VLADIMIR ČAVRAK: ‘HNB mora pomoći Vladi u izlasku iz krize jer će skoro pola stanovnika RH postati siromašno’

‘DRŽAVA MORA APSORBIRATI UDAR KRIZE i pokrenuti hrvatsko gospodarstvo, ali što brže jer što dulje traje ovakva situacija, to je veća amplituda krize i veći su troškovi izlaska iz recesije’, kaže profesor s Ekonomskog fakulteta u Zagrebu

U slučaju aktualne krize zbog koronavirusa država je (u obličju Stožera civilne zaštite Republike Hrvatske) suspendirala funkcioniranje tržišta jer je donesena odluka o ‘zabrani napuštanja mjesta prebivališta i stalnog boravka’ (23. ožujka 2020.) čime su praktično zamrznuta tržišta roba i usluga te tržište rada a to je uvelike utjecalo i na funkcioniranje novčanog i deviznog tržišta. Odluka je opravdana javnim izborom davanja prioriteta očuvanja zdravlja. S obzirom na tako krupnu odluku, bez presedana, očekuje se brza i primjerena intervencija s ciljem uklanjanja rizika ‘daljnjeg širenja bolesti’ i ponovnog dovođenja tržišta u ‘normalno’ stanje“, napisao je Vladimir Čavrak, profesor s Ekonomskog fakulteta u Zagrebu u uvodu prvog dijela znanstvene analize pod naslovom „Makroekonomija krize COVID-19 i kako pristupiti njenom rješavanju“. Tim povodom razgovarali smo s profesorom Čavrakom s katedre za gospodarstvo Hrvatske na Ekonomskom fakultetu u Zagrebu. U tom radu Čavrak je napisao zanimljiv rad o makroekonomskim aspektima krize u Hrvatskoj uzrokovane koronavirusom. Dao je okvir za mjere za izlazak iz krize koji je objavio u seriji članaka u nastajanju Ekonomskog fakulteta, LinkedInu i drugim društvenim mrežama na internetu. Čavrak se u razgovoru za Nacional osvrnuo i na prošlotjedni intervju predsjednika Zorana Milanovića naglasivši da je od njega očekivao „snažniji glas“.

NACIONAL: Na rješavanje krize osvrnuo se i predsjednik Hrvatske Zoran Milanović ocijenivši da je izvjesno da će banke iz ove krize izaći „masnog vrata“, a za sve ostale je upitno. Dodao je da samo još čeka vidjeti po kojoj će stopi posuditi novac Hrvatskoj ocijenivši da bi svako zaduženje po kamatnoj stopi iznad jedan posto bilo profiterstvo. Banke su se očitovale ponudivši predsjedniku da ga posjete kako bi mu objasnile što čine. Kako ocjenjujete taj predsjednikov nastup?

Prema onome što sam vidio u medijima, shvatio sam da je uglavnom govorio o moralnim aspektima bankarstva u ovoj situaciji. U tom smislu razumijem njegovu reakciju. U međuvremenu je Udruga banaka, ako sam dobro informiran, zatražila mogućnost da objasni svoje namjere i načine kako će se odnositi prema problemu financiranja građana i poduzeća.

NACIONAL: Predsjednikove ovlasti su Ustavom svedene na minimum pa Milanović nema instrumente kojima bi mogao utjecati u ovoj situaciji. Sve je u rukama Vlade i premijera Andreja Plenkovića.

To mi je poznato. Predsjednik može koristiti svoj institucionalni autoritet i djelovati svojim govorom, što znači da u kriznim situacijama može govoriti i o ekonomskoj politici. Njegova je zadaća da brine o funkcioniranju sustava pa ću vas podsjetiti samo na inicijative bivših predsjednika Stipe Mesića, Ive Josipovića i Kolinde Grabar Kitarović koje je javnost primala s velikim interesom.

NACIONAL: Vlada Andreja Plenkovića izašla je s dva paketa mjera kojima pokušava zaštiti poduzetnike, ali čini se da su građani ostali zaboravljeni.

