INTERWIEW: Miljenko Vikić – razuzdani život baletne legende

Objavljeno u Nacionalu br. 470, 2004-11-15

Miljenko Vikić, baletan, koreograf i pedagog i ovogodišnji dobitnik Nagrade hrvatskog glumišta za životno djelo za Nacional govori o 55 godina karijere glumca i baletana

“Kad su moji prijatelji iz Dubrovnika čuli da sam dobio Nagradu hrvatskog glumišta za životno djelo, rekli su mi da mi je to finamenat pred smrt i da su me očito svi već pokopali. Odgovorio sam im da ja mogu još dugo i strasno ljubiti punim srcem i tijelom i da se ne nadaju da sam gotov”, ispričao je proslavljeni hrvatski baletan, koreograf i pedagog Miljenko Vikić (73), rođeni Dubrovčanin i ovogodišnji dobitnik Nagrade hrvatskog glumišta za životno djelo, koji je u svojoj karijeri duljoj od 55 godina briljirao u baletima “Đavo u selu”, “Vragolasta djevojka”, “Romeo i Julija” i “Čudotvorni mandarin”, a zbog svog nekonvencionalnog, po nekima i razuzdanog života, bio čestom metom tračeva i različitih priča. I danas ga se sjećaju kao izvanrednog plesača gipkog tijela, lijepog lica, nalik na renesansnog venecijanskog Ciganina, i mediteranskog temperamenta. Bio je velik miljenik ženske publike: kad bi se pojavio na sceni u HNK, žene su odmah počele vrištati i pljeskati, izlozi trgovina bili su puni njegovih slika, a govorilo se da ih je čak nalazio u svom krevetu.

SLAVNI ZAVODNIK ‘Katkad sam se bojao ući u tramvaj, jer bih odmah osjetio žensku ručicu’ ESTETSKE MANIRE ‘Danas se više ne kupam gol jer sam i dalje esteta: znam da mi je lice mladoliko, a tijelo već moram skrivati’ SUVREMENI BALET ‘Balet je napredovao, pogotovo u tehničkom smislu, ali su baletani postali materijalisti i nemaju više ideala’ “U početku mi je bilo čudno što sam baš ja dobio to priznanje pored svih onih koji su godinama rogoborili protiv mene, jer se nisam uklapao u socijalistički model, a danas su bliski vladajućoj garnituri”, nastavio je Vikić, poznatiji kao Miki, inače, vrlo komunikativan, duhovit i temperamentan čovjek naprednih i slobodoumnih nazora, odličan kuhar i velik televizoman, koji je kao zadnji rad koreografirao pokret u “Vagininim monolozima” u režiji Snježane Banović. “Sretan sam što sam dobio tu nagradu, a još je ljepše to što uz to priznanje ide i novac. Baš je dobro što su se toga sjetili.”

NACIONAL: Tko je bio najviše protiv vas? Mislite li na one koji su vam zabranili rad kad ste kao koreograf baleta u operi “Samson i Dalila” optuženi za lascivnost i promoviranje erotike u kazalištu? – Prije 30-ak godina sugerirali su mi da božanstvenoj Astrid Turini, koja je u to vrijeme fenomenalno izgledala, skinem grudnjak i da ona gola do pasa pleše do kraja predstave. To se pročulo, ulaznice su bile razgrabljene, ali tadašnja direkcija je zabranila izvedbu, a meni su zabranili koreografiranje godinu dana. Nakon 15-ak dana gostovali su Nizozemci, koji su po gledalištu šetali s golim pimpekima, ali njihova predstava nije bila zabranjena. Pitam se kako je kazalište moglo dopustiti gole pimpeke, a gole grudi su zabranili? Poslije se slučajno dogodilo da je Astrid Turini pukla kopča na naramenici grudnjaka pa je morala golih grudi otplesati Dalilu. Znači, moja se ideja ipak realizirala. I u Sertićevu baletu “Napuštene” igrao sam se s erotikom. Često su me kritizirali, ali meni je sve na jedno uho ulazilo, a na drugo izlazilo i nikada se nisam previše obazirao na kritike. Išao sam samo naprijed, a držali su me pozitivna energija, optimizam i ljubav.

