IRANSKI NAFTNI EMBARGO: Nož na globalnoj žili kucavici

Objavljeno u Nacionalu br. 843, 2012-01-10

SAD je natjerao EU da ne kupuje iransku naftu, očekuje to i od Japana, Kine i Turske iako te zemlje ovise o njoj, a situaciju su dodatno zakomplicirali i skori izbori u Iranu

Postupno uvođenje sve širih međunarodnih sankcija Iranu, posebice usmjerenih na ograničavanje prodaje nafte te time izazvane prijetnje blokadom prometa kroz tjesnac Hormuz, posljednjih je dana podiglo cijenu nafte na međunarodnim tržištima i opet dovelo Islamsku Republiku Iran u fokus interesa javnosti. Naime, nakon što je u studenome propao još jedan pokušaj kolektivnoga sankcioniranja Islamske Republike Irana, zbog njegova nuklearnog programa, kroz sustav organizacije UN-a, započelo je uvođenje niza jednostranih sankcija pojedinih država prema toj zemlji. Taj je postupak, nakon 31. prosinca 2011. i odluke Sjedinjenih Američkih Država da novim sankcijama ograniči poslovanje iranske centralne banke, kulminirao u srijedu, 4. siječnja, kada se i

Europska unija potiho sporazumjela o ograničenju uvoza iranske nafte.
Ovo je sankcioniranje bilo praćeno i rastom tenzija u regiji oko Irana, gdje su desetodnevne iranske vojno-pomorske vježbe kulminirale prijetnjama o mogućoj pomorskoj blokadi tjesnaca Hormuz te izjavama o američkoj vojnoj nepoželjnosti u vodama Perzijskoga zaljeva. Dok ostaje sporna praktična provedivost načelne prijetnje o trajnijem prometnom odsijecanju Perzijskoga zaljeva, kao i međunarodni učinci jednog takvog poteza, bitno je manje upitna činjenica da čitavo to vanjskopolitičko nadigravanje ima i jednu jaku unutarnjopolitičku notu u današnjem Iranu. Za samo koji mjesec ondje bi se trebali održati parlamentarni izbori – prvo takvo izjašnjavanje nakon predsjedničkih izbora u ljeto 2009. godine, događaja koji je u toj zemlji izazvao brojne sporove i velike javne prosvjede. U predizborno vrijeme zato i ne čude vojne vježbe, pokazivanje snage, ali i promocija daljnjih dostignuća iranske nuklearne industrije koja je, navodno, 1. siječnja prezentirala i prvi gorivi štap za nuklearni reaktor, napravljen kod kuće, od domaćeg, iranskoga urana.

Tjesnac Hormuz i obližnji prostori Perzijskoga te Omanskoga zaljeva bili su deset dana, od 24. prosinca pa sve do ponedjeljka, 2. siječnja, poprište velike mornaričke vježbe iranskih oružanih snaga. Tijekom vježbe isprobano je više vrsta novih raketnih projektila domaće proizvodnje, a navodno se isprobavalo i neke nove pristupe kontroli te mogućem zatvaranju tog prometnog pravca, strateški važnog prvenstveno za međunarodni promet nafte i plina. Vojne su tenzije tu dodatno primjetno porasle 27. prosinca, kada je kroz prostor morskoga tjesnaca i pokraj područja iranskih vojnih vježbi prošao američki nuklearni nosač zrakoplova USS John C. Stennis (CVN 74), praćen raketnom krstaricom USS Mobile Bay (CG 53), na putu iz službe u Bahreinu stacionirane američke Pete flote prema Arapskome moru, gdje bi, navodno, trebao podržavati američke operacije u Afganistanu.

Iako je riječ o američkoj vojnoj rotaciji mornaričkih postrojbi kakva se redovito viđa, ovoga je puta Iran američku plovidbu Hormuzom doživio posebno strastveno, reagiravši, među ostalim, 3. siječnja i “preporukom” generala Ataollaha Salehija, zapovjednika iranskih Oružanih snaga, američkoj plovnoj jedinici da se više ne vraća u Perzijski zaljev, nakon što je, navodno, u Omanski zaljev premještena upravo radi iranskih mornaričkih manevara. Iako prilično zapažena, ova je gesta sama po sebi prilično prazna, jednako kao i prošlomjesečne prijetnje zatvaranjem prometa kroz tjesnac Hormuz, budući da bi njena ikakva praktična provedba mogla bez problema značiti momentalni širi rat Irana s SAD-om i njihovim brojnim međunarodnim saveznicima.
Dok se sredinom studenog naziralo da jednostrane sankcije Iranu postaju sve brojnije, posebna se pažnja poklanjala Sjedinjenim Američkim Državama – zemlji koja se najglasnije zalagala da ovoga puta predmet sankcija bude iranska nacionalna banka, Bank Markazi, a preko nje onda i sam međunarodni sustav plaćanja kojim Iran prodaje svoju naftu u svijetu. Nove američke sankcije, koje su pred potencijalne kupce iranske nafte praktično postavile izbor globalnog poslovanja ili s Iranom ili sa SAD-om, imale su prilično spektakularne učinke već odmah po svome uvođenju, na samome prijelazu iz 2011. u novu 2012. godinu.

