INTERVJU Vlatko Silobrčić: ‘HEBRANG ME NAZVAO i tražio da mu omogućim kupnju cijelog paketa dionica Imunološkog zavoda’

AKADEMIK I RAVNATELJ IMUNOLOŠKOG ZAVODA od 1992. do 1997. Vlatko Silobrčić za Nacional otkriva zašto je uvjeren da je Andrija Hebrang, tadašnji ministar zdravstva, imao osobne interese oko Zavoda i što je o svemu tome znao predsjednik Franjo Tuđman

“Imam obvezu reći o Imunološkom zavodu sve što znam i što mogu argumentirati”, izjavio je akademik Vlatko Silobrčić, ravnatelj Imunološkog zavoda u periodu od 1992. do 1997. i svjedok političkog procesa uništavanja i čerupanja Zavoda koji je već tada započeo.

Naime, nakon što je 1992. izvan Imunološkog zavoda donesena odluka o njegovoj privatizaciji, radnici su uspjeli otkupiti 50 posto dionica – 355 zaposlenih upisalo je 68.290, 143 ranije zaposlenih 27.430, a 8102 građana RH preostalih 4590 dionica, dok je 50 posto dionica preneseno u portfelj Hrvatskog fonda za privatizaciju. Djelatnici Zavoda već su tada upozoravali da treba spriječiti da ih kupi neka strana “neprijateljska” tvrtka. Od 1994. Hrvatskom fondu za privatizaciju ostaje 33 posto, a 17 posto prešlo je u ruke mirovinskih fondova. No dvije godine kasnije, na zahtjev tadašnjeg ministra zdravstva Andrije Hebranga, pokrenut je postupak poništenja te pretvorbe, a Ministarstvo je i otvoreno opstruiralo rad Zavoda uskraćivanjem dozvola za uvoz pripravaka neophodnih za proizvodnju. Kakve su posljedice procesa uništavanja Zavoda koji je započeo 90-ih i još se nije zaustavio, vidi se danas – u situaciji kad se Republika Hrvatska, kao i cijeli svijet, suočava s najgorom epidemijom u modernoj povijesti, a naš Zavod koji je nekad proizvodio i u cijeli svijet izvozio vlastita cjepiva, totalno je devastiran i nema kapaciteta započeti bilo kakva ozbiljnija istraživanja. Da nije uništen, upravo bi Imunološki zavod bio adresa na kojoj bi već u samom startu epidemije počela istraživanja jer je imao znanstvenike i kapacitete upravo za takva istraživanja, kao i za proizvodnju cjepiva.

U intervjuu za Nacional akademik Silobrčić objasnio je genezu propadanja Imunološkog zavoda, o čemu je napisao i knjigu besplatno dostupnu u digitalnom izdanju na stranici rifin.com.

NACIONAL: U svojoj knjizi o Imunološkom zavodu iznijeli ste podatak da je Andrija Hebrang 1995. kao tadašnji ministar zdravstva tražio poništenje radničke privatizacije. Mislite li da je to učinio iz domoljubnih osjećaja ili zato što ste ga vi i djelatnici Zavoda preduhitrili s kupovinom 50 posto dionica pa ste time spriječili da netko izvana izvrši neprijateljsko preuzimanje Zavoda?

Politički bi odgovor bio: Pitajte Hebranga. Znanstveni je drugačiji: mislim da je Hebrang imao neke osobne interese. Moram vas upozoriti da je pretvorba provedena bez ijedne greške, po tada važećim zakonima. Slali smo ljude iz administracije da se obrate na privatnim adresama svim bivšim zaposlenicima Zavoda kako bi oni ostvarili svoje pravo na dionice. Na kraju je preostalo nešto dionica koje smo ponudili ostalim građanima, što je bilo manje od ukupnog paketa za zaposlene i bivše zaposlene. U tom razdoblju nazvao me Hebrang i tražio da mu omogućim da kupi cijeli paket. Rekao sam mu da, nažalost, ne mogu jer on nije nikada bio zaposlen u Zavodu. Ne vjerujem da je to presudilo njegovo kasnije ponašanje.

NACIONAL: Je li vas iznenadio Hebrangov prijedlog i jeste li ga pitali otkud taj njegov interes za Imunološki zavod?