NACIONAL: Jeste li zadovoljni svojim životom u kojem ste imali tri zasebne uspješne karijere – plesačku, koreografsku i pedagošku? – Apsolutno! Imao sam sretan i bogat baletni život. S baletom sam proputovao cijeli svijet, od Europe do Indije, Japana i Afrike. Balet mi je dao vitalnost i energiju tako da sam i danas puno vitalniji od svojih vršnjaka. Evo, koreograf Milko Šparemblek još svakodnevno vježba. Zbog toga ga intenzivno mrzim, jer ja više ne treniram, samo ponekad napravim nekoliko pokreta glavom lijevo pa desno, a onda malo mašem rukama. Kad mi se više nije dalo koreografirati, preorijentirao sam se na glumce i operne pjevače, koji su željni znanja i jako se trude gradeći svoj lik. Zadnjih 15 godina radim s njima s velikim uživanjem, osobito kad surađujem s Georgijem Parom od kojeg sam puno naučio. Za pedagogiju nisam imao živaca, to sam radio usput.

NACIONAL: Puno ste i glumili, primjerice, u Teatru ITD gdje ste igrali lik slikara Cavaradossija u muzičkoj drami “Tosca” Ljubiše Ristića. Da možete početi ispočetka, biste li se radije opredijelili za glumu? – Možda prije za režiju, to me je oduvijek privlačilo. Tumačio sam i pjesnika Petrarcu u “Držićevu snu” Slobodana Šnajdera, također u Ristićevoj režiji. Bio sam i Satir u “Tireni” Ivice Kunčevića na Dubrovačkim ljetnim igrama, a nedavno sam odigrao malu ulogu u filmu “Libertas” Veljka Bulajića. Snimao sam i puno kretenskih talijanskih filmova s povijesnom tematikom u kojima sam bio zadužen za koreografiju. To je vodio producent Branko Lustig, danas oscarovac, a u jednom filmu glumio je čak slavni Orson Welles. Jedno vrijeme snimao sam svaki mjesec po jedan film i odlično zarađivao, ali i puno trošio.

NACIONAL: Što najviše pamtite s tih dalekih putovanja? – U Ateni smo igrali “Bahantkinje” na Akropoli, a mene je čuvala policija od brojnih obožavateljica. U novinama su napisali: “Sišao bog s Olimpa u svoj svojoj ljepoti”. Kad smo gostovali u Salzburgu s “Romeo i Julijom”, napisali su da se konačno pojavio pravi muškarac na sceni. Počeo sam si umišljati da sam stvarno jako lijep. Iz Japana pamtim neobične slike iz metroa: Japanci su stavljali svoje glave na velike grudi naših raskošnih opernih diva i drijemali nekoliko stanica, a onda bi se zahvalili i izišli van. Također su ih fascinirali veliki trbusi opernih pjevača, sa smiješkom su ih gladili rukama i usput nešto gugutali. Čudan narod! Indija je istodobno prekrasna i tužna. Ispred hotela je ležao mrtvac – svi su ga preskakivali ili zaobilazili, a sklonili su ga tek nakon nekoliko dana.

NACIONAL: Bili ste zvijezda i miljenik žena, koje su vrištale čim biste se pojavili na sceni, a izlozi trgovina bili su puni vaših fotografija, što je danas nezamislivo. Kako danas gledate na to razdoblje? – Žene su me voljele, a ja sam im bio dobar prijatelj. U to vrijeme nije bilo ničega, čak ni televizije, vladalo je siromaštvo, a kazalište je bilo rijetka zabava. U HNK su postojale muška, ženska i đačka galerija, a gledatelji s tih galerija stvarali su atmosferu. Mi smo se prvo njima klanjali sa smiješkom broj šest, jer su oni najviše znali, a tek onda ostatku publike. Redovi za ulaznice za predstave u HNK bili su sve do Kazališne kavane. Ja sam plesao odjeven u zlatne i srebrne kostime i publika je stvarala iluziju o meni. Danas me ne bi ni primijetili. Ponekad sam se bojao ući u tramvaj, jer bih odmah osjetio žensku ručicu… No nikada nisam prvi prilazio ženama, uvijek su one mene silovale. A ja nisam prezao ni od čega – sve sam uzimao punim bićem. Nisam se opterećivao nikakvim konvencijama i predrasudama. Čemu? Život je tako kratak. Ja sam kao stari Petronije, arbiter elegantiarum.

