originalnom obliku, a neke su prilagođene za potrebe filma. To je „miješano meso“ od elektronike, talijanske canzone, francuske šansone, klasike, tamburaša, cajki, domaćih i stranih poskočica, romske glazbe. U tom moru glazbe ima pjesama koje i privatno slušam, ali nemoguće je govoriti o nekom vremenu i njegovim fenomenima, a izbjeći pjesme, autore i izvođače koji su obilježili neko vrijeme, bez obzira na moj glazbeni ukus.

NACIONAL: Je li bilo autocenzure tijekom snimanja filma?

Nije bilo ni cenzure, ni autocenzure. Na prvu ne pristajem, a drugoj nisam sklon. Ono što je bilo zamišljeno je i realizirano.

NACIONAL: Kakva je Hrvatska danas, nakon dvije godine od ulaska u Europsku uniju?

Sami ste rekli da su joj tek dvije godine, tako da pretpostavljam da je mlada i nevina.

NACIONAL: Planirate li i vi, ako vam film ne bude prihvaćen, spakirati kovčege i nastaviti karijeru u nekoj zapadnoj kinematografiji, ili u Hollywoodu?

Uvijek su mi smiješni ljudi s javnim proglasima „ako se dogodi to i to, napuštam Hrvatsku“. Koga briga!? Volio bih raditi u različitim zemljama, ali ne iz revolta, nego zbog novih iskustava.

NACIONAL: Što vama i vašoj generaciji predstavljaju dominantne društvene i političke teme kojima se svakodnevno bave mediji?

Nije čak ni toliki problem u temama, nego je problem u medijskoj estradizaciji svake pore ovog društva. Pretpostavljam da osjećaju zasićenje od repetitivnosti, ne guglaju hrvatske portale, ili emigriraju u Irsku.

NACIONAL: Je li dozvola sklapanja istospolnih partnerstva išta promijenila u percepciji gay osoba u zemlji? Jesu li Hrvati i dalje homofobi?

Neke stvari izlaze iz sfere mišljenja, interpretacije, tapkanja u mutnom i ulaze u područje činjeničnog stanja. U Hrvatskoj je prvi i jedini uspješno održani referendum bio homofobnog karaktera i ishoda. Postoje li unatoč tome u Hrvatskoj ljudi kojima je svejedno kakve je tko seksualnosti? Da, naravno. Ti vjerojatno imaju pametnijeg posla od gledanja u susjedovo dvorište. Zadovoljni su svojim.

NACIONAL: Je li gay tematika još uvijek najveći tabu domaćeg filma? Jasna Nanut je učinila malen iskorak kratkim filmom „Šake“.

Nisam gledao film Jasne Nanut, pa ga ne mogu komentirati. Gay tematika nije tabu, nego samo nije svakom autoru interesantna. Kao i kod bilo koje druge teme, prvenstveno ju treba uobličiti u zanimljivu filmsku priču i dati joj dostojno filmsko ruho. U drugim kinematografijama, u kojima su se redatelji više bavili tom temom, možda je 5 posto filmova gledljivo, upravo zbog toga što je bila bitnija opća tema, nego filmsko promišljanje.

NACIONAL: Mislite li da će se stranci interesirati za vaš film? Jesu li vas kontaktirali selektori nekih filmskih festivala?

Film je nedavno završen, pa tek sad kreće u „javni“ život. Vidjet ćemo koji će biti njegov put. Nezahvalno je da bilo što prognoziram, no to ne isključuje optimizam o njegovoj budućnosti.

NACIONAL: Kako ćete privući publiku da gleda vaš film u kinima?

I ptice na grani pjevaju da publika ne ide gledati hrvatske filmove, osim ako ih ne prisilite sačmaricom, ili nekim drugim vatrenim oružjem. Naravno da i tu ima iznimki, poput „Svećenikove djece“ redatelja Vinka Brešana, koji je za hrvatske standarde dobro prošao u kinima. Nadam se da će kvaliteta filma uz odgovarajuću reklamu postići uspjeh. Ako ne, treba kontaktirati povoljne švercere oružja.

NACIONAL: Koji filmski autori su vas najviše formirali?

Imam raznolik ukus i od malena sam gledao sve i svašta . Filmski sam svejed raznih žanrova – od kung fu filmova, „Ratova zvijezda“, trash filmova Johna Watersa, melodrama Pedra Almodóvara, ranih satira Woodyja Allena, nekih eksperimenata Gaspara Noea, estetike Wonga Kar Waia, do humora Montyja Pythona. Vjerojatno su se na nekoj podsvjesnoj razini utjecaji svega što sam volio i volim spojili u moj specifični izričaj.

NACIONAL: Jesu li srpski glumci bolji i prirodniji na filmu od hrvatskih?

Nisu. Uostalom, nezahvalno je generalizirati. I u Srbiji i Hrvatskoj ima odličnih filmskih glumaca. Također je istina da su godinama srpski glumci imali priliku glumiti u boljim filmovima, s prirodnijim i funkcionalnijim dijalozima i pod boljom redateljskom palicom. To više nije slučaj.

NACIONAL: Vi se u filmu bavite i fenomenom realityja. Kako komentirate to da se najesen ponovo počinju prikazivati „Big brother“ i „ Farma“, za koje već postoji ogroman interes za kasting u regiji? Što to govori o današnjim kriterijima vrijednosti?

Bespredmetno je ulaziti u vrijednosni sustav tih realityja. Ekshibicionista i voajera je uvijek bilo i uvijek će ih biti. I prije su ljudi voljeli svoj privatni veš luftati pred drugima, a drugi su uživali gledajući ih . Današnji mediji samo omogućuju širi auditorij, odnosno širu platformu za taj dvokorak. A također su shvatili da mogu dobro zaraditi nudeći te ofucane formate, jer znaju da ima onih koji će se zakačiti na tu ishlapjelu žvaku.

NACIONAL: Najesen ćemo vidjeti na HRT-u i vašu omladinsku seriju „Nemoj nikome reći“. Hoće li to biti jedan drugačiji projekt, koji nije provokativan i šokantan?

I ta „omladinska“ serija „Nemoj nikome reći“ nije limitirana samo na usku dobnu skupinu. Mislim da će podjednako biti zanimljiva i mladima i starijima, jer je dinamična, lepršava, zabavna, vizualno atraktivna. Ona također sadržava elemente satire, pa nisam imao osjećaj da zatomljujem samog sebe radeći nešto suhoparno. Za seriju su već zainteresirane neke strane televizije, i to ne samo s našeg kontinenta.

NACIONAL: Što mislite o fenomenu danskih serija? Gledate li „Most“, „Borgen“ ili „Nasljednike“?

Gledam danske serije i među njima naravno ima copy pastea i šabloniziranih momenata. No svejedno su dobar putokaz za mala tv tržišta, kako se s kvalitetnim formatom i serijom može izaći iz lokalnih okvira, pa čak dobiti i američku ekranizaciju i pristup široj publici.