To je bio telefonski razgovor pri kraju prodaje dionica, kad su svi zaposlenici i bivši zaposlenici, koji su to htjeli, kupili svoj mogući udio. Smatrao sam da je kolega Andrija Hebrang, kao i mnogi drugi građani RH, mogao biti zainteresiran za dionice Imunološkog zavoda. Jedino mu nisam mogao ponuditi više od manjeg paketa preostalih dionica koji smo nudili onim nezaposlenima u Imunološkom zavodu koji su ih htjeli. Na kraju su tako sve dionice iz 50 posto udjela tadašnjih i bivših zaposlenika Imunološkog zavoda bile prodane.

‘Tuđman je sigurno bio obaviješten, ali od koga sve i kako, nemam pojma. Dobivao sam ponude da uđem u njihovu stranku koje sam uporno odbijao i mislim da je time moja sudbina bila određena’

NACIONAL: Tko je točno 1992. donio odluku da će se Imunološki zavod privatizirati? Napisali ste da je odluka donesena izvan Zavoda, ali niste napisali tko ju je donio?

Mislim da je privatizacija, po Zakonu, bila u ingerenciji Fonda za privatizaciju. Taj je Fond, ako se dobro sjećam, provjeravao i procjenu pojedinih poduzeća. Imunološki zavod bio je procijenjen na 20 milijuna njemačkih maraka. Meni se činilo da je ta procjena bila preniska, ali nju je izradila licencirana tvrtka, mislim da se zvala TEB, a Fond za privatizaciju je prihvatio. Trudili smo se da sve što je bilo propisano u Zakonu provedemo bez ikakvih iznimaka i uz naš puni angažman; tražili smo i bivše zaposlenike i nudili im mogućnost kupnje dionica. Tako smo „prodali“ svih 50 posto dionica koje su pripadale zaposlenicima Imunološkog zavoda. Ostatak od 50 posto vlasničkog udjela pripao je državi.

NACIONAL: Zašto je Hebrang, po vašem mišljenju, tek 1995. tražio poništenje privatizacije koja je, po vašim riječima, bila besprijekorna i u kojoj su upravo djelatnici kupili većinu dionica?

Očigledno je kolega Andrija Hebrang bio nezadovoljan ishodom privatizacije, ali nisam siguran zašto. Mislim da je tužba bila protiv Fonda za privatizaciju. U Fondu su smatrali da je tužba neosnovana, ali ne znam je li se ikad o njoj vodio spor, barem ne dok sam ja bio u Imunološkom zavodu. Znam da je u jednom trenutku, pri donošenju jedne od inačica Zakona o zdravstvu, Imunološki zavod bio izostavljen. Možda je kolega Hebrang mislio da sam ja na to utjecao, ali ja nikad nisam bio u takvom položaju da to ishodim, a nisam ni imao stvarnog razloga da to učinim.

NACIONAL: Nakon toga ili paralelno s tim kreće Hebrangovo opstruiranje izdavanja raznih dozvola za uvoz pripravaka neophodnih za proizvodnju, zbog neriješena statusa Zavod ne može ulagati u opremu i u konačnici 1997. gubi dozvolu Svjetske zdravstvene organizacije – što je bio samo početak kraja. Zašto je Hebrang to radio? Je li namjerno htio uništiti Zavod?

Važno je da znate da je on pokrenuo poništenje tek 1995., dakle skoro tri godine nakon što je pretvorba obavljena. To je bilo u nekoj ladici i nije se ništa u vezi s time poduzimalo, ali sam ja bio svjestan mogućnosti da on svojim vezama to izvuče iz ladice i pokvari svaki mogući ugovor koji bih ja bio potpisao u pokušaju da poslujemo što bolje i pripremamo se za budućnost. Nikada u moje vrijeme nije bilo sporno da Republika Hrvatska mora imati kontrolu nad poslovanjem Zavoda, u obliku 25 posto plus 1 dionice, ali je u stvarnosti Republika Hrvatska odmah nakon pretvorbe stjecala sve više dionica, kroz mirovinske fondove. Mislim da se sve ipak svodi na mogući osobni interes i aroganciju moći da se to provede.

NACIONAL: Koji su bili stvarni Hebrangovi motivi? Je li on htio zaštititi Imunološki, vratiti ga pod okrilje države?