To je višeslojni problem. Vladin paket mjera odnosi se na ublažavanje prvih udara na gospodarstvo, pa su mjere usmjerene na financiranje privremeno nezaposlenih radnika i održavanje poduzetnika na životu u uvjetima uvođenja raznih mjera ograničenja kretanja i slobode poslovanja te karantene zbog pandemije. Za problem građana s blokiranim računima znali smo i prije ove krize. Oni su i sada bili prvi na udaru, a njih je oko četvrtina u ukupnom stanovništvu. To su ljudi koji ako su i imali primanja onda su ti prihodi bili ograničeni ovrhama. Jako teško preživljavaju. Sada su se pojavile i druge skupine, a raste i broj nezaposlenih. Za skoro 600.000 zaposlenih poslodavci su se kandidirali za dotacije za ovu minimalnu plaću od 4000 kuna.

Sada je već polovina zaposlenih u Hrvatskoj kojima su plaće pale 30, 40 ili 50 posto. Prema relevantnim procjenama, stopa siromaštva će se u Hrvatskoj s dvadesetak posto popeti na više od 40 posto’

To je strašno velika brojka ljudi kojima su posao i egzistencija dovedeni u pitanje. Ljudi su radili dugoročne planove na postojećim plaćama i očekivanjima laganog rasta. Sada je već polovina zaposlenih u Hrvatskoj kojima su plaće pale 30, 40, 50 posto. Prema relevantnim procjenama, stopa siromaštva će se u Hrvatskoj s dvadesetak posto popeti na više od 40 posto. Skoro polovica stanovništva postat će siromašna. Pred slomom smo gospodarstva, ali i financijskim slomom stanovništva. Slom poduzetnika dovodi i do velikog financijskog sloma velikog dijela hrvatskog stanovništva, a taj se problem ne može riješiti malim plaćama. Sada nije vrijeme za smanjivanje plaća čak ni u javnom sektoru. Barem ne u kratkom roku. Pokušaji da se donose jednostrane mjere i suspendiraju dostignute razine suradnje poslodavaca, zaposlenika i države u ovoj situaciji samo mogu defragmentirati društvo i dovesti do nereda. Tripartitni sporazumi i socijalni dogovor između države, sindikata i poslodavaca su danas važniji nego ikada.

NACIONAL: Vlada je počela pregovore s poslodavcima i sindikatima baš o smanjenju plaća u javnom sektoru pod motom društvene solidarnosti, a vi tvrditi da sada nije vrijeme za to. Zašto?

Politika smanjivanja plaća posljedično i mirovina jer su indeksirane za kretanje nadnica koja se u ekonomiji zove politika „interne devalvacije” u ovoj situaciji gura hrvatsko gospodarstvo u još dublju i dugotrajniju recesiju. To je iznimno opasna politika jer dodatno u krizi smanjuje agregatnu potražnju, smanjuje proizvodnju i povećava nezaposlenost. To pak utječe na pad poreznih prihoda i dovodi do nestabilnosti javnih financija i ugrožava osnovne funkcije društva, javni sektor koji je ključan za stabilnost države i društva: javno zdravstvo, policiju, javne službe, obrazovanje itd. Tko se takvim idejama bavi pokazuje da ne razumije što se događa, ne razumije mehanizme i ne shvaća posljedice. Sada je potrebno pogledati kompletnu Hrvatsku sa svim dobrim i lošim stranama i posebno se fokusirati na one kojima je najteže i koji su najpotrebitiji. Sada treba očuvati supstancu države. Dakle, imamo neku vrstu „rata“ u kojem je važno pobijediti uz što manje gubitke.

NACIONAL: Sada je i turizam postao hrvatskim prokletstvom.

Ne bih tako rekao, ne radi se o tome da smo previše ovisni o turizmu, oko 20 posto BDP-a se stvara u toj grani ekonomije. Na to pitanje su mnogi domaći ekonomisti odavno upozoravali, a na taj problem je upozorio i ugledni njemački ekonomski Ifo institut, čak i MMF te brojni hrvatski makroekonomisti. To u ekonomiji zovemo „nizozemskom bolešću”. U Nizozemskoj se svojevremeno pojavio enormni rast cijena tulipana pa su mnogi ljudi počeli proizvoditi sve vrste tulipana za čitav svijet očekujući da će te cijene beskonačno rasti. U jednom je trenutku došlo do sloma cijena, pa su brojna polja poslije toga bila uništena, a investitori koji su u to ulagali novac propali su. Analogija s turizmom nije baš potpuna, ali ekonomisti razumiju što podrazumijeva taj pojam. To se odnosi na one situacije kada BDP u nekoj zemlji ima previsoku ovisnost o jednoj gospodarskoj grani, u našem slučaju o turizmu koji ima visok koeficijent elastičnosti na egzogene šokove kao što je aktualna pandemija. Turizam moramo sačuvati i razvijati, ali moramo smanjiti ovisnost o turizmu i povećati udjele ostalih proizvodnih djelatnosti u BDP-u, posebice modernu industriju i poljoprivredu. Više ćemo se morati oslanjati na izvoznike iz realne ekonomije jer će nedostajati devizni priljev od turizma, ako ova sezona prođe loše.

