Britanska autorica Iona Grey za Nacional govori o svom prvijencu ‘Pisma izgubljenoj ljubavi’

Jedne ledene večeri u veljači mlada žena Jess trčala je londonskim ulicama. Pobjegavši od nasilnog dečka i nemajući kamo otići, nabasala je u zabačenu uličicu, u kojoj joj je jedna napuštena kuća bila najbolje sklonište tijekom noći. Idućeg jutra stiglo je zagonetno pismo i ona je, ne mogavši odoljeti da ga ne pročita, uvučena u priču o dvoje ljubavnika iz nekog drugog vremena.

U Londonu 1943. godine Stella je slučajno upoznala američkog pilota Dana i nije mogla zanijekati nezaustavljivu, ali neostvarivu ljubav koja ih je spojila. Dan je pilot leteće tvrđave B-17, zrakoplova koji leti nad Europom; njegovi su izgledi za preživljavanje maleni što, nažalost, ne ide u prilog zaljubljenom paru: jedino što ih drži zajedno su pisma koja razmjenjuju. Sudbina im nije bila blagonaklona i rastavili su ih desetljeća i kontinenti. Jess je odlučna u tome da otkrije što im se dogodilo. Njezina nada – nadahnuta ljubavlju toliko moćnom da traje cijeli jedan život – dovest će je do zapanjujućeg iskupljenja u vlastitom životu.

Radnja je to romana “Pisma izgubljenoj ljubavi” britanske autorice Ione Grey koja je nedavno objavljena i u Hrvatskoj. Prva je to knjiga zaljubljenice u razdoblje 1930-ih i 1940-ih. Iona Grey diplomirala je engleski jezik i književnost na Sveučilištu u Manchesteru, a svoju je opsesiju tim dekadama prelila u “Pisma izgubljenoj ljubavi”, do koje je došlo slučajno i koju je napisala u samo sedam mjeseci. Živi u ruralnom predjelu Engleske s trima kćerima i suprugom s kojim dijeli ljubav već 25 godina.

U intervjuu za Nacional Iona Grey priča o izazovima ljudi koji su živjeli 1940-ih i usporedila ih je s današnjim, a govori i o homoseksualnosti koju se u to vrijeme smatralo sramotnom te objašnjava s kakvim se problemima homoseksualci susreću u našem dobu.

NACIONAL: Što vas je inspiriralo za knjigu “Pisma izgubljenoj ljubavi”?

Nisam sigurna je li inspiracija došla iznenada ili se postepeno gradila godinama, vjerojatno je bilo i jedno i drugo. Naslov mi je pao na pamet slučajno jednog dana, kad sam vidjela otvoreno pismo na stolu moje kćeri i jako me zanimalo tko je pošiljatelj. Odoljela sam iskušenju da ga pročitam, ali kako sam se odmaknula sjetila sam se naslova ‘’Pisma izgubljenoj ljubavi’’. Pomislila sam da bi to bio intrigantan naslov knjige, pa sam odmah počela pisati prvu verziju.

NACIONAL: Jeste li očekivali da će vaš prvijenac postići tako velik uspjeh?

Teško je i pomalo opasno da pisac zamisliti da bi itko želio pročitati nešto što je napisao. Knjiga je za mene bila nešto posebno zato što sam uživala u pisanju, ali se nisam usudila ponadati se da bi itko uživao u čitanju na jednak način. Činjenica da je to moja prva knjiga bila je zapravo olakotna okolnost. Nije bilo urednika ili agenata koji su je čekali, niti njihovih ideja koje bih eventualno morala poslušati zato što bi čitatelji željeli nešto drugo pročitati. Pisala sam isključivo za sebe, priču koju sam željela ispričati.

NACIONAL: U “Pismima izgubljenoj ljubavi” pišete o dvama razdobljima, ratnim godinama 1942/43. i 2011. Koliko je bilo teško povezati ta dva razdoblja i u njih uklopiti priču?

Najprije sam napisala cijelu ratnu radnju, dakle 1940-e, počevši s vjenčanjem Charlesa i Stelle i završivši s Nancynim posjetom Stelle u bolnici, a onda sam se vratila na početak i napisala priču iz današnjeg vremena. Očekivala sam da će najteže biti napraviti strukturu naracije i baratanje promjenama između prošlosti i sadašnjosti, ali je zapravo bilo manje problematično jer su pisma omogućila prirodnu poveznicu između dviju radnji. Najveći mi je izazov bio stvaranje nekih novih likova jer sam već toliko bila uložila u Dana i Stellu.

