“Irak je odabran kao uporišno mjesto iz kojeg će se demokratske vrijednosti širiti u ostale arapske države”

Objavljeno u Nacionalu br. 384, 2003-03-26

Bakhtyar Aljaf, irački Kurd, već godinama vodi znanstveni institut IFIMES u Ljubljani koji se bavi analizom političkih i gospodarskih prilika na Bliskom istoku te se zalaže za njegovu demokratizaciju: u Nacionalu objašnjava zašto je podržao intervenciju te što će ona donijeti Iraku i regiji

Irački Kurd Bakhtyar Aljaf (43), direktor konzalting tvrtke IMICO i znanstvenog instituta IFIMES u Ljubljani, zahvaljujući američkoj vojnoj intervenciji u Iraku postao je prava medijska zvijezda u Sloveniji. To zahvaljuje odličnom poznavanju situacije na Bliskom istoku, ali i vrlo dobrom slovenskom jeziku na kojem komentira najnovija zbivanja u Iraku. Poput većine Kurda i Aljaf, kojemu je otac bio predsjednik suda u Duboku, gospodarskom središtu Kurdistana, zarana je pošao u svijet. Kao dvadesetogodišnjak 1980. je napustio rodni Kirkuk i otišao u nesvrstanu Jugoslaviju na studij. U Beogradu se bavio novinarstvom, pisao za brojne arapske časopise, oženio se, a 1989. preselio se s obitelji u Ljubljanu gdje i sada živi sa suprugom Habibom iz Bosanske Gradiške i dvjema kćerima. U Ljubljani je sa Zijadom Bećirevićem (34) iz Brčkoga, nekadašnjim predsjednikom Saveza studenata Sarajeva, koji je završio postdiplomski studij iz komunikologije u Ljubljani, gdje sada završava i doktorsku disertaciju, osnovao tvrtku IMICO konzalting. Ona je registrirana za savjetovanje slovenskih tvrtki koje rade na Bliskom istoku i Balkanu. Potom su Aljaf i Bećirević osnovali IFIMES, Međunarodni institut za međureligijske i međunacionalne te bliskoistočne studije koji se financira od sponzora, donacija, projekata. Taj je znanstveni institut neprofitna organizacija, bavi se analizom političkih i gospodarskih prilika na Bliskom istoku i Balkanu. Okuplja znanstvenike, istraživače, gospodarstvenike, novinare, analitičare koji su, objašnjavaju njihovi osnivači, udruženi u globalnu misiju promoviranja općih civilizacijskih vrijednosti koje nemaju veze s religijskim, nacionalnim, kulturološkim, sociološkim ili teritorijalnim predznakom.

– IFIMES se u svojim analizama zalagao za korjenite promjene na Bliskom istoku, posebice za njegovu demokratizaciju i modernizaciju. Stoga podržavamo američku vojnu intervenciju u Iraku jer je doživljavamo kao početak tog procesa. Naravno, tomu se protive režimi u Siriji i Saudijskoj Arabiji jer nisu ništa bolji od Iraka. Oni su protiv rušenja Husseina jer su zabrinuti za svoju, a ne sudbinu njegova režima u Iraku. Kuvajt je iznimka jer ima elemente demokratske države, Iran dolaskom nove garniture na vlast hvata korak sa svijetom, želi suradnju i s EU i s SAD-om. Promjene u Iraku dovesti će do afirmacije općih vrijednosti koje promovira i naš Institut. Saudijska Arabija već je najavila da će reformirati obrazovni sustav.

Amerika nije napala Irak zbog nafte: Saddam je bio spreman dati im barel za 1 dolar samo da izbjegne svoje rušenjeNACIONAL: Nafta, po vašem sudu, nije glavni motiv rata? – Iračka nafta nije bila glavna u američkoj strategiji, oni su do nje mogli doći jeftino i bez rata. Muhamed Mahdi Sale, irački ministar za trgovinu, u Dubaiju je prije mjesec dana pozvao Amerikance da dođu na razgovore o cijeni iračke nafte. Saddam Hussein bio im je spreman dati barel nafte po 7 dolara, po kojoj ju je cijeni prodavao Turskoj, Siriji i Jordanu ili čak i po jedan dolar, samo da izbjegne svoje rušenje. Nafta nije glavni problem.

NACIONAL: Što je presudno? – Želja da se od Bliskog istoka stvori regija mira, stabilnosti i demokratskih država te da se nađe rješenje za sukob između Izraelaca i Palestinaca. Naravno, i da se osigura sigurna i stabilna opskrba naftom. Dok postoje totalitarni režimi poput Husseinova u Iraku, nemoguće je naći rješenje za palestinsko-izraelski sukob. Nakon što su propali pregovori između Yassera Arafata, Ehudina Baraka i Billa Clintona, bilo je jasno da Arafat nije samo pod pritiskom radikalnih grupa, kao što su Hamas i Džihad, nego i arapskih režima Iraka, Saudijske Arabije, Sirije koji žive od sukoba između Palestinaca i Izraelaca. Oni nisu dopuštali Arafatu da se dogovori s Izraelcima. Arapskim diktatorskim režimima u interesu je stalni rat Palestinaca i Izraelaca, a Saddamu Husseinu oko 3,5 milijuna Palestinaca koji žive u Iraku služili su kao svojevrsni taoci. Premda većina njih živi u Iraku već desetljećima, neki već i u trećoj generaciji, ne mogu, iako to žele, dobiti iračko državljanstvo.