NACIONAL: Smanjenje plaća u javnom i državnom sektoru osim onih djelatnosti koji su na prvoj crti borbe protiv koronavirusa najavljuje se u ime solidarnosti.

Malim se plaćama taj problem ne može riješiti iz više razloga. Prosjek neto plaće u Hrvatskoj u ožujku bio 6800 kuna neto. Pretpostavimo li da će više od 600.000 ljudi, više od trećine, primiti plaću od 4000 kuna, to je za 2800 kuna manje od prosjeka, a to je onda za oko 2 milijarde kuna manja osobna potražnja samo u jednom mjesecu. Mnogi ne razumiju taj makroekonomski pogled pa gledaju plaće i solidarnost, a ne razumiju da se time devastira agregatna potražnja. Iza toga u drugoj iteraciji slijedi dodatna devastacija ponude jer su poduzeća već zbog zdravstvene krize smanjila proizvodnju. Ako smanjenjem plaća dodatno smanjite potražnju time dodatno prisiljavate poduzeća na otpuštanje zaposlenih, povećavate nezaposlenost i povećavate socijalne probleme stanovništva.

NACIONAL: Što u toj situaciji događa s poduzećima?

Poduzeća i obrte tako prisiljavate na stečajeve i likvidaciju a onda sve njih zajedno, građane i poduzeća dovodite u nemogućnost da plaćaju obveze i kredite pa time ugrožavate funkcioniranje banaka i financijskog sustava. Smanjenje plaća u ovoj situaciji potiče negativnu petlju pada u dugotrajnu depresiju s nesagledivim posljedicama. Volio bih da to shvate i razumiju oni koji u Hrvatskoj donose relevantne odluke. Gospodarstvo se danas nalazi u nekoj vrsti bermudskog trokuta, a poznato je da je to sinonim za prostor u kojem su bez poznatih razloga nestajali brodovi i avioni. Gospodarstvo je na umoru. Ovoga trenutka ne znamo koliko je ljudi jučer ostalo bez posla, koliko je obrta i poduzeća pred zatvaranjem.

Ako na takvu situaciju Vlada nema adekvatan odgovor, onda se time unosi dodatni strah. Danas već kod mnogih strah od osobnog ekonomskog kolapsa nadilazi strah od oboljenja od koronavirusa. Svi smo u strahu što će biti s nama, našim obiteljima. Osoba s blokiranim računima bilo je oko 250.000, a sada njihov broj raste. U kratkom roku imat ćete najmanje milijun ljudi koji će biti u problemima gole egzistencije. Dodatni je problem što u ovoj situaciji više ne možete tražiti bolji svijet u drugim zemljama jer su svi u krizi. Počeo je obrnuti proces. Oni koji su otišli iz Hrvatske sada se postupno vraćaju jer i u zemljama u koje su otišli smanjuje se potreba za radnom snagom. U redom svim zemljama dolaze u opasnost, a imaju i problem povratka u Hrvatsku.

NACIONAL: Svjetska banka u svojim travanjskim prognozama ocijenila je da će turizam i izvoz u Hrvatskoj biti teško pogođeni. Procjenjuje da će pad BDP-a u Hrvatskoj ove godine iznositi 6,2 posto, a porast nezaposlenosti 9 posto. Ulazi li Hrvatska u recesiju ili je na pragu depresije, dugotrajne ekonomske krize?