NACIONAL: Koje su vam baletne uloge bile najnapornije? – Bili su mi užasno naporni balet “Čudotvorni mandarin”, zatim uloga Mirka u “Đavolu u selu” i “Vragolasta djevojka” u kojoj sam igrao žensku ulogu – majku. Jednu scenu plesao sam u klompama i uopće nisam čuo muziku, a publika je skandirala i udarala tempo. Uvijek sam davao sve od sebe, nikad nisam zabušavao. Jednom sam inficirao koljeno, ali nisam odustao od predstave i s temperaturom sam otišao u kazalište, polako se našminkao, ugrijao i hrabro zakoračio na scenu. Užasno me boljelo, ali kad sam iz gledališta čuo šapat “eno ga”, potisnuo sam luđačku bol i odigrao predstavu do kraja.

NACIONAL: Plesali ste vrlo raznolik repertoar, od klasike do modernističkih baleta. Kakve su uloge bila vama najbliže? – Najviše sam volio karakterne uloge, jer sam u takvim ulogama mogao izraziti emocije i ličnost. Uvijek sam mrzio čistu klasiku, iako sam otplesao čitav domaći klasični repertoar, od “Licitarskog srca” do “Labuđeg jezera”, jer taj stil nije bio u skladu s mojim dubrovačkim temperamentom. Plesao sam i u modernističkim baletima, primjerice, u Brkanovićevim “Helotima”. Nisam volio igrati uloge prinčeva i ljubavnika, koje su mi stalno davali. Lik Romeo je tako sladunjav! Vapio sam za karakternim dramskim ulogama – htio sam da mrzim i da mene mrze na sceni. I onda su mi dali Tebalda! Bio sam oduševljen. A u koregrafskom radu imao sam žestoku modernističku fazu: miješao sam sve stilove i žanrove, i tekst, i ples, i sve. Za 25. godišnjicu rada koreografirao sam balet “Papisa Ivana” o ženi papi, koja je objedinjavala sve te elemente. I “Labuđe jezero” postavio sam kao neobičan balet. Onda je nastalo zasićenje i ništa mi se više nije dalo.

NACIONAL: Karijeru ste počeli u Dubrovniku kao 17-godišnji statist u filmu “Majka Katina”, koji je režirao Nikola Popović, autor popularnog filma ”Živjet će ovaj narod”. Kako ste postali baletan? – Taj je film govorio o borbi grčkih partizana protiv monarhista, a ja sam u njemu našao svoje mjesto jer sam im sličio na Grke. Nakon tri mjeseca Popović me pozvao na beogradsku filmsku akademiju, koja je imala i balet. Meni je ples išao kao lud i nakon dvije godine studiranja ponudili su mi baletni angažman u teatru. Zaključio sam kako vjerojatno neću uspjeti na filmu, jer se ova moja degenerirana dubrovačka faca nije mogla uklopiti u trend dinarskih partizana. Usput sam se pozdravio s učiteljskom karijerom. I otišao sam u balet. To je bila moja velika sreća; upoznao sam divne ljude svih rasa i ljubio na svim kontinentima.

NACIONAL: No ubrzo ste dobili otkaz i morali napustiti Beograd? – S beogradskim baletom gostovao sam u Švicarskoj, a pratio nas je neki fotograf, koji je trebao ovjekovječiti cijelo putovanje. S nama su u ansambli bile i tri generalice, naime, po tadašnjoj modi balerine su se udavale za generale. Taj fotograf je na sve fotografije umontirao lik Draže Mihajlovića tako da su me po povratku u Beograd optužili da sam četnik, a generalicama je prijetila rastava braka. Ja sam bio balavac i nisam imao veze s politikom, a osobito ne sa srpskim vojvodom Dražom Mihajlovićem. Na ispitivanju su me verbalno šamarali, ali kako mi nisu mogli ništa dokazati, dali su i meni i generalicama otkaz. Svi smo se žalili, ali uzalud. Onda sam otišao u Sarajevo gdje sam surađivao s koreografom Franjom Horvatom, no nakon godinu dana pobjegao sam iz tog grada. To razdoblje nije mi ostalo u lijepoj uspomeni: u kazalištu je vladao velik konzervativizam, primjerice, prijavili su me da se kupam gol, bez gaćica! Pa kako ću nego gol? Zatim sam otputovao u Rijeku gdje sam se oženio glumicom Anom Hercigonjom, koju sam neizmjerno volio i poštovao.