NACIONAL: Zašto? – Po zakonu Arapske lige Palestinci ne smiju dobiti državljanstvo u državi u kojoj žive jer, smatra se, ne smiju zaboraviti svoju pravo domovinu. Tako ih se želi prisiliti da se kad-tad vrate u Palestinu. Stoga Palestinci nemaju putovnice, samo žuti karton s kojim putuju. Naravno, većina se ne želi vratiti u Palestinu, jer u Iraku imaju obitelji i posao i tu žele ostati. Također računaju da će dobiti novac iz fonda koji su osnovali Amerikanci i Izraelci kojim će nagraditi sve Palestince koji ostanu živjeti u državama u koje su se doselili njihovi preci. U pitanju je golem novac koji bi mnogima pomogao da se bolje situiraju. Zbog svega toga Hussein i ostali diktatori ne žele mir, rješavanje izraelsko-palestinskog sukoba ni stvaranja palestinske države. Zato stalno guraju Palestince i Arafata u rat.

NACIONAL: Zašto je baš Irak odabran za početak promjena na Bliskom Istoku? – Ne mogu demokratske promjene u regiji početi u državama u kojima vlada šerijatsko pravo, poput Saudijske Arabije u kojoj žene još uvijek nemaju pravo na vozačku dozvolu, osobnu kartu, putovnicu nego moraju putovati s mužem, ocem ili bratom. Irak je sekularna država, život u Bagdadu nije se mnogo razlikovao od života u Sarajevu. U Bagdadu postoje barovi, noćni život, pije se najbolje pivo, za razliku od Teherana u kojemu se posljednjih dvadeset godina puno toga promijenilo jer se Iran islamizirao. Ne smije se također zaboraviti da je američki ministar obrane Donald Rumsfeld boravio 1984. u Bagdadu, imao vrlo dobre odnose s Iračanima, a da je SAD u iransko-iračkom ratu dostavljao iračkoj vojsci satelitske snimke iranskih položaja. Američki kongresmeni koji su lani posjetili irački Kurdistan, nakon zajedničke sjednice Patriotske unije i Demokratske partije Kurdistana, koji su bili šest godina razdvojeni, bili su više nego zadovoljni pa su na pitanje može li se Irak demokratizirati, odgovorili: “U iračkom Kurdistanu ljudi su za 12 godina napravili čudo. Uspostavili su model demokracije koji je drugi po kvaliteti na Bliskom istoku, odmah iza Izraela.” I to je točno: u Kurdistanu danas postoje 63 časopisa, tri satelitske televizije, 65 komercijalnih televizijskih stanica, tri sveučilišta, Internet je na svakom uglu, postoji mobilna mreža Kurtel. To je uzor po kojemu će se uspostaviti demokracija u cijelom Iraku i to je razlog zašto su se Amerikanci opredijelili baš za Irak.

NACIONAL: Koliko će Amerikancima biti potrebno vremena da stvore pretpostavke za uspostavu demokratskog sustava u Iraku? – U State Departmentu postoji 13 komisija koje pripremaju teren za stvaranje novog pravnog sustava i civilnog društva u Iraku. Članovi tih komisija, među kojima je i naš član, vratit će se u Irak čim završi rat. SAD ne smije dopustiti da nakon pada Husseina strukture koje je on stvorio nastave upravljati zemljom. Te komisije odmah će početi raditi u ministarstvima. Kad se oslobodi Irak, Amerikancima će trebati najmanje dvije, tri godine da se uspostave demokratske institucije i pripreme višestranački izbori. Dotad će naftne izvore kontrolirati međunarodni konzorcij naftnih kompanija u kojem će Amerikanci imati glavnu riječ. Najdulje će trajati demilitarizacija iračkog naroda koji je naučio govoriti samo puškama. To će trajati godinama jer se u dvadesetak godina strahovlade promijenio mentalitet, Iračani su prije dvadeset godina voljeli izlaziti navečer s obitelji u kino, kazalište, pitanje je hoće li se nove generacije brzo priviknuti na novu situaciju. Godine sankcija i izolacije mnogo su naškodile ljudima koji su samo razmišljali kako će preživjeti.