Ekonomisti pad gospodarstva u dva uzastopna kvartala nazivaju recesijom. To je tehnička definicija. Takvih recesija bilo je osamdesetak od 1929. godine, kada je počela jedna od najvećih svjetskih ekonomskih kriza. Recesije su obično trajale od šest mjeseci do tri godine. To su cikličke recesije koje prate poslovne cikluse i one su očekivane, skoro normalne, pa ekonomska znanost za njih ima poznate instrumente i mjere kojima se one rješavaju. Obično se pojavljuju svakih pet do sedam godina, ovisno o poslovnim ciklusima. Postoje, međutim, i razdoblja u ekonomiji obilježena dugotrajnim padom gospodarstva u razdoblju puno dužem od dva kvartala koja se označavaju kao depresija.

‘Turizam stvara oko 20 posto BDP-a, treba ga sačuvati i razvijati, ali moramo smanjiti ovisnost o toj grani ekonomije i povećati udjele ostalih proizvodnih djelatnosti u BDP-u, posebice modernu industriju i poljoprivredu’

Dosad su zabilježena dva takva velika pada koja nose obilježja ekonomske depresije. To je bila spomenuta velika ekonomska kriza 1929. i financijska kriza 2008. praćena krizom eura u eurozoni i poremećajima u drugim dijelovima svijeta. Da bi napravili razliku između ta dva velika ekonomska poremećaja, ekonomisti su ovu krizu iz 1929. nazvali „velikom depresijom“, a krizu iz 2008. „velikom recesijom“. Ovo što se danas događa ima specifično nova obilježja, pa mi se čini primjerenijim to već sada zvati ekonomskom krizom. Rizik je da duboka recesija ili ekonomska kriza može postati ekonomskom depresijom, tako da imamo L-krivulju krize, duboki pad i niske stope rasta ili dugotrajnu stagnaciju. Ukratko, Vlada i HNB moraju poduzeti sve mjere koje su potrebne da se ne ostvari L-krivulja hrvatske krize te da ona ima oblik V-krivulje, tj. da ako i uđemo u duboku krizu, da iz nje što brže izađemo.

NACIONAL: Upravo ste završili makroekonomsku analizu aktualne situacije. Gdje vidite izlaz?

Izlaz je u kombinaciji fiskalnih i monetarnih mjera, tzv. fiscal-monetary mix. Ključno je da HNB pomogne Vladi u izlasku iz krize jer monetarne intervencije centralne bake uvijek su prve u redoslijedu mjera i imaju najjače učinke na tržišnu ekonomiju. O tome sam pisao u svojem istraživanju, kako stvoriti makroekonomski okvir koji omogućava bolje razumijevanje mehanizama nastanka i utjecaja zdravstvene krize na sve elemente gospodarstva, kao i na koji način treba makroekonomski intervenirati da bi kriza bila manje duboka, da kraće traje i da ožiljci od ove krize koje će imati građani i poduzeća budu manji.

NACIONAL: Što o takvim paketima poticaja za izlazak iz krize govori moderna ekonomska znanost i praksa? Zar ekonomska znanost već nema rješenja?

Baš kao i države i ekonomska znanost do sada nije bila suočena s ovakvim šokom. Ekonomski udžbenici ne sadrže poglavlja o ovakvoj krizi jer je do sada nije bilo. Zato ne postoje ni relevantna istraživanja koja bi ponudila gotovu „kuharicu“ o tome što i kako činiti. Dakle, i ekonomska znanost će morati tragati za originalnim rješenjima poput medicinskih znanosti koje se bave istraživanjima novih lijekova. Imamo bolest za koju nema lijeka, a predviđa se da bi se lijek ili cjepivo trebali pronaći od 8 do 12 mjeseci. Gotovo sve znanosti i cijeli ljudski rod suočen je s novim velikim izazovom. Kad je u pitanju medicina nitko danas ne postavlja pitanje zašto sada njima treba 8-12 mjeseci za rješenje. To prihvaćamo zdravo za gotovo. A od ekonomske znanosti tražimo da ima rješenja za svaki problem pa i problem covida-19 praktično i prije nego što je problem nastao. I kriza u Hrvatskoj traži inovativna rješenja. Prvo treba uzeti u obzir da je ova kriza kompleksna i da rješenja moraju biti sveobuhvatna. To ću prikazati u dvije slike jer kako kažu, „slika govori više od tisuću riječi”. Inicijalni šok je zdravstveni šok koji inicira šok ponude jer se zbog poduzimanja zdravstvenih mjera zaštite prekidaju lokalni i globalni lanci proizvodnje i opskrbe. Pojačano se troše zalihe, ali one su konačne pa dolazi do sloma ponude. Zbog velikog broja smrtnih slučajeva pojavljuje se strah, panika i neizvjesnost koji dovode do pada potrošnje i prekida investicija. Pad potražnje uvjetuje pad novčanih tokova poduzeća, što dovodi do straha od bankrota. U početku se poduzeća od potencijalnog bankrota štite otpuštanjem zaposlenih, što dovodi do rasta nezaposlenosti. To dovodi do pada prihoda kućanstava s nezaposlenim osobama te povećava opseg „loših kredita“ i nemogućnost otplate kredita. To, s jedne strane, dovodi u opasnost financijski sustav koji je izložen većem riziku i smanjuje kupovnu moć kućanstava pa dovodi do daljnjeg pada potražnje. Ovo pak dodatno povećava neizvjesnost i strah pa ulazimo u novi dublji negativni krug petlje: dodatni pad potrošnje, pad proizvodnje i zaposlenosti, pad prihoda poduzeća i kućanstava i tako se negativna petlja multiplicira.