NACIONAL: Fascinantno je kako ste dobro uhvatili atmosferu tih ratnih godina, način na koji su ljudi međusobno razgovarali, odijevali se i posebno ono što su jeli. Koliko ste istraživali te brojne detalje? Što je bilo najteže u tom poslu?

Odrasla sam slušajući obiteljske priče o ratu, uglavnom od baka i kuma koje su u to vrijeme bile tinejdžerice i mlade žene te su imale bezbrojne fascinantne i dramatične priče. Tad je počeo moj interes za to razdoblje povijesti i od ranog djetinjstva sjećam se da sam gledala svaki film i dokumentarac o tome te sam gutala sve knjige s radnjom tijekom Drugog svjetskog rata. Stoga mi je sve to došlo prirodno kad sam počela pisati i samo je bilo pitanje istraživanja nekih detalja, primjerice koji su se filmovi prikazivali u kinima 1943., kao i logistiku treninga i odlaska iz vojnih baza. Za sve drugo pitala sam majku!

• ‘NAPRAVILI SMO OGROMAN NAPREDAK u edukaciji i prihvaćanju homoseksualnosti. Ali ne možemo biti spokojni.Internet može biti i pogon za zatucanost, bullying i šikaniranje’

Ono o čemu nisam puno znala i o čemu sam dosta trebala istraživati bila je uloga američkih ratnih snaga u Velikoj Britaniji. Obiteljske priče nisu ostavile nimalo sumnje u to koliki su utjecaj američke snage imale na civilni život u Velikoj Britaniji, ali nikad nisam razmišljala o drugoj strani – perspektivi američkog vojnika. Posjetila sam Imperial War Museum u Duxfordu, u Cambridgeshireu, i razgovarala s vrlo dobrim vodičem. Također sam puno čitala memoare članova posade B-17 koji su bili dirljivi i fascinantni i dali su mi odličan uvid u ekstremno dvostruki život koji su vodili: lagan, pomalo dosadan život u bazi i teške, opasne ratne misije, često s katastrofalnim posljedicama.

NACIONAL: Što vam je najdraže iz razdoblja Drugog svjetskog rata?

Ono što sam ‘’ulovila’’ slušajući priče članova obitelji bio je uzbudljiv život u to vrijeme koje začudo nije bilo obilježeno strahom i borbom. Za mlade ljude to je bilo vrijeme velikih romansi i emocija podvučenih opasnošću i ljudi koji se inače ne bi susreli, ali su ih spojile nevjerojatne okolnosti te su zgrabili trenutak, s puno manje opreza nego što bi to uradili u nekim drugim okolnostima. Sviđa mi se i snalažljivost tog vremena te osjećaj da su ljudi zaista opće dobro stavljali ispred osobnih interesa, uglavnom bez žaljenja.

NACIONAL: Jeste li čuli ratne priče iz vlastite obitelji?

Nikad mi nije dosadilo slušanje priče o tome kako je moja baka iz Škotske opasno ozlijedila prste na ruci jer je tijekom napada u bočici radila hranu za dijete, mog oca, prije nego što je otišla u sklonište. Nije bila dovoljno brza i staklo od razbijenog prozora letjelo je posvuda. Volim i priču koju mi je pričala kuma, o glamuroznom baloneru koji je kupila od trgovačkog putnika, a pokazalo se da je to bio grozni kaput od gume koji je smrdio na ribu. Sve je to itekako oblikovalo moju svijest o tom razdoblju.

NACIONAL: Mnogi vole čitati o prošlim vremenima, posebno o 1930-ima i 1940-ima, uvijek je prisutna nostalgija za tim dobom. Zašto je tome tako?

Zato što je to zanimljivo razdoblje jer je to bilo doba ogromne tranzicije. Netko u dvadesetim godinama života uoči rata mogao je biti rođen u Edvardijansko doba – njihovi bi roditelji bili viktorijanci – a ipak njihov je svijet bio onaj u kojem su žene nosile suknje do koljena i ruž i izlazile na ples s prijateljicama te su u ratu služile jednako kao i muškarci. Međutim, kad to pogledate u kontekstu ogromnih društvenih promjena koje su uslijedile, također se to može činiti kao doba nevinosti, kad je svijet bio sporiji i život jednostavniji.