NACIONAL: Kako će izgledati Irak nakon demokratskih promjena? – Bit će demokratska, višestranačka, federalna država. Unutarnje razlike mogu se nadvladati jedino federalizacijom, BiH je vrlo dobar uzor. Irački susjedi, ponajprije Saudijska Arabija, boje se federalizacije jer i njih čeka taj proces.

NACIONAL: Što će biti s Kurdima? – Kurdi u Iraku zalažu se za federalizaciju države i ne traže svoju državu. Oni smatraju da Kurdi u Turskoj moraju ostvariti svoja prava unutar Turske, EU i NATO-a. Glavnina Kurda ne očekuje da će dobiti vlastitu državu, jer se svijet i SAD tomu protive, Washington čak nije dopustio da osnuju svoju vladu u egzilu.

NACIONAL: Mnogi su bili uvjereni da će se režim Saddama Husseina urušiti sam od sebe? – To nije bilo realno očekivati. Husseinovi suradnici žestoko će se boriti jer je to borba za goli život. Neki od njih, ako ih uhvate žive, odgovarat će za zločine pred iračkim ili međunarodnim sudom. Stoga će otpor Husseinovih struktura biti žestok. Još će se žešće boriti pripadnici tajne policije i Republikanske garde kojima je svejedno hoće li poginuti u borbi protiv Amerikanaca ili će ih nakon rata ubiti njihovi zemljaci. Stoga će se svi oni boriti do posljednje kapi krvi. Bit će otpora i u postrojbama Husseinove vojske jer u njima postoji vod za strijeljanje, koji smjesta likvidira svakoga tko se ne želi boriti ili pokušava napustiti bojište. Ne smije se zaboraviti da je Hussein uspostavio snažnu policijsku državu, njegovi brutalni tajni policajci nadirali su sve, od privatnog života do Interneta. Tek prije dvije, tri godine Iračani su dobili mogućnost da se služe Internetom, ali su se mogli služiti njime samo ako je uz njih stajao policajac koji je zapisivao koja je stranca otvorena. Svi su telefoni pod policijskom kontrolom, a mobilnih mreža nema.

NACIONAL: Koliko će trajati rat u Iraku? – Najviše dva do tri tjedna, a vjerojatno i kraće. Amerikanci su iznenadili Iračane ulaskom 3. i 7. konjičke divizije u pustinju, njihovim izbjegavanjem sukoba s vojskom koja je na obrambenim linijama. Amerikanci u pohodu na Bagdad izbjegavaju iračku vojsku kako bi izbjegli masovnu predaju vojnika i civila, što bi im stvorilo logističke probleme i usporilo napredovanje. Amerikanci su ih iznenadili i trima istodobnim operacijama: bombardiranjem gradova i vojnih položaja, prodorom kopnenih snaga i specijalnim operacijama marinaca. To je sasvim nova taktika jer je u “Pustinjskoj oluji” trebalo proći 39 dana između bombardiranja i prodora pješaštva. Ciljevi Amerikanaca su jasni: oni žele neutralizirati iračku vojsku, ali je ne žele uništiti jer će im trebati u obnovi Iraka. Uništiti žele dio Republikanske garde i srušiti stupove režima, tajnu policiju i obavještajne službe. Za razliku od većine analitičara koji predviđaju da će završna bitka za Bagdad trajati najdulje, mi u IFIMES-u uvjereni smo upravo u suprotno, da će trajati najkraće. SAD će, naravno, pobijediti, jedina je nepoznanica cijena pobjede, koliko će američkih vojnika poginuti od nekonvencionalnog oružja.

NACIONAL: Vjerujete li da će Hussein upotrijebiti kemijsko ili biološko oružje? – Apsolutno, samo ako dođe u priliku za to.

NACIONAL: U SAD-u se pribojavaju krvavog obračuna između pristaša i protivnika Husseinova režima? – Glavni šef obavještajne službe za jug Iraka bio je Kurd, koji je nemilosrdno trpao ljude u zatvore i ubijao ih. Sjeverom je zapovijedao šiit, suniti su vodili glavnu riječ u vojsci i zbog toga će, sasvim sigurno, biti osvete, kao i 1991., kad su se ljudi pobunili u 14 provincija na jugu i tri na sjeveru. Osvete neće biti motivirane vjerskim i nacionalnim razlozima, nego isključivo služenjem zločinačkom režimu. Poučeni iskustvom iz 1991., kad su u krvavom obračunu masovno poubijani Husseinovi pristaše, kad su po ulicama ležale tisuće leševa vojnika, policajaca, članova partije, Amerikanci su odlučili spriječiti takav pokolj. Morate znati da se svaki Iračan koji je želio dobiti putovnicu morao učlaniti u Husseinovu partiju BAAS. Amerikanci će u svim gradovima u koje uđu zabraniti izlazak iz kuća, kako bi spriječili krvoproliće, ali i stoga što se u kaosu ne bi moglo razabrati tko je za njih, a tko protiv njih.

Komentiraj

Source:Mladen Pleše