NACIONAL: Iako je ova kriza eksplodirala zbog pojave novog virusa, svjetsko gospodarstvo je bilo i prije toga u problemima, dulje se razdoblje najavljivala recesija i bez tog zdravstvenog problema.

Svjetsko se gospodarstvo još uvijek nije posve oporavilo od posljedica financijske krize iz 2008. Svjetska financijska kriza i kriza eura riješene su samo nominalno. Mnoge posljedice te krize nastavile su postojati. Ostali su problemi u financijskom sustavu u svijetu, strukturni problemi u nekim gospodarstvima. S problemima su bile suočene ekonomije južne Europe u Grčkoj, Portugalu, Španjolskoj, Italiji, kao i Hrvatskoj. Još uvijek trpe posljedice pogrešnih politika rezova i štednje poznate pod nazivom austerity koje su vodile vlade u prošloj krizi. Bio je veliki pritisak na te zemlje da reduciraju javni sektor i pružanje usluga. Te su zemlje dočekale ovu krizu s devastiranim i nedovoljnim javnim sektorom, posebno u sektoru zdravstva. Pokazalo se da taj neoliberalni koncept austerityja i štednje u kratkom razdoblju može djelomično povećati konkurentnost nacionalnih gospodarstava, ali dugoročno smanjuje otpornost njihovih društava na ovakve iznenadne šokove.

NACIONAL: Zašto je teško brže odgovoriti na ovu krizu?

Nitko nije mogao predvidjeti koronavirus u 2020. godini. S druge strane, malo se vodi računa o tome da se budućnost nikada ne događa po obrascima iz prošlosti. U modernom svijetu brze su promjene tehnologije i enormno brze dinamike promjena. Rješenja koja su se prije pet godina činila dobrim više to nisu, a ako ih koristite onda napravite više štete nego koristi. Ova kriza je istodobno i globalna kriza. Dosad je situacija u krizama bila takva da je jedan dio svijeta funkcionirao normalno i da je mogao povući oporavak povećanom potražnjom nakon krize. Sada je situacija takva da su praktički sve zemlje u svijetu na koljenima.

NACIONAL: Morat će se riješiti i taj problem. Kako?

Krizna su se stanja uobičajeno rješavala nacionalnim strategijama, ali ovaj je put problem globalan pa su potrebna globalna rješenja. Pitanje je tko može definirati takvu strategiju jer za to ne postoji nadnacionalna institucija. Što se tiče Amerike, Kine i Europske unije nastavljaju se elementi izolacionizma nakon izbora Donalda Trumpa za američkog predsjednika. Njegova deviza „America first“ usporila je proces globalizacije i harmonizacije svijeta. Kina se pojavila na globalnoj sceni s projektom „pojasa i puta“, a njen dolazak je bio nagoviješten još prije deset godina. Zašto? Kina je ostvarila ono što dosad nikome nije uspjelo. U zadnja tri desetljeća ostvarila je prosječnu stopu ekonomskog rasta od skoro 10 posto. Dakle, svakih sedam godina udvostručavala je BDP po glavi stanovnika. To je bio strahovati gospodarski zamah koji je ostatak svijeta ignorirao, a razumljivo je da su Kini za daljnji rast potrebna nova tržišta.