NACIONAL: Zašto je radnja romana smještena u London?

Kratko sam razmišljala o tome da je smjestim u ruralnu istočnu Angliju i da je Stella vikarova žena u selu gdje boravi Danova jedinica, ali bila bi to onda posve drugačija knjiga; manje osobna priča o cvjetajućoj ljubavi Dana i Stelle, a više o snažnom utjecaju Amerikanaca u vrlo nerazvijenom dijelu Engleske. Smještanje radnje u London omogućilo mi je univerzalniji krajolik, poput katedrale Svetog Pavla ili Trafalgar Squarea, jer su s time upoznati ljudi širom svijeta.

NACIONAL: Kako danas vidite London?

To je grad koji je moderan i napredan, ali u kojem su evidentni slojevi njegove fascinantne prošlosti. Na nedavnom izletu u Nacionalnoj galeriji hodala sam Trafalgar Squareom i tresla se jer sam zamišljala Dana i Stellu kako stoje na istome mjestu 1943., kad je sve izgledalo gotovo isto. Dolazim iz malog trgovačkog grada na sjeveru Engleske, a osjećaj kojeg Dan ima, da je sitan u usporedbi s velikim gradskim zgradama, iskustvo je koje ja osjetim svakim posjetom Londonu.

NACIONAL: Vjerujete li u ‘’vječnu ljubav’’ kakvu opisujete u knjizi? Jeste li možda takvo što i sami iskusili?

Apsolutno! Ne bih mogla pisati o tome da nisam takvo što doživjela. Svog supruga upoznala sam posljednje večeri trogodišnjeg studija i odmah sam znala da je to čovjek s kojim ću provesti život. Naše obitelji bile su sumnjičave kad smo se zaručili samo nekoliko tjedana nakon prvog susreta, ali mi nismo nimalo sumnjali. Dvadeset pet godina poslije i dalje se osjećamo prilično samodopadno jer smo svima dokazali da je naša veza moguća.

NACIONAL: Ljudi koji su živjeli tijekom 1940-ih morali su voditi svoje bitke, ali današnja situacija nije toliko drugačija, jer se i dalje moramo boriti. Koji su danas najveći izazovi u životu?

Najveći izazov pred ljudima iz 1940-ih bio je nedostatak resursa svih vrsta, dok danas živimo u vrijeme ekstrema kad su hrana i odjeća toliko jeftini i lako dostupni da su izgubili vrijednost, pa se stvara ogromno potrošačko društvo. To ne samo da ima negativan učinak na okoliš, nego nam kao pojedincima ne donosi ništa dobro.

Iako smo možda dobili velike bitke vezane uz nejednakost spolova, sve jača moć medija otvorila je pitanje novih granica u feminističkoj borbi. Slike feminiteta nameću se kao fotošopirane i idealizirane i možda su danas više no ikad – unatoč ogromnim napretkom u obrazovanju, poslu, plaći, slobodi izbora u svim aspektima života – žene cijenjene zbog toga kako izgledaju, a ne zbog onoga čime doprinose svijetu.

NACIONAL: U knjizi pišete i o homoseksualnosti u godinama Drugog svjetskog rata te kažete da se to smatralo ogromnom sramotom. Kako danas gledate na tu temu? Koliko smo napredovali u seksualnim slobodama?

Napravili smo ogroman napredak u otvorenosti, edukaciji i prihvaćanju homoseksualnosti, hvala bogu, iako je za to trebalo dugo vremena. Primjerice, Alan Turing, britanski matematičar koji je nemjerljivo doprinio pobjedi saveznika u Drugom svjetskom ratu, 2013. je primio posthuman oprost zbog optužbe za homoseksualnost, zbog koje se on 1954. ubio. Unatoč napretku, ne možemo biti spokojni. Internet je fantastičan izvor kad se radi o podizanju svjesnosti, građenju mreže podrške, edukaciji ljudi i rušenju predrasuda, ali može biti i pogon za zatucanost, ili za još zlobniji bullying i šikaniranje, kad se ljudi skrivaju iza svojih identiteta da bi širili netoleranciju i mržnju. To me jako zabrinjava.