NACIONAL: Možete li se prisjetiti razdoblja kad se u vašem stanu u Radićevoj ulici, koji je funkcionirao kao salon, sakupljala zagrebačka umjetnička elita? – U tom stanu snimljen je i dio filma ”Živa istina” s Božidarkom Frajt. Kad sam nakon sedam godina braka otišao od svoje divne žene, dobio sam od Većeslava Holjevca, najdivnijeg gradonačelnika na svijetu, pristojan stan u groznom kvartu negdje kod zadnje stanice na Žitnjaku. Zatim sam ga zamijenio, uz nadoplatu, za stan u Radićevoj ulici gdje se okupljala najveća krema tog razdoblja, od slikara i restoratera do plesača i glumaca, te brojni dubrovački i splitski studenti koje sam tjednima hranio. Satima smo razgovarali o životu, umjetnosti, seksu, slikarstvu i mnogim drugim temama i to nas je sve obogaćivalo.

NACIONAL: Je li nakon tih tuluma u Radićevoj ulici krenuo glas o vama kao o razuzdanoj osobi, koja je otvorena prema svim iskustvima? – O meni se oduvijek svašta pričalo, jer nisam bio ljubitelj bivšeg režima –nisam se uklapao u socijalistički model čovjeka. Uvijek sam imao širom otvorene oči i uzimao sam od života sve što mi je pružao, a na glasine se nikad nisam obazirao. Evo, kad sam se vratio u Dubrovnik, morao sam stanovati kod glumca Miše Martinovića, svog susjeda u Božidarevićevoj ulici, ulici umjetnika, jer je moj stan bio gotovo posve porušen. Nakon samo deset dana došao mi je neki čovjek i gnjevno mi rekao: “Sad je stvarno dosta! Tek ste došli, a iz vašeg stana nije prestalo razuzdano urlanje i orgijanje!” Čak mi je htio drogiranje staviti na dušu. Eto, tako su se o meni stvarale priče. Možda sam im malo davao i povoda. U horoskopu sam Blizanac, a u podznaku Lav, koji me uvijek spašavao. Uvijek sam se odijevao ekstravagantno, a odjeću sam kupovao u inozemstvu, primjerice, prvi u Zagrebu imao sam dugi krzneni kaput, što mi ga je ostavio prijatelj iz Francuske, što je, naravno, izazivalo svakakve reakcije na ulici. Zatim, bio sam nudist, što je za ono doba bilo strašno. Imao sam svoju plažu na mjestu gdje je poslije podignut hotel “Belvedere” i tu sam se kupao s balerinama i glumicama. Dubrovčani su se vozili barkama ispred moje plaže i vrijeđali nas. Danas se više ne kupam gol, jer sam i dalje estet – znam da mi je lice mladoliko, a tijelo već moram sakrivati. Baš su mi kolegice balerine maloprije rekle da sam za fotografiranje stavio dolčevitu kako bih prikrio bore na vratu. Laurence Olivier jednom je izjavio da su glasine dobre, no kad stanu, to znak je da osoba iščezava. Meni se to, izgleda, sada događa.

NACIONAL: U kakvoj ste obitelji odrasli? – Moj tata je bio, kako kažu Dubrovčani, mulac, znači, bez oca i majke, i njega su posvojili u Konavlima. Nikada nismo doznali tko su mu bili roditelji, a majka mi je bila Konavoka. Ponosim se što sam Konavljanin jer je to najljepši dio bivše Dubrovačke Republike. Moja je obitelj bila jako siromašna, a ja sam najmlađe od šestero djece – bili smo četiri brata i dvije sestre. Svi smo se digli i uspjeli u životu. Uvijek govorim ljudima da trebaju pozitivno gledati u život i da se ne smiju brinuti ni o čemu jer im to stvara bore.