NACIONAL: Zašto mislite da je taj kineski zamah ignorirao ostatak svijeta? Godinama se govorilo o tome kako Kina ekonomski brzo raste.

Govorilo se, ali se stalno o njoj govorilo kao isključivo komunističkoj državi s deficitom ljudskih prava i tako je bila percipirana. Ali kada danas odete u Kinu dolazite u modernu, urbaniziranu i tehnološki naprednu zemlju. Po mnogim elementima superiorna je velikim gospodarstvima Amerike i Europe. Prije 10 godine procjene su bile da će do 2030. godine u svijetu doći do velikih promjena među najrazvijenijim i najpropulzivnijim zemljama. Kina je zauzela prvo mjesto u stopi rasta, ali zauzet će ga i u svjetskoj trgovini. Amerika je još prije 10 godina zaspala, a Europa se sklerotizirala. Međutim, kad gledate Kinu i Ameriku to su ipak zemlje u kojima netko upravlja tim sustavima, a u Europi to nije slučaj. U Europi postoji Europska unija koja ne upravlja Europom. Ne postoji čvrsta nadnacionalna državna struktura pa onda ne postoji ni jedinstveno europsko gospodarstvo. Većina ekonomskih funkcija je na nacionalnim razinama.

NACIONAL: Kako to objašnjavate?

Što se tiče Europske unije i u ovoj krizi se pokazalo da se glavne članice ne mogu dogovoriti i da nisu u stanju zajednički reagirati na krizne izazove. Ona je opet suočena s prijetnjom sistemske krize nakon što je zagladila prethodnu takvu krizu s eurom. Europska unija je tada praktički otpisala Grke i jug Europe. Nisu iskazali volju pokazati solidarnost. To se i danas pokazuje u izjavi Ursule von der Leyen prije desetak dana. Europska komisija se jedino uspjela dogovoriti oko toga da relaksira fiskalni compact i dozvoli zemljama da probiju fiskalne deficite i da se mogu zaduživati. To je odustajanje od maastrichtskih kriterija koji nisu besmisleni samo u vrijeme krize, nego su kontraproduktivni i u normalnim okolnostima. Kakva je time zapravo poslana poruka: pokazali su da se ne mogu dogovoriti oko zajedničke akcije pa onda vi učinite u okviru nacionalnih država ono što možete i koliko možete. Pokazalo se da kada moćnim državama Europske unije ta zajednica koristi onda im trebaju pravila, uz napomenu da je njima ta pravila dozvoljeno kršiti i u normalnim okolnostima. Kad su u pitanju druge male države i zemlje u razvoju, onda se one u normalnim okolnostima pravila moraju držati, a kada je u pitanju kriza i potrebna solidarnost onda nje nema, nego se svi upućuju na nacionalnu adresu.

NACIONAL: Mislite li i na izdavanje euroobveznice kao instrumenta zaduživanja na što ne pristaju Njemačka i Nizozemska, jer će kao najrazvijenije zemlje preuzeti i jamstvo za otplatu budućih dugova?

Točno, a to znači da bi i te dvije zemlje trebale preuzeti jamstva za buduće dugove svih članica EU-a, što ne žele. Na tome ponovo pada proklamirana solidarnost koja je navodno visoko na ljestvici vrijednosti Europske unije. Ono što očekujem sada to je da će ponovo biti neka vrsta kompromisa. Europska centralna banka (ECB) jedina je europska institucija koja ima donekle snage da u ovakvim situacijama nešto napravi. ECB je zato izišao s preporukom da banke za ovu godinu ne dijele dividende s objašnjenjem da se treba ojačati njihova kapitalna pozicija. Cilj je da tako ojačani bankarski sustav financira realni sektor. Naša Hrvatska narodna banka do toga još nije stigla, bez obzira na preporuke ECB-a, nego zasad čuva samo bankarski sektor i nije iskazala spremnost da nešto učini izravno prema gospodarstvu.

‘Malim se plaćama ne rješava problem izazvan pandemijom, jer se tako smanjuje potražnja i tako prisiljavate poduzeća na otpuštanje zaposlenih, povećavate nezaposlenost i povećavate socijalne probleme stanovništva’

NACIONAL: Što bi mogao u postojećim okolnostima učiniti HNB, a do čega kažete da još nije stigao?