Gotovo trenutačno po njihovu uvođenju, na valutnim je tržištima iranska valuta rial potonula oko 12 posto – dostigavši, prema riječima guvernera iranske nacionalne banke Mahmouda Bahmanija, iz “čisto psiholoških razloga” svoju povijesno najnižu razinu u ponedjeljak, 2. siječnja. Val stanovništva pohrlio je konvertirati domaću valutu u devize, a iako se stanje počelo smirivati već do sredine protekloga tjedna, kada je rial opet dobio oko osam posto na vrijednosti, postalo je jasno da su po pitanju sankcioniranja Irana na pomolu velike promjene.

Dok je još sredinom prošloga mjeseca iranski ministar za naftu Rostam Qasemi izjavljivao da Europska unija sigurno neće pristati na uvođenje nekakvih ograničenja na promet nafte iz Irana, druge po redu članice OPEC-a po količini izvoza crnoga zlata – jer bi to i njoj samoj štetilo kroz potrese na međunarodnim tržištima – do nezamislivoga je, navodno, došlo u četvrtak, 4. siječnja. Diplomatski izvori tvrde da je tada, nakon dužeg razmatranja, Grčka kao posljednja zemlja članica EU odustala od svojih zadrški pred zajedničkim naftnim embargom Irana, zemlje iz koje je u prvoj polovici 2011. godine uvezla oko 14 posto svojih ukupnih naftnih potreba. Dok se pretpostavlja da će ta mjera, sada načelno dogovorena, službeno biti predstavljena javnosti 30. siječnja, na sastanku ministara vanjskih poslova zemalja Unije, zasad možemo konstatirati činjenice.
Iran, treći proizvođač nafte u svijetu, dnevno izveze između 2,3 i 2,6 milijuna barela nafte i time utrži oko 80 posto svojih deviznih, odnosno, oko 40 posto ukupnih nacionalnih prihoda. Najveći je kupac iranske nafte Kina, na koju je prošle godine otpadalo oko 550 tisuća barela dnevno, dok oko 900 tisuća putuje na zapad, do Sueskoga kanala – od toga nešto više od pola za Europu, drugog po veličini kupca iranske nafte. Zemlje EU, a pretežno Španjolska, Italija i Grčka, zajedno kupuju oko 500 tisuća barela iranske nafte dnevno, dok na Tursku otpadne još oko 200 tisuća barela dnevno. Treći kupac po veličini, Japan, sam uvozi oko 314 tisuća barela dnevno, Južna Koreja oko 247 tisuća… i to je tek početak duge liste.

Već je sada jasno da će tu biti velikih promjena. Osim Europske unije, koja se ipak odlučila pridružiti embargu, i Japan te Južna Koreja razmatraju barem smanjenje svog uvoza nafte iz Irana – ne bi li time, kao i Turska, upali u dodatne odredbe američkoga propisa o embargu, koji dopušta iznimke od sankcija za zemlje koje ne odustanu potpuno od Irana, ali uvelike smanje svoje kupovine ondje. I Kina, koja je ionako već neko vrijeme u postupku ugovaranja kvota i cijena iranske nafte za 2012. godinu, navodno je smanjila narudžbe – doduše, opet navodno, u očekivanju određenih popusta za poslovanje sa zemljom pod širokim međunarodnim embargom. Dok Iran tvrdi da ima rješenja i za najgore scenarije, učinci uvedenih mjera bi, prema procjenama nekih analitičara, mogli iranski izvoz nafte u predstojećoj godini smanjiti između 8 do 10 posto, ako samo Europa ograniči kupovine, pa sve do 35 ili 40 posto, ako Kina ostane jedini kupac iranske nafte.

Idući parlamentarni izbori u Iranu zakazani su za 2. ožujka ove godine. Osobe koje se misle natjecati za neko od ukupno 290 mjesta u skupštini morale su podnijeti svoju kandidaturu između 24. i 30. prosinca prošle godine, dakle, u jeku spomenutih vojnih demonstracija oko Hormuza. Dokumentaciju nešto više od 3000 prijavljenih sada trebaju provjeriti vladina tijela i Vijeće čuvara, 12-eročlano visoko državno tijelo – nakon čega će se krajem ovoga mjeseca ili početkom veljače tek znati koliko njih je zaista podobno za kandidaturu na izborima. Dok formalni uvjeti za parlamentarnoga zastupnika u Iranu zahtijevaju zdravu osobu bilo kojeg spola, muslimana i iranskog državljanina starog između 30 i 75 godina, nekažnjavanu osobu koja podržava vrijednosti Islamske Republike i poštuje njen ustav te nosi najmanje akademsku titulu magistra – realnost je pokazala da presudnu ulogu imaju i neke neformalnije političke okolnosti kojima se, navodno, znaju voditi državna tijela pri već spomenutoj provjeri osoba koje bi željele biti kandidati. Kako nije sporno da je većina oporbenih kandidata sa zadnjih iranskih izbora, onih predsjedničkih iz 2009. godine, već neko vrijeme u kućnome pritvoru – dok su im pristalice tek nakon dugih nemira odustale od uličnih demonstracija – uvelike je u pitanje dovedeno i općenito sudjelovanje svekolike oporbe na predstojećim parlamentarnim izborima. Dok ostaje velika vjerojatnost masovnijeg apstiniranja, što su poneki oporbenjaci već i glasno najavili, predstojeći bi izbori zapravo mogli reći ponešto više o trenutačnoj vlasti Irana, koja je izvana sve pritisnutija sankcijama, a iznutra uzdrmana korupcijom te političkim sukobima kruga oko aktualnog predsjednika Ahmadinedžada te vrhovnog vjerskog i državnog autoriteta, ajatolaha Alija Khamneija.

Komentiraj

Source:Igor Tabak