NACIONAL: Što vam je dalo snage da cijelo vrijeme rata ostanete u Dubrovniku? – Djeca. Svi moji nećaci došli su u moj stan od 70 četvornih metara iz Svetog Jakova jer smo se bojali da će ih tamo gore na brdu upucati. Srećom, moja domaćica iz Zagreba upozorila me da moram imati zalihe šećera, ulja, brašna, šećera i ostalih namirnica tako da nam ništa nije nedostajalo. Bilo nam je užasno – na moju zgradu palo je pet, šest granata, što mi je oduzelo nekoliko godina života. To su mi bili najgori trenuci u životu. Tada sam shvatio koliko sam zapravo hrabar. Nismo išli u sklonište, nije bilo vode ni plina, a svakodnevno smo slušali njihovo odvratno pjevanje. Inače, opuštanje u vrućoj vodi u kadi jedan mi je od najdražaih užitaka. No, ne zamjeram nikome od Dubrovčana koji su se prestravili, napustili grad i otišli u Zagreb, možda bih i ja to učinio da nije bilo djece mojih nećaka. Meni je obitelj davala snagu.

NACIONAL: Zašto niste iskoristili šansu i u inozemstvu nastavili karijeru? – Možda zbog goleme ljubavi zagrebačke publike, a možda i zbog dalmatinske kuhinje. Jednom su me odvratno bogati prijatelji zvali da ih posjetim u Bruxellesu. Ostao sam kod njih 20 dana, ali sam jedva čekao da se vratim u Hrvatsku. Ja sam jedan kreten nostalgičar i ne bih mogao živjeti bez Dubrovnika i Zagreba, bez maslinova ulja i pogleda na more. Na žalost, ti baletani koje mi u HNK nismo htjeli angažirati, sada imaju njemačke mirovine, koje su puno više od moje.

NACIONAL: Što ste najviše naučili od bračnog para Pine i Pia Mlakara s kojima ste surađivali u baletima “Đavo u selu” i “Helote” u kojima je Dušan Džamonja radio scenografiju i kostime? – Kad je Mlakar dolazio na scenu, zavladala je svetost. Užasno je puno tražio od baletana, držao nas je od devet ujutro do 23 sata noću na sceni. Kad bi nestalo struje, upalio bi svijeće i dalje nas muštrao. Strašno sam ga volio. Naučio nas je puno o tehnici disanja, logici koreografiranja i o ljubavi prema teatru i baletu, te o dobroti i poštenju u životu, koje i danas smatram bitnim. To što sam naučio, pokušao sam prenijeti u svoj pedagoški rad i nikad nisam imao problema. Znao sam viknuti “kravo!” i lupiti nogom u guzu, ali nisu mi to zamjerali, dapače, voljeli su me. Uz njih, puno sam naučio i od Dimitrija Parlića.

NACIONAL: S kojim ste velikim balerinama plesali? – U Parizu sam plesao s Yvette Chauviré, velikom francuskom primadonom, koja je s više od 40 godina plesala Juliju. Kad se pojavila, vidjelo se da je stara za tu ulogu i mi mladci pitali smo se kako će ona plesati Juliju. Ali kad je počela, pretvorila se u nevinu djevojku, dijete, oličenje Julije. Kakva fantastična preobrazba! Bila je nevjerojatna! Divio sam se i Vesni Butorac, izvanrednoj balerini, koja je mogla uz pomoć dobrog menadžera napraviti iznimnu svjetsku karijeru. Bila je dobra i Sonja Markioli, koja je poslije otišla u Nizozemsku, pa Irena Pasarić. No najviše sam plesao s divnim balerinama Sonjom Kastl i Astrid Turinom.

NACIONAL: Pratite li i danas balet i teatar? – Nakon umirovljenja otišao sam u Dubrovnik i zato sam malo izvan recentne produkcije. No, ako dobijem neki bolji honorar za koreografiski posao i mogu si priuštiti putovanje avionom do Zagreba, svakako otputujem da pogledam novu predstavu u HNK. Mislim da je balet jako napredovao, osobito u tehničkom smislu, ali baletani su postali materijalisti i nemaju više ideala.