Ukratko, HNB još uvijek provodi tzv. standardnu (konvencionalnu) monetarnu politiku, s ciljem održavanja stabilnosti tečaja, bez obzira na posljedice koje takva politika izaziva na realni sektor ekonomije i rast nezaposlenosti. Po uzoru na ECB, i druge centralne banke, HNB bi mogao prijeći na cijeli set mjera koje se nazivaju nestandardnim (nekonvencionalnim) mjerama ekonomske politike. Nema potrebe da sada detaljnije pojašnjavam što to znači, treba se ugledati na ECB, Banku Engleske ili/i američke Federalne rezerve te možda na Narodnu banku Kine. Ove središnje banke razradile su mehanizme nekonvencionalne anti-krizne monetarne politike koji su usmjereni na neutralizaciju deflacijskih pritisaka, očuvanje likvidnosti banaka i cjelokupnog sustava te na smanjivanje nezaposlenosti i poticanje realne ekonomije. Iskustva ECB-a su posebice korisna za HNB.

NACIONAL: Čime se može pokrenuti trenutačno zaključano gospodarstvo?

Mjere kriznog stožera zaustavile su cijele segmente nacionalne ekonomije, što je fenomen „sudden stop“, dok će pandemija u prolongiranom razdoblju vrlo vjerojatno snažno ugroziti glavnu turističku sezonu. To je problem, zaustavljanje ekonomske aktivnosti. Ako milijun ljudi padne na prihode od 4000 kuna plaće, a i inače su bili iscrpljeni u prošloj krizi kroz koju smo prošli, nema šanse da oni pokrenu povećanu potražnju potrebnu gospodarstvu da se pokrene. To je čista matematika. Ako nema potražnje onda nema nikakvog razloga da poduzeća pokreću strojeve, proizvodnju i zapošljavaju radnike. Enormnim snižavanjem plaća gospodarstvo gurate ne samo u dublju recesiju, nego na dulji rok onemogućavate povećanje potražnje. U takvim uvjetima ni privatni sektor nema razloga pokretati investicije. Javni sektor, država mora uskočiti i potaknuti ukupnu ekonomiju i posljedično potaknuti privatni sektor ekonomije koji nas sam ne može izvući iz krize. To sam istaknuo u radu, država mora djelovati kao tzv. „šok absorber”, mora apsorbirati udar krize i pokrenuti hrvatsko gospodarstvo, ali što brže jer što dulje traje „sudden stop“, to je veća amplituda krize i veći su troškovi izlaska iz recesije.

NACIONAL: Čime HNB i bankarski sektor mogu utjecati da se ne dogodi ovo o čemu govorite?

Najprije treba napraviti distinkciju između HNB-a i bankarskog sektora. HNB nije banka, a banke nisu HNB. Banke su poslovni subjekti koji se bave novcem da bi zaradile i ostvarile profit. Ako banke imaju interesa klijentima dati kredite, odložiti njihovu otplatu ili ih otpisati one to čine svojim poslovnim odlukama temeljem imovine i njihovih obveza. Centralna banka je osobita institucija u svim državama svijeta koja može proizvesti potreban novac „iz ničega“ a država je jedini akter koji nema ograničenja u stvaranju duga.

Zato je u ovakvim situacijama jako važna uloga države i monetarne vlasti jer su one jedini tržišni agenti koji mogu uskočiti u pomoć i to se od njih s pravom očekuje. I to mnoge centralne banke u svijetu već čine uključujući i ECB koji je već dao preporuke. Ako je ECB spreman provoditi operacije izravnog financiranja poduzeća i financiranja država, nema ni jednog razloga zašto to ne bi učinio i HNB. Ukratko, za financiranje ove krize postoje raspoloživi izvori i može se sastaviti dobra kompozicija koja uključuje: rebalans proračuna, mogućnosti HNB-a, domaće i inozemno financijsko tržište s povijesno najnižim kamatnim stopama, sredstva međunarodnih institucija poput fondova EU-a, Europske investicijske banke, Svjetske banke, Međunarodnog monetarnog fonda. Zbog toga u pogledu izvora financiranja ne vidim nerješive probleme.

 

Komentiraj