Iz podatka da je Republika Hrvatska imala sve više dionica i uvijek stvarno bila većinski vlasnik, ne vidim zašto se Hebrang trudio to ostvariti. Republika Hrvatska igrala se sa Zavodom tako da je neko vrijeme bio pod Fondom za privatizaciju, pa pod ministarstvom gospodarstva, pa pod ministarstvom zdravstva i možda je Hebrang to želio imati pod ministarstvom zdravstva. Sva su ta moja nagađanja o Hebrangovoj ulozi doista samo nagađanja. Unatoč mom traženju nikad me nije primio na razgovor da bih iz njega mogao zaključiti što zapravo hoće. Ali bilo je priča da ga je zanimalo zemljište u Rockefellerovoj.

NACIONAL: Kada je počela ta svojevrsna opstrukcija Ministarstva zdravstva s neizdavanjem dozvola koje su vam bile potrebne da biste pripremali cjepiva i ostale proizvode?

U jednom trenutku bio sam pozvan u Vladu RH na sastanak na kojem se trebalo razgovarati o Imunološkom zavodu. Predsjednik Vlade bio je gospodin Zlatko Mateša. Sjedio sam pred njegovim uredom u kojem je veći broj dužnosnika HDZ-a raspravljao. Imao sam sa sobom poveći broj dokumenata o Zavodu i bio spreman dokumentirati svoja gledišta. Nakon otprilike sat vremena, u odlasku sa sastanka, usput su mi rekli da je odlučeno da će Ministarstvo zdravstva imati punu ingerenciju nad Imunološkim zavodom. Nisam uspio ništa reći niti išta pitati. Drugog dana odlučio sam napisati pristojno pismo gospodinu Mateši u kojem sam mu zahvalio na interesu za Imunološki zavod, ali sam se i požalio na to da nikoga zapravo nije zanimalo dokumentirano stanje u njemu.

NACIONAL: Koja je bila uloga predsjednika Franje Tuđmana u tome svemu, je li on sve to prešutno tolerirao ili je bio nezainteresiran za sudbinu Imunološkog zavoda jer se bavio drugim stvarima?

Nakon obraćanja svim relevantnim osobama, od svih savjetnika predsjednika, svih predsjednika Fonda za privatizaciju, predsjednika Vlade, relevantnih ministara i predsjednika Sabora, na kraju sam odučio pisati i predsjedniku Republike. No o Tuđmanovoj ulozi isto ne mogu ništa pouzdano reći osim da je sigurno bio obaviješten o tome što se događa, ali od koga sve i kako, nemam pojma. Dobivao sam ponude da uđem u njihovu stranku koje sam uporno odbijao i mislim da je time moja sudbina bila određena.

NACIONAL: U jednom odgovoru Andriji Hebrangu napisali ste da Zavod nije proizvodio cjepiva od 1990. Zašto je još 1990. prestala proizvodnja?

Riječ je bila o cjepivu protiv gripe. Mi smo bili prekinuli proizvodnju jer nismo za nju imali sve uvjete u skladu sa sve strožim međunarodnim zahtjevima. Zato smo već neko vrijeme uvozili pripremljeno cjepivo koje je trebalo napuniti u doze za primjenu i opskrbiti hrvatsko tržište. Gospodin ministar zdravstva očito nije bio svjestan tih činjenica.

‘Hebrang je pokrenuo poništenje pretvorbe tek 1995., skoro tri godine nakon što je obavljena. Bio sam svjestan mogućnosti da on svojim vezama to izvuče iz ladice i pokvari svaki mogući ugovor’

NACIONAL: Nakon vašeg odlaska s mjesta ravnatelja, nekadašnji voditelj Odjela razvoja i istraživanja Imunološkog zavoda, imunolog Srećko Sladoljev, svojedobno vas je optužio da ste oročili određena sredstva Imunološkog zavoda u privatnoj štedionici Gusta Santinija umjesto da ste ulagali u opremu. To je bilo spomenuto i na Istražnom povjerenstvu za Imunološki pokrenutom prije par godina. No protiv vas se vodio postupak koji je odbačen, a vi tvrdite da su te optužbe neutemeljene. Možete li to pojasniti?