NACIONAL: Koja je tajna vašeg mladolikog izgleda? – To je genetski. Moj brat i sestra također odlično izgledaju. Ali ja također puno ljubim. Volim dobru hranu, uživam u kuhanju i dobrom društvu, no moraju me jako hvaliti dok jedu, jer ih inače drugi put neću pozvati. Volim pripremati sve, od morskih plodova do mesa, jedino ne znam pripremati one kremaste torte. Recepti su za mene idiotizmi, jer je kuhanje po njima neinventivno, a ja uvijek eksperimentiram.

NACIONAL: Svojedobno se pričalo da imate specijalne recepte za održavanje mladolikog tena. O čemu je riječ? – To sam se folirao, a ljudi su mi povjerovali. Govorio sam da se služim Kleopatrinim receptom: isiječem živog goluba, stavim ga na lice i pustim da umire na mojoj koži. No to su gluposti! Doduše, postoji dobar stari narodni recept: pomiješajte goveđi mozak s litrom seljačkog, masnog mlijeka i lavandom i onda tom smjesom mažite lice. Učinak će biti izvanredan!

NACIONAL: Vjerujete li i danas da je ljubav najveći pokretač u životu? – Da, najvažnije je ljubiti i biti ljubljen. Mogu reći da sam ja najveća prostitutka na svijetu. Imao sam bezbroj ljubavi u životu u svim krajevima svijeta – upoznao sam sve rase. Zapamtite, dok čovjek ljubi i ima seksa, dotle će biti mlad i duhom i tijelom. Sjećam se, kad smo se moja pokojna žena i ja ljubili, nakon toga je ručak bio najbolji na svijetu. Osjećaš se relaksirano i zadovoljno, a lice vam zrači posebnim sjajem.

NACIONAL: Je li vas ikada u životu zanimala politika? – Politika me počela zanimati pod stare dane kad vidim svuda oko sebe odvratnost, šlamperaj, hohštapleraj, egoizam i grabež. Šokiran sam zemljom u kojoj živim i pitam se kakvi smo mi to ljudi. Jedan drugoga mrze, podmeću klipove i klanjaju se novcu kao najvećem bogu. Nema nimalo ljepote, a ideali su gotovo nestali. Kad političari progovore, osjećam stid. Kakvi su to argumenti da su i oni prije njih bili lopovi? Zar bi ih to trebalo amnestirati za njihove krađe? Svi se optužuju i osuđuju, a na kraju se svi oslobađaju. Osilili su se preko svake mjere i rade samo u svoju korist.

NACIONAL: Namjeravate li objaviti biografiju u kojoj biste opisali svoj uzbudljiv život? – Nemojte to ni spominjati, bilo bi mrtvih. Ta bi knjiga izazvala brojne skandale, osobito kad bih spominjao prava imena. Znate, ljudi i ne slute koliko mogu biti maštoviti i nekonvencionalni kad se opuste. Svojom bih biografjiom mogao jako puno zaraditi, jer bi se sigurno prodavala kao luda. Ali neću to učiniti.

MILJENKO VIKIĆ
Biografija
ROĐEN U DUBROVNIKU 1931. – studira glumu na Kazališnoj akademiji u Beogradu, a istodobno pohađa i Školu za klasični balet kod pedagoga prof. Laketića i Nine Kiršanove – 1958. postaje član baleta HNK, poslije nekoliko sezona provedenih na angažmanu u Sarajevu i Rijeci, zajedno s mladim baletnim umjetnicima kao što su Sonja Kastl, Nevenka Biđin, Damir Novak, Đurđica Ludvig i mnogi drugi – zagrebačkoj je publici ostao u sjećanju kao vrhunski interpertet glavnih muških uloga u baletima “Đavo u selu”, “Licitarsko srce”, “Čudesni mandarin”, “Trorogi šešir”, “Posljednja uloga”, “Čovjek pred zrcalom”, “Vragolasta djevojka”, “Romeo i Julija”, “Grand hotel” – koreografirao balete “Balada o ženi bodežu”, “Kentaur XXI”, “Carmen” “Makar Čudra”, “Papisa Ivana”, “Tezej”, “Karneval iluzija” – gostovao je na svim velikim europskim festivalima (Salzburg, Edinburgh, Atena, London, Pariz), a s HNK Zagreb gostovao je u svim većim baletnim kazalištima Europe i Azije

Komentiraj

Source:Nina Ožegović