Sladoljev je protiv mene podnio tužbu odmah nakon moje smjene 1997. i ja sam na sudu iznio svoju obranu, kao i gospodin Santini. Nakon toga je proces prekinut. Osim toga su u mojoj obrani, o čemu postoji zapisnik, bili jasni argumenti za “ulaganje u RIFIN”. Riječ je bilo o par milijuna kuna, što nije bilo dovoljno ni za kakvo suvislo ulaganje. Naime, red veličina za stvarno ulaganje mogao je iznositi nekoliko stotina milijuna eura. Tako je novac bio dostupan za moguće potrebe Zavoda bez ikakvih problema, dok se oročenja u bankama nisu mogla podizati kad je trebalo, na primjer za plaće.

NACIONAL: Koje su to grupacije kasnije pokušale preuzeti Imunološki zavod i što im je bio cilj?

O tome što se sve kasnije događalo, nemam pouzdanih informacija. Pratio sam “pokušaje spašavanja” i smatrao ih neznalačkim i promašenim.

NACIONAL: Kako gledate na plan Vlade i Grada Zagreba za obnovu Imunološkog zavoda, vjerujete li da će Vlada nakon ove epidemije koronavirusa ozbiljnije shvatiti nužnost ponovne uspostave pune proizvodnje u Imunološkom zavodu?

Ne znam tko bi sve bio uključen u taj pothvat. Od onoga što čujem u javnosti o planovima i potrebnim svotama, nemam velika očekivanja. Još dok je gospodin Ivan Vrdoljak bio ministar gospodarstva, javio sam se u Ministarstvo i predložio što mislim da bi se i kako trebalo napraviti. Gospodin tajnik Ministarstva pažljivo me saslušao i ispisao mnogo stranica svoga rokovnika. Nakon tog razgovora više nisam imao priliku išta reći niti sam čuo da se s Imunološkim zavodom išta događa.

NACIONAL: Da Imunološki zavod danas radi punim kapacitetom, da smo sada, na primjer, u 1975. godini, „zlatnim vremenima“ Zavoda, bi li se odmah moglo pristupiti istraživanju lijeka za koronavirus?

Mogu reći samo da je Imunološki zavod, i u njemu posebna jedinica za istraživanje i razvoj, imao istraživačkih potencijala i svjetski priznatih znanstvenih rezultata. Dakle, imao je realne mogućnosti da pokrene takva istraživanja.

NACIONAL: Treba li Zavod biti u državnim ili privatnim rukama i zašto?

O tome treba li Imunološki zavod biti državni ili privatni treba odlučiti njegov većinski vlasnik. To je Republika Hrvatska. Ako je odluka da Imunološki zavod treba biti javna ustanova, to donosi i obveze Republici Hrvatskoj koje iz toga proizlaze, a sastoje se u tome da se kontinuirano brine od njegovu djelovanju u skladu sa svjetskim zahtjevima takve vrste djelatnosti. Pritom je za odluku bitno uzeti u obzir da Imunološki zavod proizvodi pripravke iz krvi koji su posebno važni za potrebe zdravstva. Baš zato bi bilo dobro da Republika Hrvatska uvijek ima barem kontrolni paket dionica, 25 posto plus 1 dionicu. Kad bi Imunološki zavod imao privatnog vlasnika, sve bi odnose s takvim Imunološkim zavodom trebalo regulirati posebno pažljivo sastavljenim ugovorima s državom.

NACIONAL: Smatrate li da Vlada i Stožer za civilnu obranu dobro rade svoj posao vezano uz prevenciju širenja koronavirusa? Koje biste mjere vi predložili, jesu li mjere pretjerane ili nedovoljno snažne, je li trebalo ranije sve zatvoriti i ograničiti kretanje i javna događanja?

Mislim da kolegice i kolege koji djeluju u Stožeru znaju svoj posao i rade po pravilima struke. Još važnije, vjerujem da su pokazali kako se treba rješavati probleme u društvu: angažirati prave profesionalce i pustiti ih da, na temelju profesionalnih a ne političkih razmišljanja, obavljaju svoj posao i o tome obavještavaju javnost. Ja nemam što dodati radu Stožera. Kad bi moja riječ imala neku težinu, preporučio bih svim našim političarima da takvim modelom donošenja odluka konačno pokažu da djeluju u interesu općeg dobra i napretka.

NACIONAL: Alemku Markotić, ravnateljicu Klinike za infektivne bolesti „Dr. Fran Mihaljević“, upoznali ste 1994., kada je stigla iz opkoljenog Sarajeva. Kakva su vaša iskustva rada s njom i kako to da je ona tek sad došla u fokus šire javnosti?

Prelistavajući fotografije iz vremena u kojem sam vodio Zavod, pronašao sam i jednu fotografiju na kojoj smo kolega Dragan Dekaris, kolegica Markotić i ja u ugodnoj atmosferi za jednim ručkom. Kao što je sama u jednom od intervjua izjavila, kad je izbjegla iz Sarajeva i došla u Zagreb, zaposlili smo je u Zavodu i u vezi s time je spomenula kolegu Dekarisa i mene. Ovim putem odajem joj priznanje za njezin rad.

‘Bio sam pozvan u vladu na sastanak o Imunološkom. Predsjednik Vlade bio je Zlatko Mateša. Sjedio sam pred njegovim uredom u kojem je veći broj dužnosnika HDZ-a raspravljao’

NACIONAL: Tko bi sve trebao biti uključen u mobiliziranje hrvatskih znanstvenika za traženje rješenja u borbi protiv koronavirusa? Kakva bi trebala biti uloga HAZU-a?

Nemam dobro iskustvo s hrvatskom akademskom zajednicom. Godinama predlažem da zatražimo pomoć kolega iz svijeta, na primjer Hrvata na istaknutim položajima u svijetu, da nam pomognu pronaći naše najbolje ljude za pojedine poslove. Jednostavno ne vjerujem da je hrvatska akademska zajednica dovoljno kvalitetna i neovisna o politici da bi mogla to sama napraviti. Pogledajte, na primjer, kako funkcionira Sveučilište u Zagrebu i bit će vam jasnije na što mislim. Kao primjer navodim Hrvatske studije i ljude koji su ondje našli utočište. Dodat ću još i pitanje Universitasa, mjesečnika od nekoliko stranica koji izlazi uz neke dnevne listove. Taj svojevrsni bilten nekih trenutnih vodstava naših sveučilišta donosi tekstove koji imaju krivotvorene potpise. Dakako, demantije takvih „umotvorina“ ne objavljuju. Pravi akademski način poslovanja! Po mom mišljenju ni HAZU se do sada nije istaknuo sudjelovanjem u rješavanju gorućih pitanja društva, kao što je na primjer funkcioniranje sustava znanosti i visokoga školstva ili zdravstva, premda ima potencijale da okupi naše najrelevantnije znanstvenike i stručnjake na području svoga djelovanja. Pritom bi se HAZU trebao ugledati u američke akademije i način na koji sudjeluju u rješavanju društvenih problema u SAD-u.

NACIONAL: Možete li vi unutar Akademije pokrenuti takvu inicijativu kad je u pitanju borba protiv koronavirusa?

Nakon moje knjige o HAZU-u, koju mi tadašnje vodstvo Akademije nije dozvolilo promovirati u svojim prostorijama, ja sam u svojevrsnoj „samoizolaciji“, da se poslužim aktualnim rječnikom. Sva moja pisma i poticaji da se HAZU uključi ostaju neodgovoreni i ne daju učinka. Posljednje je tako moje traženje da se HAZU uključi u raspravu o novom zakonu o znanosti i visokome obrazovanju. Bilo je to prije epidemije. Ne vjerujem da će se išta dogoditi, što ne znači da mislim prestati ukazivati na nužnost djelovanja.

NACIONAL: Ipak, premijer Plenković je napravio prvi korak u tom smislu organiziranjem videokonferencije u kojoj su sudjelovali eminentni hrvatski stručnjaci zaposleni u najboljim svjetskim znanstvenim centrima. Međutim, je li jedna takva konferencija dovoljna i što bi dalje trebalo poduzeti?

Svaki je pokušaj da se nešto napravi, a u Hrvatskoj puno toga treba napraviti, dobrodošao. Pitanje je motivacije za okupljanja stručnjaka ako njihova mišljenja i sugestije ostanu samo na razgovoru ili na papiru. Opet ću se pozvati na aktualnu situaciju i djelovanje Stožera. Da se ta skupina stručnjaka nije ovlastila donositi odluke o suzbijanju epidemije, moglo je biti i razgovora i telekonferencija bez stvarnoga učinka. Za dobre i efikasne odluke bitno je imati prave profesionalce i njima otvoriti mogućnost da svoj profesionalizam, koji uvijek uključuje znanje i profesionalnu etiku, ostvare bez uplitanja politike.

Komentiraj